Nedavna poslovna odluka rovinjske Adris grupe o napuštanju core businessa – duhanske proizvodnje – govori puno više o logici funkcioniranja kapitalizma i položaju periferne ekonomije nego što prve analize odluke sugeriraju. Umjesto popratnim komentarima, za razumijevanje te logike i položaja bolje se posvetiti unutarnjim izvorima objašnjenja poslovne racionalnosti, u ovom slučaju lanjskom pismu predsjednika uprave upućenom dioničarima Adris grupe.

Najavu prodaje Tvornice duhana Rovinj analitičari ocjenjuju kao veoma mudru odluku uprave Adris grupe, objavljeno je krajem prošle godine u hrvatskim poslovnim medijima. Dotični analitičari pritom su gotovo bez izuzetka bankovni kadar, a objekt njihove procjene jest dakle core business te velike privatne kompanije. Preciznije, duhanska industrija Adrisu generira više od polovice ukupne dobiti. Ostale djelatnosti grupe kao što su prehrambena, turistička i osiguravateljska, mada je riječ o poduzećima odreda kapitalnim na hrvatskom tržištu (Cromaris, Maistra, Croatia osiguranje), još uvijek zajedno prinose manje nego duhan od kojeg ona ipak uzmiče.

Duhanska djelatnost već nekoliko godina bilježi naime pad i navodno prijeti da postane dugoročnom zamkom Adrisa. Sama diverzifikacija poslovanja na kojekakve druge sektore, kao što se pokazuje, očito ne može izvući stvar pa je vrijeme za odbacivanje balasta. Ono što analitičari ne razmatraju, međutim, pitanje je koje izlazi van okvira interne matematike jedne kompanije te zadire u kontekst nacionalne i globalne ekonomije: prodaja TDR-a znači potencijalno gašenje duhanske industrije u Hrvatskoj općenito, ubrajajući vanjsku poljoprivrednu proizvodnju i unutarnju preradu. Globalno dimenzionirana konkurencija neće kupiti prvenstveno pogon s kvalificiranom radnom snagom, nego duhansko-pušačko tržište koje će eventualno podržavati jeftinijom produkcijom, no lociranom drugdje. Za usporedbu je dovoljno podsjetiti se na prodaju Plive, Ine, Željezare Sisak ili Dukata superiornim mastodontima, često transnacionalnim, i zatim propasti čitavih pripadajućih, vezanih sektora u Hrvatskoj.

Bankovne analitičare zanima naspram toga isključivo uspješna alokacija kapitala u djelatnosti s dugoročno boljim izgledima, a to bi bio npr. osiguravateljski biznis. Kao i u slučaju turističkog pogona u portfelju Adrisa, riječ je o sektoru s nizom znanih sistemskih mana, no pred kojim se onaj prvi u Hrvatskoj već tradicionalno povlači, i to je problem koji nam ovdje najprije upada u oko. No da se ne bismo nasukali u korotnom žanru tipa kako-je-propala-industrija-u-mom-zavičaju, od pomoći nam je javni uvid samog najvećeg suvlasnika istarske korporacije. Ovom prilikom on nam kroz prikaz Adrisa omogućuje vjerodostojan pogled na lokalne i globalne uzroke i posljedice te uopće okolnosti poslovanja u suvremenom kapitalizmu.

Pismo o uvjetima poslovanja

Strateško prestrojavanje Adrisa s jasnim nakanama konačnog izlaska van duhanske industrije započelo je svakako bitno prije službene objave povlačenja. Taj manevar nije prošao bez otpora i neslaganja u samom vrhu, pa su kroz posljednjih godinu i pol dana upravu napustila dvojica velikih dioničara Branko Zec i Plinio Cuccurin. U međuvremenu, predsjednik uprave i najveći suvlasnik Ante Vlahović uputio je otvoreno pismo dioničarima u kojem se osvrće na poslovanje u 2013. godini te ocrtava kontekst borbe za rast u proteklom višegodišnjem razdoblju i doglednoj budućnosti. Vlahović ne iznosi definitivno plan o prodaji TDR-a već tad, ali itekako daje naslutiti opći smjer razvoja Adris grupe. Pismo je inače garnirano interesantnom napomenom: “Već je davno rečeno ‘Na tom svijetu stalna samo mijena jest’, samo danas je riječ o turbo mijeni.”

Turbo-pogon koji Vlahović opisuje uključuje više momenata i aspekata; tu su i hrvatska monetarna i fiskalna politika, ali i okolnosti prije i poslije ulaska RH u Europsku uniju. Redom kojim on iznosi ključne silnice procesa, primjećujemo da isprva kritizira aktualnu, (post)kriznu hrvatsku fiskalnu politiku s pozicije izuzetnog punitelja državnog budžeta, a koristeći standardni diskurs o preskupoj državi, prevelikoj budžetskoj potrošnji i javnom sektoru koji je “neodgovarajuće strukturiran” i povrh svega “nepripremljen za otvorene tržišne uvjete”. To opće mjesto neoliberalne kritike u ovom pismu valja dobro upamtiti jer ćemo mu se malo kasnije vratiti, tj. vratit će mu se sam autor pisma i to na način koji lijepo rasvjetljava ukupnu problematiku.

Fiskalna politika vodi se po njegovu mišljenju sasvim u skladu s preskupom državom, a pri spomenu monetarne politike Vlahović zaglavljuje, vidjet ćemo, u kontradikciji. On se naime žali na praktički fiksni tečaj kune, a to uobičajeno čine svi domaći proizvođači te izvoznici, u monetarnom pogledu konkurentski oštro suprotstavljeni uvoznicima. Do izvjesnog trenutka, kako adresant napominje, ovdašnji je izvozni sektor bio dijelom zaštićen mjerama poput državnih poticaja za poljoprivredu, tako i proizvodnju duhana. Ali, počevši od devedesetih godina pa sve do ulaska Hrvatske u EU, suočeni smo “s naglim i neprimjerenim otvaranjem domaćeg i regionalnih tržišta globalizacijskim silama”. Ante Vlahović stoga jednako žali za carinskim olakšicama u donedavnom nam okruženju zemalja CEFTA-e i za vremenom uoči približavanja Bruxellesu koji nam je donio sustav “trošarinskog oporezivanja duhanskih proizvoda” čime se “znatno pogodovalo” uvoznicima.

Drugim riječima, Vlahović u centralnom dijelu pisma, nakon kritike države, objašnjava zašto je i kako sam Adris – u naddržavnom kontekstu – ništa doli “neodgovarajuće strukturiran” i “nepripremljen za otvorene tržišne uvjete”. I to je ta kontradikcija: državi se iz uprave Adrisa zamjera nefunkcioniranje u ekonomskoj orijentaciji s kakvom ni ta moćna i godinama višestruko protežirana grupa ne može izaći na kraj. Monetarna politika koju Ante Vlahović kritizira neodvojiva je od nametnutog otvaranja tržišta, a prateća fiskalna politika njihova je neizbježna posljedica koja naposljetku države periferije Europe odnosno kontinentalnog tržišta tjera u proračunski deficit. Ali dok tu shizofrenu uvjetovanost malo tko uvažava kad je na stvari državno poslovanje, u njezinim će se proturječnostima očito lako zapetljati s pozicija tzv. realnog privatnog sektora.

Proturječja kapitalizma

Treći dio ove dramatične epistole opisuje diverzifikaciju poslovanja Adris grupe koje se usmjerava na gore navedene propulzivnije sektore. S izuzetkom ribogojstva, radi se o industrijama uslužnoj i financijskoj koje su ovdje manje direktno izložene “konkurenciji i teško dostižnoj snazi multinacionalnih kompanija”. Priroda njihova funkcioniranja uvelike je obilježena “lokalnim i regionalnim specifičnostima i u potražnji i u ponudi, što znatno usporava napredovanje globalne konkurencije”. S cigaretama očito nije tako, nego se recimo sve više dimi povoljniji duhan za motanje koji TDR nema u asortimanu i protiv kojeg se borio čak najamnom satirom iz najskupljih domaćih pera.

Obratimo pažnju zakratko samo na primjer unosnog Croatia osiguranja koje je vlada proljetos prodala Adrisu, politički neopravdano i pod razmjerno mutnim okolnostima, kao jedan od zadnjih ostataka financijskog sektora u državnim rukama. Iako ni ta industrija nakon kraha 2008. nije raskošna kao nekad, ona i dalje naveliko upravlja svjetskom ekonomijom. Privatnom sektoru koji doseže limit pak nema više puno tako čuvanih zakloništa od tržišnog stresa, dakako na državni račun. Uzgred rečeno, zabavno je uočiti kako se Adris marketinški snalazi u novom ambijentu, budući da je vlada krajem godine uvela porez na štednju. Novi gazde hrvatskog osiguravateljskog oligopolista, ekskluzivni izabranici državnih vlasti, hitro su lansirali reklamni slogan nauštrb te iste države – Životno osiguranje je i štednja bez poreza.

Kad smo već kod pitanja oligopola ili monopola, da svedemo račun: posrijedi je ultimativni žuđeni cilj svakog kapitalista, lokalnog i globalnog, deklarativnim poricanjima i teorijskom zazivanju konkurentnog okružja usprkos. Tome nas uči pismo Ante Vlahovića dioničarima Adris grupe, znamo li da je TDR dugo bio faktički monopolist na hrvatskom duhanskom tržištu i da su na toj i takvim činjenicama glavni suvlasnici stekli pojedinačno i više od pola milijarde kuna imovine. A sama diverzifikacija ne služi isključivo osiguranju potencijalno ugroženog monokulturnog portfelja, nego i nužnom ulaganju akumulacije u daljnji te brži rast poslovanja i ekonomske moći, ili u protivnom postaje uteg, mrtvi kapital. Zato je i Ninoslav Pavić svojedobno alocirao kapital iz medija u rastuću građevinsku djelatnost, a Ivica Todorić iz trgovine u baš koješta. Krupni kapital se u pravilu nerado bavi tek jednom konkretnom industrijom ako ne može monopolizirati tržište, nego traži rast i daljnje okrupnjavanje kroz druge sektore, klijentelističke vlasti, njemu povoljnije fiskalne situacije, pokornija tržišta rada.

I zato, kad analitičari zadrže poantu Adrisova povlačenja iz duhanskog biznisa na tehničkom faktu alociranja kapitala, ostaje da shvatimo što to znači u političkom smislu i društvenim odnosima. Kao što se može vidjeti, dakle, takva turbo-mijena iznova nam pokazuje da za male ekonomije, osim nekih u centru euroimperije, spram moći krupnog kapitala nema opstanka niti iole dugoročnijeg blagostanja bez vlastitog centralnog planiranja, monetarnog suvereniteta i zaštite strateških djelatnosti. Najmlađa članica EU-a utoliko nudi modelski primjer ekonomskog upravljanja lišenog samosvojne strategije i popratnih političkih instrumenata.

 

 

Foto: Adris grupa