U novoj rubrici za Radnička prava, Jakov Kolak donosi pregled važnih vijesti iz svijeta rada za siječanj 2018.

 Za sve koji se nalaze u nepovoljnom položaju na tržištu rada, 2018. je naizgled dobro počela. Povećao se minimalac, a najavljeno je i oživljavanje instituta pripravništva kao mjere zapošljavanja. No, pitanje je koliko će te dvije mjere, osim što su dobar novogodišnji PR za vladu, pozitivno utjecati na životni standard i mogućnosti kvalitetnog zapošljavanja.

Uredbom Vlade, krajem 2017. minimalna plaća povećana je za 163 kune bruto te sada iznosi 3439kn. Iako se ovo petpostotno povećanje predstavlja kao pozitivan pomak za 75 tisuća radnika i radnica koji primaju minimalnu plaću, ono u praksi neće utjecati na porast životnog standarda, već će se njime eventualno osigurati da realna primanja radnika ne padnu ispod prošlogodišnje razine.

S ovim povećanjem, minimalna plaća u Hrvatskoj sada iznosi 41% prosječne plaće, daleko manje od praga od 60% kojeg su postavili sindikati na razini EU. Povećanjem nije dosegnut ni minimum koji su predlagali sindikati u Hrvatskoj, a kojem je cilj bio da minimalac dosegne 45% prosječne bruto plaće, koja je za studeni 2017. iznosila 8321kn.  Situacija izgleda još gore kada se usporede trendovi kretanja minimalne plaće u zemljama u okolici. Tako je u Hrvatskoj od 2008. do 2017. minimalna plaća porasla samo 14%, dok je u istom periodu povećana za 36% u Češkoj, 45% u Poljskoj , 51% u Mađarskoj i 100% u Bugarskoj, dok će u Sloveniji minimalac u 2018. vjerojatno iznositi skoro duplo više od hrvatskog - 842 eura.

Ipak je važno napomenuti da su kroz ove promjene napokon ispravljene neke nepravde koje proizlaze iz lošeg zakonskog definiranja minimalne plaće pa se tako u svotu minimalne plaće više neće uključivati povećanja na plaće na koja radnik ima pravo za prekovremeni rad, noćni rad i rad nedjeljom i blagdanom. No, budući ni ova promjena zakona ne sprečava da se u iznos minimalne plaće uračunaju povećanja plaće za otežane uvjete rada,  u nju će se i dalje moći uključivati svi ostali dodaci na koje radnik ima pravo, kao npr. dodatak za radni staž, troškove prehrane, smjenski rad, dvokratni rad, trokratni rad, poslijepodnevni rad, rad subotom, rad na visini, rad na hladnoći, itd. Zbog toga poslodavci još uvijek mogu „naštimavati“ plaće da ne prelaze minimalni iznos, iako je radnik ostvario pravo na gore navedene dodatke.

Uz to, nova mjera pogoduje poslodavcima  tako što se osnovica pri obračunu doprinosa za zdravstveno osiguranje, zapošljavanje i zaštitu na radu, čije troškove snosi poslodavac, smanjuje za 50 posto, dok osnovica za obračun doprinosa za mirovinsko osiguranje, koji se namiruju direktno od radnika, ostaje netaknuta. To u praksi znači da će se 17,5% doprinosa obračunavati na iznos od 1719,90kn i poslodavacima nositi uštedu od 295kn po radniku. Kada iznos uštede usporedimo s iznosom povećanja radničke neto plaće od 131 kn, jasno je kome je vlada ponajviše izašla u susret.

Uvjet za ostvarivanje prava na olakšicu poslodavcima je „da su s radnikom za prosinac 2017. imali ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću u iznosu minimalne plaće ili manje te da i nastavno u 2018. s tim radnikom imaju ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću do iznosa minimalne plaće“.

Dakle, bilo koji radnik koji je u prosincu 2017. bio zaposlen i kod poslodavca primao minimalnu plaću, a nastavlja kod istog poslodavca raditi za minimalac i tijekom 2018., ima uvjet za umanjenje osnovice za doprinose. S obzirom da se u Hrvatskoj na radnika gleda kao na trošak, s pravom se možemo pitati neće li ova mjera s jedne strane potaknuti poslodavce da plaća svakog novozaposlenog bude upravo minimalna, a s druge smanjiti poticaj za povećanje plaće onima koji su već zaposleni na minimalac. 

Ovako oblikovana fiskalna olakšica poslodavcima šalje poruku da će im se plaćanje radnika minimalnom plaćom višestruko isplatiti. Kad gledamo širu sliku, ova mjera skriva još jednu potencijalnu opasnost. Ukoliko poslodavci počnu masovno primjenjivati pravo na navedenu olakšicu, uzimajući u obzir broj radnika i radnica koji su trenutno na minimalcu, zdravstveni bi sustav (budući da 15% od 17,5% otpada na izdvajanje za primarnu zdravstvenu zaštitu) mogao trpjeti godišnje gubitke veće od 200 milijuna kuna, što bi dodatno uzdrmalo njegovu stabilnost. Budući da se u Hrvatskoj krize u zdravstvu rješavaju tako da se trošak sve više prebacuje na korisnike, što natproporcionalno pogađa najsiromašnije slojeve građana, jasno nam je da će upravo oni kojima vladina uredba navodno pomaže, najviše ispaštati ovakvim ishodom. Tako da u pozadini jedne mjere, s kozmetičkim učinkom prema onima kojima se navodno obraća, stoji pogodovanje poslodavcima nauštrb kvalitete javnih usluga.

Povratak pripravništva

Nešto vise optimizma pruža činjenica da je tijekom donošenja Smjernica za razvoj i provedbu aktivne politike zapošljavanja od 2018.-2020. godine Vlada barem donekle vodila računa o problemima s kojima se susreću mladi na tržištu rada a na koje su upozoravali sindikati i Mreža mladih Hrvatske, ujedinjeni unutar inicijative Vrijedim više. Nakon godinu dana intenzivne kampanje koja je kulminirala prosvjedom održanim prošlog rujna na Markovom trgu, Vlada je najavila povratak pripravništva, odnosno „potpore za zapošljavanje za stjecanje prvog radnog iskustva“, kojom se do 2020. nastoji zaposliti 30 tisuća mladih radnika.

Pripravništvo se uvodi kao alternativa „Stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa“ (SOR), potpuno promašenoj mjeri koja je već dugo predmet raznih kritika. Ključna razlika između pripravnika i korisnika SOR-a jest što pripravnici s poslodavcem sklapaju ugovor o radu, na temelju čega imaju zagarantirana sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa. Zbog toga je puno veća vjerojatnost da će iskustvo koje će dobiti biti relevantno za njihovu struku te da će se nakon odrađivanja pripravništva na tom radnom mjestu i zaposliti. Iako su poslodavci najavili da im je mjera prihvatljiva ukoliko, kao i u slučaju SOR-a, država u potpunosti financira plaću pripravnika, takav ustupak nisu dobili te će država sufinancirati do 50% iznosa plaće.

Unatoč tome što povratak pripravništva može donijeti značajne pomake na ovom polju, mnogi problemi ostaju. Između ostaloga, SOR i dalje ostaje jedna od mjera zapošljavanja čiji korisnici i dalje neće imati nikakva radnička prava, ne postoji način uključivanja u tržište mnogih ranjivih društvenih skupina... No ono što je možda najvažnije u cijeloj priči oko ponovnog uvođenja pripravništva jest to što je ona primjer uspješne borbe sindikata, udruga i mladih ujedinjenih unutar inicijative Vrijedim više, koja može poslužiti kao kanal za mobilizaciju mladih po pitanju borbe za poboljšanje socio-ekonomskih uvjeta.

Novi val fleksibilizacije

Prema najavama koje su pred kraj 2017. dolazile iz Vlade, povoda za takvu borbu u budućnosti neće nedostajati.  Nakon što je zakon o radu iz 2014. otvorio put širenju prekarnih oblika rada s najvišom stopom u EU (s 13,8% u 2012. na 22,3% u 2016.), aktualna vlada najavila je nužnost daljnje fleksibilizacije radnih odnosa. Iskustvo nam govori da je takva retorika samo podloga za nastavak kresanja radničkih prava i porasta nesigurnih oblika zapošljavanja, u čemu već prednjačimo unutar EU.

Kao da to već nije dovoljan udarac na radnike i njihovu svakodnevnicu, u Vladi su najavili i novu mirovinsku reformu. Njome će se najvjerojatnije ići na produljivanje radnog vijeka, veću penalizaciju prijevremene mirovine i ukidanje beneficiranog radnog staža za određena zanimanja – što se pravda pritiscima od strane EU. Međutim, problem takvog pristupa jest što su u Hrvatskoj životni standard i očekivani životni vijek, kao i udio mirovine u prosječnoj plaći, značajno ispod prosjeka EU, zbog čega će se provođenje ovakve reforme negativno odraziti na kvalitetu života mnogih.

Prema tom scenariju, u budućnosti će većina nas biti prisiljena raditi još dulje u sve gorim radnim uvjetima, a ako dočekamo kraj svog radnog vijeka, zadnje dane života provest ćemo u siromaštvu, bez pristupa zdravstvenoj skrbi i skrbi za starije osobe koje će, sasvim izgledno, biti komercijalizirane. Hoće li do toga zaista doći ovisi o tome hoćemo li na vrijeme pružiti organizirani otpor štetnim politikama i dovesti u pitanje mjere kojima se ide niz dlaku poslodavcima, zanemarujući osnovne potrebe radnika i radnica. Drugim riječima, jedini „bijeg“ od takvog scenarija nije jednosmjerna karta za Irsku, već svakodnevna, organizirana borba!

Izvor naslove fotografije; Video reportaža Migrantski rad, Brid