Pokraj tolikih rasprava o granicama slobode govora, lako je previdjeti da i rasprave o slobodi govora imaju svoje granice: dok u Hrvatskoj svaki dan donese novi medijski skandal, a Evropa debatira o prijetnji trogodišnjim zatvorom njemačkom satiričaru Janu Böhmermannu nakon što ga je, zbog uvredljive pjesmice, sudu u Mainzu tužio turski predsjednikErdogan, jedan je nedavni napad na slobodu informiranja prošao skoro nezapaženo, iako je usmjeren iz samih institucionalnih vrhova Evropske unije. Pravi atak u formi pravnog akta, direktiva o zaštiti poslovnih tajni izglasana je prošlog četvrtka u Evropskom parlamentu premoćnom, gotovo peterostrukom većinom zastupnika: desetak godina nakon što su velike farmakološke korporacije počele lobirati za njeno donošenje i tri i pol godine nakon što je Evropska komisija draftirala prvu verziju, sada preostaje tek da je formalno potvrdi Vijeće Evropske unije, a zatim u roku od dvije godine legislativno apsorbiraju države članice.

U tom trenutku sve će se evropske tvrtke prvi put naći u zajedničkom zakonodavnom zaklonu od istraživanja nametljivih novinara i otkrića internih zviždača: podaci koje proglase svojom poslovnom tajnom smjet će se znati samo ako sud procijeni da je njihova objava u javnom interesu. U odnosu na inicijalni nacrt Komisije iz jeseni 2013., doduše, čak je i ovo golem napredak: premijerna verzija dokumenta, naime, nije predviđala nikakve iznimke, gurajući sva buduća novinarska otkrića poreznih makinacija, ekološki štetne proizvodnje ili primjerice kršenja radničkih prava s onu stranu zakona zato što – otkrivajući kriminal – potencijalno razotkrivaju i dragocjene poslovne tajne vlasnika. Tek nakon uključenja ostalih tijela Unije u proces sastavljanja direktive, snažnog pritiska civilnodruštvenih organizacija i onlajn peticije koja je prikupila pola milijuna potpisa, spriječena je potpuna cenzura izvještavanja o privatnim tvrtkama: tek je konačni tekst dokumenta, naime, spomenuo pravo na slobodu govora i respekt javnog interesa, eksplicitno otvorivši prostor zviždačima i istraživačima da progovore o eventualnim kršenjima zakona evropskih poslovnjaka.

Aktivistički i žurnalistički prigovori ranijim prijedlozima direktive redovito su započinjali ritualnim zazivanjem kolektivnog povjerenja u presudni značaj poslovnih tajni za razvoj evropskog slobodnotržišnog natjecanja, ne načinjući dogmu kompetitivne ekonomije

Daleko od toga da su svi problemi eliminirani: za početak, direktiva definira ‘poslovnu tajnu’ toliko široko da vlasnici tom definicijom mogu prekriti gotovo svaki podatak o svome poslovanju. Podjednako je raspršen i pojam ‘javnog interesa’, pa će o njemu od slučaja do slučaja odlučivati suci; da stvar bude gora, obaveza dokazivanja prepuštena je pritom novinarima i zviždačima, dok za firme vrijedi presumpcija nevinosti. Konačno, u obilnimleakovima poput aktualnog curenja Panamskih dokumenata zapravo je nemoguće izbjeći da se među podacima ne izmiješaju zakonite i nezakonite prakse, što razotkrivenim tvrtkama potom omogućuje tužbu s posve izvjesnim pravosudnim ishodom; štoviše, u aferama raskrinkavanja često i nije riječ o tome da se dokaže kršenje zakona, nego da se preispitaju same zakonske granice. Baš su Panamski dokumenti, uostalom, potakli ovih dana nekoliko najmoćnijih svjetskih vlada da potpišu sporazum o transparentnosti vlasništva, kojim bi se trebala koliko-toliko rasvijetliti siva zona poreznih oaza; veliki skandali poput Luxembourg Leaksa iz 2012. ili Swiss Leaksa iz 2013., iz kojih smo doznali kako najugledniji svjetski korporacijski giganti poput Amazona, Applea i Deutsche Banka po pravnim labirintima skrivaju svoje spektakularne profite od poreznih naplata, također nisu demaskirali kriminal, nego dokazivali evidentnu nepravdu sadržanu u važećim zakonima. Sredinom 2018. – kada i posljednja članica Unije potvrdi tekst nove direktive o poslovnim tajnama – otkrića poput ovih postat će, međutim, znatno riskantnija, opasnija i rjeđa.

Civilnodruštvene udruge i novinarske asocijacije prihvatile su takav rasplet gotovo bez gunđanja: u odnosu na početnu točku Evropske komisije, direktiva se danas ipak doima kao relativno razuman kompromis. Samo, nije li upravo putanja njenog formuliranja – koja nas je kroz prošlih desetak godina vodila od prikrivenih lobističkih akcija preko rigidnog cenzorskog prijedloga pa do minornih ustupaka interesu javnosti – prethodno opisala skroman doseg prešutno tolerirane rasprave? Izvan tog dosega ostaje pitanje same institucije poslovne tajne: tko je raspravu pratio, zna da su aktivistički i žurnalistički prigovori ranijim prijedlozima direktive redovito započinjali ritualnim zazivanjem kolektivnog povjerenja u presudni značaj poslovnih tajni za razvoj evropskog slobodnotržišnog natjecanja. Dogma kompetitivne ekonomije koja počiva na privatizaciji znanja i njegovom skrivanju od konkurencije ostala je tako netaknuta: nitko ne postavlja pitanje trebaju li, primjerice, formule za spasonosne lijekove ili tehnološka otkrića koja mogu koristiti cijelom društvu zaista spadati u sferu nečijih tajni.

Ali tako to valjda mora biti tamo gdje se čak i legitimno preispitivanje zakonskih granica stavlja izvan granica zakona: nikoga ne treba čuditi što se znatiželja novinara i javnosti spremno autokastrira čim susretne tržišne interese evropske ekonomije. Pokraj tolikih rasprava o granicama slobode govora, rekosmo, lako je previdjeti da i rasprave o slobodi govora imaju svoje granice. Ondje gdje počinje proklamirana sloboda tržišta, naime, svaka rasprava završava.