Zabrinjavajući podaci o plodnom nastavku ksenofobičnih tendencija u hrvatskom društvu, a s obzirom na rastuće interkontinentalne migracije, svakako upućuju na potrebu za razmatranjem medijske sukreacije potonje teme. Jedno oveće istraživanje raspoloženja građana prema strancima, koje je ljetos organizirao Centar za mirovne studije (CMS), izazvalo je tako u domaćim novinama priličan interes, te je u javnost plasirano sa zamjetnom pažnjom. Iskorišten je raspon pristupa rezultatima od naslova poput “Svaki treći Hrvat ksenofob”, do konstatacija da dvije trećine anketiranih ipak nije nesklono doseljenicima.

Ne pamtimo da je u novije vrijeme zabilježen, međutim, iole refleksivan članak ili medijski osvrt na vlastitu ulogu u razvoju društvenog odnosa spram tih pitanja. Pripadajuće relacije unutar zajednice neobavezno se interpretiraju kao produkt izvjesnih tradicijskih prinuda, ratom izazvanih psiholoških efekata, partijskih utjecaja i sličnog, dok izostaje analitički zor s ubrojenim političko-edukativnim pečatom samih medija.

Uvjereni da je riječ o relevantnoj i obuhvatnoj vezi, pak, posegnuli smo za arhivom dnevnonovinskih članaka posvećenih neregularnim migrantima i tražiteljima azila, a fokusirajući se na razdoblje unazad pola godine. Dodali smo tome i pogled na razdoblje od prva tri mjeseca prošle, 2013. godine, iz vremena otprije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Općenito, hrvatske novine zaokupljene su migrantima većinom s obzirom na izgrede koji tu populaciju svrstavaju prema crnoj kronici, ne samo zbog neregularnog prelaska državne granice. Posrijedi je listom prepričavanje redovitih policijskih izvještaja, lišeno čak i kurtoazije, gdje slikovitima bivaju tek opisi tehničkih rješenja za skrivanje. Bilo da je na stvari “dvostruko dno” nekog putničkog ili teretnog vozila, ili “dvostruki krov”, prostor “između paleta”, “među trupcima”, “u hrpama žita”, ili “u ormariću za struju” u vlaku, nesumnjivo je riječ o posebnom žanru, nekoj vrsti intrigantne pripovijesti s antijunacima našeg doba.

Hrvatska među zemljama EU ima najdulju kopnenu granicu prema nečlanicama, a prisilni migranti svakako su otpisani društveni i politički suvišak epohe, no hrvatski mediji uvelike ih dodatno isključuju, bez obzira što imigranti još uvijek nisu preplavili najnoviju članicu kontinentalnog saveza. Najčešća sintagma koja ih prati jest “u potrazi za boljim životom u EU”[1], možda sugerirajući da se radi o motivu više komocije, ne o ultimativnom egzistencijalnom pritisku i životnoj opasnosti.

S tim je u neposrednoj vezi i radno-pravni rakurs; aspekt zbrinjavanja migranata u pravilu se lomi na perspektivi njihova zapošljavanja i samostalnog privređivanja, tj. samoodrživosti, a koju je u međuvremenu ispustilo iz šaka i domaće radništvo. U Hrvatskoj još nije zaživio notorni europsko-unijski diskurs o imigrantima koji će se okoristiti širokim asortimanom ovdašnjih socijalnih povlastica, a što se pod izlikom zaštite domicilnog društva i političkog mu sistema promeće u alat liberalno-ekonomske restrikcije samih tih standarda koji se navodno brane. Ipak, nerijetko se već u hrvatskim novinama formira konkurentski odnos među domaćim i pretpostavljenim stranim radnicima, uz poziv na stratifikaciju sličnu onoj u drugim zemljama EU s obzirom na recentnu ekonomsku krizu.

Povrh načelnih pozicija, izdvojit ćemo nekoliko simptomatičnih članaka koji dobro ocrtavaju prestupe u onom što se inače nastoji medijski lokalizirati pod egidom političke korektnosti. “Azilanti iz zapadnog Balkana navalili u EU”, naslov je u Večernjem listu od 7. siječnja 2013. godine, uz tzv. lead “EU ponovno razmišlja o ukidanju bezviznog režima”, i tekst kojim se uspoređuje rast dotičnih migracija između 2010. i 2012. godine, no bez uračunavanja krize, direktnog uzročnika trenda.

Izostaje stav ovog zagrebačkog dnevnika o naznačenoj politici EU; štoviše, to će se ispostaviti konstantom hrvatske medijske interpretacije migrantske tematike. “Večernjak” nadalje, lanjskoga 1. ožujka, donosi članak s nadnaslovom “Tražitelji azila počinili brojna kaznena djela” i naslovom “Kroz Kutinu u posljednjih šest godina prošlo 5000 azilanata”. A posrijedi je 47 slučajeva u tom periodu, što je po iskazu policijskog načelnika u Kutini – ovdje nezabilježenom – nizak prosjek. Pa bi vjerodostojan nadnaslov glasio, u stvari: “Tražitelji azila počinili malobrojna kaznena djela”.

Iste novine objavljuju 24. ožujka reportažu iz prihvatilišta za strance u Ježevu, gdje novinar koristi svoje libanonsko porijeklo da lingvistički efikasno raskrinka 45 osoba koje se tamo predstavljaju kao Sirijci. Jer tako bi lakše došle do azila u Hrvatskoj, s obzirom na aktualnu politiku EU prema Siriji. Ovdje trijumfira istraživačko novinarstvo u lovu na unosne, atraktivne strane uljeze, zaključujući da su “zapravo mnogi od njih Alžirci, Marokanci i Tunižani”. Pregled istog dnevnika nastavljamo viješću od 12. prosinca, s naslovom “Doznake stranaca zaposlenih u Hrvatskoj rastu i u krizi”, a pitanje što se za to vrijeme događa s domaćom čeljadi ostaje više neizrečenom slutnjom i prijetnjom.

Ipak, sve to u “Večernjem listu” nadmašuje 1. ožujka 2014. komentator Božo Skoko, uz naslov “Hrvatski model za Europu: najbolje riješeno islamsko pitanje”. Autor je usporedio odnose prema muslimanima u Europi, prešutivši činjenicu da se u Hrvatskoj radi o pretežno autohtonoj manjini, barem u razdoblju od posljednje nam dvije-tri državne zajednice. Njegov cilj ukazuje se naposljetku: nije to manjinska uzor-politika za Europu, već isticanje da je muslimanska manjina “očito korektnija od nekih drugih” u Hrvatskoj, jer se “ne ustručava reći istinu” o dobrohotnosti većinaca.

“Jutarnji list” 7. veljače 2013. nastavlja staru kampanju u zagrebačkoj četvrti Dugave, oko prihvatilišta za tražitelje azila. Opet su najjače reportažno sredstvo izjave anonimnih susjeda, odreda negativne prema migrantima, uz međunaslove i leadove koji pitaju i odgovaraju: “Za domaći svijet azilanti su više prijetnja, nego dobri susjedi”, “Zašto baš u Dugavama?”, “Ovo nije Afrozajednica!”, “Neki kradu, drugi pitaju”. Vijest od 23. travnja, o zaustavljanju neregularnih migranata na državnoj granici, resi još veća dosjetljivost, pa je naslovljena “Dva Sudanca, Sirijac, dva Eritrejca i osmorica iz Magreba išli preko granice”, i nadnaslovljena “Zvuči kao početak lošeg vica”.

“Trojicu azilanata iz Maroka uhitili zbog silovanja”, naslov je članka u “Jutarnjem listu” od 14. rujna, a zbog kojeg je CMS zatražio očitovanje Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva. Jer, novinarka Hajdi Karakaš Jakubin “na iznimno diskriminatoran, ksenofobičan, rasistički i uvredljiv način opisuje tražitelje azila” i “javno poziva na mržnju prema osobama smještenim u Prihvatilištu za tražitelje azila u Dugavama”, među ostalim citirajući neimenovanu mještanku da “ima azilanata koji na sve moguće načine pokušavaju postići da ih se ne vrati u matične zemlje”, i zaključujući da će se s ulaskom Hrvatske u EU “stanje pogoršati, a ‘gostiju te vrste’ biti sve više”.

Novinarki je izrečena teža opomena, no donekle sličan pristup istom događaju primjećujemo istog dana u Novom listu, s člankom naslova “Strava u Zagrebu” i nadnaslovom “Stranci u noći”. Pritom je problem i to što su u oba slučaja priče komponirane od nedovoljno činjenica, a ni do danas nije dokazano da su osumnjičeni Marokanci silovali 19-godišnju Zagrepčanku. No, ovdje treba istaknuti da riječke novine u dnevničkom rangu ipak najprogresivnije i najkorektnije obrađuju migrantske teme.

Spomenuti osječki dnevnik, iz iste vlasničke grupacije, međutim, u dva navrata kroz promatrano razdoblje pokazao se manje naprednim. Tako 15. siječnja potpiruje nervozu viješću da gradski hotel “Mursa” postaje centar za azilante; iznose se mahom negativne reakcije zaposlenih i susjeda. Također, 14. rujna, u tekstu o zbrinjavanju posebnih kategorija, “Glas Slavonije” meće tražitelje azila u alarmantni kontekst, naslovom “Osam psihički bolesnih osoba živjet će samostalno u tri državna stana umjesto u Domu”. Na koncu, dotaknimo se i “Slobodne Dalmacije”: 14. rujna bilježimo naslov “Sedam državnih stanova za azilante” i krajnje ishitren nadnaslov “Hrvatska postaje Meka za useljenike”.

Slično se brojevima manipulira i 10. prosinca, uz naslov “U krađi uhvaćeno 30 azilanata” i nadnaslov “Zagreb”, premda ne saznajemo o kojem je vremenskom intervalu riječ. Sasvim je moguće, dakle, kako je posrijedi godišnja ili višegodišnja, ni po čemu osobita statistika, nalik primjeru iz Kutine. Ipak, u splitskom dnevniku nalazimo i jedan hvalevrijedan članak, objavljen 8. veljače 2014. godine, naslova “Triljani: Dobro nam došli, dragi Kurdi!”, koji predstavlja reportažu o pozitivnim reakcijama mještana na otvaranje tranzitnog centra za migrante u Cetinskoj krajini.

Tako valja istaknuti još dva teksta; reportažu iz Dugava u “Večernjem listu” od 6. studenog, s dobrom mjerom nenametljivog razumijevanja migrantskih stradanja i predrasuda s kojima ih često dočekujemo, pod naslovom “To nisu kradljivci i ubojice, nego oni koji bježe od zla”, kao i članak u “Jutarnjem listu” od 17. listopada, pod naslovom “Azilanti zaslužuju novu domovinu, ako to nije naša – stav je EU”. I, ako bismo od nečeg trebali započeti bolji medijski odnos prema iznesenoj materiji, to bi moglo biti upravo propitivanje manjkavih standarda migracijske politike EU.

Jer, ti se standardi u Hrvatskoj uzimaju zdravo za gotovo, uz napomene da su humaniji od naših donedavnih. EU se pritom aktivno zatvara još otkako je konstituirana, dok uzroci sve većeg priljeva migranata leže prvenstveno u njezinoj ekonomskoj praksi koja najteže šteti zemljama Trećeg svijeta. Nije suvišna bojazan da bi hrvatski mediji, uslijed nezainteresiranosti za te aspekte predmeta, mogli dugoročno ostati zabavljeni komercijalno pouzdanim manipulacijama kao što je antagoniziranje domaćeg radništva s imigrantskom konkurencijom, dakako garnirano međuvjerskom i međurasnom pirotehnikom.

[1] npr. Novi list – 15. siječnja 2013., Jutarnji list – 31. siječnja 2013., Glas Slavonije – 20. ožujka 2013., Slobodna Dalmacija – 14. rujna