Kako analizirati raspad Jugoslavije? Ćuća i Mikašinović-Komšo smatraju kako se za raspad Jugoslavije u obzir mora uzeti složena mreža čimbenika poput radničkih borbi i ekonomskih uvjeta koji su pospješili jačanje nacionalizama.

 

Uvod 

Jake Lowinger jedan je od autora koji smatra da objašnjenje raspada Jugoslavije iziskuje uzimanje u obzir više društvenih i ekonomskih varijabli. On u svojoj doktorskoj disertaciji ''Ekonomska reforma i 'dvostruki pokret' u Jugoslaviji: analiza radničkih nemira i etno-nacionalizma 1980-ih'' smatra da je narativ o raspadu Jugoslavije nužno nepotpun ako se izuzmu elementi poput ekonomije, radničkih borbi i konteksta jačanja etno-nacionalizma s naglaskom na ulogu političkih elita u istom.

U nastavku ćemo predstaviti Lowingerove teze, potkrijepljene dodatnim analizama, čime želimo postići odmak od generalnog klasificiranja etno-nacionalizma kao glavnog uzroka raspada Jugoslavije. Pritom valja napomenuti kako ne odbacujemo težinu koju je etno-nacionalizam imao te ulogu koju je odigrao prilikom raspada Jugoslavije, već želimo otkriti korijene istog te ga povezati s ostalim prethodno navedenim elementima, na koje se i sam Lowinger oslanja.

Utjecaj MMF-a

Jugoslavija je za vrijeme Josipa Broza Tita bila država koja je pokrenula inicijativu osnivanja Pokreta nesvrstanih (WebCite, 2011), u kojem je uspješno održavala ravnotežu između zapadnog i istočnog bloka, što je dodatno učvrstilo njen položaj. Međutim, postavlja se pitanje kako je socijalistička federacija uređene ekonomije i stabilnog političkog ozračja doživjela tako velik slom? Lowingerova je teza kako se uzročnici ratnih nedaća koje su nastupile početkom 1990-ih zapravo trebaju potražiti u prethodnom desetljeću (Lowinger, 2009: 2). 

Kada se prisjećamo Jugoslavije za vrijeme Josipa Broza Tita, tada je zasigurno jedna od prvih asocijacija pomisao na samoupravljanje. Ono je omogućilo organizacijama radnika da samostalno, uz kontrolu federalnih ili regionalnih vlasti, vode tvornice. Zbog samoupravljanja,tvornice i tvrtke nisu mogle povećavati svoju kompetitivnost snižavajući cijenu rada, jer to snižavanje ne bi išlo u prilog onima koji su ih vodili – radnicima.

Govoreći o radništvu, potrebno je napomenuti da je stupanj zaposlenosti u razdoblju od 1960. do 1970. godine bio izrazito visok. Ozbiljniji porast nezaposlenosti događa se nakon Titove smrti, a kao jedan od glavnih uzročnika može se navesti Međunarodni monetarni fond. Jugoslavija od 1979. do 1988. godine potpisuje šest ''stand by'' aranžmana s MMF-om. Prvi od njih proveden je još za Titova života, ali je taj aranžman, odnosno mjere reformi koje su trebale potaknuti dodatnu štednju, bio izrazito blag i nije ostavio velike posljedice na socijalnu politiku koja je tada vođena (Lowinger, 2009:55).

Smrt Josipa Broza Tita nije predstavljala samo gubitak vođe Federacije i nosioca kulta ličnosti, već je ujedno označila jačanje moći republičkih vlasti te slabljenje federalnih institucija koje su se pak našle pod pritiskom MMF-a. Jugoslavija se našla u financijskim problemima te je vjerojatno bila potrebna određena intervencija koja bi potaknula smanjenje duga, ali su način i sredstva koja su od strane MMF-a birana za provođenje tih intervencija krajnje dvojbeni (Lowinger, 2009:51). Pritom valja napomenuti kako je postotak literature koji se dotiče ove problematike zabrinjavajuće malen, naročito u pogledu provedbe izrazito neoliberalnih reformi koje su trebale biti primijenjene na jedan od najprepoznatljivijih socijalističkih sustava na svijetu. Suprotno tome, krivce za slom, odnosno za ekonomsku krizu koja je zadesila Jugoslaviju, često se pronalazi samo unutar nekoliko limitiranih segmenata. Jedan od njih zasigurno jest stopa nezaposlenosti koja je počela rasti tijekom osamdesetih, ali prvenstveno kao posljedica provođenja neoliberalnih aranžmana (Lowinger, 2009: 49).

Osim toga, Jugoslavija se borila i s nejednakom raspodjelom bogatstva između republika, a preraspodjela financijskih sredstava pokazala se nedostatnom kada je bilo riječ o Kosovu, što će se kasnije ispostaviti kao ključan moment u djelovanju političkih elita (Lowinger, 2009:50). Također valja napomenuti da tijekom osamdesetih dolazi do centralizacije moći samih federalnih jedinica te odmaka od protekcionizma koji je bio jedna od značajnih alatki uspjeha jugoslavenskog socijalističkog sustava. Svaka republika formira gotovo samostalno tržište koje je u potpunosti orijentirano na izvoz i dostizanje europskih standarda. I dok je sedamdesetih tržišna politika bila orijentirana na svojevrsnu federativnu ''razmjenu'' dobara kako bi se što više smanjio uvoz te kako bi koncentracija bila usmjerena na izvoz, s vremenom su federalne i republičke vlasti odlučile odstupiti od ovakvog tržišnog modela (Petak, 2003:2-7).

Stvaranje republičkih ekonomija i posebnih tržišta federalnih jedinica ostavilo je traga na cjelokupnoj financijskoj situaciji Jugoslavije. Nasuprot takvom „osamostaljenju“ federalnih jedinica, Savez komunista Jugoslavije žustro je pokušavao zadržati jedinstvo koje je vladalo za vrijeme Tita. Mjere, odnosno obveze prema aranžmanu s MMF-om, prvenstveno su zadirale u socijalni aspekt jugoslavenske politike. Naglasak je bio na ukidanju kontrole cijena hrane i goriva, te ograničenju usluga koje su do tada bile dostupne svima i pod jednakim okolnostima – prvenstveno zdravstva i školstva. Uvelike su smanjena primanja radnika, što je utjecalo na cjelokupnu potrošnju, aktivno se demontira nekadašnji ponos jugoslavenske politike – samoupravljanje. Sve navedeno ostavit će utjecaja na samim radnicima i rezultirat će većim radničkim štrajkovima koji su nastupili nakon 1983. godine (Lowinger, 2009: 11).

Lowinger – opće teze i metodologija

Jake Lowinger je za svoje istraživanje koristio preko 1400 članaka o štrajkovima objavljenih u jugoslavenskim tiskovinama tijekom 1980-ih godina prošlog stoljeća, a prikupljenih u arhivi zagrebačkog Vjesnika. Odlučio je uzeti novine kao izvor jer je smatrao da će mu one dati specifičan uvid u tadašnje stanje u Jugoslaviji, kao i detaljne činjenice i statističke podatke o štrajkovima, njihovim analizama i utjecaju na društvo u kojem su se ti štrajkovi događali. Koristio se podacima o štrajkovima kroz 1980-e pa sve do 1989. godine jer je smatrao da je u toj godini već postojala cenzura novina, zbog koje podaci iz te godine nisu vjerodostojni i ne odgovaraju stvarnoj situaciji, za razliku od prijašnjih godina u kojima su novine prikazivale štrajkove bez ikakve cenzure (Lowinger, 2009:28-29). Čitajući tadašnja izdanja novina, jasno je da su radničke borbe u to doba bile česte, raznolike i rasprostranjene po cijeloj Jugoslaviji:  1980. je broj štrajkova bio 235 uz sudjelovanje 13.504 radnika; već 1985. se broj popeo na 696 štrajkova i 60.062 radnika, da bi 1987. bilo evidentirano 1685 štrajkova s ukupno 288.686 radnika (Lowinger, 2009:28). Kako sam Lowinger kaže, „bilo je malo vjerojatno otvoriti poznate novine i ne naletjeti na članak koji govori o nekom štrajku ili na analizu najnovijeg vala štrajkova“ (Lowinger, 2009:28).

No tko su bili štrajkaši? Gdje su bili zaposleni? Analizirajući Lowingerove podatke uočavamo da su jednu od najvećih grupa radnika-štrajkaša, njih 29%, činili rudari, a nakon njih slijede radnici iz raznih područja, poput prijevoza, metalurgije, edukacije, medija, građevinarstva i slično. Ova raznolikost grana djelatnosti govori nam da su se radnici raznih profesija, načina života te etničke pripadnosti udruživali u snažne štrajkaške pokrete 1980-ih. Lowinger onima koji smatraju da su rastuće etničke tenzije prouzročile raspad Jugoslavije postavlja pitanje: kako je moguće da su se radnici „sve više organizirali neovisno o etničkoj pozadini i zašto su etničke tenzije bile tako rijetko navedene kao uzrok štrajka u državi u kojoj su razne etničke grupe često radile jedna uz drugu u istim tvornicama i tvrtkama?“ (Lowinger, 2009:41-42). Bitno pitanje u pogledu štrajkova je očito – u kojoj su mjeri ti štrajkovi bili uspješni? Podaci koje je Lowinger prikupio pokazuju da su radnici u trećini štrajkova uspjeli ostvariti barem neke od svojih zahtjeva, no Lowinger smatra kako je njihov utjecaj na povezivanje Jugoslavena s jedne strane i na “pojavu ultranacionalističkih pokreta, s druge strane, bio daleko važniji (Lowinger, 2009:47). Snaga štrajkova se ne može mjeriti isključivo kroz uspješno ostvarivanje ciljeva štrajka, nego i kroz njihovu sposobnost da „siju nestabilnost u političkoj i ekonomskoj sferi, u efektu zbližavanja Jugoslavena svih regija i svih vrsta radnih mjesta te u njihovom efektu inspiriranja stvaranja ultradesničarskih kontra-pokreta diljem države“ (Lowinger, 2009: 47).

Lowinger objašnjava situaciju u Jugoslaviji osamdesetih godina koristeći se tezom Karla Polanyia o ''dvostrukom pokretu''. Polanyi ''dvostrukim pokretom'' definira težnju određenih dijelova društva za odcjepljenjem i oslobođenjem tržišta od politika regulacije radi stvaranje tržišnog društva u kojem je sve roba. To pak dovodi do odgovora u obliku kontra-pokreta koji nastoji onemogućiti da tržišna logika ovlada društvom, uvođenjem zakona o radu i slično. U Jugoslaviji je to odcjepljenje tržišta vidljivo kroz rast nezaposlenosti. Započelo je nakon smrti Josipa Broza Tita 1980., kada je MMF krenuo sa sve oštrijim i snažnijim mjerama, a kulminiralo u mnogobrojne štrajkove koji su ubrzano počeli buktati nakon 1983. godine. Ta je godina ujedno predstavljala početak primjene tzv. Programa dugoročne ekonomske stabilizacije, tj. programa mjera štednje donesenog od savezne vlade pod vodstvom Milke Planinc, a u svrhu ispunjavanja MMF-ovih zahtjeva, što je pak vodilo do uspostave slobodnog tržišta, odnosno prijelaza sa socijalizma na kapitalizam (Lowinger, 2009:57).

Vrlo se lako može uvidjeti proporcionalan odnos između mjera štednje i broja štrajkova; naime, što su mjere bile drastičnije to se povećavao i broj radničkih štrajkova. Također, ova teza ne ide na ruku klasificiranju etno-nacionalizma kao glavnog uzroka raspada Jugoslavije. Naime, upravo organiziranost i ujedinjenost radnika u štrajkovima, unatoč različitim etničkim pozadinama, ukazuje na proces borbe protiv sve tvrđih neoliberalnih mjera. Klasificiranje etno-nacionalizma kao glavnog uzroka raspada Jugoslavije pretpostavlja da je među stanovnicima Jugoslavije uvijek postojalo sjeme nacionalizma i etničkih konflikata, koje je tadašnja država uspijevala obuzdati vlastitom propagandom o bratstvu i jedinstvu. No kada bi ova kritika bila točna, ako su ljudi stvarno u sebi njegovali ideje nacionalizma, nameće se pitanje: zašto su ljudi različitih nacionalnosti 1980-ih godina za vrijeme štrajkova demonstrirali noseći slike Josipa Broza Tita i zastave SFRJ, uzvikujući parole i tražeći povratak starim vrijednostima Jugoslavije? Solidarnost koju su radnici kroz ovaj težak period pokazali ne smije se zaboraviti olako, jer oni su bili neprestani dokaz postojanja, kako spominje Jerko Bakotin, „potencijalne alternative odcjepljenju i ratu, alternative koju je premalo političkih vođa htjelo ili moglo slijediti“ (Bakotin, 2013).

Zaključno, Lowinger donosi jedan drugačiji pogled na proces raspada Jugoslavije – dok se većina analiza okreće etno-nacionalizmu i duboko ukorijenjenim mržnjama, on etno-nacionalizam postavlja u odnos s ekonomijom, tvrdeći kako je sve veća implementacija neoliberalnih reformi uništila socijalnu ekonomiju Jugoslavije, oslabila radnička prava i dovela do velike nezaposlenosti. Takva krizna situacija dovela je do jačanja nacionalizma u raznim dijelovima Jugoslavije. Na to se nadovezuju radnički štrajkovi 1980-ih, koji su bili sve veći i mnogobrojniji kako se kraj desetljeća približavao. Štrajkovi su imali zanimljivu ulogu: oni su predstavljali utjelovljenje duha Jugoslavije, još uvijek snažnog među radnicima, a time i dokaz da postoji alternativa nasilnom etno-nacionalizmu koji je bivao sve jači i jači. Noseći slike Josipa Broza Tita i zastave SFRJ, radnici su se u isto vrijeme borili i protiv neoliberalnog smjera kojim je ekonomija Jugoslavije, a time i njena politika, krenula, kao i protiv etno-nacionalizma. Ti su štrajkovi bili proizvod tadašnje krize, koja je postojala na više razina – ekonomskoj, političkoj i društvenoj. Nažalost, krizu ipak nisu uspjeli zaustaviti, te je nacionalizam potpomognut neoliberalizmom pobijedio, kulminirajući tragičnim ratovima u 1990-im godinama.

Korijeni/Uspon etno-nacionalizma

Bivša SFR Jugoslavija je kroz svoje federativno uređenje u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata oblikovala suživot različitih nacija, njihovih kultura i običaja. Pojam ''bratstva i jedinstva'' bio je prisutan sve do kraja Titove vladavine te do sredine osamdesetih godina. Njegova se afirmacija mogla uočiti i tijekom mnogobrojnih radničkih štrajkova koji su zadesili Jugoslaviju tijekom tranzicije iz socijalističke ekonomije u kapitalistički ekonomski sustav (Lowinger, 2009: 9).

Hrvati i Srbi (na čije se etničke sukobe Lowinger referira) održavali su dobre međuetničke odnose u već spomenutim radničkim štrajkovima, poput onog u tvornici Borovo koji je ujedno postao i simbol zajedničke radničke borbe (Lowinger, 2009:92). Zbog ovog, ali i još nekolicine ovakvih primjera, potrebno je dodatno istražiti korijene buđenja etno-nacionalizma, te ga povezati s političkim i ekonomskim aspektom. Pri tome treba istaknuti dva razloga – do začetka javljanja etno-nacionalizma dolazi kada su određene političke elite uvidjele prostor za jačanje svoje moći pod krinkom demokratizacije društva; drugi razlog je ekonomske prirode jer nije zanemariva činjenica kako do jačanja moći tih političkih elita dolazi baš u trenutku kada je jugoslavenska ekonomija, koja je smatrana jednom od najuspješnijih primjera socijalističkog ekonomskog sustava, bila pod udarom snažnih reformi MMF-a koje su vodile samo ka jednom – prema kapitalizmu (Lowinger, 2009:12-16).

Kao glavnog krivca za buđenje nacionalizma mogli bismo okarakterizirati političke elite. Govoreći iz perspektive hrvatsko-srpskih odnosa, može se ustvrditi kako su upravo vođe nacionalnih pokreta, koji su težili ka buđenju nacionalne pripadnosti i nacionalnog jedinstva, Franjo Tuđman u Hrvatskoj i Slobodan Milošević u Srbiji, odigrali u njima ključnu ulogu. Prethodno već spomenuto rastakanje zajedničkog tržišta te formiranje samostalnih tijela izvršne vlasti na razini republika predstavljalo je svojevrsno plodno tlo za pojavu predvodnika nacionalnih pokreta, koji su često okarakterizirani kao „oslobodilački“ odnosno „pokreti nade i prosperiteta“.

Jedan od bitnih aktera, koji se sam okarakterizirao kao nositelj pravde i nade za pogođeno i očajno radništvo, bio je i već spomenuti Slobodan Milošević. Svoju misiju povećanja značaja nacionalne pripadnosti započeo je na izrazito osjetljivom mjestu na prostoru bivše Jugoslavije – Kosovu. Kosovo je bilo od velikog značaja za srpsku naciju; ''prozvano je Jeruzalemom zbog povijesne važnosti za Srbe, ali i zbog prijetnja oduzimanja od strane druge nacionalne manjine, Albanaca'' (Satiropoulou, 2002:7). Kosovo je zapravo predstavljalo svojevrsnu budućnost koja će kasnije zadesiti Hrvatsku i Srbiju – bilo je simbol međuetničke netolerancije, a do povećanja njenog intenziteta došlo je pod utjecajem kulturoloških razlika između Albanaca i Srba. Kao novi akter u ovom etničkom sukobu pojavljuje se Milošević, koji potiče dodatno produbljivanje srpskog nacionalnog identiteta (Lowinger, 2009: 8).

Milošević je uočio slabost Kosova, koje je za njega predstavljalo tek početnu stepenicu provođenja nacionalističke kampanje. Kosovo je bilo uvijek na rubu financijskog toka Jugoslavije te je kao takvo prvo postalo podložno rigidnim reformama nametnutim od strane MMF-a, koje su dodatno narušile već oslabljeni standard tamošnjih radnika. Upravo bijesni i izmoreni radnici postaju idealna meta za buđenje nacionalnog „pokreta“, posebice s obzirom na osjetljive odnose između Albanaca i Srba (Lowinger, 2009: 95-100). Miloševićeva propaganda sastojala se od velikih javnih govora pred Srbima na Kosovu, u kojima ih je uvjeravao kako se moraju boriti za svoju suverenost kao i ostatak srpskog naroda. Također, zanimljivo je kako se u tim javnim govorima služio demagogijom i mitovima o caru Lazaru te o njegovoj sudbini koja ga je zadesila upravo na Kosovu. Očito je kako je Milošević uspješno detektirao važnost identifikacije s povijesnim događajima u procesu buđenja patriotizma, a u svojim govorima često je isticao kako Jugoslavija, odnosno Srbija, nikada neće prepustiti Kosovo, jer ''Kosovo je Srbija'' – upravo ova retorika ispostavit će se kao prvi znak širenja Miloševićeve ideje o stvaranju Velike Srbije (Satiropoulou, 2002:7).

Miloševićevu tendenciju ka stvaranju kontroliranog okruženja na Kosovu, koje će biti vođeno njegovom demagogijom, dodatno potkrepljuje i činjenica da je kontrolirao medije. Tako bi se nerijetko naišlo na članke koji bi Hrvatsku stavljali na stranu albanske manjine, odnosno protiv srpskog naroda, a hrvatski vrh je pritom često bio okarakteriziran krajnje negativno čime se u srpskom društvu stvarao animozitet prema hrvatskom vodstvu. Vraćanjem pojma ''ustaštva'' te straha od genocida nad Srbima u javni diskurs, po prvi put dolazi do glasna javljanja etno-nacionalizma. I dok su donedavno medijski stupci i udžbenici iz povijesti ispunjavani ''bratstvom i jedinstvom'', odjednom je otvoren prostor za različitu interpretaciju i ocrnjivanje naroda te buđenje uspomena i političkih identifikacija iz Drugog svjetskog rata (Satiropoulou, 2002:4).

Homogenost naroda Jugoslavije, kojoj se nekoliko desetljeća težilo, odbačena je sada u svrhu formiranja sve veće heterogenosti. To se nastojanje prelamalo preko leđa naroda koji nisu, ni u kakvom kontekstu, odlučivali o svim prethodnim promjenama koje su zadesile njihovu svakodnevnicu, a sada je sav teret prebačen upravo na njih (Verdery, 1998:302). Nasuprot Miloševićevoj politici, sličnu je s hrvatske strane nešto kasnije provodio Franjo Tuđman. Doduše, Tuđman za razliku od Miloševića nije imao retoriku o stvaranju velike homogene države koja bi predstavljala ekonomski i politički centar na prostoru bivše Jugoslavije. Tuđman je svoje djelovanje i javne govore usmjerio pak na isticanje važnosti očuvanja nacionalnog identiteta i njegove suverenosti, odnosno formirao je svoju politiku oko gradnje obrambenog ozračja u javnosti, koji je trebao biti usredotočen na obranu upravo od Miloševićeve politike.

Također, nije samo Milošević, obraćajući se narodu na Kosovu, imao skrivene motive učvršćivanja svojeg i srpskog političkog položaja na prostoru Jugoslavije. Prema Lowingeru, istu metodologiju koristio je i sam Tuđman, pritom prilagodivši terminologiju hrvatskom narodu. Doduše, postojala je njihova zajednička paradigma koju su dodatno ojačale rigidne mjere MMF-a – da drugi narod dobiva više financijskih sredstava i oduzima ostalima osnovna financijska sredstva za daljnju egzistenciju. Tako su obojica učestalo govorili kako financijski tok odlazi ka Srbiji odnosno ka Hrvatskoj i kako ovo nije borba za očuvanje vlastite nacije i države, već borba za egzistenciju, jer samo jedna država može izaći kao ekonomski pobjednik, dok je cijela federacija imala ulogu „provokatora i promatrača“ (Lowinger, 2009:59).

Milošević je svoje govore usmjeravao na povijest i simboliku Kosova, dok je Tuđman unutar svojih govora direktno i indirektno isticao važnost vjere odnosno Katoličke crkve te očuvanja iste, kao jedne od glavnih kulturoloških distinkcija, koja je kao takva zahtijevala suverenitet i sprječavanje ''srpske invazije''. Spominjući crkvu kao instituciju, i vjeru, suptilno je odaslao poruke o dugovječnosti Hrvata i hrvatskog naroda, nerijetko ističući povezanost religioznog načina života s Hrvatima i s njihovom poviješću, koja „potječe još od stoljeća sedmog“. Učestalim ponavljanjem ove sintagme Tuđman je htio pridobiti javnu podršku, znajući kako će vjera i rasprostranjenost katoličke crkve odigrati ključnu ulogu u medijskom eksponiranju sukoba između Hrvata i Srba, odnosno između dviju nacija različitih vjera. Također, Tuđman je računao i na međunarodnu potporu, smatrajući kako će ona posebice doći solidariziranjem ostalih katoličkih zemalja s ''malenom'' katoličkom državom poput Hrvatske koja je u ''borbi za vlastiti opstanak'' (Lončarević, 2015:71).

Iako je Tuđman  učestalo isticao važnost vjere u životu naroda, zanimljivo je kako ju je on sam primjenjivao selektivno. Kada se govori o Slobodanu Miloševiću, osnovano je njegovo etiketiranje kao velikog nacionaliste, dok ćemo kod spominjanja Franje Tuđmana nerijetko naići na tvrdnju kako on nije bio nacionalist, već osloboditelj hrvatskog naroda (Sadkovich, 2010:11).

Nakon ovog prikaza ekonomske situacije u bivšoj Jugoslaviji i uspona etno-nacionalizma, u nastavku osvrnut će se na najveće i najpoznatije štrajkove koji su se odvijali 80-ih godina prošlog stoljeća, te će prikazati rastući otpor radnika iz Hrvatske, Kosova, Bosne i Hercegovine te Makedonije prema ekonomskim mjerama i etno-nacionalizmu.

 

Literatura:

Bakotin, Jerko (2013) „Jugoslavija se raspala zbog mjera MMF-a, nacionalizmi su tek posljedica“. Portalnovosti.com, url: http://arhiva.portalnovosti.com/2013/06/jake-lowinger-jugoslavija-se-raspala-zbog-mjera-mmf-a-nacionalizmi-su-tek-posljedica/ (pristupljeno 20.12.2015)

Lončarević, Vladimir (2015) Povijesna uloga Crkve u govorima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Obnovljeni život 70(1): 69-83.

Lowinger, Jake (2009)  Economic Reform and the Double Movement in Yugoslavia: An Analysis of Labour Unrest and Ethno-Nationalism in the 1980s, Baltimore: UMI Dissertation Publishing

Petak, Zdravko (2003) The Political Economy Background of Yugoslav Dissolution.

Sadkovich, James J. (2010) How Franjo Tuđman became authoritorian nationalist, Review of Croatian history (1): 7-35

Satiropoulou, Angeliki (2002) The role of ethnicity in ethnic conflicts: The case of Yugoslavia, MA in Contemporary European Studies, Euromaster,  University of Bath

Verdery, Katherine (1998) Transnationalism, Nationalism, Citizenship, and Property: Eastern Europe Since 1989, American Ethnologist 25(2): 291-306.

WebCite (2011) Belgrade Declaration Of Non-Alligned Countries, 1961 (Excerpts) www.webcitation.org url: http://www.webcitation.org/5y9nJiTzr