Pokušaj sistematizacije propadanja svih zagrebačkih industrija propao je u startu, jer naprosto nitko nema podatke o kronologiji devastacije. Ipak, statistika pada zaposlenosti na zagrebačkom terenu sasvim je jasna: 1988. u industriji je bilo zaposleno 130 tisuća radnika, 2001. godine 49 tisuća, a 2011. u zagrebačkim industrijama radi svega 38 tisuća radnika

 

Hrvatska je duboko deindustrijalizirana zemlja na kapitalističkoj periferiji, ali deindustrijalizacija nije njezina ključna (analitička) tema. Takve činjenice nisu u sukobu, što, naravno, govori o kompleksnoj strukturi procesa deindustrijalizacije i spektralnoj prirodi njezinih ekonomskih, makroekonomskih, kulturnih i arhitektonsko-urbanističkih posljedica. Zašto ne postoji nijedan službeni dokument, studija ili detaljnija analiza procesa deindustrijalizacije na nacionalnoj razini, logično je valjda samo deziluzioniranim građanima ove zemlje, koji su nedavno objavljenu šestogodišnju projekciju reindustrijalizacije Hrvatske

u formi ‘Prijedloga industrijske strategije Republike Hrvatske od 2014. do 2020. godine’, što ju je prihvatila Vlada i u kratkim crtama predstavio resorni ministar Ivan Vrdoljak, dočekali hladno i nezainteresirano. Retorika političkih figura napretka od ‘prosječne godišnje stope rasta od 2,85 posto i otvaranja više od 85 tisuća novih radnih mjesta’, kako se razlaže i predviđa u nacionalnoj ‘Industrijskoj strategiji’, uzima se kao neizbježan javni dekor, obična gesta neoliberalnoga bontona, koju građani konzumiraju kao crticu u dnevnim vijestima, a ne kao velevažan doprinos Agendi 2020 sa sloganom ‘Natrag na posao!’

U depresiji vidljivih činjenica i življenog iskustva deindustrijalizacije konkretnoga grada, nije lako naći kronologiju propadanja. Kad nema šireg plana, izostaje sistemski rad na lokalnim terenima, u što su se ‘Novosti’ uvjerile pri pokušaju oznake najuočljivijih znakova deindustrijalizacije u Zagrebu. Pokušaj sistematizacije propadanja svih zagrebačkih industrija propao je u startu, jer naprosto nitko (nijedan zagrebački sindikat prerađivačke industrije, a kamoli akademska ekonomija ili nacionalni statističari) nema podatke o kronologiji devastacije zagrebačkih industrijskih postrojenja, njezinom početku ili ‘pokretaču’. Kao što, uostalom, svjedoči naš sugovornik Tomislav Kiš iz Novog sindikata:

- Mi nismo sustavno prikupljali dokumentaciju i pripremali nešto unaprijed, jer je brzina tih događaja bila takva da ih se nije stiglo na taj način popratiti.

Teorijski okvir pokazuje (a povijest industrijskih terena potvrđuje) da je fatalna druga faza kapitalizma, uz raznolike tipove privatizacijskih mešetarenja (prevlast ‘uslužnog sektora’ nad devastiranim omjerom prerađivačke industrije u gospodarstvu), divljačkom brzinom poharala domaće pogone. Još 1980-ih udio prerađivačke industrije u Hrvatskoj, sa 700 tisuća zaposlenih, iznosio je više od 30 posto republičkog BDP-a, da bi 2010. pao na 13,6 posto i 219.900 zaposlenih.

Na zagrebačkom je terenu jasna jedino statistika pada zaposlenosti: potkraj osamdesetih, točnije 1988., u industriji je bilo zaposleno 130 tisuća radnika, da bi 2001. taj broj pao na 49 tisuća. Mukotrpno desetljeće nakon toga, 2011. godine, u zagrebačkim industrijama radi svega 38 tisuća radnika. ‘Ali istovremeno se otvaraju radna mjesta u trgovini, ugostiteljstvu, financijama, naročito nakon promjene vlasti 2000. godine. Broj zaposlenih u uslužnim djelatnostima neprestano je rastao prije izbijanja ekonomske krize, do razine da uslužni sektor ostvaruje 70 posto BDP-a. Samo u zagrebačkoj maloprodaji zaposleno je šezdeset tisuća radnika. Socijalne posljedice transformacije ekonomske strukture odražavaju se u nestanku stabilnih, sindikalno zaštićenih radnih mjesta i otvaranju nesigurnih, potplaćenih uslužnih radnih mjesta’, rekao je 2012. Domagoj Mihaljević, ekonomist i član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), u razgovoru za časopis ‘Nepokoreni grad’ povodom Marša solidarnosti održanoga u studenome te godine u organizaciji BRID-a, Mladih antifašista i Novog sindikata. Simbolički Marš, koji se održava na dan ‘akcije i solidarnosti radnika iz 120 europskih gradova koji ustaju u obranu osnovnog prava na rad’, tada je polučio javnu, revolucionarno analitičku korist, jer je prvi (i povijesno jedini) donio mapu strukture uništenih industrijskih pogona u Zagrebu.

Naravno, spomen na imena mnogih ugaslih pogona, kao u ciničnom minus-postupku, održao se zahvaljujući (proto)kriminalnim radnjama u procesu privatizacije, što je poznata i nikad dovoljno istražena tema. Nama je tek digresivna stanica, ali i poluga za minianalizu, za koju smo zamolili Tomislava Kiša koji, u svojevrsnoj dajdžestiranoj analizi etapa deindustrijalizacije, objašnjava:

- Tri su osnovne kategorije. U prvom valu propadanja nestale su firme koje su i u socijalističkom sistemu bile načete ili pri kraju, poput većeg dijela Končara i onih koje, zbog zahtjevnosti pozicioniranja na tržištu, nisu mogle proći. To bih nazvao prirodnom smrću industrija. Drugo, znatan dio nastradao je u privatizaciji sa, znamo svi, podlim predumišljajem. Tu je nekoliko grupacija, od kojih su najveće bile tzv. kutleraj, pa Josip Gucić s firmama NIK i Rudar, uz nekoliko sitnih tekstilnih firmi - kaže Kiš i nastavlja s ponešto ‘finijom’ analizom.

- Dakle bilo je je tu i puno manjih preuzimača firmi, koji su ubrzo shvatili da su dobili, karikiram, nešto što vrijedi 50 hiljada eura za svega 500 eura. I imali su dvije opcije: nastavak rada (mnoge su firme imale realne šanse na tržištu) ili mešetarenje. Ali puno je lakše nešto što si dobio za siću, za kojih pet stotina, prodati za 20 tisuća, uz uložene možda dvije-tri tisuće: razbucaš firmu i eto ti zarade. To je bio osnovni modus poslovanja - veli naš sugovornik.

Bilo je i modela otkupa industrija iznutra, od radnika koji su htjeli menadžerirati posao.

- Da, ali velik problem je bio nedostatak kapitala. Famozni menadžerski krediti. Znatan dio firmi kupovan je na način zadužnica ili garancija, preuzela bi se vlast u firmi i onda su pokušavali otplaćivati firmu vlastitim novcem, dakle od firme. A to ne ide, ne možeš sam sebe kupovati u opsegu koji se tražio i još dobro poslovati - nastavlja Kiš.

Poante su javne i dalekosežne, kažemo, a sugovornik nas dopunjava.

- Država je tadašnjom neorganiziranošću i političkom voljom svemu tome pogodovala, inspekcije rada nisu radile kako treba, zakoni su se konstantno kršili. I danas je tako - zaključuje Kiš drugi tip deindustrijalizacijskog procesa.

- I treće u fazi propasti, dolazimo do firmi koje su preživjele i prvi i drugi dio deindustrijalizacije, ali su kasnije na tržištu počele otpadati. Razlozi se mogu naći u financiranju lobističkih grupa, koje neki zovu mafijom. A stvari su jednostavne: u dućanu lako vidite što jest a što nije proizvedeno u Hrvatskoj - razmišlja Kiš i zaključno dodaje neizbježni fakat, da su industrije u trećoj fazi deindustrijalizacije počele propadati zbog tržišne utakmice na koju nisu navikle, s liberalizacijom tržišta EU-a.

- Zagreb je nekad bio najjače industrijsko središte u bivšoj Jugoslaviji, a danas u gradu nemate tekstilnu industriju, osim izdvojenog pogona DTR-u u Brckovljanima. Nekad su tu bili NIK (na njegovom mjestu danas su neboderi i trgovačko-poslovni centar Green Gold), Vesna (do 2003.-2004.), pogon Suvremene žene i Nada Dimić. Te su pogone najprije uništili tzv. lohn poslovi, gdje stranom poslodavcu samo prodaješ radnu snagu, a ne i kreaciju, dizajn i materijale. Tako od početne cijene košulje koja se ovdje šila za primjerice deset eura dolazimo do cijene rada u Kambodži za 65 centi. I tko je tu koga prevario? Mi, sami sebe - objašnjava Tomislav Kiš.

Pitamo još za procjenu zagrebačkog industrijskog pejzaža, a naš sugovornik glasno razmišlja, kao da gleda imaginarnu kartu grada.

- Jankomir, recimo. Na mjestu Šavrića, koji je preživio do možda 2002., danas su šoping-centri Solidum i Baumax. Od zapada prema istoku, bili su tu i Utenzilija (proizvodila alate, 500-600 zaposlenih, postoji i danas u puno manjem obimu), RIS u Vrapču (i danas postoji, preuzeo ga AD Plastik,) zatim Jugorapid (oko tisuću radnika). Od jačih firmi tu su bili TOZ (Tvornica olovaka) u Kustošiji i TEP (Tvornica električnih proizvoda, s nekoliko tisuća zaposlenih). Danas je taj prostor prazan. U istočnom dijelu grada je nešto življe, s Badelom, Ledom i Dukatom… - kaže nam Kiš.

Prije dvije godine posjetili smo pogon Jedinstva, u svjetlu zahtjeva njegovih radnika da se poništi postupak nezakonite privatizacije i pljačke koja je uslijedila. Vlada se na te zahtjeve oglušila, a mi smo se vratili u Jedinstvo nadajući se da je ideja o reindustrijalizaciji pogona, koju je podržavao čitav radni kolektiv, a pogotovo njegov prvi čovjek Ivan Grošek, urodila plodom. No u dvorište i hale nekadašnjeg Jedinstva uselio se Remontni zavod Oružanih snaga, pa jake snage MORH-a brane pristup Grošekovom uredu, fotografiranje i ikakvo ‘fizičko zadržavanje u tvorničkom prostoru’… Rashodovana oprema američke vojske (koja je, očito, davno prošla neki ratni pakao) danas ispunjava krug tvornice koja je na svom vrhuncu, 1989. godine, zapošljavala čak 300 inženjera te tisuću i više radnika koji su proizvodili strojeve za domaću prehrambenu, kemijsku, farmaceutsku i petrokemijsku industriju, ali i izvozili u tadašnji SSSR, Kubu, bliskoistočne zemlje. Kao posljedica radničke borbe da se očuva nakon stečaja 2002., tvrtka danas radi pod nazivom Jedinstvo Novo d.o.o. S Ivanom Grošekom tako razgovaramo izvan tvorničkog dvorišta, uz ogradu kraj ceste.

- Nema druge, nego s njima vojnički čvrsto. Jer ako popustiš, gotovo je. Ljudi nemaju za kruh, a oni voze kamione i vojnu opremu koju nitko ne treba. Pretvaramo se u Sjevernu Koreju: nitko mi ne može objasniti da ovo treba hrvatskoj državi. Evo što sad rade: farbaju kamione u zeleno, a nijedan nije ispravan - kaže.

- Ali plaća je redovita, davanja državi također - nastavlja čovjek koji je prvo radnik, a tek onda jedan od suvlasnika. A to su svi od dvadesetak zaposlenih, koji danas obavljaju ‘proizvodne usluge’. Grošek je pred mirovinom i traži rješenje kako bi pogon, unatoč konstantnom vojnom nadzoru i pritiscima poput pokušaja deložacije, nastavio s radom.

- Kad je Jedinstvo 2002. otišlo u stečaj, išao sam kod Slavka Linića, potpredsjednika tadašnje Račanove vlade, potražiti pomoć. Odgovorio mi je da se vratim raditi, jer da to uistinu želim, ne bih se kod njega skitao. A tada smo imali veći kapital nego dug… jedino što bez države ne možemo, mi smo samoupravljači - priča Grošek, naglašavajući da je privatizacija uništila i radničku solidarnost.

- Od 2.000 radnika, koliko ih je bilo sredinom 1980-ih, u stečaj je ušlo svega 240. Ovdje je, naime, trebao biti Konzum; vojni vrh dogovorio se s bivšim direktorom Stjepanom Ledićem, koji im je poklonio polovicu firme, prepisujući je na Ministarstvo obrane. Potom je otišao u Agrokor i radio s vojnim vrhom. Mi smo dakle u pregovorima trebali pristati da tvornicu prodamo vojsci, stavimo novac u džep i potom se maknemo. Nismo odustali i dokazali smo da je s tim guzonjama trebalo drugačije razgovarati. Čije su bile tvornice prije rata? Radničke! Ljudi su išli u rat, njih 400, vratili su se i nema posla, nema dionica, sirotinja posvuda - govori Grošek, radnik i suvlasnik tvrtke Jedinstvo Novo d.o.o., sljednice nekadašnjeg uspješnog izvoznika.

Gorki puzajući scenarij postprivatizacijskog očaja nastavlja se u slučaju preživjelog Jedinstva kao drugi krug, dupla doza deindustrijalizacije umjesto potencijalno uspješnih temelja novoga industrijskog početka. Investitori (‘Neki njemački poduzetnik, jedan Amerikanac’, kaže Grošek) odreda su odustajali od realnih ponuda, jer se vojska ne namjerava iseliti.

- Uvjet investitora je bio da se vojska iseli, a imao je namjeru zaposliti 400 ljudi. Poslao sam ga kod premijera Zorana Milanovića, ali od svega ništa. Molio sam i ministra obrane Antu Kotromanovića, ali upetljalo se Državno odvjetništvo pa nas još i tuže, ne znam točno zašto. A zemlja je još u vlasništvu Jedinstva. U optužnici piše da bih trebao plaćati energente, a uopće ne trebam plin i grijanje. Vidite, jutro je toplo i tko se grije? Vojska! Moji ljudi rade, pa im je toplo. Investitori traže sigurnost, a sutra i ja mogu odletjeti odavde, možda me vojska ne pusti unutra - kaže naš sugovornik i dodaje da od države traži samo slobodne ruke da pošteno radi. No usred realnosti privatno-javnog posla sa zemljištem na kojem se nalazi Jedinstvo, to se čini nedostižnim…

Ili, kako zaključuje sindikalist Kiš:

- Mešetarenje sa zemljištima uvertira je u nešto drugo, što će vjerojatno nastajati na našim resursima i terenima, ali ne u formi tvornica i šoping-centara koji već obrubljuju čitav grad, na mjestima nekadašnje industrije. Doći će strane kompanije, liberalizacija tržišta rada od našeg će radnika napraviti čistu potrošnu robu, nadničara u vlasništvu poslodavca.

Čisti kolonijalni refleksi na kapitalističkoj periferiji.

Jedina mapa uništenih zagrebačkih pogona

Poznato je, Zagreb je po broju industrijskih radnika u Jugoslaviji bio najjače industrijsko središte, s potkraj 1960-ih čak 31 posto udjela u ukupnom prihodu grada. U jakoj kombinaciji različitih industrija isticale su se metalska, elektroindustrija, kemijska, tekstilna i prehrambena: to je školska abeceda, od koje je danas nemoguće rekonstruirati kronologiju pada. Moguće je, kao mjeru dostojanstva prema tisućama nepovratno izgubljenih radnih mjesta, nabrojati imena nekadašnjih pogona prema klasifikaciji ‘opljačkanog rada i izvlaštenog grada’, koju su po industrijskim četvrtima – Peščenica Žitnjak, Trešnjevka, Jankomir – 2012. mapirali BRID, Mladi antifašisti i Novi sindikat.

Prvo, privatizirani i ugašeni pogoni: RIZ, Gorica, Biserka, Lim, Polet, Uljara, N. Dimić, TLOS, Naprijed, Croatia BUS, Rudar, Slavija promet, Prvomajska.

Drugo, privatizirani pogoni desetkovanih radnih mjesta: Krzno, Furnir, Auto Hrvatska, ATM, Zagrebačke pekare, Poljoopskrba, Chromos, I. Lovinčić, Auto Zagreb, Veletržnica, Končar, INA, Tehnika, Novogradnja, Industrogradnja, Viadukt, Badel, Dukat, Ghetaldus.

Treće, privatizirani pogoni u procesu gašenja: TEŽ, Tvornica papira, Unijapapir, RIZ.

I četvrto, izmješteni pogoni s privatiziranim zemljištem: Gredelj, Plinara, Katran, Zagrepčanka, Chromos.

 Najtragičnija je propast metalaca

Je li Gredelj paradigmatski tip poremećene deindustrijalizacije, pitamo Tomislava Kiša.

- Gredelj smještamo u posljednju fazu deindustrijalizacije, ali kod njega nije problem tržišta ili znanja, nego poremećaj kompletnih odnosa. Gredelj je žrtva kompliciranih povijesnih okolnosti, potpomognutih neznanjem i upravljanjem bez vizije - objašnjava Kiš.

Do te mjere da je ondje sve demolirano, pitamo ga.

- Nitko izvan pogona nije došao demolirati, ali su se upute izvana vjerojatno slušale. Jak je utjecaj kapitala, ako razumijete: zašto bi netko drugi u Hrvatskoj zarađivao, kad mogu ja... - kaže naš sugovornik.

Pitamo ga što se događa s nekadašnjim gigantima, Franckom i Krašem.

- Oni funkcioniraju u promijenjenim odnosima, kao dionička društva s radikalno smanjenim brojem radnika. Općenito, one firme koje su u Zagrebu opstale, velikim su dijelom u rukama malih dioničara, jedinih zainteresiranih za proizvodnju - kaže i dodaje da je najtragičnija propast metalaca.

- Zagreb je tu bio jak, a danas je ostao tek dio Končara i iskrica života u pogonu Jedinstvo, koji je vjerojatno bio najjača zagrebačka firma, s oko tri tisuće zaposlenih, a danas njih dvadesetak trpi stres u istom pogonu s vojskom, odnosno MORH-om - opisuje Kiš.

Uskoro: Aspekti deindustrijalizacije u Hrvatskoj: makroekonomija, urbanizam, industrijska baština