Poslodavci u Hrvatskoj su pred ljeto 2016. izrazili zabrinutost zbog manjka radnika za rad u sezoni, a kao jedno od rješenja nameće se zapošljavanje stranaca – u pravilu jeftinije radne snage iz susjednih država. O nelegalnom radu migrantskih radnika, neprihvatljivim uvjetima rada i smještaja, manjkavom zakonskom okviru, ali i kršenju zakona te mogućnostima za njegovo unaprjeđenje, piše Dženana Kalamujić.

Radna imigracija iz susjednih država u Hrvatsku fenomen je koji se nastavlja na tradicionalne migracije koje su postojale unutar prostora bivše Jugoslavije. U Jugoslaviji je 1981. godine 42% radnika/ica u dru­štvenom i privatnom sektoru bilo zaposleno izvan mjesta prebivališta te se uglavnom  radilo o dnevnim migrantima/icama (svaki treći radnik u zemlji).[1] I danas najveći broj migrantskih radnika u Hrvatskoj čine stanovnici susjednih država, posebice BiH i Srbije, a ključni razlog tome je, uz geografsku blizinu i poznavanje jezika, nepovoljnija ekonomska situacija država iz kojih dolaze. U prilog tome govore podaci o prosječnim neto plaćama, stopama nezaposlenosti i stopama rizika od siromaštva  u navedenim zemljama:

 

 

Hrvatska

BiH

Srbija

Prosječna neto plaća

5 594 kn

 

3,196 kn

 

2,748 kn

Stopa nezaposlenosti

13,1%

27,5 %

19,7%

Stopa rizika od siromaštva

20,4%

48 %*

 

25,4%

Izvor: stranice Državnog zavoda za statistiku RH, Agencije za statistiku BiH, Republičkog zavoda za statistiku Srbije.

*procjena Svjetske banke

 

Diskrepancija između broja izdanih radnih dozvola i broja zaposlenih migrantskih radnika

Rad stranaca u Hrvatskoj reguliran je Zakonom o strancima[2] koji uvjetuje zapošljavanje stranaca prethodnim dobivanjem dozvole za boravak i rad (u daljnjem tekstu radne dozvole) ili potvrde o prijavi rada. Radne dozvole izdaju se odlukom Vlade kojom se utvrđuje godišnja kvota za zapošljavanje stranaca (najkasnije do 31. listopada tekuće godine za sljedeću). Izvan godišnje kvote, radne se dozvole mogu izdati samo zakonom određenim skupinama radnika/ica, tako primjerice dnevnim migrantima/icama, profesionalnim sportašima/icama, umjetnicima/icama zaposlenim u kulturnim ustanovama itd. Kada se radne dozvole izdaju temeljem utvrđene godišnje kvote, Zakon o strancima određuje da se godišnja kvota utvrđuje u skladu s migracijskom politikom i stanjem na tržištu rada. Vlada RH je 2010. godine odobrila izdavanje 6948 i produljenje čak 6000 radnih dozvola, dok se u 2015. taj broj smanjio na svega 1730 izdanih i 1500 produženih dozvola. Unatoč praksi odobravanja vrlo malog broja radnih dozvola za strance, prema nekim procjenama sezonske poslove u Hrvatskoj svake godine obavlja oko 20.000 radnika/ica iz BiH. Treba naglasiti da je u pitanju neslužbena procjena s obzirom na to da je do točnih i potpunih podataka vrlo teško doći. Prema mišljenju Agencije za rad i zapošljavanje BiH, najvažniji razlog nepostojanja preciznih podataka jest što značajan broj sezonskih radnika radi "na crno". Smatraju kako je to posebno izraženo u slučaju s Hrvatskom, upravo zbog spomenutog malog broja radnih dozvola koje se odobravaju za građane Bosne i Hercegovine[3].

Diskriminatorni zakon i neusklađenost s EU Direktivom

Problem nezakonitog zapošljavanja stranaca još je veći ako se sagleda struktura zanimanja za koje se radne dozvole izdaju te broj dozvola koje se izdaju za pojedino zanimanje. Naime, radi se ponajprije o djelatnostima u sektoru brodogradnje, graditeljstva i turizma, dok znatno manji broj otpada na djelatnosti u području kulture, znanosti i obrazovanja[4], što znači da se najveći broj radnika/ica traži upravo u onim djelatnostima u kojima su uvjeti rada najteži, a broj prekovremenih radnih sati rekordan. Osim teških uvjeta rada s kojima se suočavaju svi radnici/ice u tim djelatnostima u obliku značajnog broja prekovremenih radnih sati (u najvećem broju slučajeva, dakako, neplaćenih), nepostojanja slobodnog radnog dana, ponižavajućih uvjeta smještaja i prehrane za vrijeme boravka i rada u RH, migrantski radnici/ice zaposleni "na crno" izlažu se još većem riziku kršenja radničkih prava i samovolji poslodavaca zbog nepostojanja odgovarajuće zakonske zaštite. Zakon o strancima primjerice sadrži vrlo diskriminatornu odredbu po kojoj dozvola za boravak i rad strancu prestaje i ako "poslodavac ne poštuje propise o radu, zdravstvenom i mirovinskom osiguranju te druge propise u skladu s kojima se djelatnost obavlja"[5]. Ovakva je odredba diskriminatorna s obzirom na to da Zakon o radu, kojim se reguliraju prava i obveze radnika i poslodavaca u Hrvatskoj, za jednako kršenje propisa od strane poslodavca, predviđa  prekršajnu odgovornost i sankcije. Osim toga, navedena odredba nije u skladu s Direktivom 2014/36/EU prema kojoj bi države članice trebale predvidjeti "učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije protiv poslodavaca u slučaju kršenja njihovih obveza". Direktivom se i pobliže određuju moguće sankcije, primjerice: "...ako je to prikladno, odgovornost poslodavca da plati naknadu sezonskim radnicima. Trebalo bi uspostaviti  potrebne mehanizme kojima bi se sezonskim radnicima omogućilo da prime naknadu na koju imaju pravo, čak i ako se više ne nalaze na državnom području predmetne države članice." Nadalje,  i Zakonom o strancima neopravdano je izostavljeno pitanje smještaja radnika/ica za vrijeme boravka i rada u RH. Zakon uopće ne predviđa odgovornost poslodavca u osiguravanju primjerenog  smještaja ili mogući mjesečni dodatak na plaću za slučaj da radnici/ice osiguravaju smještaj o svom trošku, a ne postoji ni pravilnik kojim bi se određivali minimalni standardi kojima je potrebno udovoljiti ako poslodavac preuzima obvezu osiguravanja smještaja radnika/ica. Zakon time nije usklađen s Direktivom 2014/36/EU kojom se izričito navodi da bi "svi sezonski radnici trebali moći koristiti smještaj koji osigurava primjeren životni standard. Nadležno tijelo trebalo bi biti obaviješteno o bilo kakvoj promjeni smještaja. Kada smještaj osigurava poslodavac ili je on posrednik u osiguravanju smještaja, najamnina ne bi smjela biti previsoka u usporedbi s neto primicima od rada i u usporedbi s kvalitetom tog smještaja, najamnina sezonskog radnika ne bi se smjela automatski odbijati od njegove plaće, poslodavac bi trebao sezonskom radniku dostaviti ugovor o najmu ili jednakovrijedan dokument u kojem se navode uvjeti najma za smještaj te bi poslodavac trebao osigurati da smještaj zadovoljava opće zdravstvene i sigurnosne norme koje su na snazi u dotičnoj državi članici.".[6] Direktivom je također predviđena obveza država članica da u svrhu  njezine pravilne provedbe, posebno odredbi koje se odnose na prava, radne uvjete i smještaj radnika, osiguraju uspostavu odgovarajućih mehanizama za praćenje poslodavaca te provođenje, prema potrebi, učinkovitih i primjerenih inspekcija na svojem državnom području.

Nehumani smještajni uvjeti

Potrebno je naglasiti da se pitanja smještaja sezonskih radnika/ica zaposlenih izvan mjesta prebivališta ne dotiče ni ZOR, izuzev odredbe da je poslodavac, ako je preuzeo obvezu smještaja i prehrane radnika, pri izvršenju te obveze dužan voditi računa o zaštiti života, zdravlja i ćudoređa te vjeroispovijesti radnika[7], ali često se ni ta Odredba u stvarnosti ne poštuje. Tako sezonski radnici/ice, neovisno o svom statusu (stranaca ili državljana/ki RH), učestalo bivaju smješteni u vrlo problematične životne prostore kao što su podrumske prostorije, ruinirane kamp kućice u čijoj se blizini ne nalaze sanitarni čvorovi uopće ili su isti u gotovo neupotrebljivom stanju ili ih se smješta u skromne apartmane u prekomjernom broju. U nedostatku istraživanja o uvjetima rada i smještaja sezonskih radnika u Hrvatskoj, koji bi omogućili sustavni pregled situacije na terenu, preostaje nam jedino poslužiti se iskustvima zaposlenika/ica opisanim na forumima ili u novinskim člancima. Primjerice, jedan sezonski radnik, zaposlen u luksuznom odmaralištu na obali, opisao je svoj smještaj na sljedeći način: "Smještaj je neljudski, bivša trgovina od koje su knaufom napravili sobice, kada padne kiša napada i u sobe dosta, a često pada kiša. Imate dva obroka i to baby porcije i još k tome je jako loša hrana, neki su u sezoni znali smršaviti i do 20 kila", dok jedan drugi zaposlenik opisuje smještaj kao kuću u kojoj se na katu nalaze četiri sobe u kojima je pet ležajeva "koji su udaljeni maksimalno 20 cm jedan od drugog, a ta sobica u kojoj je pet kreveta ima samo jedan mali prozor. Pored toga sve je toliko prljavo, madrac i jastuk su u raznim nijansama žute, smeđe, sive i tko zna kakvih još boja. U te četiri sobe stanuje oko dvadeset osoba i svi koriste jedno smrdljivo poplavljeno kupatilo."[8]

U nedostatku zakonskih odredbi i pravilnika o uvjetima života i prehrane migrantskih radnika/ica za vrijeme boravka i rada u Hrvatskoj, teško je očekivati da će se ti isti uvjeti u nekoj bližoj budućnosti  poboljšati u dovoljnoj mjeri da bi radnicima/icama omogućavali dostojan život i položaj u radnom odnosu, koji se trenutno može opisati robovlasničkim - kako se navodi u jednoj od brojnih forumskih ispovijesti: "Najžalosnije u cijeloj priči što se ovo događa po cijeloj obali tokom sezone, izrabljuju se radnici na svaki mogući način i nitko u javnosti ne upozorava na to. Sezonski radnici za vrijeme turističke sezone jedan su od najvažnijih elemenata cijele sezone, a oni nemaju nikakva prava…”.[9]

Od niske razine radničkih prava do nepoštivanja zakona

Prema podacima HZZ-a, do kraja svibnja 2016. godine, u Hrvatskoj je zaposlena 17.851 osoba iz njihove evidencije, uglavnom konobara/ica, kuhara/ica, sobara/ica, prodavača/ica, čistača/ica, pomoćnih radnika/ica u kuhinji te radnika/ica na recepciji. Pritom je važno naglasiti da je traženo preko 19.616 radnika, dakle 1765 više nego što ih je zaposleno.[10] Unatoč tome što je riječ o podacima objavljenim prije srpnja i kolovoza koji slove kao "špica sezone", prema brojnim medijskim naslovima, ove je godine u tim istim mjesecima nedostajalo oko 2000 sezonskih radnika/ica[11]. Udruga poslodavaca u hotelijerstvu smatra da su uzroci tomu neusklađenost obrazovnog sustava s potrebama gospodarstva, nedostatak motivacije dugotrajno nezaposlenih za traženje posla i siva ekonomija te predlažu ukidanje poreznih opterećenja na plaćanje smještaja i prehrane radnika/ica i omogućavanje uvoza radnika/ica iz stranih zemalja u slučaju kada Zavod iste ne može pronaći.[12]

U stvarnosti, osnovni razlog nezainteresiranosti radnika/ica iz Hrvatske za sezonsko zapošljavanje vrlo su niske plaće u odnosu na poslove koje obavljaju (radno vrlo intenzivni) i uvjete u kojima su prisiljeni raditi, a koji su daleko od poštivanja radničkih prava. Predsjednik Sindikata turizma i usluga Hrvatske, Eduard Andrić upozorava da plaće u tom sektoru i dalje zaostaju za prosjekom u gospodarstvu na državnoj razini i to za 12 do 17 posto[13]. U okolnostima u kojima nedostaje tuzemnih radnika/ica za obavljanje navedenih djelatnosti, a zbog spomenutih teških uvjeta rada i vrlo niskih plaća, opravdano se može očekivati uvoz sve većeg broja inozemnih radnika/ica koji će na takve uvjete pristati. Kako prenosi jedan poslovni portal osvrćući se na izjavu direktorice HUP Udruge ugostiteljstva i turizma o radničkom "ucjenjivanju" poslodavaca i njihovom zahtijevanju za isplatom dnevnica, plaća u neto iznosu i plaćenog smještaja: "Jasno je iz toga da se sezonskim radnicima ne plaća ni ono što im po zakonu pripada. I umjesto da im osiguraju plaće koje će ih zadržati u zemlji, oni pokušavaju dobiti dozvolu za uvoz jeftinijih radnika jer njima neće plaćati ono što bi po zakonu trebali plaćati domaćim radnicima[14]." Stoga je nužna podrobnija zakonska regulacija njihovih prava i obveza u radnom odnosu s poslodavcima te utvrđivanje odgovornosti poslodavca za osiguravanje smještaja ili isplate dodataka na plaću za isti. S tim u vezi nužno je izraditi pravilnik o smještaju koji mora zadovoljavati opće zdravstvene i sigurnosne norme, a od posebne je važnosti i predviđanje odgovornosti i odgovarajućih sankcija za poslodavce u slučaju kršenja propisa o radu, zdravstvenom i mirovinskom osiguranju, umjesto sadašnjeg neopravdanog kažnjavanja radnika/ica za takvo postupanje poslodavca.

Radnici/ice u turizmu (svakako i u sektoru graditeljstva i brodogradnje) doslovno se izrabljuju jer ne postoje propisi kojima se utvrđuju standardi rada, primjerice broj radnika potreban za obavljanje određenog posla, radni sati, organizacija rada i sadržaj radnog mjesta.

Osim navedenog, nužno je donijeti adekvatne zaštitne mjere protiv opasnosti, štetnosti i napora u smislu nastanka ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom te poremećaja u procesu rada koji bi mogao izazvati štetne posljedice za sigurnost i zdravlje radnika. S tim u vezi  potrebno je uspostaviti odgovarajući institucionalni sustav nadzora kako bi se osigurali uvjeti za primjeren život radnika, njihov osjećaj dostojanstva i sigurnosti. Inzistiranje na sustavnom uređenju uvjeta rada sezonskih radnika/ica predstavlja temelj poboljšanja njihovog položaja u radnim odnosima, a posljedično i poboljšanje položaja migrantskih radnika/ica, stranaca, jasno, pod nužnim uvjetom da ih se iz opisanih mjera zaštite ne izostavlja. Konačno, u borbi za prava radnika, neovisno radi li se o domicilnim ili migrantskim radnicima potrebno je zajednički sudjelovati, a uvjete rada i zakone sistemski mijenjati i/ili unaprijediti.

 

Dženana Kalamujić, apsolventica na Pravnom fakultetu, aktivno surađivala s udrugom Franak, odnedavno članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju


[1]              Tipovi migracije radnika u Jugoslaviji, M Oliveira-Roca - ‎1984. UDK 331.55 (497.1), izvorni znanstveni rad

[2]              NN 130/11 od 16.11.2011. NN 74/13 od 19.6.2013.

[3]              http://www.klix.ba/vijesti/bih/sta-poslije-1-maja-hiljade-bh-gradjana-traze-sezonske-poslove-hrvatska-najprimamljivija/150501030

[4]              http://narodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2016_04_39_1027.html

[5]              čl. 90, st. 5 Zakon o radu

[6]              čl. 41 Direktiva 2014/36/EU

[7]              čl. 28 st. 4 Zakon o radu

[8]              http://www.forum.hr/showthread.php?t=853562&page=4

[9]              http://www.forum.hr/showthread.php?t=853562&page=4

[10]            http://statistika.hzz.hr/statistika.aspx?tipIzvjestaja=1

[11]               http://lider.media/aktualno/biznis-i-politika/hrvatska/veliki-manjak-sezonskih-radnika-usred-sezone-na-burzi-gotovo-5000-konobara/

[12]                http://lider.media/aktualno/biznis-i-politika/hrvatska/veliki-manjak-sezonskih-radnika-usred-sezone-na-burzi-gotovo-5000-konobara/

[13]            http://www.poslovni.hr/hrvatska/turisticki-pokazatelji-rastu-ali-place-zaostaju-301309

[14]            http://www.seebiz.eu/hrvatska-suocena-s-manjkom-sezonskih-radnika/ar-136131/

 

Izvor naslovne fotografije: Bundesarchiv, slika 183-W0218-0304 (CC-BY-SA 3.0)