Protulipac opisuje tijek privatizacije od početaka u SFRJ u kasnim osamdesetima, preko prvih godina u RH i nešto kasnije „kuponske privatizacije“ krajem dvedesetih pa sve do recentnih slučajeva. Rad je baziran na analizi najvažnijih zakonskih regulativa te njihovom odnosu sa privatizacijskom realnosti pri čemu iznosi kritiku dominantog pristupa u istraživanju i komentiranju privatizacije, analizira posljedice te daje ideje za buduće bavljenje temom.


Premda je istina da je hrvatska privatizacija obilježena problemima na gotovo svim razinama, od političke, pravne i ekonomske do praktične razine provedbe i posljedica za uključene aktere, objašnjavanje privatizacijskog debakla ostaje zarobljeno unutar granica dominantnih ekonomskih doktrina, odnosno pojednostavljenih objašnjenja koja problem vide isključivo u nestručnosti i sklonosti korupciji onih koji su je provodili. Moglo bi se reći da je hrvatska privatizacija stvorila (ili preuzela iz široke palete koju nude dominantne ekonomske teorije) cijeli niz mitova koji su odredili svako daljnje bavljenje i komentiranje privatizacije kako u društvenim znanostima, tako i u popularnom diskursu. Prije nego što se iznese kritika takvih mitova, nužno je prisjetiti se početaka i tijeka privatizacije.

Pozadina – SFRJ osamdesetih godina

Jugoslavensko gospodarstvo osamdesetih u najvećoj je mjeri obilježeno pokušajima traženja mjera koje bi zaustavile ili ublažile negativne trendove – od stope inflacije koja je od 1983. počela sve brže i nekontroliranije rasti pa do nezaposlenosti i sve većih iznozemnih zaduživanja koja su sa sobom u pravilu povlačila i političke posljedice. Od početka osamdesetih (posebno od osnivanja Komisije za ekonomsku stabilizaciju 1982. godine) do 1988. Jugoslavija je iza sebe imala pet stand-by aranžmana s MMF-om, jedan kredit Svjetske banke za program strukturalne prilagodbe te je pristala na program „pojačanog monitoringa“ od strane MMF-a (OECD, 1990). „Pojačani monitoring“ (originalno „enhanced surveillance“)[1] predstavljao je svojevrsnu novinu u to vrijeme. Osnovni su principi definirani 1985., predstavljao je alternativu ili dopunu ranije korištenim višegodišnjim sporazumima o preraspodjeli duga, a SFRJ je bila među prvim korisnicima takvog programa. „Pojačani monitoring“ zahtjevao je već ranije ostvarenu razinu napretka u osmišljavanju i pokazivanju spremnosti za provođenje mjera financijske stabilizacije i normalizacije kreditnih odnosa, dok je kao cilj navođeno ponovno uključenje zemlje u međunarodo kreditno tržište kroz poboljšanje odnosa s kreditorima, dakle omogućavanje daljnjeg pristupa komercijalnim kreditima (Boughton, 2001). Ukratko – program pojačanog monitoringa samo je proširio utjecaj MMF-a na gospodarsku politiku pojedinih zemalja. Iako je zatraživanje provođenja procedure pojačanog monitoringa prepušteno dobrovoljnoj odluci zemalja, očito je da se one nalaze u nezahvalnoj poziciji koja ostavlja jako malo manevarskog prostora – ukoliko ne zatraže monitoring, vrlo vjerojatno će ostati uskraćene za mogućnost daljnjeg zaduživanja (što se obično prezentira kao jedino moguće rješenje); ukoliko ga zatraže, očekuje ih konstantan pritisak MMF-a i provođenje mjera koje obično štete najširim slojevima stanovništva. U slučaju SFRJ, takve mjere su značile zaustavljanje rasta plaća, povećanje kamatnih stopa kako bi se smanjilo zaduživanje te, najvažnije, liberalizaciju tržišta i postepeno rastavljanje sustava radničkog samoupravljanja i društvenog vlasništva.

Najvidljiviji odgovori u takvom stilu dolaze 1988. godine u vidu amandmana na Ustav SFRJ te novog Zakona o poduzećima. Premda su tržišna „skretanja“ unutar gospodarske politike SFRJ prisutna i od ranije, Zakon o poduzećima može se uzeti kao početna točka procesa privatizacije. Novim zakonom predviđene su procedure koje se tiču različith oblika privatnog i mješovitog vlasništva, uključujući i mogućnost transformacije vlasničke strukture društvenog poduzeća u mješovito ili potpuno privatno poduzeće. Primjerice, članak 168. Zakona navodi sljedeće: „Ako društveno poduzeće, u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje financijsko poslovanje, nije solventno ili ima poremećaj u poslovanju, a radnički savjet ocijeni da ne postoje uvjeti za otklanjanje nastalih poremećaja u poslovanju i solventnosti, može odlučiti da vjerovnicima, radnicima zaposlenim u tom poduzeću ili drugim osobama ponudi na prodaju sredstva poduzeća, na način utvrđen statutom poduzeća.“ (Službeni list SFRJ, 31.12.1988.) Predviđa se i mogućnost stranih ulaganja u društveno poduzeće, ukoliko je to u skladu sa uvjetima danim u Zakonu o poduzećima te zakonu koji se tiče stranih ulaganja. Uloga radničkih savjeta također je promijenjena – u društvenim i mješovitim poduzećima procedure su poprilično jasne, ali u slučaju privatnih poduzeća radnički savjeti postoje samo kao mogućnost koja bi se regulirala kolektivnim ugovorom.

Dodatni impuls navedenom procesu transformacije društvenog vlasništva dao je Zakon o društvenom kapitalu iz 1989. godine, odnosno drugi iz 1990. Predviđeno je kako bi loše poslujuća društvena poduzeća bila obavezana rasprodati vlastiti kapital, a za upravljanje sredstvima dobivenim prodajom bila bi zadužena posebna državna agencija (po jedna za svaku republiku i autonomnu pokrajinu). U kupnji dionica mogu sudjelovati druga društvena poduzeća, zaposlenici, domaća i strana privatna poduzeća i pojedinci bez ikakvih ograničenja. Radničkim savjetima dana je mogućnost da odluče o prodaji dijela ili ukupnog kapitala poduzeća (OECD, 1990).

Novi Zakon o bankama također se počeo primjenjivati 1989. godine te je predstavljao bitnu prekretnicu. Osnivanje banaka bilo je vezano uz društvena poduzeća kao osnivače, no novi je zakon bankama s jedne strane dopustio izdavanje vrijednosnih papira te sudjelovanje u prometu istima, a s druge strane zainteresiranim ulagačima (koji su, osim društvenih poduzeća, mogli biti domaće ili strane pravne ili fizičke osobe) omogućio preuzimanje statusa osnivača na osnovu ulaganja te time i sudjelovanje u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi banke. (Službeni list SFRJ, 17.2.1989.) Time su, dakle, stvoreni nužni preduvjeti za potencijalnu privatizaciju i bankarskog sektora.

Najveća važnost spomenutih zakona za daljnji tijek privatizacije očituje se u tome što će se sve buduće zakonske odredbe vezane uz pretvorbu i privatizaciju, u većoj ili manjoj mjeri, kretati u istom smjeru. Primjerice, republička agencija koja bi upravljala sredstvima dobivenim prodajom društvenog vlasništva svoju će kasniju realizaciju naći u Hrvatskom fondu za privatizaciju. O hipotetskim projekcijama o tome kako bi se stvari razvijale u slučaju da tzv. „Markovićeva privatizacija“ s kraja osamdesetih nije bila prekinuta raspadom SFRJ te ratom koji je uslijedio dalo bi se spekulirati, premda je upitno koliko to ima smisla. Budući da se u osnovi radi o manje-više istim zakonskim odredbama koje bi vrlo vjerojatno zahvatili isti objektivni problemi (neupućenost zaposlenika, privilegirani položaj bivših direktora i poslovođa u smislu prednosti koje im je dao pristup informacijama o poslovanju, sprega istih sa budućim privatnim vlasnicima, vanjski pritisci i sl.), predviđam da bi ishod također bio sličan – ukidanje sustava radničkog samoupravljanja (ili daljnje smanjivanje utjecaja radničkih savjeta) te transformacija vlasničke strukture kroz „sumnjive“ privatizacije u kojima bi „insajdersko znanje“ i političke veze odigrali bitnu ulogu. Slični problemi pojavljivali su se i u drugim zemljama bivšeg realsocijalizma koje nisu bile suočene sa ratnim sukobom – neke konkretne usporedbe bit će navedene kasnije. Iako se i dalje radi o skliskom terenu hipotetske „alternativne povijesti“, smatram da je krivo rezoniranje ono koje ide u smjeru toga da bi izostanak ratnog sukoba značio bitan zaokret u tijeku hrvatske privatizacije.[2]

Službeni početak privatizacije u RH

Premda 1990. godine u Hrvatskoj postoji gotovo dva puta više privatnih poduzeća nego društvenih (6785 privatnih naspram 3637 društvenih), njihova uloga gotovo je zanemariva. Društvena poduzeća zapošljavaju većinu radne snage (97.5%) te posjeduju kapital u vrijednosti od oko 57 milijardi DM. U privatnim poduzećima zaposleno je malo manje od 20000 ljudi. (Bendeković, 2000)

Novi politički vrh nakon izbora 1990. godine ne mijenja smjer zacrtan ranijim zakonima s kraja osamdesetih te se iste godine donose Zakon o Agenciji SRH za restrukturiranje i razvoj te Zakon o Hrvatskom fondu za ravoj. Dvije navedene institucije predstavljaju prethodnike budućeg Hrvatskog fonda za privatizaciju. Zadatke Fonda čine restrukturiranje ili osnivanje novih poduzeća, (su)financiranje razvojnih programa i razvoj privredno nedovoljno razvijenih krajeva – konkretna realizacija zadataka određena je kao sanacija, restrukturiranje i pretvorba društvenih poduzeća, reprivatizacija državne imovine, raspolaganje dionicama i novčanim sredstvima ostvarenih kroz prodaju te poticanje razvoja tržišta kapitala. Ulogu Agencije čini pružanje tehničke podrške za ispunjavanje navedenog. Od ukupnog kapitala privatizirati se trebalo oko 69%, odnosno kapital u vrijednosti 39 milijardi DM. (Bendeković, 2000)

U izvješću Agencije iz 11. mjeseca 1992. određeno je 5 ciljeva privatizacije: podizanje ukupne efikasnosti poduzeća, postizanje socijalne pravednosti kupnjom dionica uz popuste i mogućnost obroćnog plaćanja, korištenje prihoda za poslijeratnu obnovu, prepuštanje restrukturiranih poduzeća budućim vlasnicima te uvođenje internacionalnih standarda poslovanja.

Bitno je ne zaboraviti da, premda je Zakon o privatizaciji donesen nešto kasnije, pretvorba i privatizacija teku simultano. Već je u Zakonu o pretvorbi donesenom u travnju 1991. određen način privatizacije. Također je pogrešno pretvorbu shvaćati isključivo u pojednostavljenoj definiciji često prisutnoj u svakodnevnom diksursu koja pretvorbu vidi samo kao pretvaranje društvenog u državno vlasništvo. Pretvorba prije svega znači jasno određivanje strukture vlasništva (bilo ono državno, privatno ili mješovito), zbog pravne nejasnosti i ideološke neprihvatljivosti kategorije društvenog vlasništva. Pretvorbu, dakle, treba shvatiti kao transformiranje društvenih i mješovitih poduzeća u dionička društva ili društva s ograničenom odgovornošću sa jasno definiranom strukturom vlasništva.

Na osnovu toga Zakonom o pretvorbi određeno je osam kategorija vlasnika, od kojih tri kategorije čine fondovi (dva mirovinska fonda i Hrvatski fond za razvoj). Od preostalih pet kategorija, dvije imaju pravo na popust, a jedna, uz popust, i pravo prvenstva pri kupnji dionica.

Pravo na popust i prvokupnju imaju zaposlenici i bivši zaposlenici, a radi se o 20%, plus 1% za svaku godinu staža. Premda nemaju pravo prvokupnje, identična prava na popust imaju osobe koje rade u poduzećima koja ne podliježu pretvorbi (javne službe, poduzeća u vlasništvu lokalnih uprava, financijski sektor te infrastrukturne i strateške tvrtke – privatizacija dijela navedenih bit će naknadno regulirana posebnim zakonskim aktima) te državni službenici. Moguće je pretpostaviti da je logika iza dodijeljivanja prava na popust i ovim dvjema kategorijama išla u smjeru omogućavanja sudjelovanja u privatizaciji i onima čija radna mjesta neće biti (ili neće biti odmah) privatizirana, budući da je Zakon slijedio trend ranijih regulativa s kraja osamdesetih koje su također (najčešće samo nominalno) u zaposlenicima poduzeća vidio nositelje privatizacije. Primjerice, i članak 1c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom (1990.) predviđa popust za zaposlenike pri kupnji internih dionica poduzeća. Nadalje, slični problemi uočeni su i u drugim tranzicijskim zemljama, premda je njihova logika distribucije dionica ipak bila malo drugačija. Poljska, Čehoslovačka, Estonija, Litva i Rumunjska odlučile su se za besplatnu distribuciju dionica svim građanima kroz razne mehanizme kako bi omogućili sudjelovanje i onima čija poduzeća neće biti privatizirana (Savas, 1992).

Uz popust moglo je biti kupljeno maksimalno 50% dionica poduzeća ili onaj broj dionica koji bi odgovarao vrijednosti od maksimalno 20 000 DM, dok iznos samog popusta nije mogao biti veći od 40% ukupne vrijednosti poduzeća.

Preostalih pet kategorija vlasnika čine osobe bez prava na popust koje jednostavno kupe većinski udio, bivši vlasnici kojima je imovina oduzeta nakon 1945., bivši i trenutni ulagači koji žele da se ulozi pretvore u dionice ili udio u poduzeću ili koji su uložili kapital u poduzeće te vjerovnici na osnovu potražnji. Podmirivanje vjerovnika i investitora kroz dionice omogućilo je ulazak stranog kapitala u razdoblju od 1991. do 1993., najviše iz Austrije, Švicarske i Švedske (Bendeković, 2000). Direktna kupnja počela je tek 1994./1995.

Neprodani dio vlasništva prenosi se na fondove – dvije trećine Hrvatskom fondu za razvoj i jedna trećina mirovinskim fondovima. Neprodane dionice s vremenom će se početi prebacivati na razne strane, što je omogućilo manipulacije te umanjilo efektivnost upravljanja istima.

Poduzeća imaju autonomiju u tome kada će početi s pretvorbom, ali je krajnji rok postavljen na 30. lipnja 1992. Ovakva odluka se ubro pokazala preambcioznom tako da je rok na kraju produljivan. Trošak procesa pretvorbe svaljen je na sama poduzeća.

Prodaja poduzeća može se vršiti javnom dražbom, javno objavljenjim prikupljanjem ponuda, prodajom dionica, ali i neposrednom nagodbom bez više ponuda (u ovom slučaju postoje ograničenja vezana uz visinu ukupne vrijednosti firme). Službeno postoji odredba prema kojoj je Fondu omogućeno bez naknade predati dio dionica zaposlenima kako bi ih stimulirao, ali samo uz suglasnost Vlade.[3]

U konačnici, obaveza Fonda za razvoj je prodaja svog vlasništva dobivenog pretvorbom.

Radi lakše ilustracije onoga što će se kasnije pokazati kao jedna od temeljnih boljki hrvatske privatizacije, skrenuo bih pažnju na odredbu prema kojoj najmanje pola od sredstava dobivenih prodajom dijela ili cijelog poduzeća Fond mora koristiti „za ostvarenje pozitivno ocijenjenih programa ulaganja na području općine u kojoj je sjedište prodanog poduzeća odnosno društva čije su dionice odnosno udio u njemu prodani.“ (NN 019/1991) „Pozitivno ocijenjeni programi ulaganja“ pokazat će se kao vrlo fleksibilna kategorija, a bilo kakve odluke koje su zahtjevale procjenu takve vrste (pa uključujući i one najbitniju – odluku o prodaji i izboru kupca na temelju sličnih programa) kao izrazito plodno tlo za korupciju i podilaženje interesima pojedinaca. Primjerice, Izvješće o obavljenoj reviziji prodaja dionica i udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju (2004.) navodi više slučajeva u kojima je iz dokumentacije HFP-a potpuno nejasno po kojem je kriteriju odabrana određena ponuda, zašto su dionice prodane po cijeni nižoj od nominalne i slično. Sličan se problem očito „prelio“ u i druge državne fondove koji se dijelom punili prihodima HFP-a (npr. Fond za razvoj i zapošljavanje koji je nakon brojnih afera službeno ugašen 2010. godine (NN 124/10)).

Promjene nakon 1992. i zakon o privatizaciji

Krajem 1992. donosi se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Navedenim izmjenama ukidaju se radnički savjeti te se za upravljanje poduzećima formiraju upravni odbori (članove imenuje Agencija za restrukturiranje i razvoj). Navedeni odbori privremenog su karaktera – njihov mandat prestaje pretvorbom poduzeća (NN 083/1992).

Iste se godine Hrvatski fond za razvoj i Agencija za restrukturiranje i razvoj spajaju u Hrvatski fond za privatizaciju. U siječnju 1995. osnovano je Ministarstvo privatizacije i upravljanja imovinom. U ožujku 1996. donesen je Zakon o privatizaciji.

Kao što navodi Bendeković (2000), Zakon o privatizaciji nije pretjerano mijenjao osnovi smjer utvrđen Zakonom o pretvorbi. Pobliže je odredio pravo na popust pri kupnji dionica, pravo na besplatne dionice te distribuciju dionica u mirovinske fondove. Ponovljen je konačni cilj privatizacije svog vlasništva pod kontrolom Fonda (osim iznimaka koje odredi vlada), kao i privatizacije državnih tvrtki u vlasništvu RH. Za sljedeće pravne osobe predviđeno je donošenje posebnih zakona koji će odrediti uvjete i način privatizacije: INA, HŽ, HEP, HRT, Hrvatska pošta i telekomunikacije, Hrvatske ceste i Hrvatske šume.

Razrada zakonskog okvira koji se tiče privatizacije poduzeća koja su nakon pretvorbe u većinskom državnom vlasništvu predstavljala je neku vrstu novine, premda nikako neočekivane. Jedan od problema koji je trebao biti riješen Zakonom o privatizaciji ticao se određivanja ukupnog kapitala državnog poduzeća, pa onda samim time i tržišne vrijednosti poduzeća. Za to je korištena jednostavna formula: ukupna vrijednost imovine („ukupna aktiva“) umanjuje se za ukupni dug („ukupne obveze“) na dan procjene (NN 021/1996). Procjenu vrši pravna osoba koja ima ovlaštenje Ministarstva privatizacije i upravljanja imovinom, a proces prodaje provodi Fond za razvoj. Vlada je zadužena za biranje ponude.

Što se tiče prodaje dionica kojima raspolaže Fond, moć odlučivanja različito je raspoređena ovisno o iznosu. O prodaji dionica ili udjela nazivne vrijednosti 10 milijuna kuna ili manje, odlučuje Kolegij HFP; do 100 milijuna Upravni odbor HFP, a za više od toga Vlada RH (NN 021/1996). Zarada od prodaje uplaćuje se Hrvaskoj banci za obnovu i razvoj, a od 1997. u državni proračun (NN 071/1997). Ova odreba također će se pokazati kao određujuća za privatizacijsku politiku u RH te će privatizacija u pravilu postati metoda krpanja proračunskih rupa, što će dodatno potencirati troškovi vezani uz rat i obnovu (Bendeković, 2000). Logično je da će takav pristup orijentiran na hitne prihode u drugi plan staviti većinu ostalih kriterija.

Kuponska privatizacija

Metoda kuponske privatizacije korištena je i u drugim tranzicijskim zemljama. U Čehoslovačkoj, na primjer, sustav zamjene kupona (vaučera) za dionice korišten je kao temeljni privatizacijski mehanizam (Savas, 1992). Specifičnost kuponske privatizacije u RH, osim njenog relativno kasnog početka, jest korištenje takvog mehanizma kako bi se u raspodjelu dionica uključili i oni koji zbog rata nisu imali priliku – ratni invalidi, obitelji poginulih, nestalih ili zatočenih branitelja i civila, izbjeglice, zaposlenici poduzeća na okupiranom teritoriju, itd.

Pojedinosti kuponske privatizacije uređene su Pravilnikom o dodjeli dionica bez naplate iz 1996. godine. Svaki je kupon predstavljao određenu količinu privatizacijskih „bodova“. Dodijeljeni bodovi - oko 1.75 milijardi bodova za 230 000 ljudi (Bendeković, 2000) - bi kroz dražbe dionica bili mijenjani za besplatne dionice, a njihovu vrijednost određivao je ministar financija. Kupone su mogli posjedovati samo pojedinci ili njihovi zakonski nasljednici, ali su mogli biti i zamijenjeni za dionice privatizacijskih investicijskih fondova (PIF) koji bi onda nastavili trgovanje kuponima (NN 44/96). Zbog nedostatka znanja i iskustva te intenzivne marketinške kampanje investicijskih fondova, većina kupona (oko 70%) na kraju je zamijenjena za dionice fondova (Bendeković, 2000). Može se pretpostaviti da je tome pridonijela i želja za brzim prihodima među ekonomskim i ratnim poteškoćama zahvaćenim stanovništvom. Kuponska privatizacija provođena je u tri, odnosno četiri dražbovna kruga. U nultom krugu ponuđene su dionice tvrtki na oslobođenim područjima, PIF-ovi nisu imali pravo sudjelovati, dok pravo prvokupnje imaju pojedinci koji dolaze s istih područja. „Kvaliteta“ takvih dionica pokazala se kao upitna budući da se radilo o poduzećima koja su već bila ili su se nalazila pred stečajem (Gregurek, 2001), a kroz naredna tri kruga u posjed istih dolaze i PIF-ovi. Dio njih će nakon 1999. sa HFP-om dogovoriti do danas kontroverzne i nelogične zamjene te tako doći do dionica uspješnijih poduzeća. Ratni stradalnici, izbjeglice i ostali koji su sudjelovali u dodjeli dionica bez naknade u konačnici nisu pretjerano profitirali - oko 90% dioničara prodalo je svoje dionice za cijenu koja se kreće oko 75% nominalne vrijednosti, a u većini takvih transakcija radilo se jeftinom načinu putem kojeg su članovi uprave poduzeća došli u posjed istog (Bendeković, 2000). Osim što su u rukama HFP na kraju završile uglavnom najlošije dionice (što zbog loših i potpuno nelogičnih zamjena sa PIF-ovima, što zbog renacionalizacije propalih privatiziranih poduzeća krajem devedesetih), vrijednost njegovog portfelja smanjena je i zbog toga što je pokrivao gubitke u drugim državnim poduzećima i javnim službama (Bendeković, 2000).

Posljedice privatizacije u devedesetima

Privatizacija u RH u svakom slučaju traje i dalje, premda nakon devedesetih blijedi važnost zakonskih regulativa, a u prvi plan dolaze brojne afere otkrivene revizijom privatizacije ranih dvijetisućitih. Također, privatizacijska politika uglavnom je orijentirana na privatizaciju velikih poduzeća te onih čija se privatizacija regulira posebnim zakonima (npr. INA, Hrvatski telekom), uz sad već standardnu boljku korištenja privatizacije kao brze proračunske injekcije.

Na osnovu kretanja portfelja HFP-a teško je odrediti razmjere prvog desetljeća privatizacije, zbog dijeljenja i prebacivanja kapitala, administrativnih troškova npr. kuponske privatizacije, renacionalizacije propalih tajkunskih carstava, itd. (Gregurek, 2001) Preostaje zaključiti tko se obogatio u privatizaciji te dati ocjenu njenog utjecaja na gospodarstvo i društvo u cjelini.

Prema jednom istraživanju na uzorku elite (Sekulić i Šporer, 2000.), 1996. godine je vjerojatnost da je netko tko je 1989. bio direktor društvenog poduzeća u međuvremenu postao privatnik 11 puta veća nego u slučaju da nije. Značajni prediktori su i druga više rangirana mjesta (poput poslovođe ili tehničara). Osim bivše tehnokracije koja je koristila stečena znanja kako bi se uzdigla na mjesto vlasnika, dio nove poduzetničke elite nedvojbeno je formiran i na osnovu političke lojalnosti i veza na visokim mjestima, što često dovodi do lošeg upravljanja poduzećem. Činjenica da su značajan broj kapitalističke klase u RH formirali bivši direktori ukazuje i na neke karakteristike jugoslavenskog samoupravljanja, poput problematičnog jačanja direktorskog sloja.

Što se tiče radničkog dioničarstva, slučajevi tzv. employee buy-outa su se događali devedesetih te su predstavljali „jednu od osnovnih tehnika hrvatske privatizacije“ (Galetić i Rašić-Krnjaković: 765, 2004). Postoje slučajevi kada su rađeni u suglasnosti sa upravom, uz obećanje bolje budućnosti za sve zaposlene[4], ali bi završili namjernim tjeranjem poduzeća u gubitak kako bi mu se smanjila cijena i omogućila jeftinu prodaju poduzeća „izabranima“. Postoje i slučajevi prijenosa kapitala u inozemstvo (da bi se onda jednostavno otplatile dionice kupljene na dug, a originalno poduzeće s vremenom zatvorilo). Slični tome su i slučajevi prebacivanja kapitala na tvrtke kćeri te kupovina dionica kroz novoosnovanu tvrtku koja bi digla veliki kredit u banci, isti uplatila u banku i od kamata na položeni iznos kupovala dionice. Javljaju se i slučajevi fiktivnih investicija i prodaja firmi za nižu cijenu od stvarne od strane HFP-a, što dijelom ima veze s time što su procjene vrijednosti radili neprofesionalci pod utjecajem politike – nezavisna tijela formirana su tek nakon 1997. (Bendeković, 2000)
Općenito bi se moglo zaključiti da su bivša društvena poduzeća korištena za brzo bogaćenje bivših tehnokratskih i novih političkih elita, bez obzira za sudbinu zajednice ili zaposlenika, oslanjajući se na njihovo neznanje i nesnalaženje i kaos rata. Privatizacija sama po sebi nije u svakom slučaju dovela do poboljšanja u poslovanju – Bendeković (2000.) navodi kako su promjene na bolje u pravilu zabilježene samo u manjim poduzećima, dok su veća uglavnom ostala u vlasništvu države (barem tijekom devedesetih), a poduzeća srednje veličine uglavnom došla u ruke onih koji nisu bili zainteresirani za nastavak proizvodnje, već samo brzu zaradu na neki od ranije spomenutih načina. Osim investicijskih fondova koji uspješno manevrirali zakonskim rupama, neznanjem malih dioničara te odlukama HFP-a te stranih investitora koji su relativno lako došli do uspješnih brendova, tehnologija i tržišta (npr. Pliva, INA, Tesla, Jugoturbina...), zanimljiv je i slučaj privatnih građevinskih tvrtki koje su do dionica došli preko Ministarstva obrane, koje je oko 30% troškova poslijeratne obnove platilo dionicama prebačenim iz portfelja HFP-a.

Mali dioničari (uglavnom zaposlenici poduzeća i razne skupine koje su imale pravo na besplatne dionice) od prvih dana pretvorbe poprilično su izgubili na relevantnosti. Zbog slabe platne sposobnosti malih dioničara, od 641 152 ugovora u kupnji dionica uz popust otplaćen je samo 166 081 ugovor, a raskinuto ih je čak 379 030 (Gregurek, 2001). Galetić i Rašić-Krnjaković (2004.) spominju podatak prema kojem zaposlenici u RH posjeduju manje od 10% vlasništva poduzeća u kojima rade.

Privatizacijski mitovi

Popularni i znanstveni diskurs jednako su prožeti određenom vrstom privatizacijske mitologije te je danas teško o njoj govoriti bez da se upadne u pojednostavljujuću priču o lopovluku, „divljem kapitalizmu“, „socijalističkom mentalitetu“ i slično. Inzistiranje na nepotpunom pravnom okviru kao jedinom uzroku privatizacijskog kriminala također je proizvod jednog specifičnog viđenja privatizacije.

Gotovo svaki članak koji se bavi privatizacijom pisan je iz perspektive opreke između „pravog“, „poduzetničkog“ najčešće zapadnog kapitalizma i „političkog“, „divljeg“, „balkanskog“, itd. Kao primjer takvog shvaćanja navest ću knjigu J. Županova „Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma“ (2002) i članak V. Franičevića „Politička i moralna ekonomija u prvom desteljeću tranzicije u Hrvatskoj“ (2002).

Nadalje, premda točno uočava da su kulutrni aspekti tranzicije (percepcija i stavovi) nedovoljno proučavani, A. Štulhofer u člancima „Krivudava staza hrvatske privatizacije“ (1998) i „Povratak u budućnost? Proces privatizacije i hrvatska javnost 1996. – 1998.“ (1999) također ostaje unutar granica ideološkog konsenzusa prema kojem negativna percepcija privatizacije predstavlja problem utoliko što loše utječe na razvoj poduzetništva.

Prije davanja ikakvih konkretnih prijedloga za daljnje proučavanje privatizacije, nužno je opisati neku vrstu novog smjera i novog (u smislu opreke dominantnom) konceptualnog okvira. Privatizaciju je nužno promatrati strukturalno, u kontekstu kretanja kapitala i mehanizama kapitalističke ekonomije. Jedan od mitova koji nam je dan kao privatizacijsko nasljeđe je i onaj o privatnom sektoru kao jedinom efikasnom i racionalnom – pritom se ignorira činjenica da su sve afere nastale upravo kao proizvod kratkoročne profitno-orijentirane racionalnosti. Kvazi-kulturna objašnjenja poput onih o „balkanskom kapitalizmu/mentalitetu“ teško bi izdržala komparitivnu analizu koja bi hrvatsku tranziciju uspoređivala sa drugim tranzicijskim zemljama[5] ili slučajevima privatizacijskih skandala u zapadnim, kapitalističkim zemljama.

Umjesto prepreka poduzetništvu, moglo bi se zapitati kako je privatizacija utjecala na stupanj radničke organizacije u novom privatnom sektoru ili onome što je ostalo u vlasništvu države, a umjesto promatranja poslovne efikasnosti, moglo bi se konačno detaljnije proučiti i socijalne troškove pretvorbe i privatizacije, nastanak tzv. gradova-slučajeva i slično. Privatizacijske afere dovoljno su raširene da ih je teško promatrati kao pojedinačne ekscese ili objasniti tezom o „lopovluku“, jednako je važno povezati ih sa kapitalističkom ekonomijom kao takvom. U konačnici, i razvoj pravnog okvira ne može se promatrati bez stavljanja u odnos sa strogo profitnom orijentacijom koja ne uzima u obzir socijalne i druge troškove kao bitnim uzrokom velikog dijela problema.

Za kraj preostaje zaključiti kako novi smjer u proučavanju privatizacije u isto vrijeme mora raditi na dekonstrukciji dominantnog diskursa uvjetvanog neoliberalnom ekonomskom doktrinom, budući da je dosadašnji pristup privatizaciji uglavnom bio puka refleksija takvih shvaćanja.

Bilješke

[1] Premda ne pretjerano bitan, zanimljiv je pristup terminologiji – povjesničar MMF-a James Boughton navodi da je naziv „enhanced monitoring“ definiran u jugoslavenskom zahtjevu MMF-u, dok su u slučaju brazilskog zahtjeva korišteni nazivi „enhanced contacts“ te kasnije „enhanced cooperation“. Vjerojatno se izbjegavalo korištenje originalnog naziva zbog očitih implikacija kontrole, premda je u jugoslavenskom slučaju zbog minimalnih razlika u značenju nejasno što je točno bio povod promjeni terminologije. (Boughton, 2001)
[2] Rat je zasigurno oblikovao neke specifičnosti hrvatske privatizacije, ali nije bitno mijenjao temeljni smjer. Najveći direktni utjecaj rata na privatizaciju vidljiv je u kasnijoj tzv. „kuponskoj privatizaciji“ te kroz dijeljenje dionica braniteljima, udovicama branitelja i sličnim kategorijama koje u većini drugih tranzicijskih zemalja jednostavno nisu postojale. Nemoguće je pričati o hrvatskoj privatizaciji bez uzimanja u obzir utjecaja rata na gospodarstvo u cjelini, ali to ne znači da bi tijek privatizacije sam po sebi postao pravedan da se ona odvijala u mirnodobskim okolnostima. Primjerice, Mađarska, Poljska i Sovjetski savez također su imale problem sa utjecajem direktorskog sloja koji je svoje tehničko znanje unovčio kroz razne pravno sumnjive mehanizme (Savas, 1992). Hipotetska situacija u kojoj se rat nije dogodio eventualno bi smanjila razmjere negativnih posljedica utoliko što bi omogućila široj publici, prije svega radnicima uključenih poduzeća, aktivnije sudjelovanje (primjerice kroz razne oblike radničkog dioničarstva i zaposleničkog vlasništva) ili suprotstavljanje procesu privatizacije, pogotovo ako se uzmu u obzir nezanemariva razina radničkog organiziranja očitovana kroz val štrajkova osamdesetih godina (samo 1987. godine održano je gotovo 1700 štrajkova) te njihova ideološka specifičnost koja ih razlikuje od sličnih pokreta u drugim zemljama realsocijalizma (Lowinger, 2011).
[3] Ova odredba nije pretjerano bitna, budući da se besplatna distribucija dionica uglavnom koristila tek kasnije i u drugačijim slučajevima, prilikom distribucije dionica braniteljima, obiteljima poginulih branitelja i sl. Dolazak u posjed dionica za zaposlenike je uglavnom značio ranije spomenutu kupnju uz popust.
[4] Primjer koji dobro ilustrira veći dio problema hrvatske privatizacije, od neupućenosti radnika-dioničara do uloge bivših direktora – razgovor s radnicima ITAS-a: http://www.slobodnifilozofski.com/2012/08/razgovor-s-radnicima-itas-tvornica-se.html (2.2.2014.)
[5] Nije slučajnost što je negativna percepcija poduzetnika izraženija od pozitivne u npr. Češkoj, Slovačkoj i Bugarskoj (Štulhofer, 1998), ali ne smatram uvjerljivom tezu da je isključivo tzv. „socijalistički mentalitet“ zaslužan za takvu percepciju. I bivši DDR, Čehoslovačka i ostale tranzicijske zemlje našle su se suočene s problemima naglog porasta nezaposlenosti, „spontane privatizacije“ kroz koju su bivši direktori korištenjem insajderskog znanja i političkih veza došli do vlasništva, itd. (Savas, 1992).

Literatura

--- (1990) OECD Economic Surveys: Yugoslavia 1989 – 1990. Pariz: Organisation for Economic Co-operation and Development

--- (1988) Službeni list SFRJ


--- Narodne novine


Bendeković, J. (2000). „Privatization in Croatia“. Ekonomski pregled, 51(1-2): 55-90.

Boughton, J. M. (2001). Silent Revolution: The International Monetary Fund 1979 – 1989. Washington: IMF Publication Services.

Državni ured za reviziju (rujan, 2004). Izvješće o obavljenoj reviziji prodaja dionica i udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju. URL: http://www.revizija.hr/izvjesca/2007/revizije-pretvorbe-i-privatizacije/605-prodaja-dionica-i-udjela-iz-portfelja-hfp-a.pdfv (2.2.2014.)

Franičević, V. (2002). „Politička i moralna ekonomija u prvom desteljeću tranzicije u Hrvatskoj“. Politička misao, 39(1): 3-34.

Galetić, L., Rašić-Krnjaković, S. (2004). „Dioničarstvo zaposlenih u Hrvatskoj – stanje, mogućnosti i perspektive“. Ekonomski pregled 55(9-10): 752-772.

Gregurek, M. (2001). „Stupanj i učinci privatizacije u Hrvatskoj“. Ekonomski pregled, 52(1-2): 155-188.

Lowinger, Y. (2011) „Movements of Society or Social Movements? Ideology and Political Dynamics in 1980s Eastern Europe“ URL: http://politicsandprotest.ws.gc.cuny.edu/files/2012/07/Lowinger-Movements-of-Society-or-Social-Movements.pdf (2.2.2014.)

Savas, E.S. (1992). „Privatization in Post-socialist Countries“. Public Administration Review 52(6): 573-581. Online. JSTOR. (27.12.2013.)

Sekulić, D., Šporer, Ž. (2000). „Formiranje poduzetničke elite u Hratskoj“. Revija za sociologiju, 21(1-2): 1-20.

Štulhofer, A.
(1998). „Krivudava staza hrvatske privatizacije“. U: Rogić, I., Zeman, Z. (ur.): Privatizacija i modernizacija. Zagreb: Institut društvenih znanosti I. Pilar.
(1999). „Povratak u budućnost? Proces privatizacije i hrvatska javnost 1996. – 1998.“. U: Čengić, D., Rogić, I. (ur.): Privatizacija i javnost. Zagreb: Institut društvenih znanosti I. Pilar.

Županov, J. (2002). Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naknada.