Višegodišnji uzlet ljevice u Urugvaju najvećim je dijelom posljedica snažne i dobro organizirane sindikalne scene. Visoki standardi poštovanja radničkih prava i relativno visok životni standard radnika rezultat su borbene spremnosti sindikata, čije je djelovanje duboko društveno umreženo. Međutim, pritisci reformi u korist kapitala sve su veći, što pred progresivne društvene snage postavlja stalne izazove

Toga 28. veljače 2015. atmosfera je uzavrela na trgu nezavisnosti u Montevideu. Par sati prije stupanja novog predsjednika Tabaréa Vázqueza na dužnost, tisuće ljudi gomila se oko impozantnog brončanog kipa Joséa Gervasia Artigasa (“osloboditelja” Urugvaja) na konju, koji se izdiže iznad trga i označava granicu između staroga grada i centra. Sve su oči uperene prema Torre Ejecutivi, sjedištu predsjedništva republike na južnom rubu trga. Vázquez je već bio na čelu zemlje: od 2005. godine, kada je po prvi put na izborima pobijedila koalicija lijevog centra Frente Amplio (Široka fronta1) do 2010. godine. Ovaj je put odnio 53 posto glasova i time uvjerljivo porazio kandidata konzervativne Nacionalne stranke, Luisa Lacallea Poua.

No sada, podno toga staklenog tornja okićenog bijelim kamenim pločama, predsjednik na odlasku José Mujica, također član Široke fronte, sprema se održati svoj posljednji javni govor prije početka svečanosti u povodu despedide (oproštajnog slavlja).2 Na kiosku, koji je gužva brzo progutala, mogu se opaziti dnevne novine čije naslovnice odjekuju jednoglasno, a svodi se na sljedeće pitanje: kakva će biti bilanca mandata najpopularnijeg predsjednika ove male države s 3,5 milijuna stanovnika (od kojih otprilike polovica živi u Montevideu)?

Prije nekoliko godina Urugvaj je stekao međunarodni ugled zahvaljujući društvenim pomacima jedinstvenim u regiji, pa čak i u svijetu: legalizacijom proizvodnje i prodaje kanabisa pod državnim nadzorom,3 dozvolom istospolnog braka, dekriminalizacijom pobačaja4 itd. U prosincu 2014. godine država je također odlučila primiti šest bivših zatvorenika iz logora u Guantánamu, odobrivši im status izbjeglica. Međutim, jedan od glavnih uspjeha koje je Široka fronta ostvarila od dolaska na vlast izazvao je manji entuzijazam kod međunarodnih medija, a to je omogućavanje radnicima da ispregovaraju bolju “cijenu za svoje ruke”, prema izrazu koji je upotrijebio Mujica. Na koji način? Promicanjem sindikalizma kao ključnog zupčanika političkog života u zemlji, pa i onda kada to vladi zagorčava život…

Jedno jutro istog mjeseca kada je inauguriran Mujicin nasljednik, u skladištu optičkih vlakana u poduzeću Ebital koje se nalazi u središtu četvrti Reducto de Montevideo, Bruno Bertolio kategorično tvrdi: “Prije deset godina nikad ne bismo mogli pobijediti u bitci poput ove”. Naime, tjedan dana ranije izbio je sukob između državne tvrtke za telekomunikacije, Nacionalne uprave za telekomunikacije (Antel), i njezinih kooperanata među koje spada i Ebital. Opće skupštine radnika održale su se istovremeno na svim radnim mjestima kojih se to ticalo. Jednu od njih vodio je i predstavnik Jedinstvenog nacionalnog sindikata građevine (Sunca).

Spomenuta tvrtka zadužena je za izvođenje inovativnog projekta vlade: opremanja čitavog državnog teritorija optičkim kablovima što predstavlja industrijski i tehnološki prioritet. Najavom, na opće čuđenje, namjere da odgodi ulaganja planirana za 2015. i 2016. godinu – dakle i da smanji opseg aktivnosti – uprava Antela izazvala je paniku u poduzećima koja rade za nju. Nekoliko sati nakon što su primile obavijest, dotične su tvrtke najavile da će trećina zaposlenika koji su trebali sudjelovati u radovima, ukupno nekih tisuću ljudi, dobiti otkaz. Takva lančana reakcija dovela je do žestokog sukoba između Sunce, Antela i sindikalne središnjice Plenarne međusindikalne skupine radnika – Nacionalne konvencije radnika (PIT-CNT). “Žestokog” jer sindikati više nisu toliko slabi kao prije dolaska Široke fronte na vlast.

Predsjednica stranke i članica urugvajskog senata, Monica Xavier, objašnjava: “Na vlast smo došli 2005. godine na vrhuncu najgore ekonomske, socijalne i političke krize koja je našu zemlju ikada zadesila”. U njezinom uredu u nacionalnom sjedištu koalicije i zidovi govore. Slike i portreti generala Líbera Seregnija, utemeljitelja Fronte 1971. godine i njezina kandidata na iste godine raspisanim predsjedničkim izborima, podsjećaju na četrdeset godina političke povijesti, od kojih jedanaest (1973.-1984.) pod vojnom diktaturom. Senatorica izjavljuje da su “izabrani da obnove društvo u rasulu”. Tvrdnja nije pretjerana.

Između 1999. i 2004. godine, skoro trećina stanovništva potonula je u siromaštvo pod utjecajem politike konzervativne vlade Jorgea Batllea (2000.-2005.), u kombinaciji s ekonomskim i financijskim padom kojeg je prouzročila kriza u Argentini i Brazilu (2001.-2002.). U tadašnje su vrijeme ove dvije zemlje bile gotovo jedine izlazne tržišne niše za urugvajsko gospodarstvo, koje se u osnovi temeljilo na izvozu sirovina: mesa, soje, žitarica, mliječnih proizvoda itd.

Ovo razdoblje bilo je kulminacija procesa čiji je cilj bio, kao u drugim dijelovima svijeta, neoliberalno preustrojavanje nacionalne ekonomije: deindustrijalizacija, pritisak na plaće održavanjem rezervne armije radne snage, porast nesigurnih oblika rada itd. No Urugvaj je bio poseban po jačini zajedničke ofenzive vlade i poslodavaca s ciljem potkopavanja tržišta rada, koje je bilo bolje strukturirano nego u drugim zemljama regije. S tim je ciljem država, između ostalog, obustavila sazivanje sjednica Vijeća za plaće u najvećem dijelu gospodarskih grana. Praksa tripartitnog kolektivnog pregovaranja između države, poslodavaca i sindikata bila je od 1943. godine kamen temeljac radno-socijalnih odnosa u Urugvaju. Stoga se njenim zamrzavanjem namjeravalo oslabiti utjecaj i jedinstvo sindikalne središnjice PIT-CNT, a on je uslijed toga bio prisiljen, u kontekstu stalnog pada broja zaposlenih, voditi pregovore sa svakim poduzećem pojedinačno.

Međutim, takve okolnosti nisu spriječile središnjicu da u potpunosti odigra svoju ulogu u snažnoj društvenoj mobilizaciji protiv planova privatizacije vodnih resursa te rastakanja javnog zdravstva. Pokreti takve vrste pripremili su teren za izbornu pobjedu ljevice na predsjedničkim izborima 2004. godine, a istovremeno je počinjao povoljni ekonomski ciklus koji je pogodovao zemljama izvoznicima sirovina i prirodnih resursa poput Urugvaja, što je, prema Monici Xavier, “rijetka pojava u povijesti lijevih vlada”. U takvim uvjetima Fronti se otvorila mogućnost za preraspodjelu velikog dijela državnih prihoda u korist naroda.5 Tako je između 2004. i 2013. godine, udio socijalnih davanja u ukupnoj javnoj potrošnji narastao sa 60,9 na 75,5 posto. To se uspjelo bez da se pritom naškodilo interesima stranih ulagača i domaće elite, osobito velikih zemljoposjednika.
“Zakon se primjenjuje ako ga sindikati brane”

Tijekom oba perioda svoje vladavine, naročito prve na čelu s Vázquezom, Fronta je pokazala odvažnost na polju socijalne demokracije. Između 2005. i 2014. godine, usvojila je pedesetak zakona koji su jačali radno pravo, kolektivne pregovore, slobodu sindikalnog udruživanja, socijalnu zaštitu, državnu pomoć u slučaju nezaposlenosti ili bolesti i slično, što je u prethodnih šezdeset godina bilo nezamislivo. Dok je s jedne strane sindikalni pokret ojačao u svojim tradicionalnim uporištima, s druge se strane proširio na sektore u kojima je ranije bio odsutan: trgovina, prodaja, uslužne djelatnosti, policija, kućanski poslovi (u 2014. godini bilo je prijavljeno 3500 članica u dotičnom sindikatu, a samo 50 kada je osnovan 2008. godine) i dr. Članstvo u sindikatima zabilježilo je četverostruki rast između 2003. i 2015. godine, penjući se s 110.000 prijavljenih na više od 400.000 koliko ih danas ima, a radno sposobno stanovništvo broji nekih 1,5 milijuna ljudi.

Prema Međunarodnoj konfederaciji sindikata (MKS), Urugvaj je trenutno najnaprednija država Latinske Amerike glede poštivanja, “kako u zakonodavstvu tako i u praksi”, “temeljnih prava rada, osobito slobode sindikalnog udruživanja, prava na kolektivno pregovaranje i prava na štrajk”. No takvo postignuće nadilazi regionalne granice budući da je navedena institucija, koja zastupa blizu 330 sindikalnih jedinica iz 162 zemlje, svrstala Urugvaj i Dansku zajedno na prvo mjesto toga svjetskog popisa u koji je uključeno 139 zemalja.6

Povezana s Komunističkom partijom Urugvaja, Sunca je postala jedan od glavnih pokretača središnjice PIT-CNT. Emitira tjednu radio-emisiju nazvanu La Voz del Sunca te osigurava izravno financiranje samostalnog i profesionalnog televizijskog kanala, Replanteo TV, koji nudi političke i socijalne analize, intervjue, reportaže o radništvu i sl. U deset godina postojanja, broj njegovih zaposlenika i suradnika se udeseterostručio: s 4000 u 2004. prešao je na 42.000 u 2014. godini. U tome nedvojbeno leži objašnjenje zašto je Antel imao sluha za prosvjed zaposlenika Ebitala te na kraju popustio. Bertolio zadovoljno ističe da “bez mobilizacije, zakon je nula. Ili bolje rečeno, zakon se primjenjuje ako ga sindikati brane”.

Nekoliko zaposlenika podignutim palcem pozdravlja sindikalista na kratkom putu koji vodi do njihovog radnog mjesta: “Zahvaljujući snazi koju sada imamo, ponovno smo u stanju učvrstiti utjecaj zaposlenika u ekonomskom odlučivanju”. Dajući primjer navedene pregovaračke moći, mladić kaže: “Jutros smo donijeli odluku o obustavi akcije, ovdje ali i u svim drugim uključenim poduzećima”. Naslonjen na nekakvu špulu, iznosi razloge takve odluke, pritom ne skrivajući ponos: “U nekoliko dana mobilizirali smo sve naše snage i pokazali da smo spremni na neograničeni generalni štrajk putem koordiniranih akcija po raznim sektorima. Kad je vidio doseg naše reakcije, Antel je ustuknuo”. Po njemu, nema nikakve sumnje da je “Vlada shvatila poruku”.

Nekoliko dana poslije, jednu večer pred kraj ljeta 2015. na južnoj polutki, nalazimo se u aleji divljih kestena koji bacaju sjenu u četvrti Cordón u glavnom gradu. Na broju 1283 avenije Jackson vlada neobično uzbuđenje. Mujica i njegov bolivijski kolega, Evo Morales, održat će zajedničko predavanje pod naslovom “Latinska Amerika u procesu preobrazbe”, događaj za koji su odabrali sjedište središnjice PIT-CNT-a.

Na tom mjestu razgovor nam je zakazao Milton Castellano, ravnatelj Instituta za istraživanje i edukaciju PIT-CNT-a. “Kada je Fronta došla na vlast, njezin program je crpio izravnu inspiraciju iz brojnih prijedloga sindikata, što ne iznenađuje s obzirom na to da velik broj njezinih pristaša i kadrova tradicionalno potječe iz sindikalnog svijeta. Danas gotovo polovica njegovih zastupnika potječe iz tih redova, kao i određeni ministri”, kazuje Castellano. Novinar Raúl Zibechi, znameniti član ljevičarskog tjednika Brecha, napominje da je “sindikalni pokret danas jače prisutan u cijelom društvu, od proizvodnje do državnog aparata, a njegova snaga pritiska nikad nije bila jača. Niti jedna vlada ne bi je mogla zanemariti, bila ona lijeva ili desna”.

Ipak, bliskost između sindikalnih organizacija i vlasti nije uvijek jamac zaštite interesa radnika. Naime, događa se da tripartitni dijalog bude poglavito namijenjen osmišljavanju načina za podvrgavanje svijeta rada zahtjevima poslodavaca. Solidarnost s vlasti ili odvojenost? Bliskost ili suradništvo? Takvim je dvojbama opterećeno djelovanje PIT-CNT-a pa se potencijalne klopke nastoje predvidjeti: “Neovisni smo, ali ne i ravnodušni”, zdušno nam tvrde svi sugovornici, neovisno o tome da li su iz Fronte, sindikata ili vlade. Za Zibechija je ta izjava vjerni prikaz stanja, a ono je da “svatko poznaje svoju ulogu i brani je”, kao što se vidi iz sukoba s Antelom…

Premda se PIT-CNT nije ustručavao pri dokazivanju svoje samostalnosti spram Mujice, ipak je s većim žarom djelovao protiv njegovog prethodnika iz liberalnog krila koalicije. Naime, 2006. godine PIT-CNT je pokrenuo mobilizaciju protiv vlade koja je nastojala potpisati ugovor o potpuno slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama, nakon što je već bio sklopljen sporazum o zaštiti ulaganja. Vázquez je tada bio primoran odustati od plana. Sada se pak javljaju nove tenzije: neki sektori nove vlade Vázqueza, okupljeni oko utjecajnog ministra ekonomije Danila Astorija, traže od novog predsjednika da uključi zemlju u pregovore o Sporazumu o trgovini uslugama (TISA)7 po uzoru na Paragvaj, također zemlju članicu Organizacije za zajedničko tržište Južne Amerike (Mercosur).

Zibechi misli da “kriza u kojoj su se našle ljevičarske vlade u regiji osnažuje konzervativnije frakcije vlasti te dio oligarhije u njihovom tradicionalnom naumu da od Urugvaja učine uporište Sjedinjenih Država u Južnoj Americi”. To bi podrazumijevalo udaljavanje Montevidea od Mercosura (u čijem su sastavu Argentina, Brazil, Paragvaj, Venezuela i Urugvaj), za koji se ocjenjuje da ga je ulazak Caracasa previše gurnuo u lijevo, te poticanje zbližavanja zemlje s Pacifičkom alijansom (Pacific Alliance), zonom slobodne trgovine koju su Čile, Peru, Kolumbija i Meksiko osnovale 2011. godine. U takvim uvjetima, nastavlja Zibechi, “napetost između sindikata i nove vlade ubuduće bi zasigurno trebala porasti. Doduše, neće doći do raskola, ali zahvaljujući svojem novom društvenom statusu, PIT-CNT sada ima moć da postane glavna oporbena snaga, i to jača od desnice”.
Presudna uloga

No za to je potrebna postojana sindikalna borbenost, a Zibechi primjećuje da “blagostanje koje se steklo zadnjih godina nije kod svih potaknulo želju za nastavkom preobrazbe društva”. Drugim riječima, bolji život ne znači nužno volju za drugačijim životom. Prema tome, pitanje je u korist čega ispregovarati “cijenu svojih ruku”? Na pomolu je opasnost od ograničavanja obzora na povećanju kupovne moći i integriranju svakog čovjeka u kapitalistički sustav jer on itekako zna i umije hraniti san o društvenoj mobilnosti kod svojih podanika. U tom bi slučaju sposobnost ljevice da promijeni društvo bila potpuno dovedena u pitanje.

U sjedištu Parlamenta, u predsjedničkom salonu, na oproštajnu večer predsjednika Mujice, Alejandro Sánchez, novi predsjednik Zastupničkog doma, odlučno govori: “Program sindikata više ne smije biti ograničen na pitanje plaća”. Tridesetpetogodišnjak, kojem su nadjenuli nadimak “Paša”, postao je jedan od najperspektivnijih lidera Mujicine stranke, Pokreta narodne participacije (MPP). Ovaj sin zidara jednom je napunio naslovnice kada je osudio “korporativizam” pojedinih javnih sindikata. S veselim tonom nam potvrđuje: “Jest, izjavio sam to. Htio sam da naši suborci shvate da je sasvim moguće biti zaposlen, a istovremeno ostati siromašan, podređen i zadužen, u sustavu koji vam cijenama preotima ono što vam je plaćama ustupljeno”.

Dijete pokrajine Lavalleja na jugoistoku zemlje nastavlja: “Moramo pokrenuti novu fazu. Savez između vlade, Fronte i sindikalnog pokreta treba se usredotočiti na mijenjanje našeg razvojnog obrasca i na demokratiziranje ekonomije. Potrebno je učiniti sve da bi se društveni donosi prestali tretirati kao dio tržišta”.

Dijeleći s nama čaj maté, dodaje: “Ne pokrenemo li te procese, desnica će nas zbaciti kao što se uvijek dogodi kada ljevica ne nastavi razvijati započete promjene. Dosada smo tek upravljali kapitalizmom”. Udio plaća u nacionalnom bogatstvu (manje od 35 posto) nije se promijenio od 2005. godine. “Doduše, uspjeli smo bolje rasporediti sredstva koja su potekla iz rasta ekonomske aktivnosti, no nismo izmijenili strukturu ni raspodjelu bogatstva koje se još uvijek mahom nalazi u rukama istih društvenih skupina”. Tako PIT-CNT upozorava da unatoč napretku zabilježenom zadnjih godina, “20 posto najbogatijih još uvijek posjeduje 47 posto bogatstava dok 20 posto najsiromašnijih drži tek 7 posto”. Osim toga, 690.000 radnika (gotovo svaki drugi radno sposobni stanovnik) još uvijek živi s manje od 15.000 pesosa (oko 500 eura) mjesečno, a taj se iznos smatra nedostatnim za pristojan život.8

S obzirom na to da nova vladina garnitura šalje sve veći broj signala u korist politike koja bi više odgovarala zahtjevima poduzetničkog i financijskog sektora, jesu li težnje prema produbljivanju ekonomskih i socijalnih promjena, koje gaji Sánchez, realne? Jean-Paul Sartre je svojim čitateljima sugerirao da se ne srame tražiti Mjesec. Konačno, dogodio se susret s predsjednikom Mujicom koji ne gaji ništa manje ambicije: “Zajedno s vladom i Frontom odradili smo dobar posao, iako smo stigli tek na pola puta. Ono što preostaje je golem zadatak: nadići kapitalizam. Njegova konzumeristička kultura uzrokuje anesteziju kod svih nas, na individualnom i kolektivnom planu, te nas konačno dovodi do toga da prihvatimo takav sustav, da branimo status quo pred ekonomskim i financijskim silama”. A koje je, prema njemu, glavno oružje za pobjedu u ovoj bitci? “Nema dvojbe da će sindikate dopasti glavna uloga. Morat će se pokazati na visini”.

S francuskoga prevela: Ivana Klarić



1 Frente Amplio (Široka fronta) okuplja 27 političkih skupina – među kojima Pokret za narodnu participaciju (MPP), stranku Joséa Mujice koju su osnovali bivši gerilski borci Tupamaros – te bazne odbore po cijelom teritoriju.
2 Od 1. ožujka 2015. Mujica sjedi u Senatu.
3 Vidi Johann Hari, “Urugvajski iskorak”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, veljača 2014.
4 Kuba, Gvajana, Portoriko i grad Meksiko također dozvoljavaju pobačaj u prvih dvanaest tjedana trudnoće.
5 Vidi “Las relaciones laborales en Uruguay. Diez años de cambios”, Instituto Cuesta Darte, Montevideo, 2015.
6 “L’indice CSI des droits dans le monde. Les pires endroits au monde pour les travailleurs et les travailleuses”, Međunarodna sindikalna konfederacija, 19. svibnja. 2014., ituc-csi.org
7 Vidi Raoul Marc Jennar, “TISA: GATS reloaded “, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, rujan 2014.
8 “Astori anunció un combate ‘sin tregua’ a la inflación”, El País, Madrid, 26. travnja 2015.