Premda su na svim razinama predškolskog odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj odavno već doneseni potrebni propisi za provedbu prava svakog djeteta na jednak pristup kvalitetnom odgoju i obrazovanju, standardi njima propisani u praksi se ne provode. Kvalitetni predškolski odgoj i obrazovanje djelomično saniraju posljedice dječjeg siromaštva i u konačnici utječu na ublažavanje klasnih razlika, no usprkos svemu tome, ovo se područje i dalje nalazi van političkog fokusa te nije prepoznato kao strateški važno područje.

Unazad nekoliko desetljeća rezultati brojnih istraživanja suglasni su oko toga da je i u razdoblju ranog djetinjstva ključna primjena sustavnog odgoja i obrazovanja kroz koji se potiče razvoj djeteta na svim područjima od tjelesnog, preko socijalno emotivnog do kognitivnog. Odgojno obrazovnim radom u ustanovama za rani i predškolski odgoj i obrazovanje stvaraju se kvalitetni temelji za razvoj djeteta, ali se ujedno izjednačavaju mogućnosti za ravnopravno sudjelovanje sve djece u odgojno obrazovnom sustavu na višim razinama.

Zbog socioekonomskih promjena uvjetovanih novim tržišnim odnosima i zahtjevima koji iz njih proizlaze (smjenski rad, prekovremeni rad, rad vikendima, produljenje radnog vijeka i posljedično izostanak podrške “baka i djeda servisa”) kao i zbog povećanja udjela žena na tržištu rada, država je dužna osigurati i socijalnu funkciju predškolskog sustava, odnosno osigurati društvenu brigu o djeci u vremenu kada roditelji rade. U tom kontekstu društveno organiziran sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja služi kao alat koji pomaže usklađivanju roditeljskih i radnih obveza, potiče zapošljavanje s naglaskom na povećanje zaposlenosti žena, na koje tradicionalno pada teret brige i skrbi o djeci, i potiče rodnu ravnopravnost.

Sustav predškolskog odgoja i naobrazbe sastavni je dio obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj, a namijenjen je dojenčadi i djeci u dobi od 6 mjeseci do polaska u školu. Reguliran je dvama ključnim zakonima,1 a definiran je programima odgoja, naobrazbe, zdravstvene zaštite, prehrane i socijalne skrbi koji se ostvaruju u dječjim vrtićima. Deklaracijom o ljudskim pravima pokušalo se osigurati pravo svakog djeteta na učenje i razvoj kroz jednak pristup kvalitetnom odgoju i obrazovanju uključujući razdoblje ranog djetinjstva, neovisno o dobi, spolu i socijalnom porijeklu. Sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja potiče razvoj i socijalizaciju sve djece te pomaže u stvaranju jednakih mogućnosti za kasniji pristup obrazovanju, djelomično sanira posljedice dječjeg siromaštva i u konačnici utječe na ublažavanje klasnih razlika.

Regionalne nejednakost

Ipak, kako bi se željene funkcije organiziranog sustava za rani i predškolski odgoj i obrazovanje u praksi i ostvarile, potrebno je osigurati 3 ključna preduvjeta – nužno je da sustav bude javno financiran, jednako dostupan svima i kvalitetan. Hrvatska nominalno priznaje važnost ovog sustava.2 Ipak, usprkos tome, sustav je još uvijek nedovoljno razvijen. Na političkoj razini se on pritom ne prepoznaje kao strateški ključno područje u koje je nužno ulagati, nema sustavne razrade implementacije i strategije razvoja, kao ni političke volje da se ona donese, a u javnom prostoru posvećuje mu se minimalna pozornost. Nedovoljna i neadekvatna ulaganja te izostanak organiziranosti unutar sustava uzrokovano je jednim dijelom i decentralizacijom sustava. Nejednaki razvoj jedinica lokalne samouprave, različiti financijski kapaciteti, te prenošenje odgovornosti države za ovaj sektor isključivo na lokalne jedinice, neki su od razloga različite razvijenosti vrtićkog sustava u Hrvatskoj. Zbog regionalnih nejednakosti, djeca iz različitih sredina (posebno su naglašene razlike između urbanih i ruralnih sredina) imaju nejednak pristup i nejednako ostvaruju svoje pravo na odgoj i obrazovanje.

Problem predstavlja i  komercijalizacija, odnosno proces prebacivanja odgovornosti za organiziranje i financiranje sustava na privatne davatelje usluga, što ovaj javni servis prepušta natjecateljskoj i profitnoj logici tržišta. Opisana situacija dovodi do čitavog niza strukturno povezanih problema. “Izvan” sustava, oni se prelamaju preko leđa roditelja s naglaskom na žene, samohrane roditelje, roditelje studente, nezaposlene roditelje (koji uopće nemaju pravo na vrtić, odnosno ostvaruju ga ako ostane mjesta) i roditelje slabijeg socioekonomskog statusa koji, iako im je najpotrebnije, najčešće ne uspijevaju upisati djecu u vrtiće, a “unutar” sustava preko leđa odgojno obrazovnih radnika i radnica, ali i djece. U gradu Zagrebu u pojedinim vrtićima veličina grupe premašuje standarde i za 14-ero djece, dok u drugim gradovima prekoračenje može biti i veće, čak toliko da se u stvari radi o dvije skupine spojene u jednu. Tako se primjerice, u mješovitim skupinama u gradu Zagrebu, u jednoj skupini može nalaziti i do 24-ero djece na jednog odgajatelja, odnosno odgajateljicu.

Derutna infrastruktura

Državni pedagoški standard (DPS) kojim se utvrđuju uvjeti za rad ustanova za rani i predškolski odgoj i obrazovanje donesen je 2008. godine. Među ostalim, njim su definirani temeljni materijalni uvjeti rada, mjerila za broj djece u odgojnim skupinama, mjerila za broj odgajatelja, stručnih suradnika i ostalih radnika u dječjem vrtiću i dr. Usprkos planovima, propisani standardi još uvijek nisu zadovoljeni te se zakon u najvećem broju slučajeva ne poštuje. Od trenutka kad je donesen DPS, u gradovima i općinama izostaje postupna prilagodba te stvaranje uvjeta za njegovo ispunjavanje, što uzrokuje povećane napore zaposlenih u ustanovama za rani i predškolski odgoj i obrazovanje te posebno odgojno obrazovnih radnika i radnica. Jedan od najvidljivijih problema jest što se zbog pritiska roditelja i šire javnosti, ali i zbog nužnosti da se poveća obuhvat djece, u vrtiće upisuje prevelik broj djece u odnosu na smještajne kapacitete i na broj odgajatelja i odgajateljica u grupama. Iako se posljednjih godina broj odgojno obrazovnih radnika i radnica značajno povećao, istraživanje koje je proveo  Sindikat obrazovanja, medija i kulture (SOMK) pokazuje da su odstupanja u broju djece na broj odgajatelja i odgajateljica u odnosu na DPS još uvijek jako velika.

 U svom izlaganju na tribini Vrtići za sve, održanoj u Zagrebu početkom lipnja, predsjednica SOMK-a Božica Žilić, objasnila je da je zbog manjka smještajnih kapaciteta u vrtiće u gradu Zagrebu upisano desetak tisuća više djece od dopuštenog. Dodatan problem čini integracija djece s teškoćama u razvoju u redovne programe3 u uvjetima u kojima se ne poštuju standardi. Odstupanja u ukupnom broju djece u skupinama u kojima se integriraju djeca s teškoćama u razvoju u Zagrebu su od 3 do 14 djece, a u programe se uvodi vrlo malen broj asistenata te se po potrebi uvodi treći odgajatelj iako je to rijetkost i često je odluka o njegovom uvođenju proizvoljna, odnosno nije strukturno riješena. Osim problema s brojem djece u grupama, velika su odstupanja od propisanih uvjeta po pitanju stanja zgrada, koje su stare 30 ili više godina i u koje se godinama nije ulagalo, a u velikom broju prostora koji su prenamijenjeni za funkciju vrtića nema dvorane, dječjeg igrališta ili ne zadovoljavaju propisane uvjete veličinom.4 U gradu Zagrebu, koji je financijski najbolje stojeći grad od 141 grupe obuhvaćene istraživanjem njih 79 ima optimalan prostor, dok ih je 69 s minimalnim prostorom.

 Odgovornost na leđima odgajateljica

Povrh toga, velike su razlike u materijalnim uvjetima rada, opremljenosti prostora namještajem, rekvizitima i didaktičkim pomagalima. I dok se u većim gradovima povremeno grade novi vrtići, u čiju se gradnju ulaže iznimno puno sredstava i koji se opremaju vrhunskom opremom, u mnogim starijim vrtićima često izostaju osnovni materijalni uvjeti za rad. Posljedice nepoštivanja DPS-a u najvećoj mjeri snose odgojno obrazovni radnici i radnice jer se radi o visoko stresnom poslu koji crpi neizmjerno mnogo energije, a u deficitarnim uvjetima, negativno utječe na njihovo psihofizičko zdravlje. Kako je na spomenutoj tribini navela Dubravka Canjko, sindikalna povjerenica SOMK-a, sve češće su profesionalne bolesti kralježnice, štitnjače, mjehura, spuštanja maternice i sl., a s obzirom na tip posla i uvjete u kojima rade, za odgojno obrazovne radnike i radnice trebao bi biti uveden beneficirani radni staž. Istovremeno, programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece pred odgajatelje i odgajateljice stavlja veliku odgovornost jer zahtjeva da se kroz široko postavljene, otvorene i fleksibilne programe svakom djetetu osiguraju povoljni uvjeti za cjelovit razvoj već od prve godine života što je zbog loših uvjeta rada uključujući sve do sad nabrojano, gotovo nemoguće ostvariti.

Organizirana radnička i sindikalna borba za bolje uvjete rada i radnička prava u sektoru ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja dijelom ovisi o već spomenutom decentraliziranom sustavu, s kojim su i ovlasti kolektivnog pregovaranja prepuštene pojedinim lokalnim samoupravama te u najvećoj mjeri ovise o njihovim financijskim mogućnostima i o pozicioniranju djelatnosti na ljestvici prioriteta u lokalnoj sredini. S obzirom da na razini grane ne postoji kolektivni ugovor, radnici i radnice organizirani u nekoliko aktivnih sindikata, kolektivne pregovore vrše lokalno, što znači da postoje regionalne razlike po pitanju radnih uvjeta i razine radničkih prava. U mnogim sredinama kolektivni ugovori ne postoje, često izostaju božićnice, regresi i drugi dodaci, različiti su uvjeti rada (broj djece u grupama, materijalni uvjeti rada) i neujednačene su plaće za isti posao.

Ujedinjenje u borbi za isti cilj

U razgovoru s radnicama u dječjem vrtiću u Dvoru, jednoj od siromašnijih općina u Hrvatskoj, saznajemo kako su plaće odgajateljica s 20 godina staža ispod prosjeka i iznose 4200 kn. U Sisku su plaće nešto veće i iznose 5200 kn, a u Zagrebu 6500–7000 kn. U nekim sredinama poput Hrvatske Kostajnice, zbog financijskog stanja gradske blagajne u 2013. godini svi zaposlenici i zaposlenice mjesecima nisu primali plaću, a kao jedino rješenje nametalo se zatvaranje dječjeg vrtića što se na sreću nije dogodilo jer je, između ostalog, županija financijski pomogla gradu. I u drugim se gradovima i manjim mjestima pod izlikom krize, a putem tzv. mjera štednje dodatno pogoršavaju uvjeti, smanjuju se plaće i ukidaju se dodaci te se na taj način jednokratno popunjavaju rupe u gradskim proračunima. S obzirom na strukturni karakter problema i velik broj aktera na koje se oni direktno odnose – odgojno obrazovni radnici i radnice te drugi zaposlenici i zaposlenice u dječjim vrtićima, roditelji i lokalne samouprave – teško je ponuditi instant odgovor za njihovo rješavanje. Kako često naglašavaju odgajatelji i odgajateljice, prije svega je potrebno društveno i politički marginalizirano područje staviti u fokus javno političkih rasprava, a struci koja “proizvodi najveću društvenu vrijednost” na simboličkoj razini osigurati poštovanje koje zaslužuje. S obzirom na velike regionalne razlike na svim razinama problema, nužno je kreirati jedinstvena pravila u pogledu kapaciteta, obuhvata djece s naglaskom na djecu do 3 godine, (su)financiranja programa, radničkih prava, plaća i dr. kako bi se sve roditelje, djecu, radnike i radnice stavilo u ravnopravan položaj.

Za ispunjavanje takvih pravila, ali i za provođenje trenutno važećih zakona, država nužno mora preuzeti aktivniju ulogu u rješavanju problema – kako političku, na način da se razvoj ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te skrbi za djecu promišlja kao ključni strateški pravac te se postavi među prvima na listi prioriteta, tako i financijsku, budući da mnoge lokalne sredine nisu u mogućnosti same snositi troškove financiranja i razvoja tog područja. Također, moguće je i potrebno promišljati nove modele upravljanja dječjim vrtićima poput onih zadružnih, kao i modele ekonomski učinkovite, ekološki prihvatljive i energetski održive izgradnje. Zaključno, ako se vratimo na početak ove priče te sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja i skrbi za djecu promotrimo kroz prizmu njegovih višestrukih uloga – kao odgojno obrazovni i socijalno važan servis – bitno je istaknuti da usprkos naizgled suprotnim perspektivama u pristupu i analizi problema, sindikati, radnici i radnice, roditelji, ali i lokalna samouprava, u konačnici trebaju ujediniti različite aspekte borbe za isti cilj – javno financiran, svima jednako dostupan i kvalitetan sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.

  1. Zakonom o predškolskom odgoju i naobrazbi te Državnim pedagoškim standardom []
  2. Uz ranije navedene zakone koji ga reguliraju, svoju obvezu u osiguravanju kvalitetnog i svima dostupnog ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te skrbi za djecu definira Ustavom i Konvencijom o radnicima s obiteljskim obvezama te Konvencijom o pravima djeteta []
  3. Integracija djece s teškoćama u razvoju u redovne programe pozitivno utječe na njihov razvoj te je stoga ona pozitivna. Međutim, problem čini ukupan broj djece u skupinama u kojima se nalaze i djeca s teškoćama u razvoju na jednu odgajateljicu često bez asistenta ili dodatne pomoći. []
  4. Za djecu jaslične dobi soba dnevnog boravka treba imati 5m² praznog prostora po djetetu, a za djecu vrtićke dobi 3m² po djetetu []