Samoupravljanje, za mnoge zastarjeli model menadžmenta koji je više na papiru nego u praksi obilježavao preko 40 godina socijalističkog režima na ovim prostorima – uspio je ozbiljnije stasati tek u novom “poretku”, doduše, u malom broju poduzeća i sportskih klubova. Kako se moglo čuti na tribini pod nazivom "Novi modeli upravljanja i suodlučivanja u poduzećima i organizacijama civilnog društva", koja se u organizaciji BRID-a i Sekcije mladih SPH održala u Gradskoj knjižnici Marka Marulića, kao najsvjetliji hrvatski primjeri drugačijih modela upravljanja ističu se ITAS iz Ivanca, AD Plastik iz Solina te NK Hajduk, gdje je do suodlučivanja došlo zbog opasnosti od potpunog urušavanja ili nestanka te pokušaja “neprijateljskih” preuzimanja tih organizacija.

Zanimljivo je da su različiti oblici samoupravljanja ostvareni kao vatrogasna mjera, dakle, u zadnji čas, a na to su se radnici i navijači odlučili kada više nisu imali izbora. Kako je započeo Stjepan Laća, direktor korporativnih komunikacija u solinskom AD Plastiku, ta se tvrtka kao OUR za proizvodnju plastičnih autodijelova nekoć nalazila u okviru “sveprisutne” Jugoplastike. Zahvaljujući gorljivim nastojanjima direktora Josipa Bobana, koji je najvjerojatnije predosjetio sudbinu Jugoplastike, OUR Autodijelovi se uspio izdvojiti davne 1992. godine. Poslovno posrnulu tvrtku, koja je do raspada Jugoslavije čak 70 posto svoje plastike proizvodila za kragujevačku Crvenu zastavu, 1994. godine spasila je Splitska banka, koja je svoja potraživanja pretvorila u vlasnički udio, a tada tvrtka dobiva i današnje ime.

Pokušaj neprijateljskog preuzimanja uz blagoslov Vlade

Do uspostavljanja ESOP-a (Employee stock ownership plan), odnosno radničkog dioničarstva najvjerojatnije ne bi došlo da 2000. godine tvrtku nije pokušala preuzeti kanadska kompanija ABC, jedna od najvećih svjetskih proizvođača auto dijelova s čak 28 tvornica, a koja je namjeravala zatvoriti pogon u Solinu te preuzeti tržište AD Plastik-a. Kako navodi Laća, kanadskom ABC uvelike su pomagali pojedinci iz tadašnje Vlade premijera Ivice Račana, što i nije čudno kada se zna da je država putem Državne agencije za sanaciju banaka držala 52,78 posto dionica i dodatnih 6,5 posto putem Hrvatskog fonda za privatizaciju. Menadžment na čelu s Bobanom ni tada ne posustaje, a kao branu od ABC-a vide ESOP – “htjelo se potaknuti radnike da kompaniju počnu doživljavati kao svoju”. “Plan je dakle bio da radnici kupe dio dionica tvrtke u kojoj rade, na što se od tadašnjih 1100 radnika, odlučilo njih 911″, pojasnio je Laća dodavši da je država na ovaj model nakon njihovih stalnih pritisaka konačno pristala 27. veljače 2001.

“Menadžment i zaposlenici danas drže 16 posto, mirovinski fondovi 19 posto, investicijski fondovi 13 posto, jedan dio mali dioničari, dok 30 posto drže Rusi koji su dokapitalizirali tvrtku 2007. godine. Tako je AD Plastik danas multinacionalna korporacija, koja broji preko 3000 zaposlenih, od čega oko 100 radnika u odjelu za istraživanje i razvoj, i to u 9 tvornica koje se nalaze u pet država. AD Plastik je u potpunosti orijentiran na izvoz, naši kupci su najveći svjetski proizvođači automobila kao što su Renault, Nissan, Peugeot-Citroen, Ford te Fiat-Chrysler”, naveo je Laća.

Svakako radikalniji primjer radničkog dioničarstva, time i primjer samoupravljanja je ivanečki ITAS (Ivanečka tvornica alatnih strojeva), nekada šesti po veličini proizvođač u svijetu, koji je gotovo izdahnuo 2005. godine. Naime, poduzeće je sve do 2001. nekako preživjelo pretvorbenu i privatizacijsku pljačku 90-tih, a te godine dolazi u privatno vlasništvo gradonačelnice Ivanca, inače “Čačićeve šefice financija u Koningu”, napomenuo je Dragutin Varga, tamošnji sindikalni povjerenik.

“Pljačkali su nas do 2005. godine, samo te godine je opljačkano oko 32 milijuna kuna, svota do koje se došlo rasprodajom imovine. Tada ostajemo i bez struje, vode te grijanja. A bez struje nema proizvodnje. Potom zauzimamo tvornicu, a upravu fizički istjerujemo van. Bili smo dakle prisiljeni nešto poduzeti, a cilj nam je bio da lopove privedemo pravdi, da ponovno uspostavimo proizvodnju, te da radnici dobiju zaostalih 8 plaća. Sedam mjeseci nismo izlazili iz firme, jer tvornica se brani iznutra, a ne izvana. Da smo kojih slučajem napustili pogon, ne bi se mogli vratiti, vjerojatno bi bili postavljeni zaštitari, zbog čega bi javnost dobila sliku da pokušavamo otuđiti privatno vlasništvo. Od srpnja do studenog a kako bi dobili struju, ja i sedamnaest kolega štrajkamo glađu. Naime, svi dotadašnji prosvjedi održani pred županijskim uredom Radimira Čačića bili su zabadava, svako zatvaranje državne ceste bila je također zabadava. Što nam je drugo preostalo nego ostaviti vlastite kosti u tvornici”, kazao je Varga. “Pokušali smo i saborske zastupnike iz naše županija pridobiti kako bi politika odlučila da nam se pusti struja, a onda se 9. studenog održala izvanredna sjednica Sanaderove vlade – on je uputio preporuku HEP-u da nam se pusti struja, što nam je bio uvjet da možemo nastaviti s pregovorima”, dodao je.

Radnici-dioničari prema njemačkom modelu

ITAS je 2005. godine brojao oko 350 radnika, a danas sa svojih 250 radnika-dioničara čak 90 proizvodnje izvozi na europsko i svjetsko tržište. “Svi zaposleni su vlasnici tvornice. Pri zapošljavanju radnik osim ugovora o radu, potpisuje i ugovor o preuzimanju paketa dionica. Nema vanjskih dioničara. Nakon odlaska u mirovinu, radniku se isplaćuje dionički udjel, a preuzima ga onaj koji će ga zamijeni na njegovom radnom mjestu”, pojasnio je Varga te dodao daj je riječ o “zatvorenom krugu radničkog dioničarstva”, čime su se ujedno zaštitili od neprijateljskog preuzimanja tvrtke. Takvo što omogućuju pravni propisi Republike Hrvatske, jer, naglašava Varga, “nigdje ne piše da to ne može biti tako”.

Nadalje, pojedinac može imati najviše 10 posto dionica, ali na Skupštini ima samo jedan glas. Svi radnici na Skupštini poduzeća biraju Upravni odbor, koji imenuje direktora, s tim da mora postojati suglasnost Pogonske komisije, koju čine članovi Radničkog vijeća, sindikalni povjerenici i pojedini rukovodeći kadrovi. Riječ je o njemačkom modelu upravljanja, kojim je spušteno odlučivanje na najnižu moguću razinu”, kazao je o modelu koji se već deset godina pokazao više nego uspješnim, navodeći da “nam je takav model dopustio da smijenimo direktora 2012. godine, jer nije zadovoljavajuće vodio tvrtku”.

Radnici odlučuju o dobiti ITAS-a

“Mislimo da je najpošteniji onaj upravljački model koji dopušta radnicima da odlučuju o dobiti, hoće li se to podijeliti ili investirati u novu tehnologiju ili u mladu radnu snagu. Mi smo bili stara firma, pedeset nam je bio prosjeka godina te 2005. U zadnjih dvije i pol godine zaposlili smo 80 mladih radnika, među njima 15 inženjera strojarstva, koji danas stoje na čelnim mjestima u proizvodnim pogonima. Dobrobit našeg poduzeća je ta da mladi ljudi iz Ivanca ne moraju razmišljati o odlasku u inozemstvo, odnosno da imaju perspektivu životu u svojoj sredini”, kazao je Varga. Osim toga, dva milijuna eura je zadnjih godina uloženo u novu tehnologiju, dakle, sva dobit se investira.

Pozitivan primjer drugačijeg modela upravljanja i suodlučivanja dogodio se i Nogometnom klubu Hajduk. U tom hrvatskom prvoligašu pravi financijski problemi započinju 2001., kako je rekao bivši tajnik udruge Naš Hajduk Bojan Islamović, “kada SDP-ov ministar financija Mato Crkvenac uvodi porez na dohodak igrača”. Hajduk zbog nove porezne regulative upada u dugove od 380 milijuna kuna, a s blokiranim računom posluje čitavih deset godina. Računi se pak vode preko tvrtke Hajduk Sirio, koja ima sjedište u Klagenfurtu. Vrhunac nereda, koji traju dvadesetak godina, događa se 2011., kada sam Klub “katastrofalno proslavlja 100. obljetnicu”.

Presedan Grada Splita

Tada splitski gradonačelnik Željko Kerum “poziva tajnika Torcide Stipu Lekića, kojemu poručuje da navijači izaberu Nadzorni odbor te da rade što hoće – upravo to biva okidač da se stvar riješi na duži period. Uz ostalo, bilo je bitno maknuti upravljanje klubom od Torcide, jer navijačke skupine specifično funkcioniraju, a na koncu, Hajduk nije samo Torcidin. Pala nam je napamet ideja da se osnuje udruga, da se članom postane uplatom od sto kuna na Hajdukov račun. Nikakav novac, dakle, ne prolazi kroz Udrugu. Prema Gradu Splitu smo se htjeli postaviti kao partner u provođenju izbora za sedam članova Nadzornog odbora. Sedam mjeseci su trajali pregovori s Gradom oko vrlo jednostavne procedure”, navodi Islamović, ali na ruku navijačima je išlo to što su u svakom trenutku bili spremni izaći na ulicu, protiv čega se lokalni političari nisu htjeli boriti. Tako je osmišljena procedura prema kojoj članove Nadzornog odbora kandidiraju članovi udruge Naš Hajduk, čiji predstavnici sjede u Povjerenstvo za provođenje natječaja, koje vrši konačan izbor.

“Kad se prvi put osnivalo Povjerenstvo za izbore članova Nadzornog odbora NK Hajduk, postojao je problem jer je u gradskim pravnim aktima pisalo da član Povjerenstva može biti samo gradski vijećnik. Grad Split tada donosi presedan i dozvoljava navijačima da sjede u tom tijelu. Kada je to odlučeno, jedna nas je osoba iz Banovine zamolila da o tome ne pričamo okolo, jer zamislite da se ljudi koje voze Prometovim autobusima organiziraju i traže da im usluga bude bolja. Ali što to ne bilo logično”, pita se Islamović.

Kad se istrese malo cidokora…

Nastavlja da je “bitan trenutak u kojem vas netko pita ‘pa dobro, što vi želite’ – primjerice Željko Kerum s onim papirom ili Arsen Bauk nakon prošlogodišnjeg prosvjeda na Rivi”. “Tada morate imati prijedlog koji je logičan, smislen, nije namijenjen samo za određene pojedince, tako da može preživjeti bez obzira na ljude. Naravno, bitan čimbenik je koliko ste politički jaki i koliko možete držati javnost zainteresiranom – nažalost, to je u Hrvatskoj vrlo kratko, ali srećom mi se bavimo nogometom pa se vrlo brzo skrene pažnja. Primjerice, kada se na stadionu istrese malo cidokora, pa se cijela zemlja pita što se događa”, objasnio je Islamović.

Od uvođenje novog modela upravljanja Hajdukom, kako navodi, bilo je nekoliko pokušaja puča – “Kerum je već nakon šest mjeseci upao u klub i naredio da se svi maknu”. Ništa povoljnija nije bila ni klima koju je stvarao i stvara Hrvatski nogometni savez, kojem ovakav Hajduk predstavlja “strano tkivo” – “nešto što je transparentno i racionalno njima ne odgovara”. Naime, “HNS bi htio navijače, ali kao konzumente, što omogućava i Zakonu o sprječavanju nereda na stadionima“. “To je ustvari ‘zakon o navijačima’, vrlo sličan zakonu koji se odnosi na radnike. Radnik ne smije doći i vikati kontra uprave poduzeća, u tom slučaju može dobiti zabranu dolaska na posao. S obzirom na to da je navijačima svojstven huliganski element, političarima je to vrlo lako spustiti na tu razinu. Dakle, ‘zakon o navijačima’ sprječava verbalni delikt na hrvatskim stadionima i omogućuje, konkretno, Zdravku Mamiću da potjera sve neistomišljenike. Mi smo se tada angažirali, organizirali smo bojkot derbija u Zagrebu, tada se Hajduk solidarizirao sa svojim navijačima koje Zdravko Mamić nije pustio na stadion”, ispričao je napomenuvši da je prošlogodišnje prosvjedovanje 30 tisuća ljudi na Rivi rezultiralo novim Zakonom o sportu.

Stereotip o navijačima kao krezubim huliganima

Mnogi misle da su navijači samo krezubi huligani, a to samo još jednom potvrđuje da javnosti ostaje prilično nevidljivo što se sve odvija primjerice u udruzi Naš Hajduk, pa tako i jedan od glavnih razlog postojanja udruge, a to je vlasničko preuzimanje Hajduka u narednih 25 godina. Kako ocjenjuje Islamović, ovaj novi model upravljanja je “svojevrsno gašenje požara, a država je ta koja bi trebala imati vatrogasnu zaštitu za ovakve situacije”. “Ne znam koliko se moglo pronaći pozitivnih članaka ispisanih o Našem Hajduku, a, primjerice, u izdanjima EPH se moglo pročitati da ‘klub ovdi ulica’. Kad imamo demokratske izbore među članovima – to vodi ulica, a tko vodi državu – kriminalci. Sve će promijeniti kada ljudi počnu razmišljati svojom glavom”, poručio je. Umreženost pak splitskih aktivista, okupljenih oko raznih društvenih i političkih pitanja ne uspijeva jer mnogi od njih to postaju iz uvjerenja, a ne iz potrebe. U Splitu se općenito ne potiče aktivizam, čemu kumuju i lokalni mediji. “Tome u prilog govore i primjeri dva sportska novinarska barda, koja se protive našim idejama. Oni smatraju da je rješenje negdje drugdje, a ne kod nas”, zaključio je Islamović.