Nekada moćna ribarska industrija u Veloj Luci, perjanica tamošnje industrijalizacije, time i modernizacije, naročito u drugoj polovici 20. stoljeća, nakon pretvorbeno-privatizacijskog prevrata iz 90-tih godina ostala je tek kao resurs “revalorizacije”, u najboljem slučaju kao kulisa za neke nove – kulturne namjene i prakse mladih. Mada nije predmet svakodnevnih ćakula koje se, kako i spada, “na kavama” odvijaju diljem mjesta, ta propala industrija zbog aktualnih ekonomsko-socijalnih okolnosti i dalje živi u sjećanju, možda više no što je potrebno, i najmlađih generacija. A tome je tako jer se među hraniteljima potonjih i prečesto nalaze njihove bake i djedovi, nekadašnji zaposlenici u ribarstvu, od čijih mirovina dobar dio mladih a nezaposlenih Lučana jedino mogu spajati kraj s krajem.

Ova, zapravo, “ženska” industrija – jer žene su činile oko 80 posto zaposlenih i uglavnom “držale” pogon, svoje početke koncem 19. stoljeća duguje ribolovu kao tradicionalnoj gospodarskoj aktivnosti. Vela Luka je u to vrijeme bila poznato ribarsko mjesto s velikom flotom, a o njenom čuvenju, kako nam je pojasnio Tonko Barčot, arhivist iz Arhivsko-sabirnog centra Korčule i Lastova, govore i česti primjeri napuštanja teritorijalnih voda i odlazak u lov na Sredozemlje. “Braća Šime i Ivan Vučetić iz Vele Luke otisnuli su se u Sredozemlje da bi se uključili u lov srdela pored obala sjeverne Afrike, gdje su svoje ribarske dane proveli od 1880. do 1902.”, navodi Barčot najistaknutije među njima. Upravo flota i iskustvo, istaknuo je Barčot, zaintrigirala je bečkog industrijalca Carla Warhaneka, koji je sa svojim kapitalom “doplovio” 1889. godine. Naime, “Warhanek je shvatio da će njegov budući pogon imati dovoljne količine svježe ribe za preradu”. “Austrijski” pogon za soljenje ribe s radom je krenuo 1892., i premda je posrijedi bila manufakturna proizvodnja, ta se godina uzima kao začetak industrijalizacije. Šest godina poslije, ondje se pokreće i proizvodnja konzervirane ribe. Prvu polovicu 20. stoljeća te proizvodnje odlikuje 70 do 150 nestalnih radnica, a uz gotovo 500 ribara u isto vrijeme, može se reći da je uz tvorničku preradu ribe bilo izravno vezano oko 650 ljudi, odnosno čak 2 000 ako se ubroje i članovi njihovih obitelji. U odnosu na 4 038 stanovnika koliko ih Vela Luka broji 1931., nije sporno da je ribarstvo bilo dominanta grana tamošnje privrede.

Regrutacija

Uvjeti rada koji su pratili uspon ove industrije, posebno u prvoj polovici 20. stoljeća, bili su sve samo ne humani. Kako je sve ovisilo o ulovu, stalnog zaposlenja nije bilo. “O prijemu na posao odlučivao je upravitelj tvornice i to u većini slučajeva, za pojedini dan. Iz dana u dan pred tvorničkim vratima ponavljao se dramatičan i ponižavajući prizor kad su deseci žena rano izjutra čekale da se vrata otvore i gurale se, a često i psovale, nastojeći se približiti što više onome koji je tog dana primao na posao. Trenutak otvaranja vrata očekivao se sa strahom jer se tada odlučivalo tko će tog dana raditi”, dočarali su Franko Oreb i Zdravko Žanetić za 9. broj Luškog libra iz 2001. Takav sistem povremenog zapošljavanja potrajao je sve do iza Drugog svjetskog rata, do kada je ova industrija, sukladno vladajućem ekonomskom uređenju, ostvarivala isključivo za privatni interes. Sve do 1938. godine, kada se počinju primjenjivati prvi strojevi, radi se isključivo ručno. Ali to nije smetalo ženama koje su uvijek bile spremne na mogućnost makar i male zarade, koja je za njihove obitelj često bila presudna za goli život. Konzerviranje ribe prestaje 1942., kada partizani pale postrojenja i zgrade tvornice koja je nakon okupacije pripojena tršćanskoj firmi Ampelea. Sve do obnove 1946., u tvornici se samo soli riba. Kako je utvrdila istraživačica Marija Borovičkić, u obnovljenu tvornicu, da bi se zadovoljile potrebe za ljudstvom, odnosno da bi se pokrenuo i održavao novi pogon, moralo je biti primljeno i nekoliko desetaka djevojčica i djevojaka iz Vele Luke i susjednog Blata. “Lokalne vlasti ovu su regrutaciju po potrebi sprovodile ucjenjivačkim metodama pritisaka nad njihovim roditeljima”, navodi Borovičkić dodajući da se danas najstarija generacija radnica zatekla i u poslijeratnom pravnom procjepu između obrazovanja i zapošljavanja. Kako je pojasnila, “iako su djevojčice formalno smjele biti ispisane iz škole, bilo je zabranjeno zapošljavati djecu mlađu od 15 godina, stoga su najmlađe od njih prvih godina ilegalno radile, ne ostvarivši pritom ni pravo na priznavanje radnog staža”. Takva regrutacija radne snage u počecima ozbiljnije i politički vođene industrijalizacije nažalost nije mogla biti bolja s obzirom na glavni ideološki kurs socijalističke Jugoslavije, kojemu je prioritet bila industrijalizacija, a čemu se, ispada, mnogo toga moralo podrediti. Industrijalizacijom se, prije svega, željelo doskočiti, kako je istaknuo Berislav Šeparović, direktor tvornice ribljih konzervi od 1961. do 1993., i nestalnom i povremenom radu – jer “prije se radilo samo preko ljeta – kad bi se uhvatila riba, oglasila bi se sirena i radnici bi došli na svoja radna mjesta”.

Povratak “dijaspore”

Da se u Veloj Luci o razvoju ozbiljno razmišljalo, potvrđuje i Ante Dragojević, pokretač i tridesetogodišnji direktor izrazito uspješne tvornice limene ambalaže 8. mart, kojeg je, kako ističe, kao i mnoge druge iseljene velolučke kadrove lokalno rukovodstvo pozvalo da svojim znanjima i vještina pomognu u razvoju ribarske industrije rodnoga kraja. “Na nagovor ondašnjeg rukovodstva, koje je pokušalo stvoriti nekakvu industriju – ono malo kvalificiranijeg kadra što je bilo van Vele Luke su pokušavali dovući natrag – vratila su se četvorica otprilike mojih godina, koji su završili tehničke škole. Po mene je došlo nekoliko ljudi u Zagreb, gdje sam već imao pet godina radnog staža, tri godine kao mehaničar u tvornici za održavanje strojeva, a dvije godine kao tehničar u tvornici kablova”, priča Dragojević napominjući kako o ribarskoj industriji 1958., kada se vratio u Velu Luku, nije “imao pojma”. Kako pojašnjava Barčot, “tadašnja vlast je imala jednu prilično jasnu politiku”. “Narodni odbori koji se nalaze na čelu općina od 1955. postaju prilično samostalni što se tiče određivanja gospodarskog smjera. Narodni odbori tako osnivaju poduzeća, putem njihovih završnih računa kontroliraju situaciju i pokušavaju sve to uskladiti”, kaže Barčot. Ujedno, narodni odbori su gradili mjesto – prije svega, infrastrukturu i industriju. O razvoju su se brinula i rukovodstva samih poduzeća koja su se, kako naglašava Dragojević, “svake godine sastajala kako bi na nivou mjesta isplanirala koga će školovati, stipendirati, i tako smo iz godine u godinu obnavljali kadar”.

Progres

Pokrećući proizvodnju odmah nakon Drugog svjetskog rata, tvornica za preradu ribe starta sa 135 zaposlenika, da bi 1963. godine dosegnula svoj rekord od 435 radnika. Pod novim imenom Jadranka i kao samostalno poduzeće počinje poslovati 1953., a godinu dana kasnije proizvodni pogon seli u novoizgrađene hale. Iza rata prerađuje oko 200 tona ribe, a svoj vrhunac doseže 1978. godine, kada je na tržište plasirano preko 1500 tona – takav uzlet Jadranku je održavao na trećem mjestu. Od 1952. razvija se sve više i proizvodnja limenih kutija potrebnih za konzerviranje ribe i to ne samo za potrebe velolučke tvornice, nego i za one diljem Jadrana. Početkom 60-tih ta se proizvodnja pod vodstvom spomenutog Dragojevića izdvaja te se 1965. osniva tvornica limene ambalaže 8. mart. “Kad sam došao u Jadranku, svaka tvornica je za sebe imala tehnologiju proizvodnje ambalaže. Ispočetka je to bio svojevrsni ručni rad, riječ je stoga bila o maloj, niskoproduktivnoj proizvodnji. Dakle, kad sam počeo raditi trebalo nam je 16 sati za proizvodnju hiljadu kutija, a kada sam otišao 1991., istu količinu smo proizvodili u pola sata. Znači, s 4-5 milijuna kutija godišnje na njih 50 milijuna kutija”, objašnjava Dragojević dodajući kako su bili jedina tvornica u mjestu koja je stvarala vlastita obrtna sredstva – modernizirala se i povećavala proizvodnju bez kreditiranja. Ipak, tadašnja lokalna vlast nije blagonaklono gledala na proizvodnju ambalaže u mjestu, jer se to kosilo, navodi Dragojević, s vizijama budućnosti Vele Luke, koja je svoju sreću trebala tražiti isključivo u brodogradnji, turizmu i pomorskoj plovidbi. “Kada smo krenuli s radom, bili smo najveća sirotinja, s najmanjim plaćama, s 80 posto ženske, nekvalificirane radne snage. Poslije smo postali problem, jer je politički aktiv mjesta zaključio da ambalaža nema smisla, kao i da nije u redu da se priča kako ‘u ambalaži’  imaju najveće plaće, ipak je tu kvalifikacijska struktura najniža, nije u redu da su plaće više nego u brodogradilištu Greben, hotelima,… Ja sam samo političkom aktivu rekao da će plaće biti onakve kako poduzeće bude zarađivalo. Isto tako, poručio sam im da oni donesu odluku o zatvaranju tvornice, jer da ja ne želim u tome sudjelovati”, priča Dragojević naglašavajući da su 80-tih tamošnje plaće bile iznadprosječne. Osim toga, upravo ova tvornica je djelovala kao stanovit socijalni korektiv, jer je “zapošljavala gro te nekvalificirane radne snage, pa i mlade cure od 15-16 godina kojima škola nije išla”.

Omjeri plaća

Zanimljivo je da je spomenuta niskokvalificirana radna snaga imala najbolja primanja, ali zanimljivije je da su ondašnji rukovodioci, dakle, oni koji se vodili industrijske procese imali maksimalno tri puta veće plaće od najniže plaćenih, kao što su primjerice bile čistačice, što tvrde i Šeparović i Dragojević. Osim toga, “imali smo varijabilne plaće, ovisno o proizvodnji. “Ja kao direktor nisam imao pravo na prekovremene i prebačaj norme, nego samo na visinu toga boda, dok se u proizvodnji plaćao prekovremeni rad – 50 posto više za radni dan., nedjelja 75 posto, a državni praznici 100 posto više. Omjer se uvijek smanjivao na moju štetu”, prisjeća se Dragojević. Bitan segment ribarske industrije u Veloj Luci svakako je bila i Ribarska zadruga Proleter, koja je brojila 10-12 leuta, odnosno 100-150 ribara. “1971. godine smo procijenili da je bolje da pripojimo ribarsku zadrugu, odnosno da se objedini proizvodnja, od ulova, preko prerade do prodaje. Do tada smo imali i svoju flotu od četiri broda od 18-20 metara, koji su lovili ukupno preko 30 tona. Povrh toga, pripajanjem ribarske zadruge napustili smo leute i nabavili još velikih brodova”, kaže Šeparović ističući kako je to bila osnova da se radi bez prestanka cijelu godinu. Naime, s vlastitom flotom Jadranka je pokrivala tek dio potreba, 110 tona, dok je preostalih četrdesetak tona nabavljala preko uvoza.

Dok je tvornica limene ambalaže svoj profit ponajviše ostvarivala držeći jaku poziciju u domaćoj ribarskoj industriji, dotle je Jadranka bila najjači izvoznik kojeg je Vela Luka u povijesti imala. “Kad sam došao za direktora, prodavali smo tek 2 posto na domaćem tržištu – 98 posto je išlo u izvoz. To se do 90-tih izbalansiralo, na koncu smo došli na pola-pola. Na našem tržištu se tada već mogla postići dobra cijena”, priča Šeparović navodeći kako se izvozilo u Afriku, istočnu i zapadnu Europu, te u Ameriku.

Nestabilnost ribarske industrije i planska privreda

Ribarsku industriju često su potresale krize jer je bila vezana ne samo za prilike na tržištu, nego i one u moru. O nestabilnosti te grane, možda najbolje govori jedna beogradska anegdota koja pokazuje koliko se ribarstvom tada zapravo nije moglo planski upravljati. “Kada su ministri otišli u Beograd kod Tita, svi osim Vice Buljana, tadašnjeg ministra ribarstva, došli su s planom proizvodnje. Na Titovo pitanje da kako to da on nije došao s planom, Vice je odgovorio da je njemu kao i Rankoviću: nas dvojica što ulovimo!”, prisjetio se Dragojević. Pretvorba i privatizacija koje se u velolučkoj ribarskoj industriji odigravaju 1990-tih, svoj su vrhunac”dosegnule” 2006., kada je obustavljena proizvodnja, prvo u tvornici za preradu ribe, a potom i u tvornici ambalaže. Na mjestu današnje Jadranke trenutno niče novi pomorsko-putnički terminal, dok pojedine prostore tvornice ambalaže mladi Lučani pokušavaju prenamijeniti za kulturnu proizvodnju. Svoja nastojanja su iskazali koncem prošle godine, kada su organizirali izložbu pod nazivom Ambalaža, a kojom su okupili lokalne likovne umjetnike sve ne bi li stvorili novi prostor za dijalog, pa tako i onog međugeneracijskog. Dragojević pak od cijele izložbe, kako veli, nije vidio ništa, jer se u prenamijenjenim prostorima samo prisjećao zgoda i nezgoda nekadašnje proizvodnje.

 

Ovaj tekst je objavljen uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Ostvarivanje prava građana na javno informiranje.