U novom Ćoravom sokaku, Davor Rakić Kićo piše o odlikama predstavničke demokracije.

Višestranačka predstavnička demokracija krasno je postignuće kojim se dugoročno osigurava ispunjenje potreba i interesa najšireg dijela društva u kojem je ustrojena. No, da bi to zaista i bilo tako, potrebno je ispuniti neke preduvjete.

Prije svega, potrebno je ustrojiti stranke što različitijeg političkog spektra. Iz javno dostupnih podataka može se iščitati da su sve stranke neupitno demokratske i da su ustrojene s ciljem osiguravanja boljitka i napretka društva u cjelini. Sve se one posebno trude oko odabira najkvalitetnijih pojedinaca koji će, ukoliko stranka osvoji vlast na izborima, provoditi politike koje su pripremili. Unutarnja demokratičnost stranaka osigurava odabir baš takvih pojedinaca, a mjesta negativnoj selekciji, nemoralu, korupciji i sličnim zastranjenjima nema niti u jednoj  stranci.

Nakon ustroja stranke, uz obilatu pomoć i savjete vrhunskih stručnjaka za određena područja, pišu se stranački programi koji određuju prioritete i načine rješavanja problema koji u društvu postoje. Nužno je to kako bi kasnije birači na izborima mogli odabrati najbolje od najboljih temeljem programa kojeg zastupaju. Upravo zbog toga sve stranke osobito vode računa o tome da ne predlažu rješenja koja ne mogu provesti iz bilo kojeg razloga. Naime, kada bi stranka davala nerealna obećanja, skupo bi to platila - gubitkom povjerenja birača i to već na prvim sljedećim izborima.

Prije izbora, nužno je provesti predizbornu kampanju kako bi se birače objektivno informiralo o stranačkim stajalištima, programima i kandidatima koji će nas u nadolazećem   periodu predstavljati i zalagati se za ispunjenje naših interesa i potreba. Za provedbu ovog dijela procesa nužno je raspolagati novcem za promidžbu i predstavljanje programa i ljudi. Stranke s posebnim oprezom prihvaćaju ili odbijaju donacije pojedinaca (i onih drugih) kako im se ne bi dogodilo da nakon željene pobjede na izborima imaju određene nezgodne obaveze u smislu stavljanja donatorskih interesa ispred interesa svojih građana-birača ili društva u cjelini. Sve će stranke uvijek na prvo mjesto staviti javni, a ne privatni interes. To je, valjda, svima jasno.

Sad kad imamo ustrojene različite stranke, kad smo upoznati s njihovim programima i kandidatima koji će, ukoliko budu izabrani, te programe provoditi i kad smo pažljivo odslušali predizbornu kampanju, možemo pristupiti istinskom prazniku demokracije – izborima. Dat ćemo svoj glas onima za koje smatramo da će na najbolji način ispuniti naša očekivanja i omogućiti naš osobni, ali i napredak cijelog društva. Nakon prebrojavanja glasova bit će ustrojeno šaroliko predstavničko tijelo kao odraz zajednice koja ih je birala.

Izabrani narodni predstavnici odluke o svim problemima koje treba riješiti donosit će na sjednicama, temeljem suvisle i argumentirane rasprave, uvažavajući pritom svoje kolege ponešto drugačijeg mišljenja, svjesni da je i za njih i njihove programe glasovao  određeni broj članova zajednice. Zaključci koji se nakon ovako provedenih rasprava donesu neupitno rezultiraju uvođenjem pravila koja donose prosperitet zajednice u cjelini i zadovoljavanjem interesa velike većine pojedinaca. Krasno, zar ne?

Ima, naravno, i onih koji višestranačku predstavničku demokraciju u praksi smatraju do te mjere neprovedivom da će ju nazvati utopijom. (Utopija je, prema definiciji koju daje Oxford Dictionary, zamišljeno mjesto ili stanje stvari u kojemu je sve savršeno.) Njima uz bok idu i, istina, vrlo rijetki članovi zajednice kojima sve gore navedeno nalikuje na pjesmicu za djecu Jovana Jovanovića Zmaja “Pačja škola” i to, zamislite, ne samo zbog stiha: “od srijede do petka”.

 

P.S. -   Svaka sličnost sa stvarnim procesima, događanjima i osobama (fizičkim i pravnim) posve je slučajna, ako ne i potpuno nemoguća.

 

Izvor naslovne grafike: Wikimedia Commons/ Tuvixer