Nedavno je u Zagrebu osnovano Hrvatsko društvo nezavisnih profesionalaca, samoproklamirani novi tip sindikata. U prvim istupima najavljuju pružanje usluga onima koji rade u frilens aranžmanima. Oblik usluga koje će pružati sugerira priličnu neodređenost u razumijevanju logike radnih odnosa u kapitalizmu, prvenstveno u tretmanu budućih korisnika tih usluga: jesu li oni radnici koji prodaju svoju radnu snagu ili potencijalni poduzetnici?

Prijatelj koji honorarno radi u polju izvedbenih umjetnosti nedavno mi je ispričao znakovit doživljaj. U kvartovskom kafiću susreo je nekadašnjeg kolegu iz gimnazije, koji je u međuvremenu diplomirao menadžment i razvio se u punopravnog pripadnika srednjeg korporativnog ešalona. Poznanik je bio odlučan: “Eh, stari, mi smo vas (‘umjetnike’, kreativce, i ine geekove, op. D.K.) u srednjoj ismijavali, a sad vidim da niste bili glupi. Pogledaj se: živiš po svome, samo sebi polažeš račune, boli te briga, možeš spavati dokad želiš, nemaš šefa koji ti visi nad glavom…”

Navedena anegdota dobro ilustrira poprilično rasprostranjenu percepciju frilens (neovisnog, neinstitucionaliziranog) rada. Status “honorarca”, pogotovo u polju kulture ili onom umjetnosti, nerijetko privlači izraze zavisti, kako iz korporativnog miljea, tako i od strane (uže shvaćene) radničke klase. Nepostojanje fiksnog radnog vremena i hijerarhije “koja ti visi nad glavom”, tj. fleksibilnost rada koja proizlazi iz takve situacije, bez sumnje može zvučati kao vrlo poželjan aranžman. Doista, frilens status u svakodnevnom smislu nosi izvjesnu komociju – prije svega po pitanju organizacije vlastitog dana i vremena. Međutim, kao što su se mogli uvjeriti mnogi od nas koji na postjugoslavenskim prostorima u ova krizna vremena nastojimo živjeti i (za)raditi bez stalnoga zaposlenja, ove prednosti blijede pred vrlo konkretnim nevoljama. Politike postjugoslavenskih država dale su si zadatak da u uništavanju socijalne države, javnog sektora i neprofitnih institucija budu učinkovitije od onih u državama europskog centra – a u ime ostvarivanja životnog standarda iz istog toga centra.

To što nesigurnost zaposlenja i neredovitost primanja dovodi do kontinuirane neizvjesnosti i nemogućnosti planiranja osnovnih životnih potreba samo je dio problema. U Hrvatskoj, značajan broj frilensera/ki trenutno ne može ostvariti ni pravo na besplatno zdravstveno osiguranje, niti bilo kakvu povlasticu (npr. pravo na besplatan javni prijevoz) na osnovu svoga statusa. Nezanemariv je i trend gubljenja granica između radnoga mjesta i privatnog prostora – ne samo u smislu da se radno vrijeme stapa sa slobodnim, nego i utoliko što su prijateljstva i poznanstva najčešće ujedno i poslovne veze. Povrh svega, perspektiva stabilnog zaposlenja čini se nedostižnom.

“Suvremeni tip sindikata”

Sumorna egzistencijalna situacija frilensera/ki na ovim prostorima, kao i različite pogrešne percepcije njihova položaja u tzv. široj javnosti, učinile su neku vrstu uvezivanja prijeko potrebnom. Stoga je prošlomjesečni medijski istup ”sindikata frilensera” u Hrvatskoj, zajedno s kampanjom koju je ova organizacija vodila na društvenim mrežama, mogao osokoliti duhove i izvan granica ove države. Saznali smo da je “sindikat nezavisnih profesionalaca” nastao iz inicijative Coworking Croatia koja promovira koncept coworkinga – grupnoga rada frilensera/ki u zajedničkom prostoru – te da je u svega nekoliko dana aktivnosti na društvenim mrežama okupio 650 članova i članica. Mogli smo i pročitati priopćenje osnivača koje počinje riječima: “Suvremeni smo tip sindikata baziran na vrijednostima suradnje, otvorenosti, zajedništva, pristupačnosti i održivosti”. So far so good. Premda naziv organizacije, Hrvatsko društvo nezavisnih profesionalaca (HDNP), zvuči tehnokratsko-cehovski i nimalo sindikalno, pretpostavili bismo da je taj izbor mogao biti motiviran taktičkim ili formalno-pravnim razlozima. “Suvremeni tip sindikata” moglo bi tako značiti da HDNP želi izbjeći kruto birokratsko ustrojavanje i unutarnju hijerarhizaciju zbog kojih su klasični sindikati i na samoj ljevici došli na loš glas. “Otvorenost”, “zajedništvo” ili “pristupačnost” podrazumijevali bi pak egalitaran ustroj HDNP-a u zajedničkoj borbi za bolji materijalni položaj.

Ako smo počeli razmišljati na ovom tragu, optimizam će brzo splasnuti. Naime, HDNP je sindikat samo u priopćenjima, promotivnim napisima i istupima njegovih čelnika. Krenimo od njihove službene stranice. Uz ponovljenu tvrdnju o “suvremenom tipu sindikata”, kao aktivnosti ove organizacije spominju se “operativna i pravna podrška”, “kanali za samopromociju, umrežavanje i poslovne prilike”, te “cjenovno pristupačna uredska infrastruktura” za rad s klijentima i suradnicima. Neobična orijentacija za jedan sindikat, ma koliko “suvremen”! Tu nije kraj: “Neprofitna smo udruga koja je nastala s ciljem kreiranja, održavanja i promicanja zdravog profesionalnog ekosustava za sve nezavisne profesionalce koji posluju u Hrvatskoj.”

Evidentno je da HDNP tretira svoje (potencijalno) članstvo kao “profesionalce” koji “posluju”, tj. kao (potencijalne) poduzetnike. Drugim riječima, frilenseri/ke nisu tretirani kao radni ljudi čija je egzistencija ponekad i neposredno ugrožena, i koji otud dijele zajedničke interese. Njihova sloboda predstavlja se ne kao ona radnika koji raspolaže tek vlastitom radnom snagom koju je onda slobodan prodavati, nego kao sloboda poduzetnika da na tržištu plasira i prodaje svoj proizvod. Cilj borbe “sindikata frilensera” sastojao bi se tek u ublažavanju surovosti tržišne konkurencije među ovim slobodnim strijelcima. Ipak, šta se podrazumijeva pod “zdravim profesionalnim ekosustavom”? Odgovor nalazimo gotovo u obliku manifesta: “Strukturirani razvoj fleksibilnog, nezavisnog, kvalitetno reguliranog i održivog tržišta rada smatramo ključnim za rješavanje problema nezaposlenosti, prvenstveno mladih, ali i svih nezaposlenih koji direktnim pružanjem usluge mogu osigurati financijsku egzistenciju, a time doprinijeti uspjehu hrvatske ekonomije.”

Nepravda kao rezultat zabune

Iz ovih redaka jasno je da HDNP ne ispunjava minimum koji bi svaka organizacija koja se naziva sindikalnom morala ispunjavati danas i ovdje: nije izričito suprotstavljen neoliberalnoj državnoj politici. Takva bi orijentacija podrazumijevala zalaganje za veće i redovitije nadnice, i socijalnu skrb, ali također i suprotstavljanje notornoj “fleksibilizaciji” tržišta rada. No, HDNP niti zastupa rad u sukobu s kapitalom, niti uopće postavlja sukob rada i kapitala kao relevantan društveni proces. Antagonistički odnos ovih dviju klasnih pozicija čini temelj kapitalističkog načina proizvodnje, a HDNP-ovski diskurs neprestano ih miješa i zamagljuje kroz figuru “nezavisnog profesionalca”. Niti se dovode u pitanje osnovne pravne prepreke sindikalnom djelovanju u organiziranju frilensera kao što su ugovori o djelu i autorski ugovori koji spadaju u domenu građanskog, a ne radnog prava. A kamoli da se ta pravna dimenzija tumači kao instrument snižavanja troškova rada za poslodavca. Ideologemi poput “fleksibilnosti” i “održivosti” postavljeni su kao ideal kojem treba težiti: umjesto pokušaja da se dovede u pitanje cijela jedna struktura eksploatacije, povlađuje se svim uvjetima koje ona nameće. HDNP nastupa gotovo kao strateški partner državi u “rješavanju” problema nezaposlenosti, a s ciljem “uspjeha hrvatske ekonomije”. Umjesto rada na organiziranju proletarizirane, fragmentirane i osiromašene mase, s ciljem zbijanja klasnih redova – zagovara se inkorporacija frilensiranja u tržište rada, kao organizirane uslužne djelatnosti. Možda bi poneki “nezavisni profesionalac” (recimo, iz polja kao što su dizajn ili informacijske tehnologije) doista dobro prolazio u ovakvom aranžmanu; poslovičnih 99 posto, međutim, ostalo bi na gubitničkoj strani.

Uz malo istraživanja, otkrit ćemo da je mnoga od opisanih polazišta još u prošlogodišnjem intervjuu za Novi list artikulirao predsjednik HDNP-a Matija Raos, najavljujući aktualnu kampanju. “Država treba imati u vidu da je gotovo pola milijuna nezaposlenih i naša bi inicijativa tu brojku značajno smanjila.”, izjavio je Raos. “Država školuje tisuće mladih stručnjaka koji nisu pripremljeni za uvjete tržišta rada, mi bismo tom (visoko)obrazovanom kadru pomogli da se realiziraju u struci. U obrazovanje se ulažu enormne količine novaca, a onda država nema koristi od tih stručnjaka.” Kao i u materijalima HDNP-a, u Raosovom se prikazu socijalni problemi pojavljuju izglobljeni iz društvenog i političkog konteksta, kao puko tehničko pitanje; državu bi, smatra on, trebalo uzeti kao partnera u njihovom rješavanju, jer je to u interesu svih. To što su situaciju katastrofalne nezaposlenosti i besperspektivnosti stvorile upravo konkretne državne politike “odozgo”, i što je netko na takvoj situaciji itekako profitirao, izostavljeno je iz jednadžbe. Pritom, Raos nije lišen izvjesnog stupnja socijalne osjetljivosti. On je svjestan da frilens rad nije samo pitanje izbora životnog stila, nego da, štoviše, postoje “ljudi koji su bez posla i prisiljeni snalaziti se kako najbolje znaju”. Zagovarajući koncept coworkinga, on će čak ustvrditi kako taj model ima “snažnu socijalnu komponentu koja ljudima u modelu liberalnog kapitalizma sve više nedostaje”. Ali, kad Raos kao ključni vid pomoći HDNP-a “nezavisnim profesionalcima” navodi “direktni plasman usluge na tržište” – to, svjesno ili ne, zvuči cinično.

Ideja da je “socijalnu komponentu” moguće potencirati i razvijati bez klasne borbe, bez pozicioniranja protiv (neo)liberalnog kapitalizma koji, među ostalima, implementiraju i hrvatska i susjedne države – problematična je već u korijenu. Ona proizlazi iz predodžbe da su eksploatacija, nasilje i društvene nejednakosti samo rezultat neke velike zabune, od koje nitko zapravo nema koristi (na temu ove “liberalne percepcije nepravde” Robin Marie Averback napisala je izvrstan ogled). Svaka politička organizacija koja sebe vidi kao progresivnu ove se maštarije mora otarasiti. Kad je posrijedi frilenserska populacija, tek ako svoje udruživanje budemo definirali kao borbu, a ne benigni networking, možemo si stvoriti šansu.