Dolaskom Darija Nakića na čelo Ministarstva zdravlja najavljeno je više promjena u zdravstvenom sustavu. Osim takozvanog nadstandarda, o kojem se intenzivno pisalo, ministar Nakić najavio je i sklapanje strukovnog kolektivnog ugovora za liječnike (SKU) – što je dugo bila želja velikog dijela organizacija koje predstavljaju ovu profesiju, uključujući Hrvatski liječnički sindikat (HLS) i Hrvatsku liječničku komoru (HLK). Ministrova najava predstavlja oštar zaokret u stavovima kreatora zdravstvenih politika, koji su do sada izražavali skepsu po pitanju sklapanja SKU-a, kako bivši ministar Siniša Varga, tako i tadašnji predsjednik HDZ-ova odbora za zdravstvo Ante Ćorušić: obojica su tvrdili da za sklapanje kolektivnog ugovora za liječnike nema pravne osnove te da bi ono moglo dovesti do negativnih posljedica unutar cijele djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

Ministar Nakić, izgleda, ne dijeli zabrinutost svog prethodnika, pa je tijekom televizijskog nastupa najavio kretanje upravo u ovom smjeru, a kao partnere u sklapanju SKU-a tada je vidio ne samo strukovni sindikat, nego i veće liječničke organizacije, pa tako i Komoru i Hrvatsku udrugu bolničkih liječnika (HUBOL). Upravo je to bio glavni razlog zbog kojeg su ministrove nakane osudili sindikalni akteri poput Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske (SSZSSH), jer su iz njega iščitali Nakićevo nepoznavanje važećeg okvira radnog prava, u kojemu socijalni partneri s radničke strane mogu biti isključivo sindikati.

Ipak, kao što je kasnije u izjavi upozorio Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), ovakvo donošenje SKU-a nije problematično samo zato što ne uzima u obzir pravne propise, nego se "uvođenjem kolektivnog ugovora za jednu struku otvara mogućnost privilegiranog ugovaranja uvjeta rada za tu struku i narušavanja jedinstvenog sustava vrednovanja za sve ostale radnike i struke unutar djelatnosti".

Parcijalno u pregovore

U ministrovoj je izjavi najmanje problematična namjera da se tijekom kolektivnog pregovaranja pita za mišljenje druge strukovne organizacije, ali zabrinjava mogućnost da bi kroz uključivanje organizacija koje su sklone zastupati veoma uske interese strogo definiranih skupina, vjerojatno dodatno narušio ono malo što je ostalo od zajedništva između zdravstvenih radnika. U pitanju je upravo ono što SSSH adresira kroz svoju izjavu, a što je na žalost već neko vrijeme zanemareno u javnosti, odnosno važnost jedinstvenog nastupa zdravstvenih radnika i kohezije unutar zdravstvenog sustava, koji uvelike utječu na njegovu kvalitetu. Za očekivati je da će sustav koji ovisi o uspješnoj suradnji različitih struka i koordinaciji djelatnosti patiti ako unutar njega nije razvijen osjećaj solidarnosti, a upravo to je slučaj sa zdravstvenim sustavom u Hrvatskoj unatrag nekoliko desetaka godina.

Iako je diskutabilno koliko je organsko zajedništvo unutar zdravstva bilo razvijeno potkraj 1980-ih godina, s popriličnom se sigurnošću može tvrditi kako mu je prvim reformama devedesetih godina zadano nekoliko snažnih udaraca. Provođenjem reformi, a ponajprije izdvajanjem najvećeg dijela primarne zdravstvene zaštite u koncesiju – kada se liječnicima pripisala nerazmjerna količina moći u odnosu na medicinske sestre i druge zdravstvene radnika – došli smo u situaciju gdje su interesi pojedinih grupa radnika veoma različiti i nerijetko direktno suprotstavljeni jedni drugima. Suprotstavljeni interesi sa sobom su doveli i velike probleme u komunikaciji, a sukobi koji su od njih potekli skrenuli su pozornost od posljedica promjena u zdravstvenom sustavu: smanjene dostupnosti zdravstvene zaštite, gorih uvjeta rada i niže razine radničkih prava.

Kome smeta timski rad?

Kvalitetan rad zdravstvenih službi, kao što se često voli isticati, uvelike se svodi na timski rad. Međutim, naglašavanjem tog izraza pacijente i druge korisnike sustava navodi se na zaključak kako su odnosi različitih zdravstvenih struka ravnopravno uređeni, odnosno da su tradicionalne hijerarhije između liječnika i ostalih skupina do danas prevaziđene. Ipak, ako se pozornije prate medijske i stručne analize te izjave, brzo se može primijetiti kako je liječnik, na kraju dana, ipak "nositelj djelatnosti", zbog čega bi valjda trebalo biti opravdano promatrati liječničku struku sasvim odvojeno od ostalih struka u zdravstvu.

Štoviše, nismo malo puta imali prilike čuti izjave dužnosnika i stručnjaka u kojima je jasno dano do znanja da liječnici tvore vlastiti stalež te da se na njih uopće ne bi trebalo gledati kao na "obične radnike". Pritom se ne propušta prilika podsjetiti na posebnu odgovornost liječnika za zdravlje i život ljudi, dok se ista odgovornost rijetko spominje kada su u pitanju druge medicinske struke.

Razlike u vrednovanju dolaze do izražaja i na puno konkretnije načine pa, recimo, najbrojnija struka u zdravstvu, medicinske sestre i tehničari – na koje osim velikog dijela direktnog rada s pacijentima, pada i većina administracije – još od 1993. pokušava izboriti klasifikaciju koeficijenata koja bi adekvatno popratila sve dosadašnje promjene u sestrinskom obrazovanju i prepoznala vrste radnih mjesta na kojima su zaposlene medicinske sestre, što trenutno nije u potpunosti slučaj.

Da liječnici i medicinske sestre nisu ravnopravni, vidimo i iz razloga koji je ministra Nakića nagnao na razmišljanje o SKU, a to je sve intenzivnija emigracija zdravstvenoga kadra. U tom kontekstu, činjenica da je u protekle tri godine otprilike 900 liječnika tražilo potvrde za rad u inozemstvu prepoznata je kao ozbiljan problem za zdravstveni sustav, ali je ista reakcija izostala kada je u pitanju masovni odlazak medicinskih sestara.

Podjela na struke

S druge strane, čini se kako upravo on više utječe na svakodnevni rad, za što se potvrda može naći u razgovoru s radnicima u pojedinim zdravstvenim ustanovama u Zagrebu i Rijeci. Pokazujući zabrinutost samo za jednu od grupa na odlasku, implicitno se daje do znanja kako različite vrste medicinskih radnika nikako nisu ravnopravne u očima planera sustava. To, naravno, ne ostaje nezamijećeno kod radnika i utječe na odnose između struka.

Međutim, zbog dosadašnjeg inzistiranja na zajedničkom kolektivnom pregovaranju i sklapanju jedinstvenoga kolektivnog ugovora za zdravstvo, pojedini sindikati, a prema tome i različite struke, za sada su prisiljeni sagledati zdravstveni sustav imajući na umu interese svih zdravstvenih radnika. Time se do sada održavala elementarna razina zajedništva unutar sustava i makar labavo držalo zdravstvene radnike na okupu. Ako bi se tu praksu odbacilo u korist sklapanja niza strukovnih kolektivnih ugovora, praktički bi se ukinula i zadnja isprika za zajednički rad, što bi podjele između zdravstvenih struka dovelo do krajnjih granica. Nepotrebno je posebno naglašavati da takva vrsta podjele minimizira, ako već ne onemogućava u potpunosti, mogućnost zajedničkih akcija u skoroj budućnosti. Isto tako, ona izravno utječe i na homogenost sustava, a time i na kvalitetu skrbi i njege koje zdravstveni sustav osigurava pacijentima.

Zbog toga najavu o SKU za liječnike treba promatrati s posebnim oprezom: u uvjetima u kojima je zdravstveni sustav danas teško je povjerovati kako će samo potpisivanje jednog strukovnoga kolektivnog ugovora riješiti sve probleme s kojima se mladi liječnici danas susreću, bilo da je riječ o prevelikom radnom opterećenju ili neadekvatnim plaćama. Napokon, ako izjave poput one o potpisivanju SKU-a nisu izrečene u izuzetno uređenom i uhodanom sustavu, u kojem postoji visoka razina solidarnosti između pojedinih struka, njihova će realizacija dugoročno teško dovesti do značajnog poboljšanja položaja ovih ili onih radnika. Kratkoročno, naravno, određene skupine mogu donekle profitirati od ovakvih poteza, ali ostaje pitanje kolika će cijena biti za sustav kao cjelinu