Slavonski Brod jedna je u nizu domaćih priča o industrijalizaciji i zajednici koja je nastala oko industrijskih pogona te pratećih poduzeća, institucija i službi. Sto godina nakon prvih znakova industrijalizacije, Brod otkriva tek fragmente te povijesti. O snazi poduzeća govori i činjenica kako je kroz gotovo cijelo 20. stoljeće broj radnika kontinuirano rastao: tvornica je 1923. godine zapošljavala 1200 radnika, 1952. broj radnika je udvostručen, da bi 1986. godine u Đuri bilo 16.339 zaposlenih. Poljoprivredni kombinat Jasinje, koji je obuhvaćao gotovo sve poljoprivredne grane i zapošljavao i egzistencijalno osiguravao najveći broj Brođana i stanovnika okolnih sela – jednostavno nije preživio devedesete

Domenika Benak: Mladi u Brodu poput većine mladih ljudi imaju već formirano razmišljanje i perspektivu na aktualne događaje. Kao jedna od njih, smatram da se naš mladi glas ne čuje niti sluša dovoljno. Želimo sudjelovati u zajednici!

 Početkom 20. stoljeća Slavonski Brod svrstavan je među najrazvijenije gradove tadašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. U tom je razdoblju došlo do osnivanja niza građevinskih i drvnih poduzeća, a 35% od ukupnog broja stanovništva činilo je radništvo. Industrijski je razvoj popratilo i organiziranje radnika u sindikate. Brod je nakon Zagreba i Osijeka postao grad s najvećim brojem sindikalno organiziranih i aktivnih radnika. Samo u razdoblju od 1911. do 1913. zabilježeno je preko 90 štrajkova, a 1912. godine izgrađen je u Brodu prvi radnički dom u tadašnjoj Trojednoj Kraljevini. Njegova je izgradnja bila financirana dobrovoljnim prilozima radnika.

Industrijo, tko te nije volio?

Velik značaj za brodsku industriju ima razdoblje nakon Prvog svjetskog rata. Po završetku rata osnovana je Prva jugoslavenska tvornica vagona, strojeva i mostova (1921.), koja je 1930. godine s Grčkom sklopila posao o izgradnji mosta. To je značilo puno za u državu i poduzeće koje do tada nije imalo razvijenu vanjsku trgovinu. Danas se može reći da je to bio prvi Đurin izvozni proizvod, jer je 1947. godine Tvornica vagona, strojeva i mostova preimenovana u Đuro Đaković industrija lokomotiva, strojeva i mostova.

O snazi poduzeća govori i činjenica kako je kroz gotovo cijelo 20. stoljeće broj radnika kontinuirano rastao: tvornica je 1923. godine zapošljavala 1200 radnika, 1952. broj radnika je udvostručen, da bi 1986. godine u Đuri bilo 16.339 zaposlenih.

Sve proizvodne tvornice u sastavu SOUR-a (Složena organizacija udruženog rada) Đure Đakovića ostvarivale su dobit. Đuro je izvozio cijeli niz proizvoda, od čeličnih konstrukcija (mostovi, dizalice), tornjeva za naftu, spremnika za tekući plin, građevinskih strojeva, do automata za igre na sreću.

Osim poslovnih rezultata, Đuro Đaković tada je imao cijeli niz drugih samoupravnih jedinica, poput Doma za zaštitu radnika, zatim interesne jedince za odmor i rekreaciju te kulturu. Gospodarski i društveni zamah Slavonskog Broda nakon Drugog svjetskog rata uz Đuru Đakovića bio je obilježen osnivanjem niza javnih poduzeća, poput Veleprometa, Plamena, Brodvina, Veterinarske stanice, Oriolika te poljoprivrednog kombinata Jasinje, u kojima je do devedesetih radio najveći dio Brođana te stanovnika okolnih sela. U ovom je razdoblju Brod imao razvijene gotovo sve industrijske grane, od modne (MIB) preko drvne industrije (Slavonija DI) do autoprijevoza (Slavonijatrans).

Unatoč razvijenoj industriji i osviještenom radničkom pokretu najveći dio slavonskobrodskih poduzeća nestaje tijekom procesa privatizacije početkom 1990-ih, uslijed čega dolazi do gotovo potpunog nestanka proizvodnje te drastičnog pada zaposlenosti.

Đurina priča

Tomu se opet može svjedočiti iz primjera Đure Đakovića, kojeg opisuje Antun Štivić, regionalni povjerenik Sindikata metalaca Hrvatske – Industrijski sindikat (SMH-IS) za Slavoniju i Baranju, kada kaže da su cijeli Brod, ali i županija, osjetili posljedice osnivanja Đuro Đaković Holdinga (1991.) nakon čega je uslijedila privatizacija pojedinih tvornica u njegovom sastavu. Tako je jedan dio ĐĐ Holdinga ostao u državnom vlasništvu, dok je veći dio privatiziran i trenutno se nalazi u vlasništvu stranih investitora. Đuro danas ima ukupno 76 trgovačkih društava u kojima su vlasnici većinom stranci.

Štivić ističe kako Đuro danas zapošljava 5200 radnika, više od tri puta manje u odnosu na 1986. godinu. U taj broj ubrajaju se radnici čija se poduzeća nalaze u državnom vlasništvu, njih 960, kao i radnici koji rade u privatiziranim poduzećima, poput Montaže s više od 1000 zaposlenih radnika.

Osim smanjivanja broja zaposlenih došlo je i do ograničavanja tržišta, zbog čega najviše pati sedam poduzeća u državnom vlasništvu (ĐĐ Specijalna vozila, ĐĐ Elektromont, ĐĐ Inženjering, ĐĐ Strojna obrada, ĐĐ Proizvodnja opreme, ĐĐ Energetika i infrastruktura). Zbog manjka ugovorenih poslova početkom godine izvršena je dokapitalizacija Đure Đaković Holdinga s ciljem izbjegavanja stečaja uz uvjet restrukturiranja. Restrukturiranje je u principu značilo daljnje smanjenje broja radnika, ali s obzirom na to da je većina ispunjavala uvjete za mirovinu, sindikat je uspio radnicima osigurati otpremninu.

Prema Štivićem riječima, Đuro Đaković je na poteškoće u radu i proizvodnji naišao i zbog nestanka industrijskih pogona diljem države. Na primjer, prodaja INA-e za Đuru je značila gubitak kooperantskih poslova zbog odluke novog suvlasnika, MOL-a, o preseljenju poslova u druge zemlje. Sve navedeno utjecalo je na ugovaranje novih poslova, a to je sa svoje strane utjecalo na (ne)zapošljavanje novih radnika. Naime, Štivić ističe kako radna mjesta u Đuri ovise o ugovorenim poslovima: ako nema ugovora koji bi osigurali dohodak kroz duže vrijeme, uprave poduzeća u tome nalaze izgovor za zapošljavanje na određeno, čime se nastavlja razdoblje egzistencijalne nesigurnosti i neizvjesnosti za većinu radnika.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAŽitnica – nekada!

Još jedan primjer posljedica privatizacije predstavlja i slučaj lokalne drvne industrije, odnosno poduzeća Slavonija d.d. Prema podacima objavljenim u članku Osvrt na proteklih četvrt stoljeća gospodarstva ovo je poduzeće do 1992. zapošljavalo 1000 radnika, dok danas taj broj iznosi 350. Tvrtka je najvećim dijelom orijentirana na izvoz, stoga čak preko 70% svojih proizvoda plasira na inozemna tržišta. Zato što radnici ove tvornice redovito primaju plaću u medijima se ona predstavlja kao iznimno uspješan primjer rada u vremenu krize.

Premda su neka poduzeća, poput Đure i Slavonije, uspjela preživjeti u okrnjenom stanju, mnogo je brodskih poduzeća koja su se razvijala gotovo cijelo 20. stoljeće, da bi potpuno nestala nakon privatizacije zbog nagomilavanja dugova i stečaja.
Upravo se to dogodilo poljoprivrednom kombinatu Jasinje, čije je poslovanje obuhvaćalo gotovo sve grane poljoprivredne proizvodnje, od ratarstva i stočarstva preko voćarstva i vinogradarstva, do ribnjačarstva. Poljoprivredni je kombinat zapošljavao od 3000 do 5000 radnika te je sa svojim slavonskim “viskijem” (viljamovkom) predstavljao brand diljem države. Međutim, početkom 1990-ih broj radnika se smanjuje na 1500, da bi na kraju kombinat završio u stečaju. Ako uzmemo u obzir predispozicije slavonske regije za razvoj poljoprivrede, taj se događaj čini u najmanju ruku paradoksalnim, s obzirom na prirodne resurse Slavonije. Uzmimo u obzir samo podatke koje je Goran Đulić iznio u analizi problema domaće poljoprivrede. Prema Đuliću, Hrvatska s obzirom na klimatsko-zemljopisne pogodnosti može proizvoditi količine hrane dovoljne za 25 milijuna ljudi. Procesom privatizacije i politikom usmjerenom na uvoz doveli smo se u situaciju da u prvih šest mjeseci 2014. godine Hrvatska uveze povrća u vrijednosti 44 milijuna dolara dok je na uvoz voća potrošeno 88,8 milijuna dolara. U tim podacima, uvoznoj strukturi ekonomije i privatizaciji kombinata, od kojih je Jasinje tek jedan primjer, treba tražiti razloge općeg ekonomskog i socijalnog stanja u kojem su se Hrvatska i Slavonija našle.

Sličnu sudbinu dijeli i Veterinarska stanica koja je, kako se navodi u Osvrtu na proteklih četvrt stoljeća gospodarstva, “bila ponos slavonskobrodskog gospodarstva s najsuvremenijom klaonicom peradi velikih kapaciteta, sa široko razvijenom kooperantskom mrežom te s inozemnim tržištem koje je kupovalo sve što se u njenim pogonima preradilo”. Veterinarska je imala oko 600 zaposlenih te razvijeno tržište u Europi i na Bliskom istoku, ali je unatoč dobrim predispozicijama raskomadana i rasprodana te 2009. konačno i potpuno likvidirana.

Ništa bolje nisu prošla ni trgovačka poduzeća poput Veleprometa ili TOB-a (Trgovačka organizacija Brod), koja su potpuno ugašena, a njihovu imovinu, kao što je slučaj u Veleprometu, prodaju banke. Ova su dva poduzeća zapošljavala oko 1000 radnika.

Ovih nekoliko primjera pokazuje koliko je važno da jedna država ima poduzeća koja će proizvodnjom, preradom i distribucijom zadovoljavati prehrambene potrebe stanovništva i kontrolirati kvalitetu hrane. Mi smo, nažalost, ostali i bez toga, prepustivši sve uvozu hrane i domaćem, teško kontroliranom monopolu Agrokora.

SB JasinjeMladost je naša nada!

Osim navedenih primjera, na području Slavonskog Broda likvidirana su i poduzeća
Slavonijatrans (2012., 340 zaposlenih), Brodvin (2012., 350 zaposlenih), Staklo (2003., 104 zaposlena) te niz manjih poduzeća.

U takvoj situaciji grad bilježi sve veći odljev mladih ljudi koji se ne vraćaju nakon završetka studija ili odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo. Domenika Benak, jedna od organizatorica prošlogodišnjeg štrajka u srednjoj Medicinskoj školi, govoreći o položaju i perspektivi mladih u Brodu kaže : “Mladi u Slavonskom Brodu, poput većine mladih ljudi na bilo kojem području, imaju već formirano razmišljanje i perspektivu na aktualne događaje. Kao jedna od njih, smatram da se naš mladi glas ne čuje niti sluša dovoljno. Želimo sudjelovati u zajednici. Razdvojeni smo što se pogleda na budućnost tiče, no zbog različitih čimbenika sve češće u razgovoru sa svojim vršnjacima shvaćam da je želja za odlaskom iz grada ili čak države veća nego želja za ostankom. Treba se puno više pozabaviti time zašto uistinu sve više mladih ljudi sanja o životu negdje izvan granica Hrvatske.” Također navodi malu mogućnost zapošljavanja mladih bez radnog iskustva kao jedan od najvećih problema u gradu, zbog čega mladi ljudi odlaze, većinom u Njemačku, kao medicinski ili građevinski radnici. Srednjoškolci već u završnim razredima često govore o odlasku u inozemstvo kao jedinom načinu zarade, a većina se studenata koji odu na fakultete u Osijek ili Zagreb ne vraća. Visok odljev nove generacije može se promatrati u vezi s propašću državne industrije. Nekada su se diplomirani studenti Strojarskog fakulteta zapošljavali u Đurinim pogonima pa je grad na taj način zadržavao mladu radnu snagu, što se danas, u okviru drastičnog smanjenja broja radnika u Đuri i ostalim poduzećima, više ne događa.

Slavonski Brod u proteklih je dvadeset godina doživio cijeli niz negativnih gospodarskih i društvenih promjena koje su u potpunosti promijenile strukturu stanovništva, ali i vizure grada, pa tako danas ulica Petra Krešimira IV., glavna brodska ulica, obiluje nizom praznih izloga, napuštenih objekata u kojima su nekada bili smješteni brodski obrtnici. Simbolično djeluje i trg Ivane Brlić Mažuranić, na kojemu se nalazi nekadašnja robna kuća Vesna, koja je od 1971. predstavljala simbol grada svojom impresivnom građevinom. Danas Vesna sa svojim napuštenim izlozima i okolnim otpadom predstavlja dvadeset godina Broda u kojemu su negdašnje tvornice, poduzeća i radnici nestali pred naletom kapitalističke gramzljivosti i lažnog morala. Taj nalet u samo desetak godina uspio je uništiti ono što se stvaralo desetljećima, a u što su ulagale cijele generacije Brođana.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu RAD