Odlasci liječnika i medicinskih sestara na rad u inozemstvo jedna su od probitačnijih tema u hrvatskim medijima posljednjih mjeseci i gotovo da su postali kriterij za procjenu ekonomske situacije u državi. Ono što u tim izvještajima redovito izmiče je perspektiva sindikalnog organiziranja u zdravstvu i status radnih prava.

Promišljanje zdravstvenog sustava danas se sve više izdvaja u uske krugove samoprozvanih stručnjaka, dok korisnici sustava i medicinski radnici ostaju isključeni iz njegovog oblikovanja. Na taj se način rasprava o zdravstvenom sustavu zadržava na suviše apstraktnoj razini čime se olakšava donošenje problematičnih politika i guranje privatizacijske agende, bez da ona naiđe na značajniji otpor. Zatvaranjem diskusije za sve, osim za nekoliko odabranih stručnjaka, ujedno dovodi do sve raširenijeg osjećaja kako rasprave o zdravstvu, ali i priklanjanje javnom ili privatnom modelu, ne dovode do opipljivih posljedica.

Ipak, u praksi postoji mnogo primjera koji pokazuju kako se razlike između privatiziranih i neprivatiziranih dijelova sustava već osjete. Osim na plaćanje za zdravstvene preglede kada se pokušava izbjeći liste čekanja, koje je imao prilike osjetiti veći dio pacijenata, privatizacija zdravstvenog sustava u Hrvatskoj odrazila se i na radne uvjete u sektoru. Ta tema rijetko se spominje osim kada se radi o napadima na (navodno) previsoke plaće medicinskih radnika ili njihovu (opet navodno) posebno zaštićenu poziciju unutar javnog sektora. Međutim, ako se nakratko odmaknemo od tog pristupa i promotrimo zdravstveni sustav iz perspektive radnih uvjeta i mogućnosti radničkog organiziranja, postaje jasno kako se na prvi pogled apstraktne razlike između privatnog i javnog zdravstva prelamaju, veoma konkretno, ne samo na leđima pacijenata, već i na onima zdravstvenih radnica i radnika.

Nedostaci kolektivnog ugovora u privatnom sektoru

Ove razlike dolaze do izražaja na više načina pa tako i kroz moguće oblike sindikalnog organiziranja i kolektivnog pregovaranja. Iako je poznato kako za radnike u javnom zdravstvu postoji granski kolektivni ugovor koji su Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara – medicinskih tehničara (HSSMS-MT) i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske (SSZSSH) potpisali s Vladom krajem 2013. godine, manje je poznato kako za privatno zdravstvo postoji kolektivni ugovor koji vrijedi od početka 2015., a čiji su potpisnici Sindikat radnika na radu kod poslodavaca u privatnoj praksi Hrvatske (SRRPPH) i Udruga privatnih poslodavaca u zdravstvu Hrvatske. Ova dva kolektivna ugovora razlikuju se u nekim elementarnim odredbama, što se može uzeti kao dobar pokazatelj trendova zastupljenih u različitim sektorima.

Istovremeno, nastup sindikata u privatnom sektoru pokazuje kako je pod krinkom sindikalnog organiziranja prilično lako raditi na srozavanju radničkih prava i promicanju interesa poslodavca. Iz pregleda dostupnih informacija o SRRPPH-u čini se vjerojatnim kako je u pitanju tek “žuti” sindikat čija je glavna uloga periodično sklapanje kolektivnog ugovora u kojemu se veću važnost pridaje poslodavcu i njegovom profitu nego zaštiti osnovnih radničkih interesa, a zbog toga je i prozvan od strane HSSMS-MT-a i SSZSSH-a još 2003. godine. Unatoč tome što je takve tvrdnje nemoguće iznijeti s apsolutnom sigurnošću, u odredbama kolektivnog ugovora za privatno zdravstvo nalazi se više argumenata koji ih podržavaju.

Na primjer, krenemo li od usporedbe izračuna plaća u javnom i privatnom zdravstvu, odmah upada u oči kako on u privatnom zdravstvu podrazumijeva puno kompleksniju proceduru nego u slučaju javnog sustava. Iako su osnovica i koeficijenti složenosti poslova isti, plaću u privatnom zdravstvu ne čini samo umnožak osnovice i koeficijenta te eventualno dodaci na plaću, već je ona vezana prvenstveno uz poslovanje poslodavca na tržištu. To znači da, ovisno o prihodu kojeg ostvari, privatni poslodavac u zdravstvu može spustiti plaću radniku prilično neovisno o faktorima koji inače utječu na njenu visinu. Teoretski, ova mogućnost omogućava da se plaća radnika podigne ukoliko je poslovanje dobro, ali ta opcija se ne čini vjerojatnom ako se uzme u obzir visina drugih naknada iz kolektivnog ugovora: naknade za prekovremeni rad, rad noću, rad nedjeljom i dežurstva su do 35% niže u privatnom sektoru. Na sličnom tragu, u javnom se sektoru dežurstvo tretira i plaća kao prekovremeni rad, dok se u privatnom sektoru naknada za dežurstvo određuje u paušalnom iznosu, što opet otvara vrata manjim naknadama za oblik rada koji je u zdravstvu izuzetno zastupljen.

Antisindikalna klima

Kolektivni ugovor za privatno zdravstvo predviđa i niz zanimljivih odredbi o sindikalnom radu i drugim vrstama radničkog organiziranja. Na primjer, članak 159. kaže da: “Na teret plaće radnika poslodavac obustavlja iznos članarine samo u korist Sindikata radnika na radu kod poslodavaca u privatnoj praksi Hrvatske, ako je radnik član tog Sindikata (…) Poslodavac ne obavlja poslove obračuna, obustave i plaćanja članarine za radnika, ako je on član nekog drugog sindikata.” Osim što je takva odredba suprotna aktualnom Zakonu o radu, a za takvu praksu je predviđena novčana kazna, ona ujedno pokazuje koji je stav Udruge privatnih poslodavaca u zdravstvu spram sindikalnog organiziranja te ukazuje na stvarnu ulogu SRRPPH-a.

Iako se u javnom sektoru ne vrši isti pritisak na zdravstvene radnike kada je u pitanju njihovo sindikalno organiziranje, i tamo je njegova sloboda prilično ograničena. Odgovornost za prisutna ograničenja donekle se može pripisati Zakonu o reprezentativnosti iz 2014., kojim je Hrvatski liječnički sindikat (HLS) ostao isključen iz kolektivnog pregovaranja, ali većim dijelom je za njih odgovorna općenito antisindikalna klima u zdravstvu. Ona se manifestira pretežito kroz opetovane pozive ministra i drugih dužnosnika da zastupanje interesa zaposlenih u zdravstvu preuzmu strukovne udruge i komore. Na taj bi se način, prema zagovornicima metode, pokazalo kako zdravstveni radnici – a prije svega liječnici – čine zaseban stalež i nemaju ništa zajedničko s radničkom klasom u Hrvatskoj. Opravdanost postojanja sindikata u zdravstvu dovodi se u pitanje i time što se ograničavaju uobičajeni oblici sindikalnog djelovanja, a prije svega štrajk.

Štrajk u zdravstvu formalno je dopušten uz uobičajene sigurnosne ograde, ali od 1993. do danas ne pamti se industrijska akcija u zdravstvu koja nije bila popraćena blaćenjem te zgražanjem nad navodnim zanemarivanjem sigurnosti pacijenata od strane medicinskih radnika radi vlastitih materijalnih interesa. Doduše, za neuspjeh provedenih akcija zaslužni su i sami sindikati, koji nisu znali iznaći organizacijski model štrajka koji bi opovrgnuo pretpostavku da obustava rada u zdravstvu nužno vodi u kaos, a što je dovelo do situacije da se štrajk u zdravstvu provodi putem nošenja tematskih bedževa prilikom nesmetanog obavljanja svakodnevnih zadataka.

Sužavanje područja borbe

S druge strane, istovremeno su se uspjeli profilirati zdravstveni akteri kojima su u nešto drugačijem kontekstu klasične sindikalne akcije itekako pošle za rukom. Nedavni štrajk učenika Srednje medicinske škole u Slavonskom Brodu predstavlja upravo takav slučaj, jer su učenice tada pokazale da se, kada se ozbiljno pristupi organizaciji i komunikaciji unutar grupe, štrajk (budućih) medicinskih radnika može negativno odraziti na ugled onih koji im organiziraju radni proces bez da se dovede u pitanje sigurnost krajnjih korisnika istog procesa. Pritom je jasno kako se apsolutno isti model ne bi mogao implementirati u praksu sindikata u zdravstvu, ali je iskustvo učenica sestrinstva unatoč tome jedna od najsvjetlijih točaka kolektivne akcije u zdravstvu te će zasigurno biti korisna za razvijanje nekog oblika sindikalne strategije na ovom području u budućnosti.

Umjesto sličnim akcijama, postojeći sindikati u zdravstvu odlučili su se na manje invazivne metode rada, odnosno svoj su fokus u praksi prebacili isključivo na kolektivno pregovaranje. Međutim, upitno je koliko je ta odluka polučila uspjeha. U posljednjih se nekoliko godina tijekom kolektivnog pregovaranja u zdravstvu pristalo na jednako smanjivanje prava kao i u ostatku javnog sektora, a prema posljednjem dogovoru HSSMS-MT-a i SSZSSH-a s Ministarstvom zdravlja, iz KU-a za zdravstvo izbačena je odredba koja predviđa dodatke od 4, 8 i 10% na staž radnika. Iako je brisanje ovih dodataka u teoriji kompenzirano uvođenjem dodataka na uvjete rada i posebnu odgovornost, ono nipošto nije neproblematično. Kolektivni ugovor za zdravstvo bio je posljednji u javnim službama koji je zadržao ovu odredbu i time potencijalno predstavljao temelj za njihovo eventualno vraćanje u drugim javnim službama. Do vraćanja izgubljenih dodataka sada sasvim sigurno neće doći čak ni ako se ekonomska situacija naglo popravi, jer sindikalna praksa uči kako je teže vratiti prava koja su već postojala u kolektivnom ugovoru, a sindikati su ih se odrekli, nego što li je na početku ispregovarati njihovo uključivanje u ugovor.

Pomaci se ne vide ni u drugim poljima koji su bili predmetom kolektivnog pregovaranja, a posebno u slučaju koeficijenata. Koeficijenti medicinskih sestara su, na primjer, bili tema pregovaranja od prvih reformi sustava devedesetih, a spominje ih se kao katalizatore većine sindikalnih akcija među medicinskim sestrama i tehničarima. Ipak, oni su do danas ostali nedovoljno razrađeni i izuzetno niski, što dovodi do toga da medicinske sestre sa srednjom stručnom spremom (koje čine većinu u profesiji), zaposlene u domovima zdravlja, imaju plaću oko 4500 kuna – u najboljem slučaju. Pritom one nisu u najgoroj poziciji, jer postoje skupine zdravstvenih radnika poput vozača saniteta ili radnika iz zdravstvu srodnih zanimanja, koji uopće nisu prepoznati Uredbom o koeficijentima pa im plaće ovise o tumačenju i dobroj volji ravnatelja institucija u kojima su zaposleni.

Migracije u kontekstu

Kada se uzmu u obzir uvjeti u kojima djeluju sindikati u zdravstvu, ali i njihova današnja borbena spremnost, teško je povjerovati kako će zdravstveni radnici u budućnosti dočekati bolje radne uvjete. Upravo suprotno, ne iznađu li sindikati uskoro metode kojima će pružiti ozbiljniji otpor aktualnim trendovima, prije se može očekivati daljnja erozija prava po uzoru na kolektivni ugovor u privatnom zdravstvu. U kontekstu masovne emigracije mladih zdravstvenih kadrova, pogotovo medicinskih sestara i tehničara, dodatno smanjivanje prava moglo bi dovesti do rupa u sustavu koje više neće biti moguće zakrpati.

Ipak, primjeri iz šire regije pokazuju kako se čak i u ovoj situaciji može učiniti nešto kako bi se započeti trendovi ublažili, a s vremenom možda i preusmjerili. Od početka masovnog vala emigracije zdravstvenog kadra iz Rumunjske prema Zapadu, tamošnji su sindikati Sanitas i Sindikat liječnika zajedno sa strukovnim udrugama odigrali važnu ulogu u ublažavanju posljedica započetih reformi. U tom se trenutku Rumunjska nalazila u sličnoj situaciji kao i Hrvatska danas: zapošljavanja u zdravstvenom sektoru nije bilo, radno opterećenje bilo je ekstremno, forsirala se privatizacija, a plaće su bile niže čak i od onih u obrazovanju. Međutim, umjesto da pristane na dodatno rezanje prava pod izlikom mjera štednje, sindikati i udruge, okupljeni u zajedničku koaliciju, odigrali su kartu mobilizacije širokog dijapazona društvenih skupina i zaoštravanja retorike, što im je u relativno kratkom roku omogućilo da vladu natjeraju na određeno povećanje plaća, ali i otvaranje tisuću novih radnih mjesta u zdravstvu.

Takav zaokret u pristupu značio je izlazak iz uobičajene comfort zone sindikalnog djelovanja, ali je zato doveo do velikog pomaka unaprijed, kako za radnike u zdravstvenom sektoru, tako i za pacijente, koji su mogli računati na nešto dostupniju zaštitu. S obzirom da su se u Hrvatskoj počeli profilirati mlađi subjekti u zdravstvu koji pružaju otpor smanjivanju radničkih prava, a vrata suradnje s vanzdravstvenim društvenim organizacijama su nakon dugo vremena odškrinuta, ostaje nam se nadati da će iduću reformu zdravstva ili kolektivne pregovore dočekati široka fronta po uzoru na onu rumunjsku. Ukoliko do toga ne dođe, sljedeća opcija koja predloži daljnje korake u privatizaciji zdravstva neće naići na nikakav otpor, a posljedice njegovog izostanka neće osjetiti samo zdravstveni radnici.