Prije 50 godina egipatski redatelj Tewfik Saleh snimio je film Al Makhduun(Nasamareni), prema romanu Ljudi na suncu palestinskog pisca Gasana Kanafanija. Priča je to o trojici siromaha koji iz Iraka odlučuju otići u Kuvajt, u potrazi za poslom. Do Kuvajta putuju “van regule”, skriveni u utrobi cisterne. Mala mračna cisterna ocrtava oblik koji je poprimio njihov život. Iz jedne katastrofe u drugu, svijet kao da ostavlja sve manje prostora za ljude poput njih - tamo gdje su bili i tamo gdje odlaze moraju se prvo i primarno naučiti reduciranju i odricanju.

Salehova cisterna kao da je ove godine doputovala u naše dvorište, na ranžirni kolodvor na jugoistoku Zagreba, par minuta udaljen od Prihvatilišta za tražitelje azila Porin. U Hrvatskoj i u regiji pandemija je, naime, posebno pogodila izbjeglice i migrante, tražitelje azila i azilante.Njima, koji već dugo žive u intenzivnom iščekivanju i intenzivnoj neizvjesnosti, doza straha i očaja sada je (u najmanju ruku) poduplana.

Početak pandemije - podizanje ograde oko prihvatilišta

Nekoliko tjedana nakon što je u Hrvatskoj zabilježen prvi slučaj koronavirusa, u zagrebačkim je Dugavama podignuta žičana ograda oko hotela Porin, prihvatilišta za tražitelje azila. Taj je potez bio planiran već ranije - krajem prošle godine objavljen je natječaj za nabavu ograde u vrijednosti od 693 tisuće kuna.

Početak pandemije poslužio je za brzo i besprigovorno ostvarenje plana. "Ono što je dosad bio simbolički zatvor upravo postaje pravi ograđeni zatvor. Postavljanje ograde odvija se tiho, bez ikakvog obavještavanja ljudi koji žive u kampu niti pojašnjenja što će to točno značiti za njihov život, te bez ijednog zvuka prosvjeda lokalnih NGO-a. Tajming je idealan - zdravstvena ugroza postavila je izvanredno stanje, koje je idealna prilika za oduzimanje pažnje s represivnih i restriktivnih politika koje se provode u pozadini", napisali su tada u pismu javnosti neki od stanovnika Porina.

Istaknuli su da, iako ne mogu spriječiti da se ograda sagradi, ne žele dopustiti da sve prođe potpuno nezapaženo. “Želimo reći da smo primijetili radnike koji dolaze, primijetili smo kako su počeli dizati ogradu, iznova su nas dehumanizirali, iznova nas ponižavaju”, zaključili su u pismu.

Osim podizanja ograde, u Porinu je na početku pandemije uvedena i zabrana izlaska iz hotela, pa su tražitelji azila bili osuđeni na mnogima već bolno poznati, skučeni prostor. Organizacijama civilnog društva nije odobren nastavak obavljanja integracijskih aktivnosti u Porinu, a u objekt prihvatilišta dozvoljen je ulazak samo radnicima Crvenog križa i međunarodne organizacije Liječnici svijeta, za dostavu najosnovnijih humanitarnih potrepština i obavljanje zdravstvenih pregleda.

Osim podizanja ograde na početku pandemije uvedena je i zabrana izlaska


Kako nisu mogli izlaziti u nabavku, a izgubili su i podršku koju su pružale druge organizacije, kao i samoorganizirani građani, više tražitelja azila koji borave u Porinu žalilo nam se u početku pandemije da su gladni. Ovisili su isključivo o hrani koju su dobivali u Porinu, a koja često nije ni dovoljno obilna ni raznolika, pa je problem bio ozbiljan, naročito kada su u pitanju djeca. Bez mogućnosti da se istrče po parku i/ili pojedu čokoladu ili bombon, djeca su, riječima roditelja “bila nemoguća”. A to je bio samo jedan od mnogih problema.

S obzirom da se radi o obiteljima koje čekaju hoće li dobiti azil u Hrvatskoj, obustava regularnog rada većine administrativnih ureda bacila je mnoge o očaj. Osim što im je otežan pristup informacijama o postupcima, oduzet im je odlazak na ono malo mjesta u Zagrebu u kojima su “poznati”, u kojima im se možda i ne raduju, ali ih makar očekuju. Ti su posjeti pridavali i razinu smislenosti jednoličnom životu čekanja u prihvatilištu, budili u ljudima osjećaj aktivnog pridonošenja rješavanju svog “slučaja”. Tražitelji azila tako su vjerojatno jedini koji su za vrijeme pandemije naveli da im fali hrvatska birokracija.

Velik broj azilanata pandemija je koštala posla

Osim administrativnih ureda i institucija, svaki azilant ili tražitelj azila čuo je ili u nekom trenutku svratio do Are You Syrious? Free Shopa u Novom Zagrebu. U tom malenom prostoru koji vodi organizacija Are You Syrious? svatko može besplatno dobiti neki komad odjeće ili obuće, kao i osnovne higijenske potrepštine.

“U ožujku smo zatvorili shop na par tjedana, nismo mogli raditi zbog novonastale situacije, a i ljudi koji su bili u Porinu, koji su uglavnom naši korisnici, nisu mogli izaći i doći do nas. Nismo htjeli prestati pružati podršku pa smo se brzo adaptirali situaciji. Kako nismo mogli odlaziti u Porin, odlučili smo podržati ljude koji imaju azil i koji su već u integraciji, zbog toga što su i oni upali u probleme. Većina njih je na početku pandemije ostala bez posla, i nisu imali novca da si kupe osnovne potrepštine”, priča nam Antonija Potočki koja vodi AYS Free Shop.

Čitav ožujak i travanj za njih su osiguravali higijenske pakete, tako da su im se ljudi javljali u inbox na Facebooku s potrebama koje imaju. “Uz regularne stvari, trudili smo se svima nabaviti i rukavice i maske, iako je u tom trenutku to bilo teže i skuplje. Te smo pakete distribuirali na njihove adrese tijekom prva dva mjeseca pandemije”, objašnjava Potočki.

Kako im se dosta azilanata javljalo da su izgubili posao i da nemaju novca da plate stanarinu, AYS je u svibnju pokrenuo akciju skupljanja novaca za pomoć u podmirenju osnovnih životnih troškova. Akcijom se osigurao jednomjesečni financijski “flaster” od tri tisuće kuna po kućanstvu, ekvivalent prosječnom godišnjem iznosu jednokratne socijalne potpore koju nude hrvatske institucije, koje su ovom prilikom još jednom zakazale. “Inicijalno smo namjeravali podržati 40 kućanstava, ali prikupljena je čak 181 tisuća kuna, i na taj smo način uspjeli podržati 60 kućanstva. Akcija i dalje traje, jer ljudi i dalje gube poslove i javljaju nam se”, objašnjava Potočki.

Dodaje i kako je 95 posto ljudi koji su donirali novac za pomoć azilantima - iz Hrvatske. “U doba pandemije, kada ljudi generalno gube poslove i strahuju, pokazali su solidarnost i podržali druge”, kaže. Ovakva podrška s domaćeg terena snažna je i bitna poruka dobrodošlice.

“Ljudima je nedostajalo podružiti se, popričati”

Nakon početnog perioda lockdowna, AYS Free Shop je ponovno otvoren, uz mjere opreza. “Otvorio se i Porin tada, i svi kojima je nešto trebalo najavljivali su nam se preko Facebooka i dogovarali termin kad mogu doći. Osim higijenskih potrepština, ljudima je trebala i odjeća i obuća. Crveni križ je dijelio nešto, ali to nije bilo dovoljno. Ljudima je nedostajalo i doći u shop, podružiti se, popričati. Potreba za razgovorom, ljudskim kontaktom, bila je velika u ovoj stresnoj situaciji. Nama ‘domaćima’ je bilo puno lakše biti doma u stanovima, nego njima u Porinu. Unatoč svemu, upravo su ljudi iz Porina bili puni razumijevanja za novonastalu situaciju”, priča Potočki.

Tijekom ljeta lakše je bilo obavljati distribuciju, ali i družiti se, razgovarati


Tijekom ljeta shop je radio s puno manje poteškoća, bez ograničenja na mali unutarnji prostor. Vani su postavili stol sa suncobranom. Na stolu je uvijek bilo kave, vode, čaja. Djeca su sjedila na platou, crtala, igrala se. Roditelji su u međuvremenu preuzimali higijenske potrepštine i odjeću. Lakše je bilo obavljati distribuciju, ali i družiti se, razgovarati s ljudima.

“Lavovski su posao, i na početku pandemije, i tijekom ljeta, obavili volonteri i volonterke. Bez njih ništa ne bi funkcioniralo. Moram posebno pohvaliti, uz ‘domaće’ volontere, dvije volonterke, mamu i kćer iz Iraka. One su čitavo ljeto odvolontirale, radile u shopu, pomagale s prevođenjem razgovora.  Čim se moglo ponovno izaći iz Porina, javile su nam se da žele pomoći”, kaže Potočki.

Duha iz Salehove cisterne tako su, makar djelomično, otjerali volonteri i volonterke, samoorganizirani građani, aktivistkinje i oni koji se aktivistima možda ne nazivaju, ali aktivizam žive. Svojim vremenom, svojim kunama. Institucije i velike međunarodne organizacije i ovoga su puta zakazale, upletene u strukture i formulare koji oduzimaju život iz života i ljude iz ljudi.

“Nije nam bila opcija da stanemo s radom i podrškom. To je ono zbog čega smo ovdje. Naša je odgovornost da se snađemo i brinemo jedni za druge”, zaključuje Potočki.

*Ukoliko želite pomoći ili vam treba pomoć: AYS FREE SHOP radi pon, sri, pet, od 11-30 do 16h za korisnike, za donatore od 11.30 do 17h. Više možete doznati na AYS Facebook stranici.

 
Autorica teksta i fotografija:

Ivana Perić


Preporučite članak: