Uoči Dana trgovaca, 29. travnja, Sindikat trgovine Hrvatske izdao je priopćenje u kojem upozorava na sve gore uvjete rada u trgovini: radnika je sve manje, a posla sve više; prekovremeni rad se ne plaća, a kada dođu inspekcije, zaposlenicima se govori da drže jezik za zubima.

Pismo STH-a u široj je javnosti ostalo bez reakcije, a samo dva dana kasnije, na Prvi maj, neometano su radili svi veći trgovački lanci. Bitka koja se nekad u javnosti žustro vodila oko radnog vremena trgovaca već je odavno pala u drugi plan, pogotovo otkako je Ustavni sud dvaput ukinuo zabranu rada nedjeljom zbog, između ostalog, ograničavanja slobode poduzetništva – prvi put 2004. na zahtjev velikih trgovačkih lanaca, a onda još jednom 2009. na samom kraju Sanaderove ere. Da stvar bude gora, izmjenama Zakona o trgovini 2011. godine naprosto su izbačene sve odredbe koje su regulirale radno vrijeme i ono je u konačnici prepušteno volji poslodavca. Otada je, u interesu poslodavca naravno, postalo sasvim normalno i zakonito da trgovine rade i danju i noću, nedjeljom i blagdanima, kad god se može okrenuti neka zarada.

“Prosječno tjedno radno vrijeme u trgovini debelo je iznad 40 sati. Poslodavac kao standard računa poslovno radno vrijeme trgovine,  a ne ono stvarno kada radnici dolaze na posao kako bi obavili sve pripreme za otvaranje dućana i kada nakon zatvaranja ostaju pospremati prodavaonice”, objašnjava Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata. STH je prošle godine izračunao da poslodavci u trgovini, služeći se ovakvim i drugim trikovima, na godišnjoj razini utrže 174 neplaćena sata rada od svakog radnika, odnosno da radnik godišnje poslodavcu daruje mjesec dana svoga rada.

Kriza se prelama preko leđa prodavačica

Prosječna plaća radnika u trgovini na malo – njih čak oko 95.000 – prema službenim statistikama iznosi oko 4200 kuna. Međutim, ta brojka zamagljuje razlike u plaći koje postoje između različitih zanimanja,  primjerice između primanja blagajnice ili voditelja poslovnice. Tako je prema posljednjem istraživanju servisa Mojaplaca.hr koji kvartalno objavljuje podatke o visini plaća u Hrvatskoj, prosječna plaća prodavača iznosila bijednih 3166 kuna. Ovaj sektor po plaćenosti, kojem god da se izvoru podataka priklonili, u svakom slučaju pada ispod državnog prosjeka, što je pogotovo zabrinjavajuće ako uzmemo u obzir da dvije trećine zaposlenih čine žene, po plaćenosti i inače diskriminirana društvena skupina.

U trgovini je zbog krize u posljednjih pet godina izgubljeno oko 10.000 radnih mjesta, a poslodavci usto režu troškove gdje god stignu pa osim spomenutih plaća i neplaćenih sati na radnicima štede i tako da ih opterećuju sa što više poslova, što možemo i sami primijetiti kada, na primjer, posjetimo Todorićev Tisak pa vidimo da je preko noći postao i kopirnica i bankomat i pošta, a broj prodavača je ostao isti. Pored toga poslodavci u posljednje vrijeme štede i tako da prebacuju radnicima teret plaćanja manjka u blagajni koji nastaje zbog krađa, iako njih prodavači – pogotovo sada kada ih zbog krize u smjeni radi sve manje, a zaduženi su za nadgledanje velikog prostora trgovine – fizički ne mogu spriječiti. “Poslodavac radniku uruči izjavu da potpiše kako je voljan otplaćivati manjak, recimo 200 kuna u 12 rata, prijeti mu tužbom, stvara na njega pritisak jer zna da nema nikakvih dokaza i da će izgubiti tužbu ako slučaj dođe do suda”, govori nam Zorica Radetić, predsjednica Sindikata radnika trgovine Hrvatske. U njenom sindikatu, objašnjava nam, takve stvari ne prolaze, napominje da radniku iznos mogu skidati jedino ako on na to svojevoljno pristane, a onim radnicima koji to odbiju sindikat pruža adekvatnu pravnu pomoć. Uz dobru zaštitu, pomoći dakle ima, ali ova pojava po svoj je prilici postala raširena, teško ju je posvuda i u svakom trenutku kontrolirati, pogotovo kada znamo da radnici često u strahu potpisuju i bjanko papire, sve samo da zadrže posao.

Loši zakoni i otežano sindikalno djelovanje

Ovi problemi radnika u trgovini, a zaista smo spomenuli samo nekolicinu već se duže vremena ponavljaju u medijima, nakratko plijene pažnju i izazivaju sućut čitatelja. Međutim, javni apeli ili prokazivanje poslodavaca nije i vjerojatno neće donijeti nikakve bitne pomake za trgovce, a ni zahtjevi sindikata za boljim zakonskim rješenjima za trgovinu – poput onog o zabrani rada nedjeljom koje je srušio Ustavni sud – nisu dosad urodili plodom. Tako se opet vraćamo na jednostavnu jednadžbu koja govori da jedino vlastitim snagama – sindikalnim organiziranjem i stvaranjem pritiska – radnici mogu sami sebi pomoći. Mada, u sektoru trgovine tu ponovno nailazimo na velike probleme. Prije svega, ova grana pati od manjka sindikaliziranih radnika, inače tipične boljke privatnog sektora. Prema posljednjim dostupnim podacima koje je 2010. godine predstavio sociolog Dragan Bagić, sindikalna gustoća u trgovini iznosi tek 12%, što je čak manje i od ukupnog prosjeka privatnog sektora (16,8%). Upitana s kojim se problemima najčešće susreće pri organiziranju radnika, Zlatica Štulić, predsjednica najbrojnijeg sindikata u djelatnosti, odgovara: “Mnoga trgovačka društva imaju direktnu ili indirektnu zabranu organiziranja u sindikat, radnicima se daju ‘savjeti’ da gazda ne voli da budu članovi sindikata, pa i da će ih nagraditi ako se iščlane iz sindikata.”

O sputavanju sindikalnog organiziranja govori nam i Mario Iveković koji spominje kako poslodavac vrši sve veći pritisak na sindikalne povjerenike: “U jednom se trgovačkom centru sindikalni povjerenik pobunio protiv prekovremenih sati, a poslodavac ga je zauzvrat, da mu stane na kraj, lažno optužio za krađu robe, dao mu nezakonit otkaz i čak natjerao zaštitara da pod prijetnjom otkaza potvrdi da je vidio krađu.” Iako će ovaj slučaj vjerojatno uskoro doživjeti sretan kraj - budući da je zaštitar kasnije posvjedočio da ga je poslodavac natjerao da se okrene protiv povjerenika - ovakvi sudski postupci traju godinama, radnike obično ostavljaju u neizvjesnosti i vidno istraumatiziranima pa nije ni čudo da sindikalno organiziranje ljudima ulijeva strah u kosti. Pored svega, napominje Iveković, organiziranje je dodatno otežano novim Zakonom o radu po kojem se sindikalni povjerenik ne može imenovati, niti dakle uživati zakonsku zaštitu od otkaza, ako sindikat u poduzeću nema barem pet članova, a tom odredbom najviše se diskriminira sindikalno organiziranje u manjim poduzećima.

 Mala poduzeća – arena sindikalne borbe

 A upravo je takvih poduzeća u trgovini jako puno. Hrvatska naime trenutno u sektoru trgovine na malo ima samo 5,12  zaposlenih po poduzeću. Sva tri naša sugovornika slažu se da je zbog rascjepkanosti teže organizirati radnike u malim trgovinama nego u velikim trgovačkim lancima. Štulić nam govori da se radnici u velikim trgovačkim sustavima, bez obzira na to rade li u malim dućanima ili velikim supermarketima, organiziraju u svoje podružnice i biraju sindikalne povjerenike, a nije problem ni ako se rotiraju po trgovinama jer se uvijek javljaju svom sindikalnom povjereniku. “S druge strane, u manjim poduzećima radnici su najčešće članovi pojedinci, obraćaju se direktno nama u sindikat, a postoji i problem slobode učlanjivanja”, ocjenjuje Štulić. Radetić nam govori kako njen sindikat po poduzećima ima jako puno pojedinačnih članova. Ured im radi 24 sata dnevno, pokrivaju širok teren od Benkovca preko Ogulina do Požege i dalje, a sav novac koji dobiju od članarina ubrzo i potroše, za što im, kaže, nije nimalo žao. “Politika našeg sindikata je da i na jednog člana gledamo kao da ih je tristo”, govori nam. Takav terenski rad, naš je utisak, neosporno iziskuje jako puno financijskih resursa i energije, ali s obzirom na samu raspršenu strukturu sektora, čini se da ništa drugo ne preostaje.

Nimalo laki uvjeti organiziranja kao i velik pritisak poslodavaca danas se nažalost ogledaju u slabljenju moći i pregovaračke pozicije sindikata. U sektoru trgovine već više od dvije godine ne postoji granski kolektivni ugovor. Zadnji važeći, naime, jednostrano je i bez puno objašnjenja otkazala Hrvatska udruga poslodavaca nakon trinaest godina primjene, a radnici su tom odlukom ostali zakinuti za regulaciju minimalnih prava poput radnog vremena blagdanima, prekovremenog rada, troškova prijevoza, godišnjeg odmora, jubilarnih nagrada i sličnog. Sudeći prema istraživanju Dragana Bagića o pokrivenosti kolektivnim ugovorima iz 2014. godine, njih je na razini poduzeća svega 12 i štite prava oko 15.000 zaposlenih. Usporedbe radi, da se još jednom poslužimo Bagićevim podacima, u sektoru turizma koji je opsegom manji od trgovine u upotrebi je čak 87 kućnih ugovora. Štulić nam govori kako su kolektivni ugovor sklopili primjerice s Konzumom, no u nekim drugim trgovačkim lancima, konkretno Billi, Plodinama i Lidlu, kolektivni ugovor ne postoji. U STH-u rade na tome da što više radnika u trgovini zaštite kroz kolektivne ugovore, a trenutno su i u procesu pregovora oko novog granskog kolektivnog ugovora.

Koliko će u tome uspjeti zasigurno će ovisiti o snazi sindikata i pritiscima koje će biti u stanju izvršiti, a to će pak neminovno ovisiti o uspješnoj terenskoj organizaciji i mobilizaciji članstva. Na kraju, na pregovaračku poziciju sindikata utjecat će i njihova razjedinjenost. Ne možemo pouzdano reći koliko sindikata djeluje u sektoru trgovine, ali za ilustraciju možemo navesti da ih je u samo u Konzumu aktivno desetak. “Sindikati bi se sada zaista trebali udružiti da prisile državu na potpisivanje novog kolektivnog ugovora jer ovakav status quo ide jedino poslodavcu na ruku, zato uostalom oni i odugovlače s potpisivanjem novog”, govori nam Radetić. Da je ujedinjenje sindikata bitno smatra i Štulić koja nas je obavijestila da je STH napravio prvi korak i pokrenuo inicijativu za ujedinjenje srodnih sindikata u okviru SSSH-a. Kako će taj proces dalje teći ostaje tek vidjeti, ali ono što je sigurno je da s obzirom na sve veće kršenje radničkih prava u ovom sektoru sindikate čeka velik posao.

Konzum iznutra

U vodećem maloprodajnom lancu prosječna plaća prodavača manja je od 4000 kuna iako je poduzeće u 2013. godini uprihodilo čak 13 milijardi kuna, od čega 170 milijuna čiste dobiti. Radnici Konzuma, točnije njegove blagajnice, u javnosti su postale simbol izrabljivanja, no zbog straha od otkaza od njih ćete rijetko čuti da se žale na uvjete rada. Budući da nas je zanimalo kako se živi u Konzumu, odgovore smo odlučili potražiti na nešto sigurnijoj lokaciji, u Klubu umirovljenika Konzuma na zagrebačkoj Pešćenici,  gdje smo se susreli s jednim aktivnim sindikalnim povjerenikom koji je međutim želio ostati neimenovan. “Puno je zaposlenih na određeno vrijeme u Konzumu, možda i 20-ak posto od ukupno 15.000 ljudi”, govore nam bivši radnici dok za drugim stolom njihovi kolege odrađuju standardnu partiju bele. “Danas se prekovremeni sati radnika u Konzumu ne plaćaju, poslodavac ih zaobilazi na razne načine, ali situacija na tržištu rada, gdje broj nezaposlenih stalno raste, diktira odnose.” Jedan vozač, u mirovini već pet godina, priča kako su im se gomilali prekovremeni sati jer im se priznavala samo vožnja prema toni prevezenog tereta, no ne i kada bi se vraćali s puta praznih kamiona. Njega je, kaže, Todorić zakinuo za godinu i pol staža jer je punih šest godina zaobilazio pravila o tri mjeseca beneficiranog staža godišnje za vozače tako što je s vozačima sklapao ugovore za vožnju kamiona manje tonaže jer takve zakon ne pokriva.

No u Konzumu nije uvijek bilo tako, pa se naši sugovornici prisjećaju druge polovice devedesetih kada su se počeli sindikalno organizirati. Kako bi prevladali problem rascjepkanosti radništva po dućanima, sindikalisti su oformili koordinaciju podružnica, no vodstvo sindikata, tada na čelu sa sindikalistkinjom Anom Knežević, htjelo je radi kontrole biti na svim sastancima koordinacije. S druge strane, kada se trebalo izboriti za veći broj sindikalnih profesionalaca, Knežević se dogovorila za samo njih sedam, mada je realno imala osnove za duplo toliko, što je znatno otežalo daljnje organiziranje na terenu. Sukob između sindikalne baze i Ane Knežević tinjao je godinama, posebno je potenciran kada su radnici shvatili da Todorić saznaje i prije samog članstva kakve su namjere vodstva, a konačno je eskalirao 2004. kada su smijenjeni sindikalni povjerenici. Tih se godina postepeno počinju smanjivati i radnička prava u Konzumu: regresi, božićnice, godišnji odmori.

Rascjepkanost poduzeća i danas predstavlja velik problem za sindikalno organiziranje u ovom prehrambenom lancu, ona se u Zagrebu nekako još i prevladava, no po procjeni bivših zaposlenika, već u okolnim selima članstvo je neintegrirano i ovisno o volji poslovođe dućana.  Bivša radnica, danas penzionerka, ispričala nam je kako je nekoć kolektiv tadašnjeg Unikonzuma živio skupa, ljudi se družili izvan radnog vremena, a danas se sve manje poznaju. Fluktuacija je golema, strah sve veći, a sindikati razjedinjeni. Prema njihovim procjenama, kroz prvih desetak godina rada oko 80% radnika bilo je u članstvu sindikata, a danas je u njih desetak učlanjeno manje od polovice radnika.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu RAD.