Rumunjska Vlada namjerava početkom iduće godine na snagu staviti zakon kojim se svi troškovi doprinosa na plaće prenose s poslodavaca na zaposlenike. Time ne samo što se dodatno degradira položaj radnika, već se oblikuju ekonomska proturječja koja bi mogla voditi izravno u recesiju.

 

Postoje neki trenuci u kojima klasni antagonizmi postanu toliko materijalni da ih se gotovo može dotaknuti. Kad se to dogodi, situacija postane jezivo poetična. Mala grupa medicinskih sestara, okićena sindikalnim znakovljem, lutala je Trgom pobjede u Bukureštu, evidentno pogubljena među korporativnim neboderima koji okružuju trg. Prema svemu sudeći, namjera im nije bila nonšalantno se prošetati, već malo se odmoriti i poslužiti se WC-om.

U jednom je trenutku, šokirana i zbunjena sadržajem panoa ispred obližnjeg restorana čija je namjera namamiti potencijalne goste, jedna članica te male skupine plavo-bijelih kabanica izvadila mobitel i fotografirala meni na panou. Zatim je privukla pažnju kolegica koje su na minutu zastale da kontempliraju o cijenama na meniju. Da bi si uspjele priuštiti najjednostavniji obrok, bez pića, morale bi izdvojiti ono što zarade za dva radna dana. Dok bi za Latte Macchiatto u susjednom Starbucksu morale raditi cijeli dan.

Devetnaestostoljetni standard radničkih prava

Ironija postaje još dublja ako ovu epizodu postavimo u širi kontekst. Ove su žene hodale ulicama u oko Trga pobjede, na kojem se nalazi zgrada Vlade, jer su rano tog jutra došle iz mjesta udaljenog nekoliko stotina kilometara kako bi prosvjedovale protiv novog zakona koji vladajuća koalicija planira implementirati početkom iduće godine. Društvo im je pravilo još 5.000 radnica i radnika iz cijele zemlje i iz različitih profesija: učitelji, rudari, policajci i mnogi drugi. Ono što im je većini bilo zajedničko jest da su zaposleni u javnim službama i poduzećima i da rade za minimalnu plaću (236 eura neto). Uz to, članovi su iste sindikalne konfederacije koja se odlučila izlaskom na ulice usprotiviti planu Vlade.

Ako se usvoji, spomenuti će zakon biti jedinstven u Europskoj uniji, a možda i na svijetu. Ukratko, vlada s novim zakonom želi lišiti poslodavce plaćanja doprinosa (mirovinskog, zdravstveno itd.) za njihove zaposlenike. Teret plaćanja doprinosa će se sasvim prebaciti na leđa zaposlenika. Prema sindikalnim procjenama, taj će potez umanjiti neto plaće za otprilike 25%, što predstavlja puno viši postotak od onog za koji su nedavno povećane plaće u javnom sektoru. Drugim riječima, zakon će troškove životne reprodukcije sasvim prebaciti na radnike, što je zapravo ekvivalent brisanju doslovno već gotovo cijelo stoljeće prisutnih radničkih prava. Takozvani socijaldemokrati na vlasti će u sferi radničkih prava vratiti devetnaestostoljetni standard.

Zakon će zahvatiti sve zaposlenike, bez obzira rade li u privatnom ili javnom sektoru. Možemo slobodno pretpostaviti da će mu izloženiji ipak biti oni u privatnom sektoru. Dok država ipak može naknadno povisiti plaće kako bi u određenoj mjeri kompenzirala gubitke na neto razini, ne postoji zakonski osiguran izravni mehanizam koji bi privatnike natjerao na isto. Pomalo paradoksalno, dok su radnici u privatnom sektoru bez puno oklijevanja izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv opstrukcija antikorupcijske kampanje, bili su u velikoj mjeri tihi – ili možda nesvjesni učinaka – u ovom slučaju.

Sindikalna snaga

No, ne radi se o jednostavnom nedostatku osnovne klasne svijesti i solidarnosti. Zakon o radu iz 2011. godine je zapravo sindikalno udruživanje u privatnom sektoru učinio gotovo nemogućim, a ono u državnim službama prilično srezao. Po tom zakonu, u poduzeću mora biti zaposleno minimalno 15 radnika kako bi se mogao osnovati sindikat. Izvještaji sugeriraju da se time krše regulacije Europske unije i Međunarodne organizacije rada. Jedan od pet rumunjskih radnika radi u poduzeću u kojem je zakonski nemoguće uspostaviti sindikalno predstavljanje. Ukupno gledajući, oko 30% radnika u Rumunjskoj lišeno je moći pregovaranja.

I onda kad su prisutni, sindikati su iznimno opterećeni unutarnjim borbama i upetljanošću u politiku. Jedan od ključnih istaknutih problema na spomenutom prosvjedu bio je manjak solidarnosti među različitim sindikalnim konfederacijama. Neke među njima su odlučile nastaviti pregovore s Vladom, što ih je u očima drugih učinilo izdajicama. Također, postoje nesuglasice i unutar pojedinih konfederacija. Tako su komunalni radnici prekjučer najavili skorašnji štrajk bez postignutog dogovora s ostalim predstavnicima u konfederaciji.

Međutim, dva su nova elementa iznimno ohrabrujuća. Prvo, poneki su se sindikati iz privatnog sektora, čak i iz IT sektora, priključili prosvjedu. Najvažnije je pritom bilo prisustvo radnika Leonija, njemačke kompanije za proizvodnju autokablova s postrojenjem na sjeveru zemlje koje je nedavno postalo poprište najodlučnijih radničkih borbi u Rumunjskoj. Drugo, govori i poruke sindikalnih lidera i običnih radnika bili su zaista izvanredni.

Uspjeli su precizno ukazati na prirodu situacije: radi se o dosluhu države i kapitala u svrhu snižavanja plaća kako bi se otvorio prostor za rast profitne margine. S tim da je stopa povrata na investirani kapital u Rumunjskoj već sada među najvećima u Europi. Kapital uzima lavovski dio povrata, oko 60%, dok se radnici zadovoljavaju s upola manje. Transferiranje troškova reprodukcije na radnike će tu razliku samo uvećati. Ljudima je očito dozlogrdilo i bijesni su, pogotovo što smanjenje plaća prati urušena društvena infrastruktura, slabe javne usluge i u mnogim slučajevima užasni uvjeti rada. Kritika je bila sistemska i prilično artikulirana.

Ekonomska proturječja

S obzirom na prijašnja iskustva, ovo predstavlja iznenađenje i prijatan razvoj. Na primjer, prilikom sličnog okupljanja na istom mjestu na vrhuncu financijske krize, sindikalno članstvo je zviždalo svojim liderima optužujući ih za prodaju interesa i time skratilo vrijeme prosvjedovanja. Radilo se zapravo o sramoti koja je ukazala na duboke unutarnje probleme sindikata koji su spriječili aktivno protivljenje mjerama štednje i rezanju plaća nakon financijskog kraha. Ovoga su puta, paradoksalno, protiv socijaldemokratske vlade, sindikati – ili barem dio njih – uspjeli pronaći novu snagu.

A bilo je gotovo i nemoguće da se takvo nešto ne dogodi. Rumunjska već sada ima jedne od najnižih plaća u Europskoj uniji. Gotovo 40% svih radnika u Rumunjskoj radi za minimalnu plaću, što ovu zemlju, kao što je netko napomenuo, čini društvom minimalne plaće. Niske plaće, slaba sindikalna gustoća, izvozno orijentirana ekonomija zasnovana na proizvodnji – to je navodno naš recept za uspjeh. Naposljetku, Rumunjska je s rastom BDP-a od 6% europski rekorder za ovu godinu. Međutim, taj je rast u priličnoj mjeri zasnovan na rastu potrošnje, provociranom nedavnim povećanjem plaća, pogotovo one minimalne. Ako vlada bude ustrajala na predloženom zakonu, presudno će utjecati na kupovnu moć i tako obustaviti dosadašnji rast. Ukratko, posrijedi je recesijski potez.

S onu stranu devastirajućih društvenih učinaka, prebacivanje troškova reprodukcije s poslodavaca na zaposlenike, predstavlja zapravo poreznu olakšicu za kapital. I to u zemlji koja već ima najniže razine oporezivanja Europi, s naglaskom na vrlo niskoj jedinstvenoj stopi poreza od 16%, a koju Vlada iduće godine planira spustiti na samo 10%. Ovaj je tip procikličkih mjera (snižavanje poreza u vrijeme ekonomske ekspanzije) ubrzao razvijanje prethodne ekonomske krize.

Zašto to rade?

Trenutno svjedočimo nečemu sličnome, duboko ukorijenjenom u duboko pogrešnim politikama Vlade: naime, u nerealističnom očekivanju da možete istovremeno rezati poreze i povećavati plaće. Kao prvo, Vlada može povećati plaće za samo jednu petinu ukupnog broja radnika. Za ostatak će plaće stagnirati, a ako se novi zakon usvoji i značajno se smanjiti. To znači da korist koja su očekuje kao posljedica povećanje plaća (rast potrošnje koje vodi većem prikupljanju PDV-a i ukupnom ekonomskom rastu) neće biti nimalo značajna, pogotovo ako povećanje bude minimalno, i kao takvo neće uspjeti neutralizirati rezanja poreza.

Kao drugo, dakle, opast će proračunski prihodi što vodi novim zaduživanjima i proračunskom deficitu. A ti deficiti neposredno pokreću štednju i uravnoteživanje proračuna, što vodi još jednom recesijskom valu. Već se može vrlo jednostavno zamisliti odvijanje tog scenarija u Rumunjskoj.

Ono što ostaje misterij jest zašto je Vlada uopće počela razmatrati takav nevjerojatan potez. Ako trenutno i postoji neki strukturni problem u Rumunjskoj, nalazi se na strani radne snage, a ne kapitala: slabo plaćena, depresivna i nedostatna. Zašto ju opteretiti još više gurajući zemlju u recesiju? Jedino uvjerljivo objašnjenje koje se nameće je ono staro: Rumunjska, kao i ostalo postsocijalističke zemlje, već dugi niz godine predstavljaju poprišta za vježbanje drskih antiradničkih eksperimenata.

 

S engleskog prevela: Anja Vladisavljević