Sindikalni predstavnici i radnički aktivisti svoju djelatnost često opisuju kao »borbu za radnička prava«. Iako se u prvom momentu čini kako je to uobičajena fraza sa širokim značenjem, kada malo bolje razmislimo, uviđamo da riječi »radnička prava« ukazuju na konzervativno poimanje radničkih borbi i ograničen pogled sindikalista koji ne vide dalje od trenutne situacije. U kraljevstvu prava zapravo vladaju načela slobodnog tržišta. Koncept radničkih prava je kraljevstvu prava ustvari  nametnut pa zato predstavlja područje borbe između rada i kapitala. No radnička prava su zapravo, kada postanu glavna oznaka radničke borbe, ne samo putokaz reakcionarne politike već i nešto što doprinosi manjoj borbenosti i slabijoj organiziranosti radničke klase.

»Pravo jednakosti je /…/ po svom sadržaju pravo nejednakosti kao svaka pravda.«[1]

Prijelaz iz države privilegija, koje su uživale odabrane društvene skupine, u državu prava, koja pripada svakomu pojedincu je politički doseg buržoaske modernosti. Formalna univerzalnost je ključni značaj prava, no ona nas međutim podsjeća na vlastitu nedorečenost, jer kao što kaže književnik Anatole France: »Zakon u svojoj veličanstvenoj jednakosti zabranjuje i bogatašu kao i siromahu spavati ispod mosta, prosjačiti na ulici i ukrasti štrucu kruha«. Znači da prava garantiraju formalnu jednakost, ali na način da zapravo previđaju društvene okolnosti, počevši od klasne podijeljenosti društva. Prava modernog društva zapravo su prava trgovca kod razmjene robe. Marx nam pokazuje gdje su korijeni moderne ideje o pravima: »Sfera cirkulacije ili robne razmjene, u granicama u kojima se kreće kupovina i prodaja radne snage, bila je ustvari istinski raj prirođenih ljudskih prava.«[2]

Kako bi slobodno tržište djelovalo, potrebni su mu pojedinci kao nositelji prava. Kupac i prodavač mogu robu razmjenjivati samo kao slobodni pojedinci, međusobno ravnopravni. Mijenjaju po poštenoj cijeni i svako od njih se brine samo za svoje osobne interese. Sebičnost svakoga pojedinca dovodi zajedničkom dobru. Tako nam to barem prikazuju zagovaratelji tržišnih ideala. Ali taj trgovac, koji je model za cjelokupnog nosioca prava, je apstraktni pojedinac, otrgnut iz svih društvenih okolnosti. Postoji samo u misaonim apstrakcijama, jer zapravo, kao dio širih društvenih skupina, u stvarnosti živimo u potpuno različitim uvjetima: neki imaju ekonomsku i političku moć, a drugi imaju malo ili ništa – osim ugnjetavanja od strane jačih. A prava svih su u načelu jednaka.

Uzimanje prava zdravo za gotovo, znači pristanak na to da je radna snaga roba kao i sve drugo. Kada se iz područja razmjene osvrnemo prema području produkcije tada se idealna pravednost tržišta u potpunosti raspada. “Poštena tržišna razmjena” novca za radnu snagu u stvarnosti postane podređivanje i vojnička disciplina od strane kupca nad onim koji se prodaje. Drugim riječima: kapitalista nad radnikom.    

Značajno je, da kapitalist, kao i radnik, ima pravo na osobno vlasništvo: prvi ima monopol na proizvodna sredstva, drugi nema ništa, osim svoje radne snage. Zato ne može preživjeti ako svoju radnu snagu ne proda kapitalistu. Nakon toga, kad kapitalist kupi radnikovu “radnu snagu”, u proizvodnji potpuno iskoristi svoje pravo nad novim vlasništvom: podčinjava radnika, da bi ga mogao iskorištavati[3]. Sada vidimo također, zašto je nosilac prava bezlični pojedinac: društveni odnosi, iz kojih nastaje ideja prava, su zapravo društveni odnosi kapitalističke robne proizvodnje.

»Među jednakim pravima odlučuje sila.«[4]

Zapravo, formalna jednakost, koja je polazište buržoaskog prava, paradoksalno omogućuje okvir za ograničavanje iskorištavanja. Ne gledajući na njihovu stvarnu društvenu nejednakost, suprotstavljena su dva nosioca prava sa suprotnim interesima. Uspjesi klasne borbe radničke klase se zato u velikoj mjeri formaliziraju upravo u oblik prava: radničkih prava.

Radnička prava postoje kao rezultat borbe iz prošlih vremena; ali ipak, budući da ograničavaju iskorištavanja radnika, ona su i dalje predmet konflikta između rada i kapitala. U tom smislu protestna parola, da su »prava izborena, ne poklonjena« je istinita. Trenutna razina prava uvijek je posljedica odnosa snaga u klasnoj borbi. Radnička prava su znači nametnuta kraljevstvu prava, no ona pritom ostaju njegov integralni dio jer se po svojoj logici i djelovanju temelje na istim pretpostavkama kao sva prava. Kapitalističko iskorištavanje zaista ograničavaju, ali ga baš zato priznaju i na njega pristaju.

Pored standarda i uvjeta rada (npr. ograničenje radnog vremena, plaćen dopust, zdravlje i sigurnost na radu…), pod radnička prava podrazumijevamo još i slobodu sindikalnog organiziranja, pravo na štrajk te suupravljanje poduzećem. Navedeni dosezi su jasni pokazatelj društvene širine otpora prema kapitalu, ali su ujedno, s njihovom normalizacijom u prava, postali dio državne regulacije radničke borbe i samim time čuvaju dominaciju kapitala.

Čini se, da oni, koji govore o  »radničkim pravima«, u njih pored standarda na radnom mjestu,ubrajaju i skup socijalnih prava (zdravstvo, školstvo, socijalna skrb…). Socijalna prava značajno pridonose boljim životnim uvjetima radnica i radnika. Istovremeno socijalna prava, a u manjoj mjeri i radnička prava generalno, povećavaju mogućnosti borbe protiv kapitala jer nude bar nešto sigurnosti i smanjuju strah od gubitka posla; stoga radnici lakše preuzimaju rizik koji sa sobom donosi organiziranje na radnom mjestu. 

Socijalna država bila je izborena u određenim povijesnim uvjetima: visoki gospodarski rast i puna zaposlenost nakon drugog svjetskog rata, socijalističke revolucije na istoku i velika snaga radničkih organizacija, koja se temeljila na industrijskom proletarijatu. Socijaldemokratski (kod nas socijalistički) klasni kompromis je radnim ljudima donio znatne koristi i prava, što je poboljšalo njihove živote. Dobar dio današnjih radničkih prava proizlazi iz snage organiziranoga rada u tom razdoblju.   

No, danas je u većini nacionalnih država sistem države blagostanja značajno umanjen i preobražen. Odnosi između rada i kapitala su se temeljito promijenili. U vremenu tzv. neoliberalnoga kapitalizma kapital se oslobodio prošlih ograničenja i koncesija, koje je izborilo radništvo. Položaj je danas upravo obrnut – danas kapital od radništva zahtijeva koncesije (npr. fleksibilizaciju, poreznu konkurentnost, itd.), da bi uopće uspostavio proces iskorištavanja, tj. počeo s novim investicijama ili sačuvao stare na istom mjestu. Posljedice navedenog su te da sindikalne borbe često postaju pregovori o popuštanju: ili odustajanju od radničkih prava, kako bi kapital mogao ostati dovoljno konkurentan. Zato je inzistiranje na »radničkim pravima« zapravo simptom konzervativnog usmjerenja sindikata. Nastoje se vratiti u zlatna vremena, a za taj povratak danas nema pravih uvjeta. Luksuz radničkih prava je bila stvar povijesnog trenutka u dugom razvoju kapitalizma.

»/…/tek onda će biti moguće prekoračiti usko područje buržoaskog prava/…/«[5]  

Dokaz za navedeno su radna prava sačuvana do danas: ona su vezana uz standardno zaposlenje koje je bilo specifično za razdoblje klasnog kompromisa, dok su u nesigurnim oblicima zaposlenja navedena radna prava prisutna u manjoj mjeri. Za one koji su prisiljeni regulirati rad ugovorima građanskog prava (autorski ugovori, ugovori o djelu, samostalno obrtništvo), jednostavno ne vrijede. Uvjeti organiziranja za prekarne radnike su tako otežani, da im je teško izboriti bilo kakvo ograničenje iskorištavanja. Za veliki dio preostalog dijela radničke klase (uz rastuće sektorske razlike) su radnička prava tek mrtvo slovo na papiru: zbog nemoći organiziranog radništva u praksi njihova prava često budu prekršena, a često s tim pravima nisu ni upoznati.

»Borba za radnička prava ne smije nikada prestati«, zapisao je jedan sindikalni aktivist. Ta izjava poručuje nam više nego mislimo. Nije li rješavanje sudbine pojedinih radnika dok se istovremeno ta prava sustavno krše ustvari jalovi početak? Ne bi li možda željeli borbu za radnička prava završiti time da uklonimo kapitalističko iskorištavanje? Uz sve što je rečeno razumljivo je da su »radnička prava« slogan sindikalne birokracije.[6] Ona članovima sindikata mora donositi nešto koristi, odnosno prava (ili ih bar obećavati), a ujedno mora praviti kompromise s kapitalom, da može – vječno – sačuvati svoj status. Zadnjih desetljeća sindikalna birokracija kao odgovor na pad sindikalne organiziranosti jača uslužni model sindikalizma: članstvo tretira kao potrošače kojima treba osigurati usluge. Najčešće u obliku zagovaranja i pravne pomoći, a često i s nekim oblikom komercijalne pomoći.

Za uslužni sindikalizam karakterističan je individualni pristup rješavanju problema, a on doprinosi pasivizaciji i atomiziranju radnika. Umjesto da kolektivnim akcijama jačaju borbenost i povezanost radničke klase, oni dugoročno doprinose vlastitom raspadanju. U to ih također nosi fokusiranost na prava: nosilac prava je uvijek pojedinac, a ne kolektiv. Priroda radničkih prava je zapravo proturječna: istina je da su bila postignuta  naporima kolektivne borbe radničke klase, ali samo tako, da su postala dio buržoaskog prava. Ona doprinose boljem položaju radništva, kako vezano uz životne uvjete tako i pri otporu kapitalu, ali ujedno potkopavaju njegovu kolektivnu moć. Međutim to protuslovlje rješava pritisak kapitala: sužavajući uvjete za njihov opstanak, borbu “za radnička prava” mijenja u putokaz konzervativnog sindikalizma.   

 

[1] Karl Marx: Kritika Gotskog programa, v MEID, 1979, IV. zvezek, str. 493.
[2] Karl Marx: Kapital, 1867/2012, str. 144.
[3] S iskorištavanjem odnosno eksploatacijom nemamo u mislima kršenje pravnih ili moralnih načela, već ekonomsku činjenicu, koju u grubo možemo objasniti na sljedeći način: kapitalist radnu snagu plaća po pravoj vrijednosti (=nadnica, koliko radnici trebaju za preživljavanje), međutim radnici sa svojim radom u produkciji ostvare više vrijednosti nego što je vrijednost radne snage. Višak vrijednost prisvaja kapital koji zapravo iskorištava radništvo.
[4] Karl Marx: Kapital, 1867/2012, str. 193.
[5] Karl Marx: Kritika Gotskog programa, v MEID, 1979, IV. zvezek, str. 493.
[6] Sindikalna birokracija je skupina izabranih predstavnika i plaćenih funkcionara, koji kroz pregovaranje posreduju u konfliktu između rada i kapitala. Zbog svojih materijalnih interesa (dobra plaća, povoljni uvjeti rada) teže prema mirnoj reprodukciji sindikata, što ih vodi prema politici različitih nijansi reformizma: od više konzervativnih do socijaldemokratskih.

Sa slovenskog preveo: Zvonko Jeras
Izvor naslovne fotografije: Creative Commons Zero - CC0