Zakon o radu koji je trenutno na snazi donesen je jer je Hrvatskoj, kako se tvrdilo, hitno i nužno trebala fleksibilizacija radnog zakonodavstva. Donesen je taman prije ljeta 2014. god, kada je medijima turistička sezona postala zanimljivija od tamo nekih zakona i radničkih prava, a na snagu je stupio 7. kolovoza. Donesen je zajedno sa Zakonom o životnom partnerstvu – dvije muhe jednim udarcem. Da stvar bude interesantnija, u konačnom prijedlogu ZOR-a pojavila su se rješenja koja nikada nisu bila na javnoj raspravi niti je javnost s njima bila upoznata. Ženska fronta za radna i socijalna prava je u memorandumu pokušala upozoriti da takvi potezi ne priliče demokratskom društvu, ali avaj – Zakon o radu je izglasan, Vlada je otišla na 'zasluženi' godišnji odmor i, reklo bi se, poija vuk magarca.

Računica fleksibilizacije je u suštini vrlo jednostavna – što je radni proces manje kontroliran i manje zakonski reguliran, više je prostora za narušavanje radničkih prava, primjerice, visine plaće i radnog vremena. Što je plaća radnika i radnica niža, a radno vrijeme dulje, veći je višak vrijednosti. Što je veći višak vrijednosti, kapitalizam dobiva na prividnoj legitimaciji, ali istovremeno jača utjecaj na državu koja donosi radne zakone, što u konačnici, pogađate, dovodi do daljnjeg urušavanja radničkih prava. Velika nezaposlenost, koja je trenutna hrvatska stvarnost, održava takvo stanje, budući da su radnici i radnice svjesni da su lako zamjenjivi/e. Oni i one u strahu od potencijalne nemogućnosti ispunjenja egzistencijalnih potreba neće zahtijevati veća prava, veće plaće i kraće radno vrijeme.

Izvješća Međunarodne organizacije za rad pokazuju kako svega četvrtina radništva u svijetu ima stalan posao. U Hrvatskoj je, prema podacima iz 2012., udio radništva bez stalnog ugovora o radu iznosio 33,5 posto. Pitanje je kakvo je stanje trenutno. Rezanje radnih i socijalnih prava, rast nezaposlenosti i posljednje izmjene radnog zakonodavstva sigurno nisu poboljšale negativan trend. Posljednjih nekoliko godina više od 90 posto novozaposlenih radi na ugovor na određeno ili u drugim nesigurnim oblicima rada. Stopa nezaposlenosti u ožujku ove godine, prema podacima Eurostata, iznosila je 18,2 posto. Imamo brončanu medalju u nezaposlenosti – gore od nas su samo Španjolska s 23 posto i Grčka s 25,7 posto. Štoviše, Eurostat objašnjava kako je u proteklih godinu dana najveći rast nezaposlenosti zabilježen upravo u Hrvatskoj. Treba spomenuti i kroničnu nezaposlenost mladih, koja je u posljednjem kvartalu 2014. godine iznosila 46,4 posto. Na taj je problem nedavno ukazala i inicijativa Za rad spremne koja je provela istraživanje koje ukazuje na iznimno negativne trendove vezane uz razmišljanja mladih o odlasku iz Hrvatske, ekonomskoj ovisnosti mladih o roditeljima i partnerima/cama, potplaćenosti i podcijenjenosti struke.

Ovaj je mjesec obilježen svakojakim komemoracijama. Kad je tome tako, red je i da rečenicom dvije obilježimo više od pola godine donošenja Zakona o radu, zakona kojim su radnička prava pala još stepenicu niže. Upozoravalo se kako nakon donošenja Zakona o radu ništa neće biti isto. Pokušale smo saznati što se točno promijenilo.

Kako je reorganizacija rada postala izgovor za otpuštanja
Jedna od najspornijih točaka ZOR-a, ako ne i najspornija, ticala se položaja trudnica. Naime, novim zakonom je otvorena mogućnost davanja otkaza ukoliko 'poslodavac nije u mogućnosti radniku ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova ili ako radnik odbije ponuđenu izmjenu ugovora o radu'. Ženska fronta je upozoravala kako se time uvodi mogućnost otkazivanja ugovora o radu bez objašnjenja onim ženama koje su imale sreće da su uspjele zadržati posao tijekom trudnoće i rodiljinog dopusta. Na naše pitanje kako ta odredba funkcionira u praksi iz Roda su poručile:
"Imamo slučajeve da se žena vrati sa roditeljskog i poslodavac joj nakon roka od 15 dana otkazuje ugovor kao poslovno uvjetovani otkaz (npr. provede se reorganizacija poslovanja te se 'maknu' neka radna mjesta). Ukoliko ima mogućnosti ponudi joj se drugo radno mjesto uz neke manje beneficije koje npr. ona ne prihvati. Nakon neprihvaćanja slijedi otkaz. To dakle znači da je dovoljno da poslodavac donese neku odluku o reorganizaciji (obično nadzorni odbor) temeljem koje se naprave nova radna mjesta s opisima te se ukinu neka druga. Ako nema dovoljno novih radnih mjesta da se pokriju radnice na starim radnim mjestima, iste dobivaju poslovno uvjetovani otkaz."

Također, iz Roda naglašavaju kako postoji i drugi problem. On se tiče poslodavaca koji su zadovoljniji djelatnikom ili djelatnicom koji su došli na mjesto žene koja je bila na dopustu, negoli njome. "Oni raskidaju ugovor o radu s povratnicom na radno mjesto, a zaključuju novi sa 'zamjenicom'. 'Povratnice' baš i nisu upoznate s tim da ako im je dostavljen poslovno uvjetovani otkaz s radnog mjesta s kojeg su otišle na rodiljni (a nije im ponuđeno ništa drugo), a na tom radnom mjestu ostaje raditi njihova dosadašnja zamjena, da se na takvu odluku imaju pravo žaliti Inspektoru rada odnosno potegnuti i spor i da će ga dobiti."

Depresija = kontrola
Osim odgovora na ovu spornu točku, o ostalim spornim točkama nema informacija. Što je s preraspodjelom radnog vremena – je li došlo do legalizacije neplaćenog radnog vremena? Kako se regulira agencijski rad? Kojim podacima raspolažemo? Zakon o radu je najviše pogodovao zapošljavanju na određeno. Iako se Direktivom Europskog vijeća 99/70 ugovor o radu na neodređeno vrijeme propisuje kao temeljni i opći način rada, Zakon o radu je rad na određeno stavio na pijedestal. Ženska fronta je u amandmanima koje je predstavila javnosti obrazložila kako se "zakonsko rješenje pomiče prema relativiziranju zakonskih uvjeta pa se iznimke za zasnivanje takvog radnog odnosa sada pravdaju i 'nekim drugim objektivnim razlozima'. (…) Čini se dovoljnim da poslodavac navede u ugovoru o radu kako se radi o 'objektivnom razlogu', čime radnici u Hrvatskoj do mirovine mogu raditi na određeno vrijeme. Ovim se činom de facto ukida rad na neodređeno. Dodatno se to potvrđuje i činjenicom da ne postoji ograničenje od 3 godine rada na određeno kod sklapanja prvog ugovora o radu.". Znamo li koliko se zloupotrebljava ova odredba?

Iz sindikata smo dobile odgovor kako "nema novih priča, osim što se ljudi masovnije javljaju telefonom, traže informacije i ne pokreću ništa. Pitaju uglavnom o pravima u radu na određeno, prijelazu u outsourcing i agencijskom radu. Dakle, dominiraju strah i nesigurnost. Sindikalna organiziranost za zaposlene na ugovore na određeno, osim u javnim službama, jer sve raritetnija".

Gotovo da se može zaključiti kako nikoga nije briga što se događa ili će se dogoditi s njihovim radničkim pravima. To nas vraća na početak teksta, politiku kapitalizma i sijanje straha. Društvo se danas dijeli na one koji imaju posao i one koji to nemaju. Oni i one koji ga imaju, nemaju se pravo žaliti. Cilj svih nestalnih oblika rada je dodatno poniziti radnika i radnicu, obespraviti ih do te mjere da se ne bune. Oni/e moraju biti depresivni/e, na taj će način stvoriti dojam da ne vrijede dovoljno i da njihov rad i slobodno vrijeme nisu dovoljno vrijedni. Moraju biti u strahu da će im netko oduzeti mjesto. Samo će tada obavljati posao bez prigovora. Tome svjedoče i ispovijesti mladih osoba koje su radile u nestalnim oblicima rada.

Ana i Tomislav su mlađi od 30 godina, oboje imaju visoku stručnu spremu i oboje su radili kroz cijeli studij nadajući se da će njihovo iskustvo, trud i zalaganje biti nagrađeni. 
"Prije završetka diplomskog studija počela sam preko studentskog ugovora raditi administrativni posao u jednoj firmi. Iako profesija nije odgovarala mom obrazovanju, prihvatila sam posao željna stjecanja novog znanja i potaknuta obećanjem da ću nakon diplome biti zaposlena na neodređeno. Kako sam bila ogorčena konceptom stručnog osposobljavanja, ovo sam smatrala dobitkom na lutriji. Kako mi je obećano, nakon diplome sam dobila ugovor na neodređeno uz probni rok od šest mjeseci. Iako mi je poslodavac ponudio manju plaću od obećane, nisam bila obeshrabljena jer kako je i poslodavac rekao: "To je samo šest probnih mjeseci"! Ipak, čim je prošao probni rok poslodavac je prekinuo ugovor i počela sam potpisivati nove ugovore svaka dva mjeseca. Razlog je bila nedovoljna financijska dobit poduzeća. Demotivirana za nastavak rada, prihvatila sam trenutne uvjete zbog financijske situacije u kojoj sam se nalazila i koja mi nije dopuštala da ostanem bez redovnih primanja. Uz to, saznala sam da iako mi je obećana prijava sukladna mom obrazovanju, poslodavac me prijavio sa srednjom školom. Osjećala sam se nemoćno, shvatila sam da poslodavac može s tvojim ugovorom činiti što god želi. Kontrole nema, kao ni zadovoljstva radnika ili radnice.", rekla nam je Ana.
" Nakon pet godina rada u raznim srodnim kompanijama, jedini način da dobijem ugovor o radu bio je preko agencije. Na prvu mi je sve izgledalo jednako kao i uvjeti radnika koji imaju stalne ugovore. Vrlo brzo sam shvatio da to nije tako. Neprestano su dolazile prijetnje o neproduživanju ugovora te si bivao maksimalno iskorištavan. Generalna potplaćenost agencijskih radnika i radnica je već svima postala "normalna". Mi nemamo pravo na bonus, doplate za djecu, nikakve privilegije, pravi smo zaposlenici drugog reda. Uz to, dići kredit, koji je mnogima usprkos drakonskim uvjetima jedini način osamostaljenja, za nas je naučna fantastika. Radeći u takvim uvjetima, postaješ svjestan da si radnik koji trenutno krpa manjak ljudi. Trenutno.", rekao je Tomislav

Jedna od naših mladih osoba dala je otkaz, druga je zaposlena na novom poslu na probni rok nakon kojeg je obećan ugovor te plaća sukladna obrazovanju. Hoće li se to dogoditi, pitanje je za vidovnjake. Uz stanje stvari u praksi, priupitale smo i resorno ministarstvo imaju li podatke o stanju na terenu, odnosno među običnim pukom.
Rečeno nam je sljedeće:"Povodom Vaših upita o primjeni i evaluaciji Zakona o radu, ovim Vas obavještavamo da je u rujnu 2014. godine definiran Plan suradnje u praćenju primjene Zakona o radu i uspostavljeno je zajedničko tijelo za praćenje. Slijedom planiranih aktivnosti je, nakon proteka šest mjeseci primjene Zakona, upravo sada u tijeku prikupljanje podataka i izrada prvog izvješća o primjeni pojedinih pravnih instituta Zakona o radu. Međutim, kako svaka zakonodavna promjena, osobito ovako opsežna i reformska, uvijek zahtjeva određene prilagodbe i promjene u postupanjima, obveznici provedbe propisa vrlo oprezno pristupaju izravnoj primjeni, sada za njih možda povoljnijih pravnih instituta jer je niz propusta u primjeni Zakona o radu prekršajno sankcionirano visokim novčanim kaznama. U tom smislu smo stajališta da je za analizu rezultata i učinaka novog Zakona o radu proteklo prekratko razdoblje, te će se pravi učinci ovog Zakona moći ocjenjivati tek u budućem razdoblju jer će za pravilno razumijevanje i dobru primjenu propisanih instituta velik doprinos dati i nove preventivne ovlasti Inspekcije rada."

Eto, dobile smo obećanje da će neke evaluacije biti. Nalazima iste, ako je bude, bavit će se neka nova Vlada. Sukladno svim dobivenim podacima, kao i onima do kojih nismo došle, možemo zaključiti da Zakon o radu kao takav nije donio epohalne promjene. Da, stanje radničkih prava je kriminalno. Da, nestalni oblici rada dominiraju. Da, mladi su uglavnom nezaposleni. Da, društvo je obeshrabljeno i depresivno. No, zakon kao takav nije donio promjene. On je samo legalizirao postojeće stanje na terenu.Kriminalno stanje. Umjesto da zakon regulira i donosi kvalitetne smjernice kako bi nešto trebalo funkcionirati, on je pao pod pritiskom kapitalizma i postojeću praksu na tržištu rada pretvorio je u Zakon. Takav postupak svjedoči samo nedostatku volje te nemaru i nebrizi za radnika i radnicu koji su omogućili trenutnim vlastodršcima da donesu takav zakon.
Stoga, ne čude podaci istraživanja  inicijative Za rad spremne koji govore da čak 87 posto mladih razmišlja o sebi u nekim dalekim zemljama u kojima će usprkos tomu što će biti stranci, strankinje te građani i građanke drugog reda ipak dobivati adekvatnu nagradu za njihov trud i rad. Oni koji ne razmišljaju o sebi vjerojatno nekoliko puta dnevno stisnu play i poslušaju stihove: "Ustat il' odustat?" I vidin - ti vadiš. Balun za picigin. A ja letin ka pingvin. Danas za ništa ne vridin. Danas odmaran i to mi apsoštrumfno odgovara."