Prije nego se naizgled sretno okončan štrajk srednjoškolskih nastavnika izgubi u slijedu novih zbivanja, valjalo bi podsjetiti na nekoliko značajki ovog događaja koje zaslužuju posebnu pozornost. Da u ovom štrajku ima nešto što je više od samog štrajka, osjetili su gotovo svi, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog silne medijske halabuke koja ga je pratila. Sigurno je, međutim, da pokušaj jedne, u hrvatskom društvu socijalno nipošto najugroženije skupine ljudi da popravi svoj teški položaj zakonski dopuštenim sredstvom, štrajkom, sam po sebi nije dovoljan za senzaciju. Puka činjenica da su to nastavnici, a ne na primjer strojovođe ili neki drugi, također nije odlučujući moment. Senzacionalnost štrajka jednoznačno potječe od načina na koji je društvo reagiralo na ovaj izazov. Razdražljivost države i njenih medijskih glasnogovornika, njena nervozna, gotovo panična reakcija, lakoća kojom se posegnulo za prijetnjama i teškim optužbama, ukazuju da je dirnuto u živac koji koordinira daleko važnije društvene funkcije nego što je ravnoteža proračuna. Štrajk naime, recimo to odmah, nije primarno ugrozio proračun, nego upravo ideologijsku konstrukciju na kojoj počiva današnje hrvatsko društvo. Stoga je agresivna reakcija i te kako primjerena značaju realno ugrožene stvari.

Primjer koji najbolje potvrđuje rečeno odnos je predsjednika Vlade Valentića prema ovom štrajku. Otpor zahtjevima srednjoškolskih nastavnika on je pružio na dva fronta. S jedne strane Valentić eksplicitno brani državni proračun, a s time stabilnost nacionalne valute, odnosno, također i, kako kaže, "stabilnost ove države u trenutku u kojem se nalazimo", dakle on naizgled brani interes cjeline pred sebičnim partikularnim zahtjevom. Da bi uspješno obavio ovu realnu obrambenu zadaću, on se služi jakim frazama i na drugom, paralelnom frontu niže teške optužbe od kojih najopasnije zvuči ona u kojoj se kaže da "pojedini predstavnici sindikata ne žele postići rješenje, već potiču kaos i anarhiju". Naše razumijevanje ovakvih poruka uglavnom je opterećeno kobnom naivnošću. Mi smo naime skloni vjerovati da se govor o obrani proračuna odnosi na nešto stvarno i konkretno, dok je priča o silama anarhije i kaosa tek puki lingvistički fenomen - svjesna mistifikacija u funkciji efikasnije obrane. Drugim riječima, predsjednik Vlade misli ozbiljno kad obrazlaže nužnost obrane proračuna, naprotiv on ne misli više ozbiljno kad srednjoškolske nastavnike, taj krhki i nježni sloj državnih namještenika proglašava anarhistima i kaotičarima, i to anarhije i kaosa radi. Dakle, on je kad se grudima baca pred proračun pragmatični realpolitičar, a kad prijeteći anatemizira, mistifikator, politički iluzionist, ukratko, ideolog.

A što ako je obrnuto? Ako je dakle stabilnost proračuna jedna ideološka pričica par excellence, a zla difamacija nastavnika, naprotiv, potez realpolitičara sa stvarnim značenjem i konkretnim posljedicama. U tom slučaju proračun nije nikakva hrpa novca koju Dagobert Duck (čika Baja) hrvatske gospodarske politike na opće dobro ljubomorno čuva i štiti od nerazumnih rasipnika, nego tek rezultanta stvarnih odnosa moći među interesnim grupama, realno izražena u određenoj količini razmjenjivog društvenog dobra, u načelu uvijek podložnog promjenama, konkretno, preraspodjeli. A srednjoškolski nastavnici bili bi tako jedna grupa među grupama koja raspoloživim sredstvima, sindikalnom organiziranjem i, ako zatreba, štrajkom, u pravilu dakle normalnom procedurom, legalnim pritiskom, želi postići preraspodjelu proračuna u svoju korist, a na štetu nekoga ili nečega drugoga (na primjer preskupe državne reprezentacije, ili možebitnog tajnog financiranja bosanskohercegovačke avanture). Ali ne, sindikalni zastupnici srednjoškolskih nastavnika stvaraju kaos i anarhiju. Njima nije do rješenja problema zbog kojeg navodno štrajkaju, dakle do poboljšanja materijalnog i socijalnog statusa svoje grupe, nego do rušenja države. Oni dakle uopće i ne nasrću na proračun, nego na društvo u cjelini, na poredak sam, oni su sila destrukcije i rasula i kao takvi najopasniji neprijatelji hrvatske države.

Da ova teška optužba ima stvarnu težinu dokazuje njeno najraširenije obrazloženje u medijima. Štrajk nastavnika je opasan jer iznutra podriva jedinstvo domovine u odsutnom trenutku uspostave njene državnosti. Sljedeći korak u zaključivanju unaprijed je programiran. Tko u vrijeme napada vanjskog neprijatelja iznutra ugrožava stabilnost države, radi za tog neprijatelja, štoviše identičan je s tim neprijateljem izvana. Srednjoškolski nastavnici dakle više ne rade za hrvatsku državu, nego su, htjeli to oni ili ne, u službi četničkih koljača. Ovaj opis nije iluzija nego je nužna konzekvencija logike funkcioniranja hrvatskog društva shvaćenog kao organska zajednica. Riječ je tu o onom ideološkom konstruktu koji je svojevremeno stvorio hrvatsku državu, ali koji sada u njoj više ne ostavlja nikakav prostor za imanentni socijalni konflikt, koji uopće ne raspolaže pojmovima kojima bi izrazio društveno nužan sukob različitih interesnih grupa oko raspodjele društvenog proizvoda. Sve što unutar društva dolazi u konflikt raspada se na ono naše i na ono neprijateljsko (izvanjsko). Nešto takvo kao realno socijalno nezadovoljstvo ne može postojati dok god funkcionira mehanizam nužnog žrtvovanja za domovinu. Konkretni oblici ovog društveno poželjnog žrtvovanja beskonačno su raznoliki. Kao što je poznato, za domovinu se može umrijeti, gladovati, potucati se uokolo bez igdje ičega i igdje ikog svog, ali, i to je ono što naizgled izaziva zbrku, za domovinu je poželjno bogatiti se, lagodno, čak parazitski uživati, kao i s druge strane, pljačkati i ubijati... sve to i još nebrojeno mnogo drugih domoljubnih radnji dade se podvesti pod žrtvovanje za domovinu. Ali pod jednim uvjetom. Da takva, u stvarnosti bilo koja, radnja bude s neke instancije smatrana domougodnom, odnosno da bude priznata kao korisna žrtva za domovinu. S te instancije unosi se u realnu zbrku idealni red. Ta instancija jest ono pravo mjesto društvene moći u Hrvatskoj danas. Biti moćan ovdje znači imati to diskreciono pravo prosudbe o mjeri hrvatstva kod pojedinaca i grupa, pravo da se s onu stranu bilo kakve racionalne verifikacije odlučuje o tomu, kada se, tko, što, i u kojoj mjeri, žrtvuje za Hrvatsku, i u skladu s tim, da li jest ili nije član zajednice.

To je dakle točka s koje govori Valentić, to je, a ne proračun, onaj stabilni poredak koji on brani od izazivača kaosa i anarhije. A kaos i anarhija nastupaju kad se pojedinac ili grupa drznu da sami odrede granice svog žrtvovanja za domovinu. Te granice su pak beskonačno rastezljive. I doista, ako jedni mogu ginuti za domovinu, drugi su spremni jesti korijenje za nju, što bi onda, kao u našem slučaju, htjeli srednjoškolski nastavnici? Ovo pitanje - a to pokazuje koliko je silna koncentracija moći u arbitrarnoj instanciji - moguće je postaviti čak i iz subjektivne pozicije izobilja. Nije li to tajna zašto bestidni grabež vrhovnika, besprimjeran u svojoj oholosti, iako posvuda već razglašen nije ni načeo tvrdokornu indolentnost puka.

Ovdje napokon leži objašnjenje zašto je reakcija vlasti na štrajk nastavnika bila tako agresivna. Ne zato jer su nastavnici zaprijetili ravnoteži proračuna, nego zato što su doveli u pitanje arbitrarnost političke elite u Hrvatskoj, jer su se drznuli sami postaviti granice svom žrtvovanju i jer su čineći to naposljetku došli u opasnu blizinu onog tabua oko kojeg se osovila hrvatska državotvorna ideologija, tabua u koji se dira pitanjem: da li je sve to skupa imalo smisla, je li ta hrvatska država uopće vrijedna svih onih za nju položenih žrtava? Tko makar i na trenutak pristane uz logiku kojom su se rukovodili nastavnici stupajući u štrajk, morat će prije ili kasnije naletjeti i na to pitanje. U tom, i samo u tom smislu, kratkotrajni je štrajk srednjoškolskih nastavnika prvi pravi politički sukob u hrvatskoj državi koji nadmašuje sve što je do sada pokušala napraviti takozvana opozicija koja je ostala talac hrvatstva kao golog sredstva manipulacije u rukama arogantnih vlastodržaca.

Ali zato je i proces javnog ulaska nastavnika u štrajk bio za njih ujedno i proces gubljenja hrvatskog državljanstva. Medijski pretvoreni u izdajnike spregnute s vanjskim neprijateljem oni su simbolički ostali bez domovnice. U tom svjetlu valja sagledati posjet sindikalne delegacije kardinalu Kuhariću. Nije tu primarno riječ ni o kakvoj molbi za posredovanjem između sukobljenih strana, države i njenih najamnika, nastavnika. Hrvatstvo nastavnika nevjerojatno brzo potrošeno u štrajku jednako je tako brzo obnovljeno u prisustvu Kardinala. Riječ je jednostavno o ponovnom krštenju, upravo u onom smislu u kojem se na temelju katoličke krštenice stječe hrvatsko državljanstvo. Oni koji su agresivnom propagandom jednostavno, u liku ugrozitelja hrvatske države, simbolički izgurani iz zajednice Hrvata ponovo su se obilaznim putom ispod kardinalskih skuta uvukli natrag. Ovaj obilazni put koji je u političkom, ali i kulturnom i svakom drugom obliku života u Hrvatskoj postao gola nužda možda je najbolje došao do izražaja u izjavama Vesne Kanižaj, lidera nastavničkog sindikata. U njima ona do neukusa egzercira svoju hrvatsku podobnost - nije dovoljna samo vlastita danas sasvim benevolentna politička legitimacija ("...moje simpatije inače pripadaju Stjepanu Radiću"), nego je bilo nužno podrobno iznijeti i podrijetlo roditelja, političku prošlost oca, pa čak i hipotezu o tomu kojoj bi se političkoj opciji pokojni otac danas, da je živ, priklonio. Upravo u ovom obilaznom putu, u svemu onomu što jedan sindikalist (zajedno sa svojim pokojnim precima) mora naknadno postati da bi smio ostati nezadovoljnim posloprimcem, mjeri se nesloboda čitavog društva. Ova obilaznica na kojoj se beskonačno kruži u dosadnom ritmu ritualnog legitimiranja predstavlja danas stvarni razmak između građanina Republike Hrvatske i demokracije.

Ali upravo ta racionalno posve suvišna ali ipak neizostavna ritualna prisila, da se uvijek iznova dokazuje pripadnost hrvatstvu, prisila oko koje se osovila hrvatska država i koja danas još uvijek čini od nje nešto više od države same - fantazmu hrvatskog identiteta - realno nije ništa drugo do sredstvo gole manipulacije i služi samo jednomu - proširenju i učvršćenju dominacije jedne političke i ideološke elite nad svim sferama društvenog života i utoliko je jedan od simptoma nadolazećeg, novog totalitarizma.

Ako je štrajk srednjoškolskih nastavnika bio za vlast otpočetka više od samog štrajka - nasrtaj na ideološki fundament hrvatske države - onda se on za štrajkače same okončao kao nešto manje od samog štrajka, manje od sasvim legitimnog konflikta posloprimca s poslodavcem. Posjet kardinalu Kuhariću označio je naime pristanak na propisanu igru, pad natrag u nedoraslost i ovisnost o nekom autoritetu koji uvijek na koncu, umjesto pojedinaca i interesnih grupa samih, ima izvršiti neku pravednu raspodjelu. Ono što je započelo kao štrajk najamnih radnika okončalo se kao eksces hirovitih djelatnika. I kao što je djelatnik ideologem koji u pokušaju da nominalistički raskine sa socijalističkom prošlošću, rezultira realnim kontinuitetom s njom - samoupravljač nije skončao svoj iluzorni život u najamnom radniku, nego se iščahurio u djelatnika obnavljajući isti odnos ovisnosti o neprikosnovenoj i nedokučivoj političkoj moći - tako i štrajk nije bio posve normalan, zakonski uređen način regulacije društvenog života nego politički eksces, anomalija/devijacija na inače zdravom, beskonfliktnom organizmu hrvatskog društva danas.