U sklopu projekta “PoZor”, kojeg BRID provodi u suradnji s Mrežom mladih Hrvatske, 17. studenog 2018. održana je radionica s mladim radnicima iz turističkog sektora. Fokus grupama u sklopu projektnog istraživanja nastojimo saznati na koji su način promjene radnog zakonodavstva utjecale na položaj mladih na tržištu rada. Turizam je ujedno i posljednji sektor koji će biti obuhvaćen ovim istraživanjem.

Sektor turizma jedan je od najbrže rastućih gospodarskih sektora u Hrvatskoj te čini oko 20% BDP-a. Prihodi od turizma kontinuirano rastu zajedno s produktivnošću. No, to povećanje opsega posla ne prati odgovarajuće povećanje zapošljavanja. Drugim riječima,sve veća količina posla raspodjeljuje se na premalen broj radnika, što je ujedno i glavni uzrok njihove „povećane“ produktivnosti.

Iako se u javnosti često stvara dojam kako je turizam generator zapošljavanja, ključno je pitanje o kakvim se to poslovima radi. Kada pogledamo izvještaj Ministarstva turizma za 2017. vidi se da je čak 95% novozaposlenih putem HZZ-a potpisalo ugovore na određeno, a ključne karakteristike takvih ugovora su nesigurnost, manja plaća i niža razina radničkih prava. Broj radnika koji rade za stalno smanjio se od vremena prije krize, a gotovo sva nova zapošljavanja su kratkotrajna, što se vrlo negativno odražava na radnike:
Već dugi niz godina je vidljiv trend ugovora na određeno što je uvelike izazvalo nezadovoljstvo radnika, učestalu promjenu poslova i radnog mjesta te na samom kraju iseljavanje u zemlje i krajeve gdje su bolji uvjeti rada. U mom radnom okruženju imali smo prilike svjedočiti razočaranju radnika kada i nakon 10 godina rada na određeno opet dobije isto na potpis, te se u tom momentu odluči na otkaz usred početka sezone.“

Takav način zapošljavanja negativno utječe i na kvalitetu obavljanja posla te dodatno povećava opterećenje  postojećih ili iskusnijih radnika: „ako nam svako ljeto dolaze novi radnici, gubi se kontinuitet kvalitete jer se radnike ispočetka mora obučavati, educirati i učiti procesima rada što zahtijeva vrijeme i strpljenje“. U situaciji kada već nedostaje radnika, ovakvo ponašanje poslodavaca samo dodatno pojačava negativne efekte manjka radne snage te stavlja radnike pod sve veći pritisak u vidu količine i zahtjevnosti posla koji moraju obavljati. S obzirom na opisanu situaciju, mogli bi očekivati da će se to konstantno povećavanje opsega posla pozitivno odraziti na primanja radnika, no, naprotiv, plaće su u sektoru 15-20% manje od prosjeka RH. Stoga ne začuđuje činjenica da sve manji broj radnika pristaje raditi pod takvim uvjetima i seli u inozemstvo.

Iako problemi preopterećenosti i potplaćenosti pogađaju sve radnike u turizmu, neovisno o tipu ugovora pod kojim rade, sezonski radnici nalaze se u najgorem položaju te uz potpunu nesigurnost (a često upravo zbog nje) uglavnom trpe i najteže nepravde: „Poslodavac je isplaćivao minimalac i ostatak je davao na ruke. Također, poslodavac je računao na bakšiš pa bi shodno vlastitoj procjeni davao i plaću. Plaća jeste bila redovna, ali satnica je bila daleko ispod minimalne satnice, 10-11 kuna. Naš radni tjedan je iznosio nešto preko 100 sati“.  Uz apsolutno izrabljivačke uvjete rada, sezonske radnike se vrlo često smješta u prostore nepodobne za boravak: „Bili smo smješteni unutar resorta u bungalovima koji su bili previše derutni da se iznajmljuju. Bili su namijenjeni za četvero ljudi, a nas je unutra spavalo pet ili šest. Dijelili smo bračne krevete. Kad god bi pala kiša sve bi poplavilo.“

Sezonski je rad uglavnom toliko potplaćen da već godinama ne vrijedi ono pravilo da se kroz sezonu „ubiješ“ od posla, ali onda imaš novaca da normalno preživiš ostatak godine. To ujedno predstavlja i jedan od ključnih razloga zašto sezonci pristaju raditi još veće količine prekovremenog rada nego što zakon dozvoljava: „bilo je jako teško, računala sam uvijek da imam prekovremenih sati koji su išli u preraspodjelu i hoće li mi to s godišnjim biti dovoljno za skupiti 9. mjesec za „biro“ kako bi još barem koji mjesec imala kakve takve doprinose“.

S obzirom na činjenicu da sezonski rad pogađa najviše mlade radnike, odnosno one koji su ulazili na tržište rada posljednjih 10 godina, nije čudno da upravo oni u najvećem broju odlaze iz ove države.
Ključni problem ostaje to da sezonski radnici, koji čine sve veći dio zaposlenih u sektoru, nisu organizirani, a upravo su oni ti koji rade u najtežim uvjetima:  „Jako mali broj radnika, pogotovo oni koji nisu stalno zaposleni, vidi smisao učlanjivanja jer se zadržavaju kratko, odnosno dok im traje potpisani ugovor o radu u sezoni, pa zato misle da ne mogu ništa promijeniti“.

Dakle, iako nezadovoljni, mladi prekarni radnici uglavnom ne vide mogućnost promjene trenutnog stanja, a bolji život traže u  zemljama s višim standardom radnih i životnih uvjeta. Takvo je stanje snažno potpomognuto strukturnim faktorima, odnosno nesigurnost i fleksibilnost[1] zasad predstavljaju vrlo efikasnu branu zajedničkom organiziranju.



Izvor naslovne fotografije: Wikipedia


[1] Fleksibilnost kao apsolutna prilagodba potrebama radnog procesa, a ne bolja mogućnost upravljanja svojim vremenom.