Dana 19. ožujka 2020 godine donesena je Odluka o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja. Njome je prekinut rad “svih kulturnih djelatnosti (muzeji, kazališta, kina, knjižnice, čitaonice)” te je na snagu stupila “obustava održavanja izložbi, revija i sajmova.” Unatoč izostanka veće medijske pažnje novonastalim problemima u okviru kulturne proizvodnje, posljedice za sve koje rade u polju kulture, više su nego očite.

Nisu svi radnici jednako pogođeni

Obustava proizvodnje programa u javnim prostorima (izložbi, koncerata, dramskih i plesnih predstava i dr.) za mnoge je značio gubitak angažmana i honorara, a datum “povratka na staro” i dalje je neizvjestan. Iako ova kriza pogađa i institucionalnu i nezavisnu kulturu, posljedice će se različito manifestirati. Ona će svakako biti pogubnija za radnice u polju nezavisne kulture koje je i do sada bilo najviše obilježeno prekarnošću, honorarnim angažmanima, izostanku osnovnih radnih prava te egzistencijalnom neizvjesnošću. Za pretpostaviti je da će institucionalizirano kulturno polje, koje je većinom financirano iz lokalnog ili državnog budžeta, izgubiti jedan veliki dio svojih programskih troškova, no vjerojatno neće doći do oštrijeg rezanja radnih mjesta. To ipak ne znači da se sistem kulturne politike i pripadajućih institucija (ili točnije rečeno naslijeđe kulturnih institucija i njihovog ustrojstva iz Jugoslavije) posljednjih desetaka godina postepeno ne urušava, a posljedice će najviše osjećati oni koji unutar institucija već rade putem nesigurnih oblika zapošljavanja. Iako će tek rasplet situacije s pandemijom u potpunosti otkriti što će donijeti nadolazeća (ili već prisutna) ekonomska kriza, dosadašnje stanje rada i radničkih prava u kulturnom polju može biti indikativno.

U ovom tekstu ću se baviti prije svega glazbenicama koje u različitim prekarnim i nesigurnim oblicima rada sudjeluju u kulturnoj proizvodnji tzv. klasične ili umjetničke glazbe. Iako se na muziciranje često gleda kao “posebni užitak” , takvim mistificiranjem zanemaruje se da u pozadini svega stoji rad. A taj je rad, kao i u svim drugim umjetničkim poljima, sve više obilježen rastakanjem radničkih prava pod pritiskom urušavanja kulturne infrastrukture u okviru glazbene proizvodnje.

Život na honorarima

Honorarni angažmani u okviru glazbene proizvodnje (bila ona institucionalizirana ili nezavisna) znače kratkotrajno angažiranje za potrebe različitih projekata. Glazbenice su u tim tipovima angažmana u startu potplaćene; u iznos honorara ulazi samo fizička prisutnost na probama (često niti to) i broj odrađenih nastupa, ne i čitav niz radnji koje prethode toj probi ili nastupu kao što su svakodnevno čitanje i vježbanje partitura, odnosno, priprema za nastupe, putni troškovi, ili pak reprezentativan izgled koji se prilikom javnog nastupa unutar institucionalizirane kulture podrazumijeva. U okviru takvih angažmana teško je i zamisliti neka davno izborena radnička prava kao što su pravo na plaćeni godišnji odmor ili pravo na bolovanje. U slučaju bolesti glazbenice najčešće moraju odustati od angažmana (time i honorara), a godišnji odmor zapravo zamjenjuje pauza između koncertnih sezona koji ni u kojem slučaju nije plaćena.

Fotografija 1

Iako se može činiti da su honorarni angažmani dobar prihod “sa strane”, tržišna logika koja polako ulazi u sve oblike kulturne proizvodnje, te slabljenje kulturne infrastrukture, dovodi do sve većeg pristajanja na isključivo takav oblik zapošljavanja. Mnoge se glazbenice s njime susreću već za vrijeme studiranja. S obzirom na rastuće troškove života u velikim gradovima u kojima se glazbenice odlučuju za profesionalno školovanje, honorarni angažmani čine značajan dio studentskih prihoda koji im uz ritam redovnog studiranja omogućavaju tek puko preživljavanje. Dvosmjenski rad (jutarnje probe i večernji nastupi) otežava proces studiranja i usklađivanja svih obaveza, a kada se u jednadžbu doda i potreba većeg broja angažmana za relativno pristojan život, ishod je najčešće začarani krug “beskonačnog” studiranja s čime se susreću i brojni studenti izvan umjetničkih zanimanja.

Studenti koji su prisiljeni raditi uz studij najčešće ostvaruju slabije rezultate na fakultetu te ih se penalizira na način da moraju plaćati kolegije prenesene u sljedeću akademsku godinu ili čak cijelu školarinu, što dovodi do još većeg rasta troškova studiranja. Na ovom mjestu treba spomenuti da su iznosi školarina na umjetničkim akademijama najveći u okviru sustava javnog obrazovanja. Procesi pronalaženja takvih poslova su popraćeni i neprestanim osobnim menadžeriranjem. Naime, unutar institucionalizirane glazbene proizvodnje honorarni se angažmani gotovo u pravilu dobivaju preporukom osoba koje već rade u tim institucijama, orkestrima, ansamblima, stoga glazbenice ostaju u vječnoj potrazi za novim angažmanima što znači ogromnu količinu neplaćenog rada.

Jedan dio glazbenica po završetku studija nastavlja svoju karijeru u području pedagogije, dok se drugi dio odlučuje za karijeru reproduktivnih glazbenica[1]. Istodobno se sustav glazbenog obrazovanja, koji se održao više manje institucionaliziranim, susreće s pritiscima tržišnog ponašanja u obliku različitih normi koje pojedine glazbene škole moraju ispuniti kako bi mogle nastaviti s radom. Kao npr., manji broj upisanih učenica u glazbenu školu, znači i manji broj potrebnih profesorica, pogotovo ako se u jednadžbu uvrsti specifičan individualistički karakter glazbenog obrazovanja koji je često sveden na odnos profesorica - učenica. Stoga je i u području glazbenog obrazovanja sve više izražen nesiguran tip zapošljavanja. Profesorice su često honorarno angažirane s time da honorarni angažmani prestaju sa završetkom školske godine i njihov nastavak na početku sljedeće je često neizvjestan. U tim slučajevima, ali i u onima kada su glazbenice zaposlene na pola radnog vremena, one su prisiljene tražiti i dodatne angažmane s kojima će skupiti dovoljno novaca za preživljavanje.

Glazbenice s kojima sam razgovarao za potrebe ovog teksta ističu kako dodatan posao jednim dijelom uspijevaju pronaći u okvirima kulturnih institucija (sviranjem u orkestrima ili organiziranjem vlastitih koncerata) te dijelom u području popularne glazbe, na tržištu. Zanimljiva je činjenica što su angažmani u orkestrima najčešće dugotrajni, točnije, oni su u formalnom smislu kratkotrajni (mjesečni autorski ugovori), ali se događaju u višemjesečnom ili višegodišnjem intervalu[2]. Takva šizofrena situacija upućuje na realnu potrebu za otvaranjima radnih mjesta unutar tih institucija, ali se pod prisilom rezanja troškova cijena tog rada morala drastično smanjiti te se samim time promijenio i formalni oblik zapošljavanja. Ponovno treba naglasiti kako taj oblik rada sa sobom ne nosi nikakva druga radnička prava, a da je honorar tek suma termina fizičke prisutnosti na probama i nastupima. Iako je u ovom slučaju taj tip angažmana nešto na što glazbenice “mogu računati”, honorari drastično variraju od mjeseca do mjeseca, nisu izjednačeni s plaćama onih koji su zaposleni ugovorom o radu, a kada nema koncertne sezone, tada im se niti ne isplaćuju.

 Fotografija 2


Čak i one koje imaju uzastopne angažmane u nekim kulturnim institucijama, svoj budžet moraju “podebljati” sviranjem i u domeni popularne glazbe, pogotovo u ljetnim mjesecima kada se značajan dio glazbene proizvodnje seli na terase jadranskih hotela. Iako su iznosi honorara u popularnoj glazbi najčešće viši od onih u kulturnim institucijama, točnije, postoji prostor za pregovaranje oko iznosa honorara i radnih uvjeta, taj tip angažmana je također izrazito nestabilan. Naime, često nije formaliziran ugovorom, honorari nerijetko kasne, a ponekad ne budu ni isplaćeni.

Ostavljeni na cjedilu

Utoliko, ova kriza izazvana pandemijom koronavirusa u potpunosti je razotkrila neugodno stanje unutar kulturnog polja. Naime, sve glazbenice s kojima sam razgovarao ističu kako su izgubile sve angažmane, a s time i sve prihode. Potrebno je pritom istaknuti kako su institucije u kojima su glazbenice bile u nekom tipu “dugotrajnijeg” angažmana naprosto zanijemile. One nisu niti službeno kontaktirane o nastavku i budućnosti svojeg angažmana, niti im je pružena mogućnost izmjene ugovornih prava i obaveza te time i mogućnost isplate barem nekog minimalnog iznosa dok institucije ne krenu sa svojim redovnim aktivnostima. Naravno, to nije isključio njihova krivica, već je i odraz ne postojanja kvalitetne kulturne politike koja kulturu ne bi vidjela samo kao još jednog aktera na tržištu i koja bi prepoznala važnost kulturne proizvodnje i rada u kulturi. S druge strane, neke su se strukovne udruge jednim dijelom angažirale kako bi svojim članicama osigurale barem minimalnu egzistenciju. Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava odlučila je isplatiti akontaciju izvođačkih naknada za 2019. u visini do svega 30%, dok je Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika uspjela isplatiti simbolične potpore. Kako bi se uopće kvalificirale za potporu, glazbenice su morale dostaviti brojne potvrde o otkazanim angažmanima, porezne kartice, dati osobne podatke o svojim životnim uvjetima i dr., te su tek odlukom nekog nepoznatog tijela mogle dobiti potporu za koju još uvijek ne znaju hoće li biti samo jednokratna, ili će se nastaviti. Mjera pomoći Ministarstva kulture samostalnim umjetnicima zahvatila je tek manji dio glazbenica, a i sami kriteriji ostvarivanja potpora su se pokazali više nego upitni.

Da zaključimo, iz ovog kratkog pregleda stanja radničkih prava u području glazbene proizvodnje, vidljivo je da je kriza uzrokovana pandemijom korona virusa tek kap koja je prelila čašu u već poprilično nestabilnom sustavu. Sustavna devalvacija cijene rada i radničkih prava, snažno utemeljena u ideji tržišnog natjecanja, pokazala se pogubnom za kulturno polje u ovoj krizi. Utoliko, inzistiranje na isključivo jednokratnim ili višekratnim potporama države, iako će one jednom dijelu umjetnica olakšati situaciju u vrijeme pandemije, u ovom trenutku čini se premalo. Svaki “progresivan” politički zahtjev koji se temelji na ovakvom tipu palijativnih mjera, a ne izaziva sistemsko promišljanje proizvodnje i uvjeta rada u kulturnom polju već je u startu promašen.


[1] Glazbenice koje ne izvode svoja, već tuđa autorska djela. Iako je u nezavisnoj kulturi zastupljen moment  “kolektivnog stvaranja” glazbenih djela i olabavljen odnos između autorica i izvođačica, u okviru institucionalizirane glazbene proizvodnje te su dvije instance još uvijek strogo odijeljene.

[2] Pojedine kulturne institucije s glazbenicama odnedavno potpisuju autorske ugovore na godinu dana, iako,  bez prava koja bi proizlazila iz ugovora o radu i s mjesečnim obračunavanjem visine honorara.


Izvor naslovne fotografije: Flickr
Autor teksta:

 

Domagoj Kučinić


Preporučite članak: