U knjižnici Bogdana Ogrizovića u organizaciji Radničkog portala održana je tribina „Zabrana štrajka u Croatia Airlines-u“  na kojoj su sudjelovali Antonio Čorak iz Sindikata Organizacija radnika Croatia Airlines (ORCA), Ivana Lojo iz Sindikata Kabinskog Osoblja Zrakoplova (SKOZ) te Mijat Stanić iz Nezavisnog Cestarskog Sindikata (NCS), a moderator je bio Dimitrije Birač sa spomenutog portala. Povod za održavanje tribine bila je sudska zabrana štrajka u Croatia Airlines-u (CA) ovog kolovoza, a sudionici su detaljno ispričali o događajima koji su prethodili kulminaciji sukoba između radnika i uprave.

Kao što je objasnio Antonio Čorak; “Sindikat ORCA je nastao kao udruženje strukovnih sindikata u CA kako bi prema zakonu o reprezentativnosti mogao sudjelovati u kolektivnom pregovaranju. Udruživanjem ORCA je ujedno postala i najveći sindikat unutar CA što je kod uprave izazvalo strah koji je bio očigledan u paničnim pokušajima uprave da uključe druge radnike u žuti sindikat pod njihovom kontrolom s ciljem ostvarivanja većine nasuprot ORCA-e.”

Iako priča o nesposobnim upravama, lošim upravljanjem, podrivanjem radničkog udruživanja paralelno sa srozavanjem uvjeta rada unutar CA seže dalje u prošlost, sudionici tribine pretežito su se fokusirali na razdoblje koje je prethodilo štrajku. U posljednje dvije godine radnici su pokušali izboriti potpisivanje novog kolektivnog ugovora, prilikom čega su bili suočeni s pritiscima uprave, žutih sindikata, medija ali i intervencijom izvršne vlasti. Budući da upravu državne aviokompanije postavlja upravo vlast, proces kolektivnog pregovaranja dodatno je specifičan i kompleksan. Tako je 2017. godine, kad su radnici zaprijetili štrajkom, u proces intervenirao ministar Butković koji je obećao kolektivni ugovor i novu upravu, a za uzvrat je molio strpljenje. Nakon što se godinu dana ništa obećano nije ispunjeno, radnici su u srpnju 2018. ponovno najavili štrajk. Prošlogodišnji scenarij se ponovio, no ovoga je puta glavnu ulogu preuzeo premijer Plenković pozivajući predstavnike radnika na razgovor i obećao im razrješenje problema u roku od mjesec dana. Oni su pristali, a nakon što obećanje (opet) nije izvršeno, pokrenuli su proces stupanja u štrajk. Budući da su u nekoliko navrata izigrani, radnici više nisu mogli biti umireni obećanjima, ulogu sprečavanja štrajka preuzelo je sudstvo RH. Naime, županijski sud  je zabranio štrajk s obrazloženjem da sindikati nisu pregovarali u dobroj mjeri, a takva odluka predstavlja presedan u Hrvatskoj, a i u svijetu o čemu smo već pisali.

Sve navedene intervencije imale su samo jednu funkciju, spriječiti radnike da se izbore za bolje uvjete rada, u čemu su laži i zastrašivanja, a i direktna intervencija politike u sudski proces, dozvoljena sredstva. Ako je ta odluka presedan, ona samo ukazuje na odnose moći u Hrvatskoj, odnosno na percepciju poslodavaca i države da su radništvo i sindikati toliko slabi da ne predstavljaju prijetnju čak i u slučaju ekstremnog kršenja radničkih prava. Takva naočigled politički motivirana i protuzakonita odluka kojom se onemogućava radnike da koriste posljednji legalni mehanizam borbe za svoja prava, prošla je bez reakcije. Poslano je tek nekoliko „oštrih“ dopisa u kojima se takva praksa osuđuje, a konkretnu pomoć ponudio je tek NCS (barem koliko je znano javnosti). U nedostatku ikakve ozbiljne reakcije bilo je logično da Vrhovni sud bez oklijevanja potvrdi odluku Županijskog suda (doduše, uz izmijenjenu argumentaciju).

Ivana Lojo iz SKOZ-a govorila je o pogoršanju uvjeta rada u CA. Uz, nažalost već poznate probleme, istaknula je jedan za struku specifičan, a za radnike i putnike osobito zabrinjavajući problem. “Sve kabinske radnike se konstantno drži na zakonski propisanom minimumu pauza između letova, a dežurnih/rezervnih radnika nema. Uzrok tome prvenstveno je nevoljkost uprave da zaposli nove radnike, pa tako u posljednjih 10 godina nije bilo zapošljavanja na neodređeno među kabinskim osobljem." - kaže Ivana Lojo. Dakle, principi karakteristični za cjelokupno tržište rada – ugovori na određeno, nesigurnost i uštede na radnicima - pravilo su i unutar CA.  Kako to u praksi izgleda najbolje opisuje primjer leta za Dubrovnik, koji je kasnio nekoliko sati, jer se čekalo da stjuardesa koja odrađuje let iz Frankfurta sleti u Zagreb i instantno se prekrca u avion za Dubrovnik. Zbog ušteda nema dežurnog osoblja koje bi moglo pokrivati letove u slučaju da se netko od radnika razboli, a svaka promjena u rasporedu stvara velika i nepotrebna kašnjenja. Za kraj je zaključila da je radnika premalo, te da ih se „cijedi“, a problem takve prakse nisu samo potencijalna kašnjenja, već i sigurnost putnika, budući da visoko odgovoran posao obavljaju očigledno iscrpljeni radnici.

Mijat Stanić u svom obraćanju progovorio je o važnosti, ali i trenutnoj slabosti sindikata u Hrvatskoj. Upozorio je da su štrajk i kolektivni ugovor najjači alati u borbi za ostvarenje prava radnika te se upravo zato to pravo nastoji radnicima oduzeti. Naime,  što se više sindikati pokazuju kao nemoćni da zaštite interese radnika, članstvo sve više opada što opet dovodi do dodatnog slabljenja moći sindikata jer - bez članstva nema pregovaranja. Najvažnija stvar na koju je Mijat podsjetio jest da ono što sindikat čini jakim su kasa uzajamne pomoći i prihodi od članarina! “Novac koji se uplaćuje služi kako bi se mogli organizirati uspješni štrajkovi i održavati solidarnost unutar sindikata, a članstvo je ono što daje snagu i povećava mogućnosti da radnička akcija uspije. Bez te dvije komponente sindikat ne može ispunjavati svoju ekonomsku i političku funkciju, a nestankom radničkog organiziranja otvara se prostor eksploataciji kakvu na ovim prostorima nismo vidjeli od početka 20. stoljeća.” - kaže Mijat.  Radnici se mogu izboriti za svoje interese jedino ako su u mogućnosti nanijeti ekonomski i politički trošak poslodavcima/gazdama i njihovim zaštitnicima/partnerima iz državne hijerarhije. Zato je Stanić s pravom naglasio da su poslodavci u strahu jedino od organizirane sile te da se novci od sindikalnih članarina ne bi smjeli trošiti na izlete i poklone već za konkretno djelovanje - troškove štrajka koji je najjače oružje koje radnici imaju.

No, kao što je pokazao primjer CA, te su borbe iscrpljujuće i teške, a upravi na raspolaganju stoji puno veći broj opcija gušenja štrajka, osobito u kontekstu suvremene antiradničke paradigme. Borba radnika je vječita borba uzbrdo, o čemu  svjedoči i historijat radničkog pokreta. Tako se uz žute sindikate, državu koja pogoduje poslodavcima i namješta uprave u javna poduzeća po načelima nepotizma, roda i stranke, lošu zakonsku zaštitu,sve više moraju nositi i s tužbama. Radnici CA istaknuli su da im je svaki put kad su štrajkali po automatizmu, dolazila tužba. To jako komplicira cijeli proces - kroz pravne peripetije nastoji se iscrpiti i onemogućiti radnike u legalnom i legitimnom nastojanju da osiguraju povoljniju poziciju unutar poduzeća. Svaku izjavu treba odvagati, treba paziti na sve „cake“, a resursi uprave su veći od radničko-sindikalnih. Organizacija štrajka općenito je vrlo zahtjevan posao, a kroz uplitanje sudstva stvar se dodatno usložnjuje. Opisani proces samo je kulminirao očitom instrumentalizacijom sudova od strane izvršne vlasti u slučaju CA. Dodatna opasnost ovog presedana jest  „chill effect“, odnosno može se pretpostaviti da će, tim praksama izloženi, radnici unaprijed odustati od mnogih radnji u strahu od tužbe. Iako je to nešto što je nemoguće izmjeriti , ono predstavlja realnu opasnost. Također, za očekivati je da će ovaj presedan dodatno „popularizirati“ tužbu kao efikasno sredstvo zastrašivanja radnika. O tome svjedoči i slučaj nedavnog štrajka u firmi Leistritz u Belišću gdje je vlasnik čim su radnici stupili u štrajk, podigao tužbu protiv radnika.

Ono što slučaj CA čini  opasnim presedanom nije samo sudska zabrana štrajka već i obrazloženja koja se koriste kako bi se opravdalo takve zabrane, poput onoga da će štrajk u sezoni nanijeti velike gubitke poduzeću. Štrajk se radi upravo kako bi nanio štetu poslodavcu i prisilio ga na pregovore, a to ga i čini jedinim preostalim legalnim sredstvom radnika da zaštite svoje interese naspram interesa poslodavca (koji se prvenstveno svodi na povećanje profita). Kao što sami radnici objašnjavaju, čak i ako Ustavni sud poništi odluku Vrhovnog - to će se dogoditi u zimu kada štrajk više neće imati ni približno takvu snagu budući da je CA „sezonska organizacija“ koja profite stvara kroz ljeto i zimske blagdane te time pokriva gubitke akumulirane van sezone.

Radnici su se osvrnuli i na ne baš svijetlu budućnost kompanije. Što se tiče daljnjih sindikalnih planova, ne planiraju se učlaniti u neku središnjicu, budući da su razočarani time da ih niti jedna središnjica nije došla podržati nakon  presude. CA je u velikim problemima, a dvije godine borbe, povrh iscrpljujućih radnih uvjeta, ostavilo je traga na ljudima - nezadovoljstvo se gomila, a loše odluke uprave uništavaju firmu te samim time i radnike. Nakon što su ih sve službene institucije izigrale, odlazak iz Hrvatske čini im se sve primamljivijom opcijom, osobito jer su svjesni da u inozemstvu postoji velika potražnja za kvalificiranom radnom snagom iz zrakoplovnog sektora. Generalno, kod njih prevladava  stanje šoka jer igrali su po pravilima i ostali su prevareni. No, zaključne rečenice nisu bile depresivnog tona. Dvije godine borbe su uz umor i razočaranje dodatno razvile svijest radnika da postoji strukturni antagonizam između njih i uprave te da je jedini način da se izbore za vlastite interese, zajedništvo i organiziranje.” Radnička borba je javni interes, a kad postoji solidarnost nema tog štrajka koji bi se mogao zabraniti sudskim putem. “ - zaključili su radnici.

Izvor naslovne fotografije: From Wikimedia Commons, the free media repository