Radnici Petrokemije državnu intervenciju ne čekaju pasivno, nego šalju signal da će pružiti žestok otpor eventualnom napuštanju njihove tvornice. Novi kvalitativni moment u otporu tiče se suradnje kutinskih radnika s onima iz sisačke rafinerije

 


Intenzivni susreti Stožera za obranu Petrokemije s lokalnim funkcionerima posljednjih dana imaju svrhu lansiranja poruke o riješenosti na višu fazu otpora krčmljenju te industrije. Ali u napredni stadij su ušli i sami pokušaji destrukcije, pa će skori razvoj odnosa svakako biti krajnje napet i sudbonosan. Počelo je sa zatvaranjem procesa dokapitalizacije kutinske tvornice mineralnih gnojiva početkom veljače, u koji se nije uključio nitko od značajnih vanjskih igrača, željenih strateških partnera. Država je uložila 250 milijuna kuna u prvom krugu i zaokružila udio na 80 posto vlasništva nad Petrokemijom. Bankovni fondovi spali su na jednoznamenkast postotak, no to ne znači da su banke odustale od makar podzemnog utjecaja.

Prije negoli razmotrimo što se to sve novoga događa u Kutini i oko nje, dobro će doći neke napomene o predradnjama iz proteklih par ljeta. Ključna je bila 2013. godina, kad su bankari kroz Nadzorni odbor kompanije dospjeli u poziciju moći usporedivu s Molovim preuzimanjem Ine. Bankama je Petrokemija dopala šaka s još manje suvlasničke osnove, a sve ono što će se na toj relaciji zatim događati spada u žanr čistog nasilništva. Uz smjenu pretprošlog generalnog direktora, državi je postavljen ultimatum da proda većinski udio ili tvornica više neće vidjeti normalnog kredita za redovno poslovanje. Stalni krediti su Petrokemiji neophodni, jer samo tako u prosječnoj situaciji može premostiti razdoblja izvan sezone intenzivne poljoprivredne proizvodnje. Petrokemija svejedno regularno otplaćuje dugovanja te održava uzornu likvidnost i kooperativnost s dobavljačima sirovina te kupcima gnojiva. Složna odluka banaka da takvom subjektu arbitrarno ukinu sve kreditne linije nije dakle motivirana razlozima poslovnim, nego je riječ o političkom reketarenju s ciljem barem jednokratnog obrtanja pozamašnije vrijednosti na burzi.

Ideološko ucjenjivanje da se rasproda sve što je u rukama države nije izuzetak, nego zlatno pravilo epohe. Privatni krupni kapital ne može bez širenja na nova područja, i banke koriste ulogu kreditora radi discipliniranja aktera u toj priči. S druge strane, ako smo mi uočili da njihov ultimatum Petrokemiji traje već godinu i pol, još i više su toga svjesni oni koje zanima ulazak u suvlasništvo nad kompanijom, odnosno strateško partnerstvo s državom. U prvom krugu dokapitalizacije tri su inozemne korporacije figurirale kao izgledni kandidati, u trećem i posljednjem dvije nove, ali su sve zastale nakon dubinskog snimanja firme i popratnih okolnosti. A nije nužno biti ugledni ekonomski analitičar s televizijskog dnevnika da bi se shvatilo kako ustvari poput ženika čekaju rast miraza, odnosno vidniji pad cijene Petrokemije za koju je država ionako najavila prodaju u dogledno vrijeme i zadržavanje paketa od tek 25 posto plus jednu dionicu.

Bilo bi od njih i nerazumno da se tako ne cjenkaju, kad već ubrajaju naklonost banaka i slabost države. Kriza trese javni sektor, opterećen dalekosežnim efektima globalnih špekulacija financijske industrije u službi privatnog profita, a krizu promatra kapitalizam posve doktrinarno kao šansu i to ne skriva, nego s ponosom ističe. Da su i sukno i škare u istim rukama, može se na primjeru Petrokemije vidjeti i po pitanju nabavke plina. Posrijedi je najbolnije mjesto u poslovanju kompanije, ono koje joj presudno određuje poziciju, uz neke dodatne kao što je radikalno zapuštanje domaćeg agrara. Spomenuli smo već Inu i Mol; sve te godine traje i njihovo parazitiranje na ekstraprofitu crpljenom iz Petrokemije kojoj naplaćuju najskuplji plin, iako je ona uz HEP najveći domaći potrošač. Plin je osnovna sirovina u proizvodnji umjetnih gnojiva i zbog njega kutinska tvornica često bilježi ozbiljne gubitke u poslovanju, iako bi s normalnom cijenom bila u plusu. Štoviše, dugo joj je Ina bila nametnuti jedini dobavljač, a to se tek u novije doba mijenja. Na tržište je ušlo vukovarsko Prvo plinarsko društvo sa zaleđem ruskog Gazproma, te je Petrokemiji ponudilo nižu cijenu i bolje uvjete. Upravo je PPD jedan od onih koji žele ući u vlasništvo nad Petrokemijom i koji danas licitiraju oko nje.

Zanimljivo je da pritom i PPD i Ina, kao i stanoviti veliki kupci gnojiva, u ovom času faktički kreditiraju Petrokemiju, baš dok joj banke odbijaju izaći ususret. Jedni pristaju na dugovanja za isporučeni plin, drugi plaćaju robu avansno, a iznosi se podudaraju s tradicionalnom praksom. Petrokemija duguje bankama oko 200 milijuna kuna, a potonjima oko 400, dok su njezine obaveze ranijih godina također dosezale oko 600 milijuna. Teško je reći kakve su namjere PPD-a, osim navedenog, i što smjera njegov vlasnik Pavao Vujnovac, inače prijatelj ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka koji je stao iza Petrokemije te ishodio dokapitalizaciju. Povrh iskazanih želja da se uđe u (su)vlasništvo nad tvornicom i pretpostavljenog cjenkanja uz prijetnju stečajem, strpljivost oko duga valjda ima funkciju budućeg potraživanja koje se pretvara u dionice. Ali o tom potom, dok je sad na potezu država kojoj za Petrokemiju ostaje dostupnom jedna šansa u vidu Hrvatske poštanske banke. Ako ništa, zato da bi prodala kompaniju u dobroj poslovnoj kondiciji i sa statusom zrelog pregovarača oko prava njezina radništva. HPB bi mogao podržati tvornicu, no problem je što i ta banka, posljednja državna, očekuje državnu dokapitalizaciju s oko 130 milijuna kuna. Pregovori o sudbini obiju kuća vode se ovih dana u Vladi, a ishod će se možda znati do idućeg broja ‘Novosti’.

Vratimo se na radnike Petrokemije koji intervenciju ne čekaju pasivno, nego preko javnih sastanaka s kutinskim gradonačelnikom i sisačko-moslavačkim županom šalju signal da će pružiti žestok otpor eventualnom napuštanju njihove tvornice. Novi kvalitativni moment u otporu tiče se suradnje kutinskih radnika s onima iz sisačke rafinerije; konačno dolaze Ina i Petrokemija u neku sasvim drukčiju međuovisnost. Jer, prema glasovima koji nas proteklih tjedana intenzivno stižu, dva obrambena stožera iz dva krizna žarišta iste županije, a s obimom koji bitno nadilazi lokalnu važnost, spremaju zajedničke nastupe.

Pouka koju nam daju iz prakse jest ona da se politika vodi aktivno, ili će te lako progutati inercija masivnijih subjekata i režiranih procesa. Još i bolje, može se reći da su nas pokretanjem spomenute inicijative radnici Kutine i Siska uveli u višu političko-evolucijsku fazu s novim modelima organiziranja. Oni nam tako poručuju da kriza nije samo kapitalu šansa, nego i radu te radnicima, za autentičan razvoj i djelotvorniju borbu.