Dok se osvrćemo na efekte najduljeg štrajka u povijesti Lufthanse, najveće aviokompanije u Europi, nameće se pitanje kako je uopće moguće da u blistavo uređenoj i prosperitetnoj zemlji poput Njemačke tako dugo štrajka kabinsko osoblje jedne gorde i neprikosnovene kompanije. O Lufthansi na domaćem terenu samo što ne mislimo da već leti u svemir, kamoli da bi joj zapinjali zemaljski letovi. Pa, ovako je moguće: stvari uopće nisu sjajne kao u našim fantazijama, poticanim uobičajenom, prevladavajućom medijskom dekoracijom. Niti je Njemačka tako skladna, niti je Lufthansa idealna; njezini radnici štrajkaju zbog relativno niskih plaća i lošeg mirovinskog osiguranja.

Planom restrukturiranja do nižih radnih prava

A sad obratimo pažnju na hrvatsku aviokompaniju Croatia Airlines, te na njezino kabinsko osoblje, stjuardese i pilote, i na ostatak radnika, tehničare, administrativni personal itd. Kakve nam vijesti iz tih krugova serviraju glavni domaći mediji? Zapravo iste, o tome kako je CA, recimo, prije nekoliko dana dobila nagradu za svoja ekološka pregnuća. Ili kako je prije nekoliko tjedana suosnovala studij – na privatnom veleučilištu – za izobrazbu tehničkog kadra. No istodobno traje šutnja o teškom radno-pravnom stanju u kojem se nalaze radnici CA. Šutnja koja je u javnosti posljednjih godina prekidana tek zalaganjem Sindikata kabinskog osoblja zrakoplova (SKOZ) da se čuje i njihov protestni glas.

Premda su problemi radnika Croatia Airlinesa nastali odavno, u vrijeme dugogodišnjeg direktora tvrtke Ivana Mišetića, kada je sistematično izazivan razdor među sindikatima unutar kompanije, za ovu ćemo priliku obratiti pažnju na novije razdoblje. Ono je započelo usvajanjem Plana restrukturiranja prije dvije i pol godine. Između dvije mogućnosti, razvojnog i tzv. bazičnog modela poslovanja, izabran je potonji, restriktivniji. Država je kao vlasnik odobrila rezanje elementarnih rashoda kao što je trošak rada, ali i rasprodaju krucijalnih materijalnih vrijednosti.

U poslovne uspjehe zatim će se upisati neki, objektivno, dugoročno štetni potezi – prodaja aviona i preuzimanje istih takvih pod leasing, prodaja nekretnina u Zračnoj luci Zagreb koje će se zatim iznajmljivati, prodaja rezervnih motora i niza vrijednih prava u inozemstvu poput slotova (termina za letove) na londonskoj Zračnoj luci Heathrow koje je izuzetno teško dobiti. I dok se ima što prodavati, bilježi se zarada, a na toj je osnovi i Nadzorni odbor donio odluku o značajnom povećanju plaća za, eto, inovativne menadžere tvrtke.

Na udaru fleksibilizacije

S druge strane nalaze se radnici, ne samo stjuardese, nego i piloti i operativci. Određeni broj pilota napustio je CA zbog smanjenih beneficija, no uprava je dopustila praksu znanu kao pay-to-fly – piloti bez iskustva dolaze do licence tako da desecima tisuća eura plaćaju mogućnost rada u kokpitu aviona, umjesto da za pripravnički staž primaju plaću i stječu iskustvo. Sigurnost leta u CA-u još nije ugrožena, s obzirom na visoke standarde, ali bojazan je opravdana. Dodajmo kako je u pojedinim zemljama pay-to-fly izvrgnut razumljivom otporu; npr. u Sjedinjenim Državama je zabranjen. Pa i Europska pilotska udruga (ECA) istaknula je da on “dovodi neprihvatljiv odnos prema pilotima na novi nivo – zapošljavanje pilota više nije investicija kompanije u svoje radnike, već jednostavno izvor prihoda”, te da je posrijedi “zlostavljanje i eksploatacija mladih pilota koji očajnički traže posao”.

Ipak, na još je većem udaru kabinsko osoblje, kojeg u velikoj većini čine radnice. Stjuardese je novi Kolektivni ugovor u CA-u stjerao u poziciju grubo podcijenjene radne snage koja se s kolektivno-ugovornim preinakama iscrpljuje tendenciozno (de)reguliranim prekovremenim radom i činjenicom sve težih radnih uvjeta. One plaćaju cijenu za tobožnje uspjehe menadžera, a zbog stava države da zapušta nacionalnu aviokompaniju – kao i druge firme u posjedu. Moguće je da političari na umu imaju privatizaciju, uz tako karakteristično obaranje vrijednosti, no zasad je nemoguće dobiti iole prihvatljivu cijenu za CA.

Posljedice “zanavljanja”

Hrvatska agencija za civilno zrakoplovstvo i Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture za to vrijeme jedno drugom prebacuju lopticu neriješenih problema radnica kroz rupe u Zakonu o radu i kontradikcije u Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu. Razni predmeti ostaju izvan ičije nadležnosti, dok uprava pokazuje sklonost upošljavanju kadra na određeno vrijeme i tzv. zanavljanju – izraz koriste dotični menadžeri – kabinskog osoblja. Upravo kao i u slučaju aviona na leasing ili nekretnina u najmu, to služi friziranju poslovanja.

No služi to još nečemu: zaposleni na određeno vrijeme teže štite svoja radna prava. Sindikat nema pravo dizanja tužbe u njihovo ime, a oni se na to sami, logično, ne odlučuju lako. CA sukcesivno zapošljava i otpušta kabinsko osoblje, preferirajući nižu dob, gazeći načelo senioriteta u službi, inače temeljeno na “redoslijednoj listi”. Sezonske radnice angažiraju se na šest mjeseci ili manje, neke i po osam do devet godina zaredom. Odjel za ljudske resurse čak je otvoreno priznao SKOZ-u da je pri spomenutom “zanavljanju” uprava motivirana prvenstveno manjom riješenošću sezonaca na borbu za radna prava, iako je kompaniji to skuplje zbog troška obaveznih certificiranja neiskusne radne snage. Stalno zaposlenima je nakon smanjenja njihova broja slijedom Plana restrukturiranja osjetno smanjena i plaća te naknada za bolovanje, što s otežanim radnim uvjetima nije bezazleno.

Borba SKOZ-a

Uoči potpisivanja posljednjeg Kolektivnog ugovora 2013. godine SKOZ je pokušao štrajkom ishoditi bolje uvjete, no upravu su poduprli premijer RH Zoran Milanović i predsjednik Nadzornog odbora kompanije Siniša Petrović. Predsjednik uprave Krešimir Kučko, kućni prijatelj obojice, zato je poručio štrajkašima da CA može izdržati tako i dva mjeseca, mada za pokrivanje redovnog prometa unajmljuje strane aviokompanije po visokim cijenama.

Štrajk je uostalom SKOZ-ovkama postao izuzetno nedostupan nakon sudske arbitraže o pravilniku o poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka. One bi morale poslodavcu u tom razdoblju staviti na raspolaganje više radnika negoli ih je redovno u službi. Jedinom perspektivom za nastavak borbe standardno aktivnog SKOZ-a ostaje novo udruživanje sa sindikatima pilota i tehničara, na tragu znane istine o nužnosti zajedničkih, solidarnih napora radništva, kao i horizontalne povezanosti bez koje nema izgleda za valjan klasni otpor.

Zaključimo osvrt na CA i SKOZ još jednim spomenom firme s početka: Lufthansa je inače bliski partner hrvatske aviokompanije, u okviru grupacije Star Alliance, koju čini  tridesetak zračnih prijevoznika na pet kontinenata. Prema tom partneru i njegovome menadžmentu pak, CA navodno ispoljava priličnu snishodljivost kroz poslovanje, svojstvenu domicilnoj eliti u kolonijama. No hrvatske stjuardese ipak su politički al pari buntovnim kolegicama u Njemačkoj. A pritom su naše zrakoplovne domaćice po izboru putnika najbolje ocijenjene u Star Allianceu, premda ih je vlastita uprava i tu zakinula – nametanjem krajnje nepovoljnog i nepravičnog modela internog prosuđivanja u samoj kompaniji.