Predstavljamo vam tekst Anele Hakalović „Misliti i izmisliti nemoguće“ iz zbornika Lice i naličje socijalne pravde u Bosni i Hercegovini.

Govoriti i pisati o socijalnoj pravdi bosanskohercegovačkog društva u već drugoj deceniji 21. stoljeća čini se izlišnim pokušajem artikulacije jedne nerazrješive aporije. Spoj pojmova „socijalno” i „pravedno” kao da je nepoznanica ovdašnjoj intelektualnoj, aktivističkoj i društvenoj sceni. Socijalna pravednost čini se rubnom idejom čak i strujama koje sebe imenuju ljevičarskim, dok je za ostale „socijalna pravda” otpadak prošlog režima – nešto zastarjelo, prevaziđeno i u današnjem društvenom kontekstu – svakako neprimjenljivo. Da li smo svojevoljno pristali biti žrtve neoliberalne kapitalističke doktrine u kojoj je socijalno pravedno samo ono što je tržišno isplativo i opravdano i u kojoj je i samo društvo poistovjećeno s tržištem, ili se pak ne snalazimo u jednom neimenljivom sistemu?

Apsolutna dominacija danas jako popularnih identitarnih politika – u našem slučaju etnonacionalnih narativa koji održavanjem napetosti u društvu prikrivaju sveopštu restauraciju kapitalizma – u drugi plan postavlja sve ono što se tiče naše konkretne svakodnevne egzistencije i pitanja o tome da li radimo, kako i za koga, kolika nam je plata, možemo li platiti račune, kakva su naša radnička prava i slično. S druge strane, izostanak čak i zapitanosti, u ovom slučaju nad našom socijalnom egzistencijom, čini se simptomatičnom odlikom bosanskohercegovačkog društva. Čak i rijetki pokušaji bunta protiv socijalnih nepravdi na kraju se moraju pravdati svojom etničkom nepristrasnošću, ukazivati na svoju etničku raznolikost, pa i apolitičnost. Takav je bio slučaj i sa vjerovatno najvećim organiziranim buntom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, s protestima JMBG koji su uspjeli proizvesti neke rezultate (donesena je privremena uredba koja regulira izdavanje jedinstvenog matičnog broja) ali su se ugasili prije no su uspjeli ostvariti konkretnije političke promjene ili poroditi novu vrstu političke organiziranosti ili organizacije. Medijski prikazi tih zbivanja u prvi plan su stavljali multietničnost protesta; jedan od najčešće viđenih naslova u novinama, na internetskim portalima ili u televizijskim izvještajima bio je: „protesti ujedinili narode u BiH”. U drugi plan je stavljeno to da su protesti zapravo ujedinili potencijalno ugrožene, u ovom slučaju uglavnom pripadnike jedne etničke skupine ili bar (voljne ili nevoljne) stanovnike jednog od naših etnopolitičkih prostora, ali se niko nije usudio o tome govoriti niti probuđenu svijest o socijalnim problemima prevesti u konkretne političke zahtjeve.

Slično je bilo i sa oktobarskim popisom stanovništva. I tzv. građanske snage kojima je stidljivo ljevičarstvo hobi kao i one uklopljene u etničke matrice zdušno su nam kao politički važna nametnule samo pitanja koja se tiču etničke / nacionalne pripadnosti, jezika i religije. Sva ostala pitanja, na primjer ona o radnom statusu i novčanim primanjima – dakle pitanja o socijalnoj egzistenciji, inače blaženo nemušto pa i sramotno formulisana – stavljena su u drugi (manje bitan) plan, ako ih se iko i sjetio.

Tako i protesti JMBG i popis stanovništva otkrivaju da u bosanskohercegovačkom društvu uopšte ne postoji svijest o socijalnoj pravdi kao političkom pitanju. S druge strane, ne postoji ni jezik kojim bi se artikulirao problem očigledne socijalne nepravde. Jezički idiom koji podrazumijeva klasu, klasnu ravnopravnost i radničku pravdu dvostruko je potisnut iz postojeće društvene stvarnosti. Taj idiom je najprije arhaiziran dovođenjem u vezu sa bivšim sistemom kojem je legitimitet oduzet, ili se sam urušio, ili oboje. S druge strane je taj idiom apsolutno depolitiziran. U BiH su politička pitanja samo ona koja se direktno tiču etničke pripadnosti. Pitanja o tome da li – i kako – radimo, da li se – i kako – sindikalno udružujemo, kako uopšte preživljavamo – naša su intimna, u najboljem slučaju porodična pitanja. Ako je u jednom prevashodno socijalnom protestu (kakav je bio protest JMBG) potrebno naglasiti da je on ujedinio narode i etnije u BiH, kao da je ujedinjenje naroda i etnija bitnije i političnije od pitanja jedinstvenog matičnog broja, i ako je na državnom popisu pitanje o radnoj snazi države drugorazredno političko pitanje – onda zapravo imamo problem sa nedostatkom koherentne društvene zajednice i njene svijesti o samoj sebi.

U svjetlu ta dva događaja iz prethodne godine, socijalna pravda u BiH se u drugoj deceniji 21. stoljeća ukazuje kao jedna začudna sintagma – jezička tvorevina koja nema svog stvarnosnog ekvivalenta, što nam daje i odgovor na pitanje s početka. Da, jesmo i žrtve i pristalice neoliberalne kapitalističke ideologije u kojoj je pravedno isto što i isplativo, ali smo istovremeno i dio jednog društvenog ne-sistema i ne-zajednice za koje ne znamo da li ih čine država, naša etnička skupina ili nešto treće.

Govoriti „arhaiziranim jezikom” o socijalnoj pravdi – temi za koju ispada da nas se politički ne tiče – u društvu za koje nismo sigurni da li i kako postoji, čini se zaista nemogućim zadatkom. U tom smislu su tekstovi ovog zbornika najprije jezički poduhvat: izmišljanje jezika da bi se izmislila stvarnost. Tekstovi su i politični u onoj mjeri u kojoj nastoje da razriješe aporiju govora o jednom „nemogućem konceptu”, da ga politiziraju i ukažu na to šta sve može biti pitanje „socijalne pravde” i ko sve o njoj može, smije i treba govoriti.

Raznolikost tekstova i različitost autora kreiraju svojevrsni tekstualni patchwork – pisanje shvaćeno kao akt stvaranja jedne političke zajednice u kojoj se socijalna pravda, da bi mogla postojati, mora najprije misliti, izgovoriti, pa onda možda i organizirati.

 

Zbornik Lice i naličje socijalne pravde u Bosni i Hercegovini možete u pdf obliku preuzeti ovdje.

 

Anela Hakalović je magistrirala komparativnu književnost, a prije toga (do) diplomirala komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Na istom Fakultetu je i polaznica doktorskog studija „Književnost i kultura”. Objavila je više tekstova iz oblasti književne kritike i teorije. Oblasti interesovanja: komparativno proučavanje književnosti, naratologija, književna teorija, feministička teorija. Trenutno je zaposlena kao koordinatorica programa Galerije 11/07/95.