Nedavno je Vlada najavila izmjene Zakona o radu u drugoj polovici 2018. godine, koje bi trebale otići korak dalje u fleksibilizaciji tržišta rada. Pritom se pod fleksibilnošću podrazumijeva zahtjev da se radnici u svakom aspektu prilagode potrebama radnog procesa, odnosno zahtjevima poslodavaca, a ne da fleksbilno upravljaju svojim radnim vremenom. U novoj Radnoj strani mjeseca želimo ukazati na samo neke kontradikcije i dezinformacije o fleksibilizaciji radnih odnosa i reformama radnog zakonodavstva koje se plasiraju u javnost s ciljem diskreditiranja bilo kakve kritike od strane radnika i radnica, preko čijih se leđa teret fleksibilizacije prelama.

Kada se u javnosti pokrene rasprava o radnom zakonodavstvu i pravima, njome dominiraju pozivi poslodavaca na prilagodbu potrebama trižišta i fleksibilizaciju radnih odnosa. Na kraju dana, ta retorika krije isključivo želju za smanjivanjem troškova poslovanja i povećanjem profita, nauštrb pogoršanja socioekonomskog položaja radnika. Čak ni činjenica da se dugogodišnjim provođenjem protržišnih reformi životni standard većine građana smanjio, nažalost nije poljuljala kredibilitet onih koji takve promjene zahtjevaju.

Nekritičko idealiziranje poduzetnika kao isključivih pokretača duštvenog i gospodarskog razvoja, omogućila im je da vlastite materijalne interese predstave kao interese sviju nas. Na primjer, krilatica „što je dobro za poduzetnika, dobro je i za ostatak društva“ tako služi kao vrlo uspješan paravan za rezanje radničkih prava, snižavanje cijene rada, rasformaciju socijalne države, porezne olakšice bogatima i rasprodaju vrijedne državne imovine i poduzeća. Ovakvom razvoju situacije aktivno doprinosi i država, koja ne pokazuje nikakvu želju da samostalno i odgovorno oblikuje politike i tako se uvijek iznova delegitimira u očima javnosti, što je čini još podložnijom pritiscima poslodavaca. Tako se njezino djelovanje u praksi najčešće svodi na pogodovanje interesima poslodavaca, a intenzitet tog pogodovanja uglavnom ovisi o tome postoji li organizirani pritisak ili negodovanje javnosti.

No, javnost se o ovim pitanjima informira preko velikih medija, koji su i sami kroz privatizacijske malverzacije 90-tih i procese komercijalizacije prešli u ruke poslovnih elita. Na taj način mogućnost kritike svedena je na minimum, mjesta za radničku perspektivu nema, a mediji su svedeni na ulogu glasnogovornika svojih vlasnika i oglašivača. Kontrolom medijskog polja, poslodavci uspješno prikrivaju ulogu koju njihovi materijalni interesi igraju u procesu oslabljivanja struktura socijalne države i politici rezanja troškova općenito. Radnici, informirani putem propagandnih kanala čija je uloga uvjeriti ih u nepostojanje bilo kakve alternative, osiromašeni i željni promjene, na kraju prihvaćaju politike koje zatjevaju poslodavci iako su u suštini usmjerene protiv njih.

Rigidno tržište rada?
Hrvatska je, zajedno s većinom tranzicijskih zemalja, u pogledu protržišnih reformi pretekla i vlastite mentore, zapadnoeuropske zemlje. Kad uspoređujemo podatke, tržišta rada na istoku i jugu Europe mnogo su fleksibilnija, radnici manje zaštićeni, cijena rada niža, a atipični oblici zapošljavanja u drastičnom porastu u odnosu na druge zemlje europske regije.
Na primjer, promjene Zakona o radu (ZOR) 2014. godine omogućile su Hrvatskoj da postane zemlja s najvećem brzinom stope rasta privremenog zapošljavanja u EU.

Od 2012. do 2016. godine, broj ljudi koji u Hrvatskoj rade putem ugovora na određeno povećao se s 13,8% na 22,2% (EU - 14,2%), a više od 50% mladih zaposleno je putem tih istih nesigurnih ugovora (EU - 32%). O razmjerima koje je poprimio ovaj trend svjedoči i podatak da se čak 90% novozaposlenih već godinama zapošljava putem ugovora na određeno. Osim toga, rekorderi smo EU po ugovorima o radu s trajanjem do tri mjeseca, s četiri puta većom stopom od europskog prosjeka, a broj radnika koje se ustupa putem agencija od 2013.-2016. godine porastao je 18 puta. Konačno, spomenutim promjenama ZOR-a poslodavcu je omogućeno da 36 puta uzastopno može produžiti ugovor o radu na određeno prije nego je primoran ponuditi radniku ugovor za stalno - ili mu ne ponuditi ništa. Zar to nije dovoljno fleksibilno?


Skupi radnici?
Hrvatska nije samo zemlja fleksibilnog, već i jeftinog rada. Minimalna plaća rasla je samo 14% u 10 godina, dok je u zemljama regije rasla od 36% u Češkoj do 100% u Bugarskoj, te je zajedno s  troškovima koji se obračunavaju na plaću jedna od najnižih u EU. No ono što posebno zabrinjava su tendencije dodatnog osiromašivanja stanovništva. U posljednjih 10 godina bilježimo najdramatičniji pad plaća u EU, čiji je udio pao s 43 na 37% prosjeka zapadne Europe. Guverner HNB-a podatke o padu plaća i paralelnom porastu produktivnosti predstavio je s neskrivenim zadovoljstvom, govoreći kako su ti trendovi učinili ekonomiju konkurentnijom. No, iza priče o konkurentnosti krije se podatak da je od početka gospodarske krize došlo do interne devalvacije od 25%, odnosno, do smanjivanja plaća i mirovina. Drugim riječima, ovaj podatak govori da su ceh krize platili radnici i siromašni, dok je suština politike poticanja gospodarskog rasta bila više rada za manju plaću, uz paralelno poskupljenje usluga i troškova života.
Budući da mit o skupoći hrvatskog radnika nije utemeljen na komparativnim statističkim pokazateljima, možemo ga promatrati kao odraz stava da su radnici isključivo trošak. Imajući na umu koji podaci i trendovi dominiraju javnim diskursom te njihovu materijalizaciju u konkretnim politikama, vidimo da bi točnije bilo pričati o antiradničkoj, a ne antipoduzetničkoj klimi.


Porezno najopterećenija zemlja
U jeku kampanje protiv uvođenja poreza na nekretnine prošlog ljeta, Davor Huić, predsjednik udruge „Lipa“, izjavljuje da je „Hrvatska jedna od porezno najopterećenijih zemalja“. Ta netočna tvrdnja ne odražava samo libertarijanske stavove ovog poduzetnika - čije tvrtke uredno primaju milijune kuna poreznih obveznika kroz poslove s državom, iako se on u javnosti s istom radikalno razračunava - već jedan od najčvršće ukorijenjenih mitova u Hrvatskoj.

Po udjelu ukupnih poreznih prihoda i socijalnih davanja u BDP-u od 37,6%, Hrvatska se nalazi ispod EU prosjeka, dok za socijalnu zaštitu, osobito za mirovine i zdravstvo, izdvajamo još manje. To znači da su oni koji se pozivaju na ovu argumentaciju ili krajnje neinformirani, unatoč lako dostupnim javnim podacima, ili namjerno manipuliraju informacijama u svoju korist. Stvaranjem mita da trošimo previše, libertarijanci žele smanjiti vlastite izdatke za njima nepotrebne, a većini neophodne mehanizme društvene solidarnosti, poput javnog zdravstva ili školstva. Zapravo, problem s porezima nije visina ukupnog poreznog opterećenja, već teret njegove raspodjele među različitim društveno-dohodovnim skupinama. Nasuprot porukama koje dolaze iz mainstream medija, gdje se vodeći hrvatski poduzetnici žale na preveliku državu i poreze koji ih guše, u praksi porezno opterećenje u Hrvatskoj pretežito pogađa siromašniji dio građana.

Podaci pokazuju da je Hrvatska 1. zemlja EU po oporezivanju potrošnje, prvenstveno radi visoke stope PDV-a od 25%. Potrošački porezi spadaju u kategoriju regresivnih, odnosno onih koji se u istom postotku primjenjuju na sve, neovisno o dohotku. Npr. PDV na osnovne životne potrepštine u praksi oduzima veći udio dohotka siromašnima nego bogatima. S druge strane, po oporezivanju kapitala na samom smo začelju Europske Unije, porez na dobit je nizak, a imovinu gotovo i ne oporezujemo. Dakle, oni koji svoje bogatstvo gomilaju u obliku luksuznih vila i stanova ostaju izvan poreznog sustava, a poreze većinom plaćaju oni koji ne posjeduju ništa. Problem, dakle, nije u visini ukupnog poreznog opterećenja, nego u tome da se njime ne zahvaća kapital, odnosno bogatstvo koje se akumuliralo bilo u nekretninama, bilo na bankovnim računima.


'Moram nekako provjeriti radnika'
Iako ZOR propisuje da se ugovor o radu na određeno vrijeme može sklopiti samo iznimno - u situacijama kada a) poslodavacu treba zamjena za privremeno nenazočnog radnika, kad b) obavlja stalne sezonske poslove i kad c) ima objektivne razloge koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja - trenutno se čak 90% novozaposlenih zapošljava na taj način. Takva zloupotreba od strane poslodavca pravda se kao „provjera radnika“, a često se uvodi i argument nestabilnog tržišta, koji bi valjda trebao opravdati kratkoročno zapošljavanje. No, prema definiciji: „poduzetnik je vlasnik poduzeća i osoba koja upravlja resursima (ljudskim i materijalnim) i preuzima rizik da bi ostvario dobit“. Rizik je, dakle, sastavni dio tržišne ekonomije, zbog čega je nemoguće opravdati prebacivanje rizika poslovanja na radnika putem nesigurnih ugovora o radu, dok se dobit čuva samo za poslodavca.

Također, argument provjere radnika problematičan je jer zakon omogućuje poslodavcu da sklopi ugovor na neodređeno vrijeme s probnim radom, upravo kako bi mogao vidjeti odgovara li određeni radnik tom radnom mjestu. Odgovor na pitanje zašto poslodavci zapošljavaju putem nesigurnih ugovora vrlo je jednostavan: radnike na određeno je lakše otpuštati, jeftiniji su,  a nesigurnost radnog mjesta učinkovita je barijera njihovom sindikalnom organiziranju – dakle manje su skloni praviti «probleme». Unatoč tome što ovakvi ugovori za radnike znače nesigurnost, nisku plaću, manjkavu socijalna zaštitu i ograničena radna prava, ne može se očekivati kako ih poslodavci zbog toga neće koristiti.

Morala nema, niti ga može biti
Sve napisano ne predstavlja osudu ponašanja poslodavaca s moralnih pozicija, niti se pozivanjem na moral išta od navedenog može promijeniti. Ponašanje poslodavaca uvjetovano je kapitalističkim odnosima proizvodnje i samim time, sasvim logično. Da bi se opisani problemi s kojima se suočavaju radnici mogli rješavati, potrebno je jasno navesti njihove uzroke, a ne se kao šef deklarativno socijaldemokratske oporbe skrivati iza šupljih fraza o „nepostojanju sukoba između rada i kapitala“, kad je on utkan u samu prirodu proizvodnih procesa. Stvaranje viška vrijednosti, temeljna potreba kapitala, u direktnoj je suprotnosti s interesima radnika te se pretežito oslanja na njihovo dodatno iskorištavanje (rušenjem prava i cijene rada, produljivanjem radnog vremena...).

Poanta zato nije u tome da se zaziva moralno poduzetništvo, već u tome da država osigura okvir koji bi navedene antagonizme između rada i kapitala ublažio te kontrolirao. No ona to sasvim sigurno neće (biti u stanju) raditi dok god je moćna poslovna elita isprepletena s političkim strukturama, već je na to treba prisiliti organizirano radništvo. Jedino političkom borbom i osvještavanjem vlastite socio-ekonomske moći, možemo vršiti dovoljno jak pritisak na poslodavce i državu da nam se, za početak, omoguće bolji radni i životni uvjeti.

 

Izvor naslovne fotografije: Facebook/ Ženska fronta za radna i socijalna prava