Inflacija nesigurnih ili tzv. atipičnih oblika radnih odnosa na bugarskom tržištu rada uglavnom se pokušavala objasniti globalizacijom kao takvom ili nesklonošću mladih prema dugoročnim oblicima zaposlenja. Međutim, sagledaju li se ostali parametri ekonomske politike, poput monetarnih ili fiskalnih, postaje jasno da je porast nesigurnih oblika radnih odnosa ishod političke borbe između kapitala i rada, a ne učinak sudbine svijeta ili nečijih privatnih sklonosti.

Bugarska može služiti kao ilustrativan primjer učinaka dugotrajnih mjera štednje na povećanje nesigurnih oblika rada. Suprotno popularnom mišljenju, mjere štednje nisu neučinkovit izdanak “pogrešne ideologije”. Naprotiv, one su izrazito produktivne u održavanju režima frapantnih socijalnih nejednakosti koje su rezultat politike postavljanja sigurnosnih mreža za kapital, uz istovremeno izlaganje radnika ekstremno nesigurnim oblicima rada.

Porast različitih, a nesigurnih oblika rada obično se tumači kao posljedica djelovanja procesa koji se nalaze van društvene kontrole, poput “globalizacije” ili tehnološke inovacije. U skladu s tim se i sve učestalija praksa “autsorsanja” cijelih djelatnosti, ili pak internacionalizacija kapitala smatraju nekakvim prirodnim, odnosno organskim razvojnim procesima. S druge se strane pak naglašava kako prekarizacija, odnosno povećanje nesigurnosti radnih odnosa, nije odraz samo prilagodbe rada na nove potrebe kapitala, već da su nesigurni oblici rada nešto što traže mlađe generacije radnika koje se žele osloboditi fiksnih dugoročnih ugovora iz fordističkog perioda.

Ova linija argumentacije zanemaruje stvarne odnose društvenih snaga koje oblikuju nesigurnost radnih odnosa, ali također i omogućavaju porast nesigurnih oblika rada. Ne smije se pritom zaboraviti da neoliberalizam nije evolucijska povijesna faza već politička doktrina koja ne osporava postojanje društvenih konflikata i pritom je sasvim jasno opredijeljena za jednu stranu – kapital. Odnosno, specifičnije, riječima geografa Davida Harveya, radi se o restauraciji klasne moći kapitala. Kapital je također iskoristio aktualnu ekonomsku krizu kako bi osigurao socijalizaciju vlastitih troškova i u što većoj mjeri dokinuo radna prava.

Uloga monetarne politike

Apstraktne generalizacije nesigurnih oblika rada s referencama na globalizaciju često se uopće ne dotiču specifičnih politika na kojima leži odgovornost za rast nesigurnih oblika rada. U Bugarskoj se taj rast ne može odvojiti od režima štednje nametnutih još devedesetih godina prošlog stoljeća. Provodeći reforme poput radikalnog smanjivanja poreza te niza privatizacija, proces “stabilizacije” pod patronatom MMF-a podrazumijevao je i vezivanje bugarske valute (lev) prvo za njemačku marku (1997. godine), a potom za euro. Ovakva politika nije samo bugarski specijalitet, isto se naime, također uz podršku MMF-a, dogodilo još 1993. godine i sa hrvatskom valutom.

Monetarna politika vezivanja leva za euro učinila je u praksi da Bugarska ima iste probleme kao i zemlje periferije monetarne unije, dok istovremeno nema nikakvih ni minimalnih prednosti kao članice te unije. Fiksirani tečaj, precijenjena domaća valuta vezana za stranu valutu, znači favoriziranje uvoza nad izvozom. Odnosno, fiksirani tečaj čini da je proizvod proizveden u zemlji periferije skuplji za izvoz, dok je uvoz iz zemalja monetarne unije istovremeno jeftiniji. Ovo šteti domaćoj proizvodnji, stoga jedini trenutno politički prihvatljiv način podizanja konkurentnosti domaće proizvodnje postaje transferiranje troškova proizvodnje na radnike rezanjem troškova rada – smanjivanjem plaća, razgradnjom socijalne države i fleksibilizacijom radnih odnosa.

Bugarskoj ipak, trenutno, ne prijeti dužnička kriza koja pogađa tipične primjere periferije monetarne unije poput Grčke ili Španjolske, no kako bi se takva kriza izbjegla, provedene su izrazito rigidne mjere štednje koje rezultiraju gotovo katastrofalnim socijalnim posljedicama. Mjere štednje su možda bile učinkovit alat nošenja s visokom inflacijom, no račun za “stabilizaciju” podmiruje radnička klasa. Bugarska je zemlja s najnižim izdacima za socijalnu zaštitu u Europi. U ovoj se kategoriji nalazi zajedno sa zemljama poput Estonije, Latvije, Litve, Slovačke i Poljske. Posljedica izrazito niskih socijalnih davanja, koje su posljedica mjera štednje, dramatičan je porast socijalnih nejednakosti u Bugarskoj.

Prema kvartalnom izvješću o zaposlenosti i socijalnoj situaciji Europske unije, Bugarska je zemlja s alarmirajuće visokim stupnjem siromaštva i sve većim rizikom od eskalacije socijalnih nemira. Prema podacima istog izvješća, u 2011. godini, Bugarska je bila najsiromašnija zemlja u EU. Ne iznenađuje niti podatak da se Bugarska nalazi na samom vrhu ljestvice koja mjeri broj kućanstava u riziku od siromaštva, naime, čak 85 posto budžeta domaćinstava odlazi na zadovoljavanje temeljnih potreba. Prema ispitivanju provedenom 2014. godine koju je organizirala bugarska podružnica Otvorenog društva čak 69 posto ispitanika smatra da je situacija u državi nepodnošljiva.

Posljedice u industriji

Neoliberalni režim promovirajući poduzetničku klimu iza sebe ostavlja devastirane industrijske grane. Tako se među najteže pogođenim sektorima nalaze upravo one grane koje su nekad uživale najveće radne standarde i čiji su radnici imali visok stupanj radne sigurnosti. Ekonomske grane koje bilježe vidljiv rast ostvaruju ga uz visoku cijenu. Rapidan porast nesigurnih oblika rada bilježe upravo područja koje bilježe ekonomski rast – tekstilna i njoj srodne te industrije koje se bave ekstrakcijom prirodnih resursa.

Prema jednom od posljednjih izvještaja Clean Clothes Campaign – organizacije koja se bavi praćenjem radnih uvjeta u tekstilnoj industriji, u Bugarskoj 100.000 tekstilnih radnica ima “tipičan” ugovor o radu, dok njih 50.000 radi u nekom obliku atipičnog zaposlenja (ili na crno ili bez socijalne zaštite, od kuće ili nešto četvrto). Mjesečne plaće u ovom sektoru variraju između 130 i 140 eura, no u slučajevima kad nema dovoljno narudžbi, plaće značajno padaju te mogu iznositi i svega 50 eura mjesečno. U većini slučajeva, jedan od većih problema s kojim se suočavaju radnice u tekstilnoj industriji jest izrazito velik broj radnih sati, odnosno veliki broj prekovremenih koji su nužni kako bi se ispunile kvote te kako bi narudžbe bile pravovremeno isporučene. Za ilustraciju, navedimo da jedna tekstilna radnica koja radi neki posao što se može obvljati kod kuće, da bi zaradila mjesečnu plaću od 300 eura mora raditi 18 sati dnevno, 6 dana u tjednu.

Nova poduzetnička klima, osiguravanjem povoljnih uvjeta poslodavcima, istovremeno čini radni odnos nepodnošljiv radnicima. Privlačenje stranih investicija dobro uspijeva u sektoru rudarenja prirodnih sirovina. Taj je sektor također postao notoran po izrazito lošim radnim uvjetima. Pritom, strane privatne kompanije plaćaju smiješno niske naknade za koncesije (između 1,44 % i 5 %). Loši zdravstveni i sigurnosni standardi zaštite na radu uzrok su čestih industrijskih nesreća, ponekad s kobnim posljedicama kao što pokazuje slučaj iz 2013. godine kad su u ugljenokopu Oranovo poginula 4 rudara. U Bugarskoj se upravo nesigurni oblici radnih odnosa povezuju sa smrtonosnim industrijskim nesrećama.

Prebacivanje tereta socijalne reprodukcije na radnike

Najteža posljedica nesigurnih oblika rada i loših radnih uvjeta te mjera štednje i socijalnih rezova prebacivanje je troškova socijalne reprodukcije na same radnike. Ovaj proces omogućava rast profitne stope, ali i otežava političku angažiranost radnika i njihovu participaciju u progresivnim socijalnim pokretima. Nadalje, prekarizacija dijelova radne snage stvara etničke i rodne podjele unutar same radničke klase, jer su upravo Romi i žene češće zaposleni u lošijim radnim uvjetima od standardnih. Različiti ugovori o radu za iste pozicije dodatno otežavaju sindikalnu organizaciju radnika.

Važna dimenzija nesigurnih oblika rada u Bugarskoj je i visok stupanj emigracije. Velik broj radnika odlazi preko granice kako bi u drugim državama, posebno u Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj, potražio niskokvalificirane poslove (čak i onda kad i sami imaju višu kvalifikaciju od potrebne). Takvi su poslovi primjerice rad u domaćinstvima ili građevinskoj industriji. Migrantski bugarski radnici imaju važnu ulogu u bugarskoj ekonomiji. Prema podacima platne bilance Bugarske narodne banke za 2014. godinu novčane doznake koje su ti radnici slali bugarskim kućanstvima iznosile su oko 825 milijuna eura, što je potaknulo medijske napise o tome kako su bugarski radnici na radu u inozemstvu zapravo najveći investitori u bugarsku ekonomiju. Prema izvještaju Otvorenog društva iz 2010. godine, doznake radnika iz inozemstva premašivale su iznose koje je Bugarska povlačila iz Europskih fondova. Novac koji radnici iz inozemstva šalju natrag u zemlju uglavnom se troši na hranu, režije, zdravstvo i obrazovanje čime se individualnim kućanstvima olakšavaju deficiti nastali rezanjem javnog sektora (primarno socijalnog osiguranja, zdravstva i obrazovanja).

Usprkos izrazito lošoj društvenoj situaciji, praktički sve vlade gurale su politiku fleksibilizacije radnih odnosa. Na primjer, godine 2012. vlada je provela reforme kojima se dozvoljava osnivanje agencija za privremeno zapošljavanje da bi potom u rekordnom roku bilo osnovano 17 takvih kompanija. Ovo se radilo pod objašnjenjem implementacije europske direktive o Agencijama za privremeno zapošljavanje. Drugi, također nedavno uveden instrument fleksibilizacije su ugovori o radu na jedan dan. Ovi i ostali slični mehanizmi pozdravljeni su kao “fleksigurnost” za “atipične” radnike, no u praksi, oni se koriste kao izlike za masovna otpuštanja niskokvalificiranih radnika s “tipičnim” ugovorom o radu (onim na neodređeno), koje se onda ponovno zapošljava na ista radna mjesta, ali s atipičnim ugovorom o radu, odnosno lošijim radnim uvjetima i nižom plaćom.

Nametnuta fleksibilnost: zamjena tipičnih ugovora o radu atipičnima

Nedvno sociološko istraživanje1 o nesigurnim oblicima rada u Bugarskoj pokazuje kako se stalno zaposleni radnici građevinskih kompanija sastoje uglavnom od inženjera, administracije i visokokvalificiranih radnika dok su niskokvalificirani radnici ili “samozaposleni” ili unajmljeni kao privremena radna snaga. Spomenuto istraživanje donosi izjavu jednog od takvih građevinskih radnika:

Često mijenjamo firme. Više se ne može početi raditi u jednoj firmi pa raditi za nju tri, četiri ili pet godina, kao što je nekad bilo. Danas to ide od gradilišta do gradilišta. Kad firma nema posla, sve se manualne radnike otpušta, tek manji broj ljudi zaposleno ostaje.

Kako bi manualni radnici zadržali stalna zaposlenja, moraju se odreći svog specijaliziranog zanata (npr. stolarije ili zidarstva) i od majstora jednog zanata moraju postati “majstori” mnogih zanata, odnosno moraju znati raditi gotovo sve manualne poslove koji se obavljaju na gradilištu. Poslodavci mogu podijeliti radnike na stalne zaposleni radnike koji ostaju zaposleni i u periodima kad firma ima manje posla, to su najnužniji radnici potrebni za opstanak firme i onda kad nema mnogo posla (u građevini, radi se o visokokvalificiranim radnicima, gore nabrojenima), dok svi ostali, u ovakvoj podjeli rada, postaju povremeni radnici (uglavnom zidari, stolari i ostali manualni radnici). Opisani procesi jasno upućuju na to da se nesigurni oblici rada šire i na grane i industrije u kojima su dosad postojali gotovo isključivo “tipični” ugovori o radu.

Spomenuto istraživanje zaključuje kako fleksibilizacija radnih odnosa u Bugarskoj nije rezultat slobodnog izbora samih radnika, već im je nametnuta kao lažni izbor između atipičnog ugovora o radu ili nezaposlenosti. “Nametnuta fleksibilnost” kao i neorganiziranost radnika s atipičnim ugovorima o radu marginalizira određene društvene grupe – radnike pri kraju radnog puta, etničke manjine i žene. Suprotno uvriježenom mišljenju, nesigurni oblici rada nisu primarno karakteristični za slobodna umjetnička zanimanja i druge dobro plaćene poslove, poput dizajnerskih, programerskih i sličnih poslova iz kategorije “novih” i “kreativnih” industrija te nisu ograničena samo na mlađe generacije radnika koji se žele osloboditi fiksnih dugoročnih ugovora fordističkog doba, već su postali norma za cijelo tržište radne snage.

Prekarizacija privatizacijom

Mjere štednje također podrazumijevaju privatizaciju javnih servisa, bilo izravno, ili putem javno-privatnih partnerstava. Ilustrativan je primjer odlaganje otpada koje u Bugarskoj od devedesetih na ovamo postupno i kontinuirano prelazi u ruke privatnih kompanija. Odmah po privatizaciji ove javne usluge, privatne kompanije prvo provedu masovna otpuštanja – ponekad toliko masovna da otkaz dobije svaki drugi radnik. I u ovom sektoru, posljedica fleksibilizacije radnih odnosa su nesigurni radni uvjeti, radi čega radnici često mijenjaju firme za koje rade, ostajući pritom cijelo vrijeme na svom radnom mjestu. Kako kaže jedan od radnika:

Kao onako usput, šef nam je rekao da od sutra radimo za novu firmu. Okupili su nas, rekli nam što su imali i obećali redovne isplate. Već sutradan smo završili u novoj firmi.

Ovakve brze promjene firmi poslodavcima omogućavaju odugovlačenje s isplatama ili pak potpuno izbjegavanje plaćanja. Dobar primjer za to su radnici privatne kompanije za sanaciju otpada iz Vidina koji su početkom ove godine ušli u štrajk tražeći isplatu plaća koje nisu primili duže od pola godine. Poslodavac je odlučio problem riješiti tako da otpusti polovicu od ukupnog broja radnika, a ostalima isplati samo jednu plaću koju im duguje.

Podstandardni i nesigurni oblici rada postoje u izrazito velikom broju varijacija. Publikacija koju su nedavno zajednički objavile dvije velike sindikalne središnjice nabraja privremene ugovore o radu, zatim ugovore o radu na nepuno radno vrijeme, radnike koji rade od kuće, tzv. “samozaposlene” radnike, “frilensere” i radnike koji se odazivaju na telefonski poziv. Sindikati u toj publikaciji argumentiraju da je zajedničko svim ovim oblicima rada da od njih veću korist imaju poslodavci, a ne radnici koji posao zapravo obavljaju. Pitanje koje se ovdje nameće jest kako riješiti ovaj problem.

Promašene strategije

Jedan od mogućih načina njegovog adresiranja je pokušaj lobiranja kod vlade da Zakonom o radu regulira ono što je politika fleksibilizacije radnih odnosa u praksi već omogućila (poput jednodnevnih ugovora o radu ili liberalizacije tržišta s ciljem razvoja agencija za privremeno zapošljavanje radnika). No, dugoročno smislenija strategija bila bi da se ugovore o radu prestane promatrati kao bezbrojni niz artikala što se nude na policama hipermarketa i da se umjesto toga prihvati činjenica da je konflikt između rada i kapitala uvijek igra nulte sume: dobitak jednog od sudionika rezultira ekvivalentnom gubitku drugog sudionika. Ne događa se promjena u ukupnom bogatstvu između sudionika, odnosno neto promjena je nula, a bogatstvo se samo prebacuje s jednog sudionika na drugog.

Vlada je, ponekad čak i usprkos podršci sindikata, zarobljena u stupici nastojeći provesti zakonske reforme koje pokušavaju regulirati već postojeće društvene prakse. No ovim se pristupom ne rješava problem eksploatatorskih praksi kojima poslodavci sve više pritišću radničku klasu. Iluzorno je očekivati da će ikakva “inovativna” ili “fleksibilna” rješenja pomoći radnicima ukoliko država ne učini radikalni zaokret u stavu prema mjerama štednje i prekine rezati socijalna prava. U suprotnom, riskiramo da se vrtimo u krug pokušavajući juridičkim putem riješiti šire društvene i političke probleme koje sa sobom donose nesigurni oblici rada.

S engleskog prevela Andrea Milat

  1. Kirov, V., Markova, E., Peycheva, D. 2014. Принудителна гъвкавост и несигурност на заетостта [Forced flexibility and employment precarity] Sofia: Iztok Zapad. The publication was part of an international research project entitled WALQING — Work and Life Quality in New and Growing Jobs. see www.walqing.eu []