Uvod
U rujnu 2010. samoorganizirane radnice Kamenskog stupaju u štrajk glađu, koristeći se njime kao jedinom u tom trenutku dostupnom metodom borbe za vlastita radnička prava i pravo na dostojanstven život. Tim su činom fokus medijske pozornosti skrenule na sebe i u tom su fokusu ostale dulje nego što su mogle zamisliti. Njihovom samoorganizacijskom snagom i voljom da se bore za svoja prava počelo se odmotavati klupko korupcije koje se još uvijek, više od godinu dana kasnije, odmata. Nisu svi akteri u slučaju Kamenskog predmet ovog teksta, već radnice, njihov položaj i razlozi njihove pobune. Kako bih objasnila njihov položaj kroz povijesnu ću perspektivu razvoja tvornice Kamensko pokušati razjasniti neke značajke pravnog i socijalnog okvira obaju sustava društvenog uređenja u kojima su one radile: socijalističkog i kapitalističkog u tranziciji; unutar prvog se tvornica razvijala, a unutar drugog je propala.

O Kamenskom, tvorničkom radu u dvama različitim sustavima, radničkim pravima i modelu radničkog samoorganiziranja, kolegica Jelena Miloš i ja razgovarale smo s dvjema radnicama Kamenskog.[1] Stoga je ovaj tekst i svjedočenje rada u tvornici na temelju izvornih iskaza žena te prikaz njihova položaja. Radnice su govorile o različitim razlozima koji su doveli do štrajka glađu u jesen 2010. kada smo ih prvi put srele. Studenti i studentice Filozofskog fakulteta u Zagrebu tada su im došli/e pružiti podršku u borbi za njihova radnička prava.

Slučaj tvornice Kamensko karakterističan je primjer problema tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, školski je primjer uništavanja uspješne, izvozu orijentirane i godinama razvijane tvornice. Na njemu se zorno pokazuje proces postupnog ukidanja radničkih prava i smanjenja socijalnih prava, usporedno s povećanjem uloge menadžmenta, kao i problem rodne (ne)ravnopravnosti, a ujedno nam ponešto govori i o uzrocima klasne samoorganizacije radnica i njihova kasnog prepoznavanja problema u kojima se tvornica našla, kao posljedice razine klasne (ne)svijesti, što zahtijeva posebnu analizu. Na široj društvenoj razini slučaj Kamensko kao glavne aktere pokazuje poslodavce i radnice/ke, no ujedno i skupine koje se solidariziraju s objema stranama. Na jednoj strani nalazi se sprega državnih institucija, poput policije i državnog odvjetništva, i kapitala koji se sada tek otkrivaju u mreži vlasničkih odnosa. (Ćimić 2011) Na drugoj strani, oko radnica se okupljaju studenti/ice, ženske udruge i civilne udruge, ponajprije u aktivističkoj funkciji solidarnosti. Boreći se za radnice Kamenskog, mnogi među njima implicitno izražavaju neslaganje s kapitalizmom kao sustavom društveno-ekonomskog uređenja koji na teret eksploatacije radnica te, marksističkim jezikom rečeno, putem viška vrijednosti koji proizvede radna snaga, omogućava koncentraciju velike količine bogatstva u rukama malog broja ljudi. U slučaju Kamenskog posrijedi je poznati hrvatski medijski mogul i vlasnik trgovačkih lanaca. Pismo radnica
Nakon neisplaćenih pet plaća, vapaja institucijama i hrvatskoj javnosti da bi privukle pažnju, nas dvadeset djelatnica je kao posljednju nadu i utočište za nagradu dobilo zabačeni dio Trga Franje Tuđmana da se bori za svoja prava. Kraj svoje firme već četvrtu noć dijelimo pod zvijezdama, spavajući na stiroporima i u vrećama daleko od svojih muževa, djece, obitelji, boreći se za svoja najosnovnija prava.

Jedina podrška su nam kolegice, šetači u parku, tehničari kupca za kojeg radimo i dva policajca. Uprava kuće očekuje da radimo, ostvarujemo dnevni plan, poštujemo rokove kupcima proglašavajući nas neradnicima, saboterima: osobama koje ne žele novu firmu, a ne pitaju kako dolazimo na posao. Ne daju nam ni tu nadu, da znamo kada ćemo dobiti isplatu naših odrađenih plaća. Uredno slušamo kako nema novaca, iako kupci uredno plaćaju isporuke. Ulazimo u šesti mjesec kako dva puta dnevno bježimo iz tramvaja u tramvaj, iz kupea u kupe vlaka kako bismo izbjegle kontrolu i odradile svoj radni dan.

Šesti mjesec bez poštenog doručka, ručka, večere. Još malo pa je prošlo pola godine bez zarađene plaće; bez isplaćene lipe dolazimo kućama, obiteljima praznih ruku, praznih vrećica.

Moje rukovodstvo se ne pita kako smo djeci osigurali knjige za školu, fakultete. Ne pitaju se da li im može obuća i odjeća od lani, da li im imamo dati za gablec. Službenicu u banci nije briga što moj poslodavac nije uplatio pet plaća, kako smo došle do minusa u crvenom, opomena i ovrha.

Slušamo protupitanja, kao uostalom i od svog rukovodstva: zašto niste uštedile kad ste znale kakva je situacija? Recite mi kako da ostanem jaka i da se ne urušim iznutra kraj ovakve nepravde? Kako da se osjećamo ispunjeno, kako da budem ženom kad smo spale na ovo nakon tolikih godina rada? KAKO SMO, kraj svih institucija, uprava, udruga, MI POSTALE PROBLEMOM? Kako moja dosadašnja četiri dana gladovanja, spavanja u parku i svakog odrađenog radnog dana ne diraju javnost? Ponekad imam osjećaj da biljke, životinje i pojedini dijelovi ovog našeg glavnog grada u ovoj državi imaju bolju zaštitu nego ja, mi kao žene? Što još trebamo dati, žrtvovati? Zdravlje, život. Gdje sam pogriješila? Da li sam možda trebala postati javnom ličnošću, biti jedna od starleta da bi se pisalo o meni, nama? Zar sve spomenuto nije dovoljno za naslovnicu svakog dnevnog tiska. Omalovažavanje žena, rada – da li je danas u našem društvu stvarno bolje biti neradnikom? Možda mi je to upućena poruka koju ne znam pročitati! Da li se poštuje rad žene? Što i kome danas znači majčinstvo? Premijerka priča o natalitetu, svaki dan se smije u kameru i govori kako pravne institucije rade svoj posao? Gdje su svi? Zar nitko ništa ne vidi ili stvarno ne želi vidjeti? Zar naši građani stvarno smatraju da je ovo normalno u 21. stoljeću? Molimo podršku javnosti i državnih institucija da nam pomognu u ostvarenju naših prava. Razlozi štrajka su:
  • neisplaćene plaće za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine,
  • neisplaćene naknade za prijevoz za svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2010. godine i
  • nepodmirene zakonske obveze plaćanja poreza, doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje od 2008. godine.

Psihološki obezvrijeđene, zdravstveno ugrožene, financijski uništene, ponižene djelatnice, žene Kamenskog d.d., mole Vas za potporu i pomoć u našoj borbi za radnička, ljudska i moralna prava.



Hvala Vam

* * *

U srijedu, 29.rujna počinje legalni štrajk radnica unutar tvornice Kamensko. Nakon kraja radnog vremena, u 14:30, radnice organiziraju prosvjednu povorku od Reljkovićeve ulice u kojoj se nalazi Kamensko preko Ilice do Trga bana Jelačića i natrag. Gdje su nestale tekstilne radnice?
„Rodna podijeljenost u industrijskom sektoru duboko je ukorijenjena u patrijarhalnom socio-ekonomskom uređenju društva“[2]. Obescijenjenost poslova koje tradicionalno obavljaju žene, poput rada u kući i brige za druge, stoji nasuprot poslovima koji su tradicionalno i na temelju patrijarhalne rodne podjele rada bili dostupniji muškarcima, poput javnog djelovanja i rada izvan kuće. Veće društveno vrednovanje rada koji se obavlja izvan kuće, i javno djelovanje općenito, u izravnoj je vezi s obescijenjenošću rada koji se zbiva u kući, kao i sa skrbi za druge. Drugi je tip problema činjenica da na tržištu rada za jednako obavljeni posao na istom radnom mjestu muškarci u prosjeku imaju veću plaću od žena. Oba problema aspekti su dugotrajnog patrijarhalnog podcjenjivanja ženskog rada i intenzivirani su novim kapitalističkim aranžmanima. Prema podacima Mary Collins, iznesenima u publikaciji Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice (Collins 2009: 21) u Europskoj uniji plaća je muškaraca u prosjeku 17 posto veća od plaće žena. Na horizontalno segregiranom tržištu rada, tekstilna industrija je dominantno ženska, s posljedično niskim prosječnim plaćama u odnosu na dominantno muške grane industrije. Uz to, valja napomenuti da segregacija muških i ženskih poslova ide toliko daleko da se na teorijskoj razini bavljenja industrijom može smatrati da postoje „muške“ i „ženske“ industrije. Tipičnom „muškom“ industrijom smatra se brodogradnja u kojoj se postotak zaposlenih muškaraca kreće od otprilike 85 do 90 posto, dok bi tipična „ženska“ industrija bila tekstilna, u kojoj broj zaposlenih žena iznosi otprilike 80 posto.

Uz horizontalnu, karakteristična je i vertikalna segregacija koja se događa kad se unutar jedne grane na vodećim funkcijama koncentrira muški spol, iako žene čine polovicu, ili većinu radne snage, što se može ilustrirati na primjeru tvornice Kamensko, a pomoću iskaza naših sugovornica: Anica: Godine 1995. bilo je oko 1 800 radnika. Tada je jedna brigada brojila 63 radnice i radnika. Omjer muških bio je oko pet posto. Uglavnom su bili na pozicijama šefova, dakle majstori i direktori. Do 2008. jedna brigada brojila je od 35 do 63 radnice.

Klara: Bile su dvije šivare i brojale su po 300 radnika. Muški su uglavnom radili na presama i u transportu. Do 1990-ih, ako je jedna brigada imala muškog majstora, morala je imati žensku kontrolorku, druga brigada imala je obratno. Kasnije, kad je tvornica počela propadati, to se mijenja.
Očito je da je tekstilna industrija prema svim značajkama „ženska“, a uz tradicionalnu podjelu posla prema spolu u samoj tvornici, karakteristično je da su muškarci sve vrijeme rangirani na rukovoditeljskim pozicijama, a u njihovu korist taj omjer još povećava[3] u vremenu tranzicije. Isto tako, prema navodima iz spomenute publikacije (Prlenda i Šinko 2009: 43) prosječna je plaća u brodogradnji tri posto viša od prosječne plaće hrvatskoga gospodarstva, dok je plaća u tekstilnoj industriji 50 posto niža od prosječne plaće hrvatskog gospodarstva. Plaće su žena u brodogradnji 12 posto niže od plaća muškaraca u istom sektoru, dok su plaće žena u tekstilnoj industriji 30 posto niže od plaća
muškaraca u istom sektoru. Strateške odrednice razvoja industrije i tekstila u Hrvatskoj za razdoblje od 2006. do 2015 (2007: 36,79) predviđaju gubitak radnih mjesta. Proizvođači s uspješnim procesom restrukturiranja zadržavaju istu razinu zaposlenosti kao u početnom razdoblju, dok ostali proizvođači smanjuju zaposlenost 5 posto godišnje. Ovdje se pretpostavlja da će se oko 40 posto poduzeća uspješno restrukturirati, tako da bi ukupna zaposlenost za razliku od osnovnog scenarija padala 3 posto godišnje. Prema istom dokumentu to znači da se već tada i s mogućom uspješnom restrukturacijom predviđa gubitak 30 posto radnih mjesta, dok bi neuspješna dovela i do 40 posto. 

Od 1990. godine, kad su tekstilna industrija i industrija odjeće zapošljavale gotovo 130 000 ljudi, mahom žena, do danas posao je izgubilo 110 000 radnica/ka[4]. Iako je odgovornost ponajprije na vlasnicima i državi, ostaje otvorenim pitanje je li se taktikom sindikalnog ili radničkog pregovaranja moglo nešto učiniti u korist zadržavanja određenih radnih mjesta ili je li posrijedi već spomenuti problem nesvijesti o vlastitom položaju.

Predstavnici Udruženja tekstilne i odjevne industrije pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u medijima (Broj zaposlenih... 2011) su istupali s informacijama koje govore o negativnoj robnoj bilanci, što znači da je uvoz u ovim industrijama veći nego izvoz, a to je posve u opreci s dotadašnjim trendom tekstilne industrije, u Hrvatskoj godinama orijentirane na izvoz. Sto tisuća izgubljenih radnih mjesta, od čega se 80 posto odnosi na žene, znači da se na tržištu rada našao veliki broj žena čije su mogućnosti daljnjeg zaposlenja svedene na minimum. Ako znamo da se žene u tekstilnoj industriji zapošljavaju nakon završene osnovne ili srednje škole i ondje ostaju velik dio svog radnog vijeka radeći uvijek jednu te istu radnu operaciju, bez mogućnosti doškolovavanja i bez nadzora radnog procesa, počinjemo dobivati nešto cjelovitiju sliku niza problema koji pogađaju žene kao dominantnu radnu snagu u tekstilnoj industriji i industriji odjeće. I tu je odgovornost države i lokalne zajednice da pripremi strategiju za te nezaposlene žene ogromna i primarna.

Pedesetak godina od donošenja Rimskih ugovora koji u jednom od svojih članaka[5]zagovaraju ravnopravnost spolova te muškarcima i ženama normiraju „jednaku plaću za jednak rad“, razlika u njihovim plaćama na razini EU iznosi 17 posto[6]. Uvrštavanje pravila „jednaka plaća za jednak rad“ rezultat je pritiska radnica tekstilne industrije u Francuskoj o čemu piše Mary Collins u svom članku „Europske tendencije u politikama zapošljavanja“. (Collins 2009: 21) Nadalje, ona navodi (navodi da su jednake mogućnosti zapošljavanja po spolu, uz zapošljivost, prilagodljivost i poduzetništvo, uvrštene u politiku zapošljavanja EU kao njezin četvrti stup 1997. godine na sastanku u Luxembourgu. (Collins 2009:22) 

Međutim, od početka 2000. godine Europa počinje ostvarivati politiku kojom se, pod krinkom omogućavanja „usklađivanja“ obiteljskih i poslovnih obveza žena, zapravo potiču diskriminatorne prakse za žene s dalekosežnim posljedicama, među kojima je i rad žena na pola radnog vremena. Naime, posljedica te regulativne mjere nije bilo uključivanje muškaraca u polje neplaćenog rada, već slabljenje rodne (ženske) dimenzije plaćenog rada. Poticanje zapošljavanja žena na nepuno radno vrijeme s ciljem „usklađivanja“ profesionalnih i obiteljskih obveza može se smatrati antisocijalnom mjerom ako uzmemo u obzir da većina sustava mirovinskih osiguranja visinu mirovine određuje prema uvjetu radnog staža i starosnoj dobi. Takav sustav
mirovina prilagođen je sustavu neprekinute cjeloživotne karijere koja više odgovara muškarcima, dok je iskustvo većine žena na tržištu rada upravo suprotno. (Collins 2009: 25) Žene koriste rodiljski dopust, izostaju s posla zbog djeteta ili obiteljskih razloga, češće participiraju u netipičnim oblicima rada poput skraćenog radnog vremena, nepunog radnog vremena, rada na određeno ili u sivoj ekonomiji, što sve zapravo znači niža primanja žena u mirovini. Kako to funkcionira u hrvatskoj stvarnosti vidjet će se na primjerima iz intervjua s radnicama, o čemu će biti riječi u drugom dijelu teksta.[7] Collins navodi da „Lisabonska strategija promiče model obitelji s dva prihoda u kojem žene imaju status dodatnog (polu)prihoda. Time se pak održava položaj žena u plaćenom i neplaćenom radu: žene su zaposlene na slabo plaćenim i nisko statusnim poslovima, uz koje i dalje primarno preuzimaju odgovornost za skrb o drugima“. (Collins 2009: 26) Povećana izloženost žena siromaštvu posljedica je smanjene socijalne sigurnosti žena koju je uzrokovala zaposlenost žena u sektorima u kojima se obrasci rada mogu smatrati netipičnima – poput većinske zastupljenosti u honorarnom radu, u niskokvalificiranim i slabo plaćenim poslovima s fleksibilnim radnim vremenom. (Collins 2009: 27)

Zaposlenost žena u ekonomskim sektorima najveća je u lakim industrijama i uslugama. (Milidrag-Šmid 2009: 39) Tekstilna industrija pritom se često obilježava kao izrazito „ženska“ industrija. Konkurencija na globalnom tržištu tekstilne industrije jedna je od najokrutnijih, i ma koliko da je jeftin rad tekstilnih radnica u Hrvatskoj, on ne može doseći razinu niske plaćenosti, kao što je primjerice rad u zemljama Trećeg svijeta. Ma koliko bio jeftin rad žena, on nije jeftiniji od rada djece u zemljama Trećeg svijeta i njihove besprizorne eksploatacije. Tržišnu poziciju globalne tekstilne industrije slijedom kapitalističke „logike“ unutar neoliberalne mape svijeta poboljšavaju lošiji uvjeti rada, niža cijena rada i manja zaštita socijalnih prava. Naime, takozvana „racionalizacija“ poslovanja kao posljedica globalnih trendova unutar tekstilne industrije svodi se upravo na rezanje prava radnika/ca i smanjenje broja radnih mjesta te nužno povećanje produktivnosti rada. Prema navedenim podacima Državnog zavoda za statistiku Hrvatska je 1990. imala 126 314 zaposlenih u proizvodnji tekstila i proizvodnji odjeće, dok je u listopadu 2011. broj bio 21 373, od čega su žene brojile 17 903. Prema podacima Sindikata tekstila, obuće, kože, gume Hrvatske za 2009. godinu (Šokčević 2009: 41) postojalo je 280 poduzeća u proizvodnji tekstila i 131 poduzeće za proizvodnju odjeće, u kojima su zaposlenice u velikim postocima bile žene – u proizvodnji tekstila 70 posto, a u proizvodnji odjeće 87 posto – pri čemu su njihove plaće bile 32 posto (tekstil), odnosno 25 posto (odjeća) niže od plaća muškaraca u istim sektorima. Uz to, ako se pri analizi uzme rodni omjer zaposlenih u tekstilnoj industriji kao „ženskoj“ industriji u odnosu na brodogradnju kao „mušku“ industriju i njihove plaće s obzirom na prosječnu hrvatsku plaću, prema istom izvoru (Šokčević 2009: 41), udio zaposlenih žena u brodogradnji je 10 posto, prosječna plaća djelatnosti je 3 posto veća od prosječne plaće gospodarstva RH, a plaće žena manje su za 12 posto od plaća muškaraca. U industriji tekstila, odjeće, obuće i kože udio je žena u zaposlenosti 80 posto pri čemu su plaće djelatnosti 50 posto niže od prosječne plaće gospodarstva RH, a plaće su žena oko 30 posto niže od plaća muškaraca. Očito je da se disproporcije u plaćama muškaraca i žena događaju na dvije razine: jednoj koja svjedoči o potplaćenoj „ženskoj“ u odnosu na „mušku“ industriju, i drugoj o potplaćenom ženskom radu neovisno i mimo navedene podjele. Pokazuje se da horizontalna segregacija unutar industrije ne dovodi samo do razlika u plaćama, već i do razlike u ugledu tih zanimanja te do razlike u tretiranju tih industrija što se očitava u odnosu države i količini novca koje je potrošila na subvencije, kao i medijskoj pokrivenosti i vidljivosti tih problema. Putem medija veća se pozornost poklanjala brodogradnji nego tekstilnoj i odjevnoj industriji, što se može smatrati još jednim pokazateljem obrasca podržavanja patrijarhalnih društvenih odnosa.

Kako je navedeno u Strateškim odrednicama razvoja industrije tekstila i odjeće u Hrvatskoj za razdoblje od 2006. do 2015. (Strateške odrednice 2007) jedan od uvjeta početka pregovora o pridruživanju Hrvatske EU bio je učlanjenje Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju (dalje: WTO). Hrvatska se ulaskom u WTO obvezala primijeniti carinske tarife koje su prosječne za zemlje članice WTO-a, kao i na pridržavanje pravila o podrijetlu robâ, koja vrijede za sve zemlje članice WTO-a. Strategija dalje navodi da je najvažniji iskorak u carinskoj politici napravljen potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2001. godine čime su ukinute carine i kvantitativna ograničenja na uvoz tekstilnih proizvoda hrvatskog podrijetla u zemlje članice EU. (Strateške odrednice 2007: 15) Međutim, ista mjera dovela je do „liberalizacije tržišta, značajnog uvoza gotovih tekstilnih proizvoda, ovisnosti o uvozu tkanina i uvjeta poslovanja na domaćem tržištu“, koji su između ostalog imali izražene učinke na pad konkurentnosti industrije tekstila i odjeće. Ukratko, „porast otvorenosti i liberalizacije domaćeg tržišta rezultiraju i većom izloženosti utjecajima i kretanjima na međunarodnom tržištu te zaoštravanjem konkurencije na domaćem tržištu. Pad proizvodnje posljedica je tranzicije, liberalizacije tržišta (ulazak u WTO, pridruživanje EU). Povećana uvozna konkurencija dovela je do slabljenja pozicija domaćih proizvođača. Navedeni pad odrazio se na pad broja zaposlenih“. (Strateške odrednice 2007: 16)

Ističući to da se industrija tekstila i odjeće danas ubraja među „najglobaliziranije industrije“ na svijetu, isti dokument navodi kako je liberalizacija tržišta dovela do pojačanog uvoza, cjenovne konkurencije i repozicioniranja gotovo cjelokupne prerađivačke industrije, što se pogotovo odnosi na tekstilnu i odjevnu industriju. Zatim nastavlja: „Cijena proizvodnje na konkurentnom i dinamičnom tržištu indikator je zaoštrene utakmice, ali i brojnih čimbenika konkurentnosti. Zbog oštre cjenovne konkurencije, ostvareni profiti su mali, a niska financijska snaga umanjuje mogućnost modernizacije proizvodnje prema suvremenim europskim standardima. Posebno se ističe značenje Kine, koja ima organiziranu masovnu proizvodnju u najvećem sektoru tekstila i odjeće u svijetu.“ (Strateške odrednice 2007: 10) Upravo je paradigmatski primjer kineske tekstilne i odjevne industrije koju karakterizira povećana produktivnost i poboljšanje standarda kvalitete zasnovano na baznim sirovinama i jeftinoj radnoj snazi utjecalo na povećanje globalne konkurentnosti njezinih proizvoda, ali isto tako nametnulo nove standarde te zahtijevalo nuždu temeljnog prestrukturiranja tekstilnih industrija na nacionalnoj razini, uključujući i Hrvatsku. Liberalizacija tržišta na globalnoj razini nametnula je konkurentske uvjete koje zemlje Zapada zbog više cijene rada nego na Istoku ne mogu i ne trebaju zadovoljavati. Posljedica je toga deindustrijalizacija malih tranzicijskih zemalja poput Hrvatske.[8]Umjesto strukturnih prilagodbi koje bi dovele do značajne globalne konkurentnosti i posljedičnog razvoja, odlike tekstilne industrije u Hrvatskoj u posljednjih su desetljeće i pol pad konkurentnosti industrije tekstila i odjeće na međunarodnom tržištu, smanjenje proizvodnje i značajni pad zaposlenosti. Kao razlozi tomu, u spomenutom se dokumentu (Strateške odrednice 2007: 12) navode „loš model privatizacije“ povezan s „tranzicijskim troškom prijelaza na potpuno tržišno gospodarstvo“, „pasivna prilagodba s deindustrijalizacijom“ i „politička i sigurnosna nestabilnost“ uvjetovana ratnim razdobljem. Koliko je pad tekstilne industrije bio silovit govori i podatak da je tekstilna industrija 1993. godine bila jedna od najprestižnijih izvoznih grana, preciznije, zauzimala je gotovo jednu petinu ukupnog robnog izvoza.

Tekst se ne dotiče još dva relevantna problema vezana za problem radnica u tekstilnoj i odjevnoj industriji, a to su utjecaj zatvaranja brojnih tvornica na lokalnu zajednicu i niska kvalificiranost radnica u tekstilnoj industriji. Prvi je problem u Zagrebu amortiziran zbog veličine grada, međutim manje sredine osjetile su zatvaranje tekstilnih tvornica u broju nezaposlenih, u neravnomjernoj rodnoj zaposlenosti, u kupovnoj moći i ekonomskom standardu zajednice. Strategija tekstilne i odjevne industrije puna je međusobno nepovezanih različitih mjera i analiza, odnosno vrlo je loše izražen utjecaj jednih mjera na drugu. Svaka se mjera uspoređuje s Europskom unijom, međutim rijetko se uspoređuju jedna s drugom, no i ovlašnom analizom 
Strategije vidljivo je da je ono što se navodi kao pozitivno, imalo niz negativnih implikacija na različite druge stvari. Strategija ne predlaže nikakva rješenja koja bi amortizirala negativne učinke ili koja bi se pozitivno odrazila na tekstilnu i odjevnu industriju. kraj prvog dijela Andrea Milat
[1] Riječ je o dvoipolsatnom polustrukturiranom intervjuu s otvorenim pitanjima. Radi zaštite identiteta radnica, naših sugovornica, imena u tekstu promijenjena su.

[2] Prema britanskoj teoretičarki Sylviji Walby: „U suvremenim industrijskim društvima patrijarhat je analitički moguće razumjeti kao složenu kombinaciju šest strukturalnih područja u kojima muškarci imaju prevlast nad ženama i izrabljuju ih. To su rad u kući, pri čemu muškarci prisvajaju vrijednost neplaćenog rada žena u kući, plaćeni rad, u kojem su žene segregirane u pojedina zanimanja i manje su plaćene, seksualnost, određena muškom kontrolom nad ženskim tijelima, kulturne institucije, uz dominaciju muškaraca u kulturnoj proizvodnji i u medijima, država, u kojoj muškarci dominiraju, te muško nasilje nad ženama.“ (Borić 2007: 51-52)

[3] Znakovito je da se u odgovoru radnice Klare da iščitati i svijest o stanovitoj ravnopravnosti žena s muškarcima u socijalističkom sustavu, odnosno paritetu u dijelu kada ona govori o nuždi jedne (ženske) majstorice uz jednog (muškog) majstora.

[4] Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku u jesen 2011.
broj zaposlenih u tekstilnoj industriji i industriji odjeće sveo se na 21 400 radnica/ka.

[5] Riječ je o članku 119. Rimskih ugovora iz 1957. godine. (prema: Collins 2009: 21) Inače, istim su ugovorima postavljeni kriteriji i temeljni ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta u okviru Europske ekonomske zajednice (EEZ) kojima bi se osiguralo slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala.

[6] Podaci se temelje na prosječnoj satnici žena i muškaraca za sve sektore gospodarstva. (Collins 2009: 21)

[7] Mirovina se u Hrvatskoj na temelju prilagodbi europskim standardima ostvaruje na dvama kriterijima: određene starosne dobi i navršenog određenog mirovinskog staža. Starosna dob potrebna za starosnu mirovinu posljednjim je izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2010. izjednačena za žene i muškarce s prijelaznim razdobljem od 20 godina – što znači da se sljedećih 20 godina prag za mirovinu za žene povećava svake godine za tri mjeseca. Visina mirovine ovisi o plaći ostvarenoj tijekom radnog vijeka osiguranika i navršenog mirovinskog staža. Nemogućnost ostvarivanja pune starosne mirovine povećava rizik od siromaštva u starijoj životnoj dobi. (Milidrag- Šmid 2009: 39)

[8] O strukturnim problemima postsocijalističkih zemalja i širem kontekstu deindustrijalizacije kao posljedice modela integracije u uvjetima (neo)liberalnih tržišnih uvjeta vidi tekst Joachima Beckera i Johannesa Jägera „From From an Economic Crisis to a Crisis of European Integration“. (Becker i Jäger 2011)


Literatura
Borić, Rada (ur.). 2007. Pojmovnik rodne terminologije prema standardima Europske unije. Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH.

Braverman, Harry. 1983. Rad i Monopolistički kapital, Degradacija rada u dvadesetom stoljeću. Zagreb: Globus, str. 75-105.

Collins, Mary. 2009. „Europske tendencije u politikama zapošljavanja“. U: Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 21-31.

Milidrag-Šmid, Jagoda. 2009. „Žene i rad u Hrvatskoj“. U: Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 31-41.

Milat, Andrea i Miloš, Jelena. 2011. Intervjui s radnicama Kamenskog, audiomaterijali, neobjavljeno.

Prlenda, Sandra i Šinko, Marjeta. 2009. „Rodno specifični izazovi u tekstilnoj industriji“. U: Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str. 35-60.

Prlenda, Sandra i Šinko, Marjeta. 2009. „Ugroženost tekstilne industrije: posljedice za lokalne zajednice. Zaključne ocjene.“ U: Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice. Ur. Borić, Rada, Šinko, Marjeta i Prlenda, Sandra. Zagreb: Centar za ženske studije, str.133-140.

Internetski izvori:
Becker, Joachim i Jäger, Johannes. 2011. „From an Economic Crisis to a Crisis of European Integration“. Izlaganje na konferenciji IIPPE Conference „Neoliberalism and the Crisis of Economic Science“, Istanbul, svibanj 2011. Vidi: http://www.iippe.org/wiki/ images/b/b7/CONF_2011_Joachim_Becker.pdf; posjećeno 15. prosinca 2011.

Ćimić, Ilko. 2011. „Imamo dokumente: Ninoslav Pavić je ravnopravni vlasnik Vilinskih poljana pa tako i Kamenskog“, 15. prosinca 2011. Vidi: www.index.hr. http://www.index.hr/vijesti/clanak/imamo-dokumente-pavic-je-ravnopravni-vlasnik-vilinskih- poljana-/588689.aspx; posjećeno 15. prosinca 2011.

„Zaposleni prema djelatnostima u listopadu 2011“, Zagreb, 29. studenoga 2011. Državni zavod za statistiku. Vidi: http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2011/09-02-01_10_2011.htm; posjećeno 15.prosinca 2011.

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Vidi: http://www.mirovinsko.hr/default.asp?ID=2508; posjećeno 15. prosinca 2011. Poslovni.hr. Burze i financije. Dionička društva. Kamensko d.d. Financijski podatci. Vidi: http://www.poslovni.hr/jdd/kamensko-dd-64779.aspx; posjećeno 19. studenog 2011.

„Broj zaposlenih u tekstilnoj industriji raste“. 2011. Privredni Vjesnik. Vidi: http://www.privredni.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=3523&Itemid=2; posjećeno 15. prosinca 2011.

Skraćeni prospekt uvrštenje dionica izdavatelja Kamensko d.d. u burzovnu kotaciju javnih dioničkih društava savjetnik pri uvrštenju.

Rast d.o.o. Varaždin, R. Boškovića 20, Varaždin, listopad 2004. Vidi: http://zse.hr/userdocsimages/prospekti/Prospekt-KMSK. pdf; posjećeno 22. studenog 2011.

Strateške odrednice industrije tekstila i odjeće u Hrvatskoj za razdoblje od 2006. do 2015. 2007. Zagreb: Ekonomski institut. Vidi: www. vlada.hr/hr/content/download/32002/436251/file/270-04.pdf; posjećeno 20. studenog 2011.

Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Wikipedia. Vidi: http://hr.wikisource.org/wiki/Ustav_Socijalisti%C4%8Dke_ Federativne_Republike_Jugoslavije_(1974.) posjećeno 23. studenog 2011.