Često se IT sektor i popratne kreativne industrije smatraju mjestom neometane realizacije ideala kapitalizma, a samim tim i pokretačem razvoja: ako si inovativan tržište će te odmah neminovno prepoznati. Političko-poduzetnička bilanca karijere bivšeg čelnika Hrvatskog Telekoma i investitora u novi zagrebački coworking prostor naziva Hub385, Ivice Mudrinića, otkriva da su ti ideali čvrsto diktirani odnosima moći na tržištu, kako samih proizvoda tako i na tržištu rada.

U medijskoj sjeni sastavljanja nove vlade pod vodstvom Tihomira Oreškovića, ovih je dana još jedan ugledni menadžer odlučio uložiti bogato međunarodno iskustvo u općeniti ekonomski napredak nacije: Ivica Mudrinić ukazao se po drugi put među Hrvatima. Obojica kanadski povratnici i uspješni poduzetnici – manjegastarbeiteri, više guestepreneuri – razlikuju se po tome što za budućeg premijera prije njegovog imenovanja uglavnom nismo čuli, dok bismo za bivšeg ministra uglavnom samo voljeli da nismo. Mudrinićeva biografija čita se, naime, kao dajdžestirani prikaz hrvatske tranzicije, a njegovi su veliki poslovni uspjesi pritom dobra mjera njenih promašaja.

Od dolaska u Zagreb početkom devedesetih iz notornog Norvala, gradića u okolici Toronta iz kojega je transatlantskom rutom tada pristiglo nekoliko ešalona novonastale političko-ekonomske elite, preko skorog preuzimanja Ministarstva pomorstva, prometa i veza, ravnanja Hrvatskom radiotelevizijom u doba žestoke režimske propagande, pa sve do upravljanja Hrvatskim telekomom, uzlazna putanja Mudrinićeve karijere ostavila je za sobom i rat i urušavanje Tuđmanovog sustava i kratku etapu socijaldemokratskih iluzija i kolaps sanaderovskog modela i globalnu ekonomsku krizu i smjene svih dosadašnjih hrvatskih vlada. Ostavila je, očekivano, još i poneku živopisnu aferu: poput one poznate priče o nepoznatim tehnološkim patentima, izumima i inovacijama što ih je, navodno, nakon dolaska iz Kanade ustupio Hrvatskoj, osiguravši joj tako – prema nikada dokazanim tvrdnjama – enormnu dobit.

Mudrinićev karijerni apogej označila je, ipak, privatizacija HT-a: otpuštanje polovice od oko 12.000 radnika i uzurpacija podzemne infrastrukture izgrađene narodnim doprinosima u socijalizmu donijeli su nam jednu od uvjerljivo najsporijih i najskupljih internetskih veza u Evropi, a kreator tog ekonomskog čuda, u kojem je tvrtka u državnom vlasništvu pod imperativom deetatizacije prodana drugoj tvrtki u većinskom državnom vlasništvu – Deutsche Telekomu – nagrađen je, napokon, početkom 2014. godine mjestom potpredsjednika iste one njemačke megakorporacije kojoj je državnu tvrtku prethodno prodao.

Poučna parabola o poduzetničkom uspjehu

Pomalo neobično zazvučala je stoga vijest da se Mudrinić nakon samo dvije godine s tako visoke pozicije spustio u niski investitorski start: “Bilo je zanimljivo raditi kao viši potpredsjednik globalno velike grupacije, ali sad je vrijeme za nešto novo, i to baš ovdje u Zagrebu”, objasnio je novinarima. A novitet koji ga privukao pokretanje je coworking prostora Hub385 krajem ovog mjeseca, skupa s Ivanom Šoljan i Antom Magzanom, suradnicima iz (post)privatizacijskih HT-ovskih avantura. Po uzoru na sarajevski Hub387, 2.500 kvadratnih metara bivše Herucove tekstilne tvornice na zagrebačkoj Trešnjevci preuređuje se ovih dana u funkcionalan i elegantan poslovni interijer na raspolaganju freelancerimastart-upovima i malim tvrtkama, prvenstveno angažiranima u IT-sektoru, ali i samostalnim novinarima, dizajnerima, reklamnim stručnjacima, ovakvim ili onakvim “kreativcima”… Investicije su strogo privatne; državnu pomoć, kažu, ne traže.

Prilagođena poslovnim rubrikama domaćih medija, priča tako poprima temeljna žanrovska obilježja poučne parabole o poduzetničkoj viziji i riziku, nepokolebljivoj vjeri u inovativnost i kreativnost svih onih čiji se rad ovim potezom potiče, hrabrom iskoraku u nepoznato. I doista, na hrvatskoj coworking sceni, sastavljenoj od desetak radnih prostora, četiri-pet snažnijih inicijativa, pseudosindikalnog Hrvatskog društva nezavisnih profesionalaca i niza perifernih događanja, još nije bilo ovako ambicioznog projekta. S druge strane, ako ga pokreću insajderi iz vrhova telekomunikacijskog biznisa, onda je konstelaciju možda uputnije shvatiti kao pouzdan indeks transformacije coworkinga u visokoprofitabilnu poslovnu praksu; nije li, napokon, donedavni Mudrinićev poslodavac Deutsche Telekom već uložio milijune eura u vlastiti projekt Hubraum, otvorivši u Berlinu, Krakowu i Tel Avivu prostore za coworking i pokrenuvši ondje poduzetničke inkubatore i akceleratore?

Investicijska je logika pritom jasna: prekarna se radna snaga ondje okuplja dobrovoljno, dovoljno “fleksibilna” da u suradnje ulazi i iz njih izlazi prema trenutnoj potrebi, a zahtjeve spram poslodavca zamijenila je snovima o samostalnom poduzetničkom uspjehu. Posvećena stvaranju “inovativnih modela” i “kreativnih rješenja”, pritom preuzima sav rizik neuspjeha, neposredno pod nadzorom kapitala koji – osiguran njenom nesigurnošću – racionalno procjenjuje optimalan moment ulaganja u pojedine projekte.

Iluzija autonomije

Iz perspektive coworkerskoga pravovjerja, doduše, ovakav rasplet zbivanja mogao bi djelovati kao izdaja kanonskih praksi. IT-jevac Brad Neuberg, čovjek koji je pokrenuo trend otvorivši prije desetak godina u San Franciscu prvi prostor za zajednički rad programera, dizajnera i copywritera bez stalnoga zaposlenja, neprestano raspršenih između honorarnih angažmana i vlažnih snova o velikom poduzetničkom uspjehu, redovno naglašava kako je koncept nastao na pozadini iskustva otvorenog koda: “Govorio sam ljudima: ‘Uzmi ovu ideju, ukradi je, učini je svojom’; u osnovi, davao sam im dozvolu da uzmu coworking i remiksiraju ga, baš kao što se radi u open-sourceu, odakle vučem korijene.”

Intuitivni je refleks izvlačenja ljudi iz izolacije pritom nedvojbeno bio plemenit; dobar dio onih koji rade (k)od kuće razumije značaj strukturiranja radnog dana i svakodnevnih socijalizacijskih rituala. Temeljne vrijednosti koje nabraja “Manifestcoworkinga – suradnja umjesto natjecanja, zajednica umjesto agendi, prijateljstvo umjesto formalnosti – doimaju se, uostalom, poput priručnika za humanu korekciju neoliberalizma “iznutra”. Naposljetku, prvi poučak pokretanjacoworkinga – onaj da izgradnja zajednice prethodi ostvarenju profita, pa profit nikada ne dolazi brzo niti postaje naročito visok – sondira pripovijest o worker friendly okruženju negdje u zoni relativne autonomije u odnosu na kretanja kapitala.

Samo, otkud onda u toj priči najednom telekomunikacijske korporacije, milijunske investicije i golemi prostori u širem gradskom centru? Bit će da je ideja utemeljena na otvorenom kodu za njih bila otvorena od samoga početka. Kao što je na domaćem primjeru uvjerljivo pokazao Dinko Krehocoworking se naizgled koleba između vrijednosti radništva i ideologije sitnog poduzetništva, ali neumoljivo naginje drugom polu. “Vjerujemo da se društvo susreće s ekonomskim, ekološkim, socijalnim i kulturnim izazovima bez presedana”, tumači Manifest. “Također vjerujemo da su inovacije ključ preokretanja ovih izazova u prilike da poboljšamo svoje zajednice i svoj planet (…) Mi smo grupa povezanih individua i malih biznisa koji stvaraju ekonomiju inovacija i kreativnosti u svojim zajednicama i globalno.”

Stvaranje nezaposlenosti kao “investicija”

Prizivana “zajednica” tu je tek supstitut izgubljene solidarnosti; hvaljena “suradnja” samo je privremena taktika individualnog preživljavanja na tržištu rada; “prijateljstvo” može trajati onoliko koliko i naručeni projekt. Pa je možda zaista bilo potrebno da na netom izgrađenu hrvatsku scenu stupi kompradorski veteran, okružen istim onim suradnicima s kojima je nekoliko tisuća ljudi iz IT-sektora svojevremeno uputio ususret “novim životnim izazovima”, kako bi postalo sasvim jasno da coworking zapravo funkcionira kao neka vrsta perverznog označitelja vlastitog poraza: društveni rad je, naime, uvijek kolektivan i zajednički, a ako ga takvim morate imenovati, onda to znači da ste potencijal kolektiviteta i zajedničke radničke snage odavno izgubili.

Poseban cinizam projekta Hub385 sastoji se, međutim, u tome što će isti oni ljudi koji su u privatizaciji nezaposlenost masovno stvarali sada profitirati na pokušajima radnika i novonastalih wannabe poduzetnika da se s tom nezaposlenošću nose. Konačno, napuštena tvornica tekstila u vlasništvu Heruca – firme čije je izrabljivanje radnika bilo ozloglašeno čak i u pretkrizno neosjetljivoj Hrvatskoj, a vlastiti je kapital posljednjih godina uspješno evakuirala iz proizvodnje odjeće u apstraktnije sfere financijalizacije, transformiravši se u investicijsku tvrtku – takvoj je tragikomediji osigurala prikladne kulise.

Na tranzicijskim ruševinama nekadašnje industrije, pod ravnanjem velikog privatizacijskog maga, coworkeri će, evo, dobiti 2.500 kvadratnih razloga da povjeruju kako netko tko je najveći uspjeh karijere postigao prepolavljanjem radne snage sada ulaže u vrijednosti zajedničkog rada. Dizajneri i programeri, sami svoji menadžeri, oboružani pritom isključivo inovativnošću: po svoj prilici tek kako bi shvatili da im ona vrijedi koliko i Hrvatskoj oni tehnološki patenti, inovacije i izumi Ivice Mudrinića.

Naslovni logotip preuzet s Twitter profila navedenog hub-a.