Krajem travnja, na poziv Udruge Franak, na ulice Zagreba izašlo je između petnaest i dvadeset tisuća ljudi koji su prosvjedovali zbog Vladinog nerješavanja problema dužnika u “švicarcima”. Brojnost travanjskog prosvjeda dokaz je da su previsoki stambeni krediti, odnosno preskupi stanovi, problem koji će na ulice izmamiti mnogo širu javnost od one direktno pogođene kreditima u švicarskim francima. Po riječima jednog od govornika na prosvjedu, Željka Stipića iz sindikata Preporod, takav odaziv pokazuje da se“bitka za dostojanstven život dužnika u kreditima tiče i nas koji nemamo kredite” jer je “stambeno pitanje, pitanje svih nas”.

No, iako je ovakav odaziv dobrim dijelom zasluga organizatora, teško da se može vjerovati da je to jedini razlog – sjetimo se samo da prosvjed za Prvi maj 2013. nije bio toliko posjećen, a organizirali su ga sindikati, odnosno organizacije s puno većom infrastrukturom i mobilizacijskim potencijalom. Prije bi moglo biti da su mnogi prepoznali da nešto sa stambenim kreditima naprosto ne štima, ili kako nam objašnjava Stipić: “Građani su godinama uredno isplaćivali kredite, a da još nisu stigli ni do glavnice, pa ne treba biti genij da se shvati da tu nešto nije u redu.”

Tko je i zašto dizao kredite?

Prema istraživanjima, pripadnici srednje generacije, od 35 do 50 godina, najbrojnije su žrtve previsokih stambenih kredita. Radi se o generaciji koja početkom devedesetih nije sudjelovala u privatizaciji društvenih stanova, a veliki se broj njih po osnivanju obitelji, ili zbog dobrih uvjeta na poslu u vremenu prije krize, odlučio dići kredit za stan.

Budući da se stambeni krediti dižu na periode od najčešće trideset godina, možemo se upitati zašto bi netko nakon tek par godina radnog staža ulazio u kredit koji će ga pratiti cijeli radni vijek? Je li moguće da su doista vjerovali da je danas moguće toliko dugo zadržati stalan posao? No, ovo nas ne treba čuditi jer u Hrvatskoj već jako dugo prevladava urbana legenda da ako dignete kredit rata kredita neće biti puno veća od stanarine koju biste plaćali za iznajmljeni stan, a ipak ste “svoj na svome”. Nagomilano loše iskustvo sa stambenim kreditima ipak pokazuje da ne samo da dužnici nisu na svome nego ako ne mogu podmiriti obaveze prema bankama, najčešće zbog gubitka posla – banka ih iz tog stana može izbaciti i oduzeti im ga, a njih ostaviti u dugu. U Hrvatskoj je tako od 2007. broj ovrha na stanove i kuće u konstantnom porastu, a samo u prošloj godini zabilježeno je njih 3225. Ovo je velik broj građana dovelo u situaciju da im stan ili kuća više ne predstavljaju dom, već cjeloživotni i često neizdrživi teret.

Dugovi ne poznaju granice

Jedna od najdojmljivijih impresija s prosvjeda namjera je organizatora da se povežu sa skupinama izvan granica Hrvatske i jasno prokažu zajedničkog krivca. Kako je to pojasnio jedan od govornika, Kemal Duraković iz udruge Švicarac“Jesu nam izmislili granice, al’ nema granica kad kradu zajedno.” Prosvjedi su poslali jasnu poruku – prevelik osobni dug u stambenim kreditima nije stvar pojedinačne nepromišljenosti već zajedničkog problema iz kojeg se ne možemo pojedinačno izvući.

Hrvatska je, kao i ostale zemlje regije, sustavno zanemarivala pozitivne stambene politike, a zbog količine dostupnih društvenih stanova problem nije dolazio do izražaja dok nije stasala generacija koja nema nikakvih drugih mogućnosti da dobije “siguran dom” osim da digne stambeni kredit. Kontroliranjem stambenog tržišta i postavljanjem uvjeta pod kojima se iznajmljuju ili prodaju stanovi država može pozitivno utjecati na niz gospodarskih faktora: ravnomjernu raspodjelu radne snage, zadržavanje mladih obrazovanih kadrova u zemlji i generalni boljitak naših zajednica. Točnije, nijedna zapadnoeuropska zemlja, u čiji se prosperitet kunemo već dvadeset i pet godina, ne prepušta svoje građane samovolji tržišta. Tako naprimjer u Amsterdamuneprofitne stambene agencije upravljaju s 46% stanova koji se izdaju po cijeni koja ne smije prelaziti 30% dohotka kućanstva. Isti je slučaj s Bečom ili Berlinom. Kod nas postotak stanova s reguliranom rentom iznosi svega jedan do dva posto u cjelokupnom broju stanova i kuća. No, u ovome nismo sami, tako je u gotovo svim zemljama europskog juga: Španjolskoj, Italiji, Grčkoj; o Rumunjskoj, Bugarskoj ili Srbiji da i ne govorimo.

S jedne strane, skoro uopće nemamo regulaciju visine rente i sigurnosti života u iznajmljenom stanu, a s druge, lokalne političke elite sustavno pišu zakone i odobravaju programe koji potiču građevinsku industriju i bankarski sektor i promoviraju isključivo kupnju novoizgrađenih stanova putem stambenih kredita. Na taj način, zanemarivanjem drugih modela sigurnosti stanovanja, država stimulira ekonomiju kroz potrošnju stambenih i ostalih osobnih kredita. Tako su nas sve vlade koje su prošle Markovim trgom uvjeravale kako je kupovina stana na kredit najbolji, najeuropskiji i uostalom jedini način rješavanja našeg stambenog pitanja.

Što sindikati imaju s tim?

U pokušaju da olakšaju ovaj problem svom članstvu, neki od sindikata odlučili su se na izgradnju vlastitih stanova koje prodaju po cijeni nešto nižoj od tržišne. Tako se danas može naći nekolicina stanova po cijeni od otprilike 1200 eura po kvadratu, naspram 1800 koliko bi iznosila tržišna cijena kvadrata stana u Zagrebu. Neki sindikati su u ovom poslu više, neki manje uspješni, no naši sugovornici, Siniša Kuhar iz Sindikata državnih službenika i namještenika i Željko Stipić iz Preporoda, tvrde da se stanogradnjom trebaju baviti “oni koji to znaju”, a ne sindikati. Kuhar smatra da ulaskom u graditeljske poslove “postoji opasnost da se sindikati uslijed širenja spektra različitih posredničkih usluga” ili pak bavljenja “paragospodarskim aktivnostima pretvore u male poduzetnike” te da im njihova temeljna uloga “obrane interesa i položaja radnika u odnosu na poslodavce i kapital” postane tek jedna od sporednih djelatnosti.

Neki pak sindikati raspodjeljuju određenu količinu sredstava na stambene zajmove po povoljnim uvjetima, ili poput Preporoda odobravaju i jednokratnu pomoć ugroženim članovima. Po riječima Željka Stipića, u sindikatu itekako “osjećaju ovaj problem” jer je sve više članova pod prijetnjom ovrha i deložacija. No, članovi nisu jedini koji traže sindikalnu pomoć, nego i oni koji misle da sindikati imaju potrebnu infrastrukturu da im riješe problem.

No, ostaje upitno koliko ovo zaista ima stvaran i održiv učinak. Kako nam tvrdi Kuhar, sindikati su u stanju osigurati sredstva u visini “tržišne cijene nekoliko stanova prosječne vrijednosti i veličine”, a tako mali budžet sigurno ne može “predstavljati rješenje”, a kamoli poslužiti kao održivi model “koji bi u većoj mjeri mogao utjecati na kvalitetno, sustavno i od banaka neovisno rješenje” koje bi zadovoljilo stvarne stambene potrebe članstva.

Kako dalje: uvozni scenariji

Da je Hrvatska stvarno orijentirana prema pozitivnim europskim praksama, sve bi vlade bi radile na politikama koje reguliraju cijenu mjesečnih troškova stanovanja prema visini dohotka radnika, a državi bi sindikati bili jedni od glavnih sugovornika pri formiranju zdrave stambene politike. Kako se to zasigurno neće dogoditi samo od sebe, za početak možemo prepisati sindikalne i aktivističke zahtjeve iz drugih zemalja EU periferije – moratorij na deložacije, vraćanje stana banci uz otpis duga, ali i obaveza banke da taj isti stan izda bivšim dužnicima po socijalnoj renti. Potom zahtijevati ono što zapadnoeuropske zemlje već imaju – ulaganje proračunskih sredstava u što veći fond stanova za iznajmljivanje u kojima stanarina ne iznosi više od 30% dohotka kućanstva, uključujući i režije, i poticanje neprofitne i zadružne stanogradnje umjesto investitorskih ekstraprofita i bankarskih toksičnih kredita. Naime, stambene zadruge koje su neprofitne i solidarne predstavljaju pored države i tržišta treći način održivog rješenja stambenog pitanja. Zadružna izgradnja stanovapraksa je koju zapadnoeuropske zemlje sustavno potiču putem mnoštva olakšica zadrugarima, a na ovaj način baš se u Švicarskoj godišnje gradi nekoliko desetina tisuća stanova uz velike državne poticaje. Dakle, oni isti franci koji kod nas predstavljaju noćnu moru u Švicarskoj grade dostupne i neprofitne stanove.

Naime, dok su se u europskom centru stogodišnjim sindikalnim i aktivističkim borbama izborili za održiv sustav stanovanja, kod nas se, nakon privatizacije društvenih stanova, samo prepisuju bankarski EU recepti. Borba za stvarno i zajedničko pravo na stan neće početi smjenama vlada ili guvernera, jer svi oni bez izuzetka guraju iste politike kojima su prioriteti europske banke, a ne europska socijalna država. Sve navedene dobre prakse zajedničkog stanovanja i kod nas i u Europi nastale su po univerzalnom principu – udruživanjem i dugoročnim društvenim pritiskom za promjenom neodrživog sustava kakvog imamo danas. Nadamo se da su travanjski prosvjedi tek početak ovakve borbe.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu RAD