U seriji tekstova o borbi medicinskih sestara za položaj struke unutar zdravstvenog sustava, Snježana Ivčić piše o odnosu sindikata zdravstvenih radnika i strukovnih udruženja, kao i odnosu tadašnje vlasti prema društvenim organizacijama u zdravstvu. Tekst se fokusira na utjecaj dvije komisije na rad tadašnjih organizacija i njihove međusobne odnose.

Nerazrješivi paralelizam:

Sindikat zdravstvenih radnika Jugoslavije koji je osnovan 1945. i stručna udruženja zdravstvenih radnika različitih profila koja su djelovala na republičkim razinama (a ponekad se i udruživala u nacionalne saveze) imali su dinamičan odnos jer neka udruženja/savezi nisu željela biti dio sindikata. Također između samih stručnih udruženja postojao uvijek pomalo „nemiran“ i suparnički odnos jer nisu se sva udruženja željela  ujediniti u zajednički savez već su smatrala da uspješno mogu i sama djelovati. U tom periodu vidljivo je da su se sukobi paralelno odvijali na dvije razine - sindikat naspram udruženja, te udruženja međusobno (primjerice medicinske sestre i ostali srednje medicinski radnici zbog različitog viđenja profesije). Iako se u principu uvijek pokušavalo naći neki model suradnje i zajedničkog djelovanja, odnosi su bili promjenjivi. Sindikat zdravstvenih radnika Jugoslavije obuhvaćao je najveći dio zdravstvenih radnica, a time ujedno i dobar dio članova stručnih društava (osim sveučilišnih profesora koji su bili članovi obrazovnih sindikata). Iako u tom razdoblju stručna društva zdravstvenih radnika i njihovi savezi djeluju samostalno i nisu uključeni u Savez sindikata Jugoslavije, (što je tema koja je već načeta u prethodnom tekstu) oni povremeno surađuju.

Načelna razlika između sindikata i stručnih udruženja je u području kojim se bave: sindikat se u svom radu bavi problemima društvenog upravljanja, problemima radnog i socijalnog zakonodavstva, društveno-zabavnim životom, organizacijom zdravstvene službe, stručnim problemima vezanim uz školstvo, dok se udruženja i njihovi savezi bave stručnom problematikom većinom vezano za posao koji obavljaju. U praksi silom prilika dolazi do preklapanja, pa se i stručna udruženja nekada bave sindikalnim pitanjima kako bi zagovarala prava svojih članica, i obratno. Isto tako, s obzirom da se članstvo većim dijelom preklapalo, često se raspravljalo i o objedinjavanju rada udruženja i sindikata. Međutim, udruženje medicinskih sestara na taj je prijedlog reagiralo sa skepsom, djelomično zbog tradicije - Društvo diplomiranih medicinskih sestara osnovano je 1927. u Hrvatskoj, a 1929. osnovan je Jugoslavenski savez diplomiranih sestara  zbog čega su među medicinskim sestrama bili prepoznatljiviji od 15 godina mlađeg sindikata – a djelomično zato što sindikati nisu mogli biti članovi međunarodnih stručnih udruženja. S druge strane, obje organizacije priznale su kako paralelizam ometa jedinstveno zastupanje i zauzimanje zajedničkih stavova: vlasti su se nekad konzultirale sa sindikatom, nekad s udruženjem, a nekad s oboje. S time na umu, u dokumentu koji se bavi potencijalnom suradnjom «sindikata zdravstvenih radnika i stručnih udruženja zdravstvenih radnika» iz 1955. godine, ističe se kako bi, u slučaju da se priključe sindikatu, udruženja zadržala svoju organizacijsku shemu i zadatke unutar sindikata. Iako su udruženje i sindikat nastavili sa suradnjom, primjerice na Petom kongresu Sindikata zdravstvenih radnika Jugoslavije koji je održan  1960. u Beogradu, ideja o povezivanju nikada nije realizirana.

Osnivanje komisija

U istom razdoblju su na živote tadašnjih udruženja utjecale i dvije komisije - Komisija za međunarodne veze i Komisija za društvene organizacije. Općeniti zadatak ovih komisija bio je da služe kao „pomoćni politički aparat preko kojih je Predsjedništvo Saveznog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije (SO SSRNJ) radilo, uticalo, borilo se za provođenje određene političke linije i obrnuto preko kojeg je na teren dolazila određena problematika koja je prodiskutirana na komisijama s određenim prijedlozima i zaključcima, što ih je Predsjedništvo prodiskutiralo i prihvatilo.“[1]

Na sjednici Predsjedništva Saveznog odbora SSRNJ 25. veljače 1953. osnovana je Komisija za međunarodne veze čiji je zadatak bio da uspostavi kontakte i razvije suradnju sa svim socijalističkim partijama i pokretima. Komisija za društvene organizacije osnovana je 1956. sa zadatkom vođenja „jedne političke evidencije svih organizacija“, čiji je broj narastao pedesetih godina. Također, ova Komisija je trebala utvrditi koje su to organizacije i predložiti im metodu rada, alii pomagati im u svakodnevnoj komunikaciji sa SO SSRNJ.

U sačuvanom dokumentu[2] piše kako je „posebna politička pomoć društvenim organizacijama u njihovom radu pružana od strane rukovodstava Socijalističkog saveza. Ona su uz pomoć komisija za društvene organizacije pratila njihov razvoj, koordinirala i podržavala njihove akcije, uočavala i pružala pomoć u rešavanju njihovih problema, potsticala na jačanje političkog rada i njihovu veću orijentaciju  na razvijanje delatnosti u komuni.“

Među ostalim, Komisija za međunarodne veze davala je suglasnost za učlanjivanje u međunarodne organizacije. Mnoge strukovne udruge u zdravstvu tražile su takvu dozvolu: primjerice, laboratorijski tehničari 1958. godine, Savez nacionalnih udruženja babica 1954. godine,  Savez društava medicinskih sestara Jugoslavije u prosincu 1957. godine, itd. S druge strane, Komisija bilježi i određene probleme u međunarodnom djelovanju medicinskih sestara, npr. problem neodobrenih odlazaka u inozemstvo, pogotovo kada su u pitanju stručna društva u Hrvatskoj i Sloveniji.

‘Organizacije moraju imati samostalnost’

Komisija za društvene organizacije utjecala je na organiziranje u sektoru zdravstva kod praćenja sukoba medicinskih sestara i udruženja srednje medicinskih radnika u svibnju 1954. godine. U tom slučaju, Komisija je provela opsežnu istragu na razini republika, koju je predvodila Milada Rajter. U zaključku iz listopada 1956. godine navodi se kako je do 1954. postojao Savez društava srednje medicinskih radnika koji je obuhvaćao sve medicinske radnike: medicinske sestre, lekarske pomoćnice, zubne tehničare, apotekarske i medicinske laborante, a 1954. iz tog saveza  se izdvajaju medicinske sestre i osnivaju Društvo medicinskih sestara, opravdavajući izdvajanje time da je karakter rada drugačiji od ostalih. Medicinske sestre su u direktnom dodiru s bolesnicima, imaju svoje posebne zadatke u bolnici, pri stacionarima i na terenu te veze s međunarodnim organizacijama od prije rata i zato trebaju ostati izdvojene. Stav medicinskih sestara podržala je i Milada Rajter. Međutim, kasnije je Komisija uočila problem cjepkanja društvenih organizacija, posebice zdravstvenih organizacija koje se odbijaju udružiti u saveze ili se učlaniti u sindikat, kao u slučaju otporu medicinskih sestara spram učlanjenja u sindikata tokom 1959. godine.

Milada Rajter

Milada Rajter na jednom sastanku 1959. izjavljuje[3]Naime, radi se o tome kakva je uloga republičkih i saveznih foruma po nizu društvenih organizacija. Mi možemo jedan broj skinuti , svesti rascepkanost i podvrći strogoj kontroli od strane naše Komisije, ali bez obzira na to organizacije moraju imati i imaće svoju samostalnost“…….“Osnovni otpor kod nekih organizacija je kod uključenja u sindikat , naročito kod zdravstvenih a i drugih, gde se drži na bazi ne znam kakvog straha da neće učestvovati u izradi zakona o javnim službama, ko zna šta bi bilo sa sestrama u bolnicama, itd. „

Iako predstavnici zdravstvenih organizacija deklarativno nisu protiv udruživanja, praksa pokazuje suprotno.

Na tragu uočenih problema, Komisija za društvene organizacije sastavila je 1959. godine dokument «Problemi društvenih organizacija»[4] u kojem nabraja pojedina udruženja (Savez društava medicinskih sestara, Savez udruženja srednje medicinskih radnika, Savez udruženja diplomiranih babica, Savez društava zubarskih radnika, Savez udruženja dječjih njegovateljica, itd.) i ističe rascjepkanost organizacija: „Ovakva rascepkanost i usitnjenost društvenih organizacija smanjuje dejstvo njihove aktivnosti kako u okviru komune tako i u oblasti u kojoj deluju. Saradnja medju nekim organizacijama je povremena i nedovoljna, a saradnja sa drugim faktorima – političkim, narodnim odborima i savetima, organima državne uprave, privrednim organizacijama i drugim, otežana je.“

S obzirom na to da je uočeno kako se veliki dio stručnih organizacija bavi i sindikalnim pitanjima Rajter smatra da bi ih trebalo uključiti u Sindikat zdravstvenih radnika. Pri čemu bi Sindikat zdravstvenih radnika na sebe preuzeo rješavanje pravnih, socijalnih i ekonomskih pitanja svakog profila zdravstvenih radnika čime bi se ove organizacije rasteretile ovih aktivnosti.

U ovom trenutku, 1950ih i 1960ih godina prošlog stoljeća, unatoč pokušajima da se sindikat i stručna udruženja službeno povežu, situacija ostaje nepromijenjena, a daljnja istraživanja pokazat će da li se takva situacija nastavila ili je došlo do nekih promjena u kasnijim desetljećima. Također, zanimljivo je promatrati i ulogu tadašnjih komisija koje iz perspektive države/državnih organa prate udruženja, ozbiljno raspravljaju o njihovom radu te pokušavaju utjecati na njega. Društva imaju određenu samostalnost koja uključuje to da mogu sama definirati svoj rad, ciljeve i aktivnosti te članstvo i to se potiče, ali pazi se da sve ostane u određenim okvirima, to jest da društva u okviru svog rada ipak prate program/politiku države te ne odskaču previše.


Izvor naslovne fotografije: Radnička prava


[1]
Borčić, V., 1986., Preliminarna istorijska beleška SSRNJ (Narodni front Jugoslavije) (1945.-1960.), Arhivski vjesnik 29, str. 117-142.

[2] Arhiv Jugoslavije, fond 142, fascikla 71, dokument iz 1957. pod brojem 71 -710

[3] Arhiv Jugoslavije, fond 142, fascikla 71, Stenografske beleške od 12.5.1959., br. 71-1482

[4] Arhiv Jugoslavije, fond 142, fascikla 71, dokument pod brojem 71 -1522

 
Autorica teksta:

Snježana Ivčić


Preporučite članak: