"Mi smo moderno i učinkovito lokalno poduzeće. Naš prioritet je konsolidacija regionalne ekonomije. Zato u našim radionicama imamo široku ponudu usluga i obrtničkih i industrijskih proizvoda." Ovaj opis koji bi mogao stajati na brošuri mnogih tvrtki, na internetskoj je stranici Odjela za upravljanje zatvorima Donje Saske, na sjeverozapadu Njemačke. Od 62 tisuće zatvorenih osoba u 194 zatvora u zemlji krajem 2014. godine, oko 38 tisuća je radilo, donoseći saveznoj državi godišnji prihod od 150 milijuna eura. I to sve unatoč tome što se broj zatvorenika postupno smanjuje već pet godina.1

Iako se razlikuje u različitim saveznim zemljama Njemačke, plaća zatvorenika još uvijek je iznenađujuće niska: u Berlinu, na primjer, oscilira između 8,96 i 14,93 eura dnevno za osmosatno radno vrijeme. To je daleko od minimalne satnice od 8,50 eura, određene mjerom koja je stupila na snagu 1. siječnja 2015. godine te koja je jedna od glavnih mjera koalicijske vlade koju su formirali kršćansko-demokratske stranke (CDU-CSU) i socijaldemokrati (SPD). 

Tim je radnicima naravno teško zatražiti povećanje plaće od upravitelja zatvora ili ministarstva pravosuđa. Barem je tako bilo do osnivanja Savezne organizacije sindikata zatvorenika (Gefangenen Gewerkschaft – Bundesweite Organisation, GG-BO) 22. svibnja 2014. godine u zatvoru Tegel u Berlinu. Osim minimalne plaće, oni traže ostvarivanje prava na mirovinu i objavljuju novine Outbreak, dostupne na njihovim stranicama.2

U većini saveznih zemalja,3 zatvorene osobe obvezane su raditi. Ta mjera "resocijalizacije" spada u program rehabilitacije. No "lišavajući zatvorenike dostojanstvene plaće, ne dajemo im priliku ni da vrate svoje dugove, ni da pomognu svojim obiteljima", naglašava Frank Diener, jedan od glasnogovornika GG-BO-a. Nakon godine dana postojanja sindikat ima 550 članova u 40 zatvora. "Još nikada nisam doživio ovako nešto", raduje se njegov osnivač, Oliver Rast. On je izišao iz zatvora u rujnu 2014. godine, nakon što je odradio kaznu od tri i pol godine zbog pripadnosti ljevičarskoj aktivističkoj skupini koju su optužili da je pokušala uništiti vojna vozila i da je upućivala prijetnje političarima. "Moja politička edukacija započela je krajem 1980-ih, kada su još uvijek postojali kolektivi političkih zatvorenika", priča nam. "No to je prošlost, morao sam osmisliti drugi oblik organizacije." 

S drugim zatvorenikom, Mehmetom Aykolom, odlučio je iskoristiti pravo na udruživanje zajamčeno njemačkim ustavom kako bi proširio svoju ideju. Uspjeti u mobilizaciji zatvorenika ipak nije bilo lako. "Unatoč raznolikosti njihovih puteva, složili su se oko dva problema: dampinga plaća i nedostatka prava na mirovinu. Onima koji su osuđeni na dugačke kazne, to znači sigurno siromaštvo odmah nakon izlaska."

Osporen građanski i radnički status 

Postavljajući pitanje vrednovanja rada u zatvoru, sindikat se poziva na izvore kaznenog zakona Savezne Republike Njemačke. U tekstu koji je stupio na snagu 1977. godine stoji da život iza rešetaka treba biti što bliži općim uvjetima života. "Jedna od specifičnosti toga zakona odnosi se na odredbe koje nalažu poštivanje građanskih prava, pristupa radiju u ćeliji, primjerice, ali i praksi socijalne države poput korektnog plaćanja rada te integracije s fondovima zdravstvenog osiguranja i mirovine... Ta ideja je napuštena 1980-ih", objašnjava sociolog Gregory Salle, specijalist za njemačka kaznena pitanja. Stručnjak za kazneno pravo i direktor Instituta za socijalnu ekonomiju u Kielu Bernard Maelicke podsjeća na to da su "pitanja prava na mirovinu bila integrirana u kazneni zakon, ali nikada primijenjena". Velika reforma saveznih institucija 2006. godine, kojom se decentraliziralo upravljanje zatvorima povjeravajući ih saveznim državama, nije omogućila zadržavanje tog socijalnog aspekta zakona.

Ideja udruživanja zatvorenika kako bi se zaštitila njihova prava nije bez presedana. "Godine 1968. osnovan je sindikat njemačkih zatvorenika, DGG, koji se održao nekoliko godina. No mi želimo uspostaviti dugoročan projekt", govori Rast. Navodi primjer argentinskoga Jedinstvenog sindikata radnika lišenih slobode kretanja (SUTPLA). Osnovan u srpnju 2012. godine, poznat je po sklopljenom sporazumu sa državnom zatvorskom upravom. Njegovih 800 članova (prema podacima 2013. godine)4 bori se za poboljšanje njihovih uvjeta rada i sigurnosti. 

Uz to, SUTPLA pripada Sindikalnoj središnjici argentinskih radnika. Takva se poveznica između zatvorenih radnika i klasičnih sindikalista još uvijek čini nezamislivom u Njemačkoj, unatoč tome što Rast ima podršku njemačke savezne sindikalne središnjice (DGB). "Sindikati trebaju vremena da priznaju kako su zatvorenici također radnici. Postoje poruke podrške, ali trebamo još čekati kako bismo mogli započeti zajednički rad", objašnjava Diener.

Ovo pitanje izaziva pravne sporove u sindikatima: "Je li rad zatvorenika stvarno rad ili mjera resocijalizacije? U ovom trenutku, vodstva njemačkih sindikata imaju jasno mišljenje: prema njima, radi se o radu, ali onom koji se ostvaruje pod prisilom.", kaže Christian Herrgesell, delegat za zatvorska pitanja Odbora za ljudska prava i demokraciju. U pravnom smislu, ni sama kvalifikacija "sindikata" nije toliko očita. Naime, pravno, "zakonski proces osnivanja sindikata nije kompatibilan sa statusom zatvorenika, koji nije slobodni građanin", tvrdi Maelicke. "U njemačkom pravu nezamislivo je da zatvorenici postanu sindikalni predstavnici na kolektivnim pregovorima sa saveznim državama." 

Drugi argument pravosudnih tijela protiv sindikata zatvorenika su troškovi. Njime se poslužila i glasnogovornica odjela za pravosuđe Berlinskog senata, Claudia Engfeld: "mnogim je zatvorenicima zbog nedovršenog ili nikakvog profesionalnog obrazovanja potrebno stručno vodstvo". Prema njezinim riječima, zatvorski sustav proizvodnje koštao je 2013. godine Berlin više od 179 milijuna eura, a promet zatvorskih radionica iznosio je svega 1,931 milijun eura. "Zbog slabih kvalifikacija i niže produktivnosti zatvorenika, moramo se osloniti na veći nadzor zatvorskoga osoblja kako bismo došli do rezultata kakve ostvaruje privatni sektor", tvrdi. To je gledište koje GG-BO osporava: "rad odrađen u zatvoru usporediv je s onim izvan njega, no nije plaćen isto tako", protestira Diener.

Rast se pak osvrće na svoje iskustvo: "Kao zaposlenik knjigovežnice, izrađivao sam uredsku opremu. Svakoga dana proizvodili smo barem pedesetak fascikala koji su se mogli kupiti u zatvorskoj trgovini za 18 eura po komadu. A za plaću ostajalo mi je euro i pol po satu. To je skandalozno i treba prestati. Zato se borimo da oživimo vrijednosti solidarnosti, autonomije i emancipacije. To je naš doprinos misiji resocijalizacije zatvorenika..."

 

S francuskoga prevela Dorotea-Dora Held

 

Izvor naslovne fotografije: syndikalismus.wordpress.com


1U Njemačkoj je 2010. godine bilo 69 tisuća zatvorenika. Destatis (savezni ured za statistiku); ministarstva pravosuđa saveznih pokrajina; Tageszeitung, Berlin, 15. listopada 2014. godine

2     gefangenengewerkschaft.de

3     Uz iznimku Brandenburga, Falačkog Porajnja i Saske.

4     "First Prisoners' Trade Union Defends Rights in Argentina", Inter Press Agency, 7. lipnja 2013.