Između brojnih industrijskih pogona i poduzeća koji su postojali u Rijeci početkom devedesetih godina Luka Rijeka nametala se kao jedna od nositeljica lokalnog ekonomskog rasta. Osim što je u poduzeću tada bilo zaposleno 4.215 radnika, Luka Rijeka je s 20 milijuna prekrcanih tona bila zaslužna za 70 posto sveukupnog pomorskog tereta prekrcanog u Hrvatskoj, i po prometu je bila daleko ispred obližnje Luke Koper. Zahvaljujući dobroj geografskoj poziciji i tadašnjim pokazateljima poslovanja, nije bilo razloga za sumnju u podjednako uspješan nastavak rada luke.
Međutim, nakon provedene pretvorbe, firma je krenula sasvim drugačijom putanjom. Danas ona zapošljava tek 650 radnika – manje od šestine radne snage koju je upošljavala prije dvadeset i pet godina – a sličan pad dogodio se i kada je u pitanju promet. 2014. godine u Luci Rijeka prekrcano je tek nešto više od 9 milijuna tona, duplo manje od tereta koji je prekrcan iste godine u Kopru. Za drastično smanjenje prometa više je razloga, ali ključnu ulogu odigralo je neulaganje u modernizaciju i razvoj lučke infrastrukture. Problematično je i odugovlačenje s razvojem prometnih veza prema luci, prvenstveno zastarjela željeznička mreža, ali i promjene u naravi tereta koje su dovele do toga da velik dio pogona za prekrcaj tereta u luci ne odgovara svjetskim trendovima.
Unatoč svemu, luka je i dalje jedno od najvećih poduzeća na području Rijeke, a zbog mogućnosti sindikalnog organiziranja i relativno stabilnih materijalnih prava radnika, rad u luci često figurira kao bolja opcija od ostalih koje se nude na tržištu, a najčešće se svode na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa ili rad u kafiću. Bilo bi razumljivo povjerovati da radni odnosi u luci mogu i dalje pružiti životnu sigurnost kakvu novi oblici rada nikako ne mogu. Nažalost, profil radne snage Luke Rijeka opovrgava takvo razmišljanje. Lučka djelatnost jedan je od sektora koji su već dugi niz godina ponajviše pogođeni destandardizacijom radnih odnosa tako što se (u teoriji, u vrijeme povećanog opsega posla) na stalnim radnim mjestima unajmljuju radnici kooperantskih poduzeća. Praksa angažiranja kooperanata trend je prisutan u većini svjetskih luka, koja osim što ruši cijenu rada u lukama negativno utječe i na mogućnost sindikaliziranja radnika, kao što često upozoravaju inspektori Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF).
Zamke kooperantskog rada
Praksa angažiranja kooperanata u riječkoj luci počela je 1992. godine, kada je bilo potrebno privremeno zamijeniti radnike koji su se nalazili na ratištima. Tada su unajmljeni radnici dolazili preko tvrtki Burin i Port4, a radilo se većinom o umirovljenim lučkim radnicima. Nakon što su te tvrtke propale između 1996. i 1997. godine kooperantskim radnicima u radnoj dobi ponuđen je ugovor o radu u luci, i to su ujedno bili posljednji lučko-transportni radnici koji su zaposleni u poduzeću. U sljedećem periodu, za vrijeme reorganizacije radnog procesa u Luci Rijeka, kooperanti su se pojavili u sasvim drugačijoj ulozi – umjesto da mijenjaju odsutne radnike, njima se pokušava trajno zamijeniti otpuštena radna snaga, za kojom u poduzeću formalno nije bilo potrebe. Drugim riječima, u proteklih desetak godina u luci se de facto pojavio trend ukidanja radnog mjesta lučko-transportnog radnika i njegovo nadomještanje kooperantskim radnikom kako bi se uštedilo na radnoj snazi.
Danas u riječkoj luci djeluju kooperantske firme Riječki uslužni servis (RUS), Barel, Betalgis i Štivador, od kojih Betalgis i RUS ustupaju najviše radnika. Pritom su uvjeti rada u RUS-u i Betalgisu puno gori od onih u Luci Rijeka. Radnici ne ostvaruju dodatke na prekovremeni rad ni naknadu za prijevoz, a dnevnica im je fiksna, neovisno o tome rade li u smjenama ili na posebnim vrstama tereta. Pritom, ako radnici na mjesečnoj bazi ne odrade barem 18 dana – što se najčešće događa zato što njihov poslodavac zbog niskog prometa nije angažiran u luci – razlika se odbija od godišnjeg odmora. Posebno osjetljivu skupinu čine mlađi radnici, koji su angažirani na ugovor na određeno i koji ubrzano dolaze i odlaze iz poduzeća, dok su njihovi stariji kolege stalno zaposleni u ovim firmama pa zbog toga računaju na veću stabilnost radnih zadataka.
Ipak, kao što naglašava predsjednik Lučkog slobodnog sindikata Drago Jelčić, najveća razlika između kooperantskih i radnika zaposlenih u luci jest (ne)mogućnost sindikalnog organiziranja: “Glavna razlika je u tome što su stalni lučki radnici sindikalno organizirani, dok kooperanti nemaju sindikat, čime automatski nemaju ni kolektivni ugovor. Samim time, ugovori o radu su im ponuđeni po sistemu uzmi ili ostavi, pa nemaju pravo na nikakve dodatke, poput dodataka za prekovremeni rad ili topli obrok. Oni rade za čistu dnevnicu koja im je ujedno i fiksna, dok radnici koje pokriva kolektivni ugovor imaju pravo na sve dodatke, noćni rad, prekovremeni rad, rad po kiši i praznikom, minuli staž i prijevoz.”
Luka Koper kao ogledalo budućnosti
O sličnim iskustvima sa sindikalnom organizacijom kooperantskih radnika posvjedočili su i u obližnjoj Luci Koper. Tamo je 2011. organiziran štrajk čiji je cilj bio osiguravanje boljih radnih uvjeta za stalno zaposlene radnike, a posredno i za osiguravanje stabilnije pozicije kooperantima. Kao što je objasnio Mladen Jovičić iz Sindikata dizaličara pomorskih djelatnosti (SŽDP), radni odnosi kooperantskih radnika u Luci Koper veoma su nesigurni, radno opterećenje veliko, a materijalna prava na puno nižoj razini od radnika zaposlenih u luci. Kooperantsku radnu snagu u velikoj mjeri čine migrantski radnici, čiji rad u Sloveniji, a time i novčana pomoć koju šalju obiteljima, ovisi o posjedovanju radne dozvole – koja je pak uvjetovana zasnovanim radnim odnosom. Stoga kooperanti nisu skloni sindikalnom organiziranju, jer im zbog toga agencije koje ih zapošljavaju lako mogu ne produžiti ugovor i time ih prisiliti na odlazak iz zemlje. Međutim, osim SŽDP-a, u štrajku u Luci Koper tada je sudjelovao i Sindikat izvođača lučkih usluga (SIPS), koji okuplja članstvo iz redova kooperanata. Štrajk u Kopru prekinut je tako što je uprava, ispunivši zahtjeve SŽDP-a, ujedno ukinula razloge za njihovu obustavu rada i time prisilila SIPS na individualnu borbu. Jednom kada je nestao ovakav oblik međusindikalne podrške kooperantski su se radnici našli u potpunosti izloženi disciplinskim mjerama uprave i agencija preko kojih su bili zaposleni, a sankcije zbog pokretanja industrijske akcije ponajbolje je osjetio predsjednik SIPS-a, koji je nedugo nakon štrajka otpušten.
Kao što pokazuje slovenski primjer, rad kooperanata u lukama predmet je istih pritisaka na radnike i zakidanja radnih prava kao i kod ostalih tipova agencijskog rada. S obzirom na to da u riječkoj luci očito postoji tendencija outsourcinga lučkih radnika po sličnom modelu, izgledno je kako će s vremenom radnička prava u tom poduzeću opadati. Ako sindikati uskoro ne pronađu model prema kojem će se uspješno boriti za prava kooperantskih radnika, čini se kako će jedna od posljednjih velikih firmi u Rijeci ubrzo izgubiti mnogo više od tereta koji je lukom mogao proći posljednjih dvadeset godina.
Foto: Aramis Vračar
Tekst napisala:
Preporučite članak: