Large chandrelle salamiat

Chandrelle Salamiat je iz Konga, a u Hrvatskoj živi od 2014. godine. Došla je kao studentica, a nakon dvije godine studiranja i učenja jezika, ovdje je počela tražiti i posao. Također, članica je aktivističkog kolektiva Concerned Voices International (Međunarodni zabrinuti glasovi). Radi se o kolektivu radnica i radnika, nezaposlenih i studenata iz tzv. trećih zemalja, koji su se odlučili organizirati i zajedno boriti za bolje uvjete rada i života u Hrvatskoj. S Chandrelle razgovaramo o različitim problemima s kojima se suočavaju državljani trećih zemalja i načinima na koje pokušavaju promijeniti stvari na bolje.

 

Možeš li nam prvo reći o kolektivu Concerned Voices International - kako ste se okupili i pokrenuli?

Radi se o grupi ljudi iz svih sfera života, različitih sredina i nacionalnosti, koji su se prvotno okupili oko problema visoke cijene zdravstvenog osiguranja za strance. Bavimo se i drugim problemima koji su od zajedničkog interesa. Ono o čemu govorimo ne odnosi se samo na malu skupinu pojedinaca, već na svakog građanina Hrvatske koji želi živjeti u multikulturalnoj i inkluzivnoj zemlji dobrodošlice. Kolektiv se rodio iz našeg osobnog iskustva. Ja sam prije dvije godine dobila službenu obavijest u kojoj je stajalo da imam dug za zdravstveno osiguranje, radilo se o ogromnom iznosu. Obišla sam više javnih ustanova, kao i poreznu upravu, da doznam što mi je činiti. Na kraju sam se snašla i platila dug.

Tada sam shvatila da nešto moram napraviti. Došla sam dragom prijatelju, koji je ujedno izvrstan fotograf, s pitanjem: kako mogu tražiti promjenu zakona? On mi je savjetovao da se obratim jednoj organizaciji, što sam i učinila, i kroz taj proces sam shvatila da ne mogu sama nešto napraviti. Postoji postupak koji treba slijediti za pokretanje izmjene zakona, a kao pojedinka to ne mogu učiniti. U međuvremenu sam razgovarala s prijateljima i shvatili smo da imamo slične probleme sa zdravstvenim osiguranjem. Tada smo prijatelj iz Gambije i ja službeno pokrenuli Concerned Voices International.

Zašto si sada o tome odlučila govoriti javno?  

Po prvi put sam odlučila otvoreno razgovarati s novinarima o ovoj temi, jer se ne radi samo o meni. Svi smo u ovoj situaciji, suočeni s mnogim problemima u Hrvatskoj. U našoj grupi nas je dosta, radimo i radionice kako bi se informirali, imamo i Facebook stranicu koju zasad ne prati mnogo ljudi, ali broj raste. Promjene traže radnici, studenti i nezaposleni. Želimo da nam se pridruže i drugi ljudi sa sličnim problemima da se organiziramo zajedno. Čak i ako nemaju neke specifične probleme koje mi imamo, trebali bi se uključiti. Možda sada nemaju te probleme, ali to ne znači da ne možete podići glas za druge i za buduće generacije.

Koji su glavni problemi s kojima se suočavate?

Bavimo se mnogim problemima, ali tijekom ovog razgovora želim istaknuti pitanja zdravstvenog osiguranja i dozvola za boravak (radna dozvola, državljanstvo, itd.). Cijena mjesečne naknade za zdravstveno osiguranje za državljane trećih zemalja raste, što je moguće provjeriti u Narodnim novinama. Kao što sam spomenula ranije, do sada sam se dva puta našla u dugovima za neplaćeno zdravstveno osiguranje, a i većina drugih se našla u toj situaciji.

Foto:
Radio Banovina


Kao kolektiv smo počeli prikupljati informacije, i obraćati se HZZO-u da doznamo zašto cijena osiguranja raste. Koliko smo pratili, zakonodavci od 2011. mijenjaju mjesečnu naknadu koju svi moramo plaćati. Tada se radilo o 454,31 kn mjesečno. Tijekom posljednjih devet godina cifra se povećala za skoro sto kuna i trenutno iznosi 548,12 kune mjesečno. To je već za 19 kuna više nego lani, jer je 2019. iznos
bio 529,69 kn mjesečno. To je skupo, posebno u situaciji kada puno ljudi gubi posao zbog koronavirusa. Osobito strani radnici. Istodobno, zbog korone je zdravstveno osiguranje još važnije.

Ljudi ostaju bez posla i u opasnosti za svoje zdravlje ako nisu u mogućnosti platiti naknadu za zdravstveno osiguranje. Uz to, svi mi imamo ostale visoke troškove, poput stanarine, hrane.... Ne možete si sve to priuštiti i možete završiti u vrlo lošoj situaciji. I sama to znam, nije lako.

Znate li zašto se cijena osiguranja povećava, jeste li dobili objašnjenje?

Željeli smo znati zašto se to događa pa smo se sastali s jednom od voditeljica u HZZO-u. Rekla nam je da je zakon takav i da oni ne donose zakon. Nije nam mogla dati objašnjenje. Nismo bili zadovoljni tim odgovorom, pa smo se u vezi ovog problema obratili vlastima. Kontaktirali smo Sabor. Poslali smo nekoliko službenih e-mailova prije više od pola godine i do sada nismo dobili odgovor. Kroz naše istraživanje otkrili smo da je prema regulativi EU-a zabranjeno stalno mijenjati ove zakone, moraju biti fiksni i stabilni. Ne možete ljude dovoditi u tako nesigurnu situaciju. Velik je problem i s naknadom koju moramo platiti prilikom prijave tj. registracije za zdravstveno osiguranje.

Koji je problem s time?

To je neka vrsta registracijske naknade, obično je plaćamo kad se prvi put prijavimo u HZZO, ali ne mora biti samo tada - jedna moja prijateljica koja je već imala osiguranje godinama, što znači da njezini podaci postoje negdje u sustavu, ali morala ga je ponovno aktivirati, i rekli su joj da ponovno plati 6400 kuna i više. Ta kotizacija ove godine iznosi 6577,44 kune (548,12 naknada mjesečno x 12 mjeseci), takozvani novac “za osiguranje od rizika”. Oni to tako objašnjavaju. Mislili smo da je to neka vrsta pologa ili novca koji mogu pomoći državi da pokrije vaše osiguranje godinu dana unaprijed, ako iz nekog razloga nećete moći platiti, ali nije. To nije polog, jer ga ne dobijete natrag. Također vam ne pokriva osiguranje idućih godinu dana, i dalje morate plaćati svaki mjesec. Veliko je pitanje: čemu služi taj novac? Neka nam netko odgovori!

Kažu da je to novac koji trebate platiti za stjecanje prava na zdravstveno osiguranje. Tako nam je to objasnio službenik u Jukićevoj. Svi mi državljani trećih zemalja moramo to platiti. Čak i studenti. Istodobno, studenti iz trećih zemalja nemaju pristup studentskim domovima, a život ovdje im je već prilično skup. Prilikom plaćanja ovog novca za registraciju ne pravi se razlika između učenika, radnika i ostalih, niti nam se objasni zašto to plaćamo. Razumijemo važnost zdravstvenog osiguranja i da svaka osoba treba sudjelovati u plaćanju javne usluge poput ove, ali cijena bi trebala biti pristupačna i ne bi se trebala stalno mijenjati. Tražimo razumnu cijenu koju svatko može platiti. To je vrlo važno, posebno u vrijeme krize kao sada.


Dobivate li ikakve obavijesti o promjenama iznosa naknada?

Kad povećaju iznos, ne šalju nam nikakve informacije o tome. Za one koji dobiju obavijest na kraju prethodne godine, ne kaže im se da bi “ažuriranje” moglo uslijediti početkom iduće godine. Nema ažuriranja dok se nešto događa, samo naknadno dobijemo obavijest, što je također jedan od razloga što na kraju imamo dug. A ako ste izgubili posao, nema pomoći, čak i ako ste većinu vremena plaćali doprinos i samo neko vrijeme ne plaćate, završite u dugu.

Vaša grupa također radi na pitanjima koja se tiču ​​postupaka za dobivanje državljanstva, stalnog boravka i radnih dozvola.

Da. Veliki su problemi s hrvatskom birokracijom, sustav nije prilagođen stvarnim potrebama ljudi. Kada podnosite zahtjev za stalni boravak ili radnu dozvolu ili bilo koju dozvolu boravka, sve to traje predugo i dok čekate, ne dobivate nikakve obavijesti o svom statusu. U Hrvatskoj sam više od pet godina. Tek sam se prošle godine mogla prijaviti za stalni boravak. Prijavila sam se u prosincu 2019. godine. Do sada nisam dobila odgovor, nikakvu obavijest. Korona je sve otežala, sva komunikacija išla je putem e-maila. Kad su se uredi ponovno otvorili, otišla sam u MUP i pitala za svoj slučaj, ali rekli su mi da nema vijesti i da će me nazvati kad budu imali nešto za mene. Ali ne predajem se lako, to sam naučila od oca. Trebate preuzeti inicijativu, trebate se pojaviti i tražiti stvari. Vrati se, provjeri, pokaži svoje zanimanje. To radim i za poslove na koje se prijavljujem. Pa sam opet otišla u MUP. I još uvijek ništa, nema vijesti, rekli su mi da ne dolazim više.

MUP, Foto:
Wikipedia


Sad se pitate gdje je onda problem? Dakle, problem je u tome što postoje razni rokovi kad se idemo prijaviti i mi sve te rokove moramo ispoštovati, ali ne postoje rokovi za hrvatske vlasti da nam odgovore. Razumljivo je da imaju puno slučajeva za rješavanje, ali ipak vjerujemo da bi stvari trebale biti drugačije. Hrvatska himna kaže ‘Lijepa naša Domovino’, očekujemo to ‘Lijepa’ u praksi. To nas je koštalo puno problema sa zapošljavanjem, ali i obavljanjem svakodnevnih stvari, poput podizanja novca s bankovnog računa. A nemamo što ni podignuti, jer manjak posla znači nikakav prihod. Želimo ukazati i na slučajeve studenata kojima se u sustavu jedna godina računa kao šest mjeseci, što ih sprječava da se nakon studija prijave na stalni boravak i propuštaju mogućnost zaposlenja, a postoje tvrtke koje bi ih željele zaposliti.

Kako onda s poslom bez dozvole?

Ja i dalje čekam na dozvolu. Općenito. za sve u ovoj situaciji realnost je propuštanje mnogih prilika za zapošljavanje zbog sporih postupaka izdavanja dozvola. A u doba korone, propuštanje tih prilika još je veći problem. Dakle, svi sezonski poslovi su nestali zbog globalne zdravstvene situacije i većina tvrtki u Zagrebu daje ugovore na kratko vrijeme pa neko vrijeme moramo prelaziti s posla na posao, a ako bismo imali odgovore za dozvole na vrijeme, bilo bi lakše. Kao ljudi iz tzv. trećih zemalja stalno se suočavamo s tim problemom.

Za kraj, zašto je vama kao Zabrinutim glasovima, važno da o svemu ovome razgovarate otvoreno, ali i da sami sebe predstavljate, pod svojim uvjetima?

Važno je pronaći rješenja zajedno. Svatko tko nam može pomoći dobrodošao je, bilo da se radi o pojedincima ili organizacijama. Ljudi koji su upoznati sa Zakonom o strancima, ljudi koji se bave radnim pravom. Treba nam podrška, ali nam je bitno i da mi budemo ti koji sebe predstavljaju. Mi poznajemo svoju situaciju, mi smo ti koji možemo ispričati što nam se događa. Ovo je naš način, ne da kukamo, već da prosvjedujemo. U ime svih šaljem poruku Vladi i zakonodavcima, kao način prosvjeda. Izražavamo svoju frustraciju zbog nepravde prema manjinama koja je jasno vidljiva. Borimo se zbog stvari koje nas jako pogađaju. Frustrirani smo svakodnevno. Promjena dolazi kad je tražimo, kad za nju ustanemo. Zaslužujemo odgovore, tražimo objašnjenje. Postojimo, tu smo.

Tražimo reformu, a ne obećanja. Promjena ne dolazi artikuliranjem lijepih riječi, to ne čini zemlju progresivnom. Vjerujemo da ljudi koji vode ovu zemlju mogu bolje. Zapravo moraju bolje. Ponovimo: tražimo razumnu cijenu zdravstvenog osiguranja za strance i da se ne povećava neprestano. Tražimo ubrzavanje procedura dozvola za boravak, kao i da postoji rok za vlasti da nam odgovore.

Ne želimo čuti “takav je zakon”. Ne bismo trebali pretpostavljati da je nešto najbolje rješenje samo zato što je to trenutno tako u zakonu. Zakon bi trebao donijeti pravdu. Ako ljudi na koje se odnosi kažu da postoji nepravda, zakoni se trebaju mijenjati. U Hrvatskoj postoji nepravda prema manjinama, ne možemo to zanemariti i reći: "Bit će u redu". Moramo imati neku osnovu za to uvjerenje. A u bolje možemo vjerovati samo ako djelujemo za bolje.


Intervju vodila:

Ivana Perić




    Preporučite članak: