Bez obzira na vlasničku strukturu i demokratizaciju upravljanja, firme koje funkcioniraju po modelu radničkog dioničarstva nisu lišene neizvjesnosti i rizika koje sa sobom nosi konkurencija na kapitalističkom tržištu. Međutim, iako im je manevarski prostor određen profitnim imperativom kao i svim drugim firmama, postoje primjeri koji ukazuju na šire ekonomske i socijalne potencijale takvog modela.

Radničko dioničarstvo stalno je prisutna i pod udarom krize sve raširenija ideja među radnicima koji se bore za spas svojih poduzeća i nastavak proizvodnje. Đuro Đaković Elektromont, Mirna Rovinj, hotel Imperijal Rab, Jadroplov – samo su neka od poduzeća u kojima su protekle godine radnici ili sindikati predlagali radničko dioničarstvo. Pritom se, unatoč učestalosti ovih zahtjeva, radničko dioničarstvo (još uvijek) ne javlja kao sustavna i organizirana borba već prije kao izolirana strategija spašavanja poduzeća koja su u teškom poslovnom stanju, pred stečajem ili privatizacijom. Dosad rijetki uspješni slučajevi radničkog dioničarstva, poput tvornice ITAS u Ivancu kod Varaždina, pokazuju da takva strategija može značiti spas proizvodnje i radnih mjesta, ali i bitno utjecati na širenje demokracije na radnom mjestu te na održivost proizvodnje. S druge strane, nedostatak kritičkih istraživanja koja bi promotrila radničko dioničarstvo u hrvatskom kontekstu, njegove prednosti, ograničenja ili preduvjete za implementaciju, dovodi do toga da se radničko dioničarstvo neselektivno spominje kao univerzalni lijek za sve probleme ekonomije, dok sustavne analize i dalje izostaju.

ITAS-ov poučak

Jedan od rijetkih primjera uspješnog radničkog preuzimanja tvornice ivanečka je tvornica alatnih strojeva – ITAS, preživjeli ostatak nekadašnjeg metalskog diva Prvomajske, u ono vrijeme šestog proizvođača alatnih strojeva u svijetu. Nakon što ju je bivši poslodavac doveo na rub propasti, tvornica se modelom radničkog dioničarstva uspjela izvući iz stečaja te danas uspješno posluje i zapošljava gotovo 250 radnika. Za razliku od drugih primjera u Hrvatskoj, gdje su radnici uglavnom ili manjinski vlasnici ili nemaju upravljačka prava, u ITAS-u su radnici vlasnici poduzeća, njime upravljaju, te jedino oni mogu posjedovati dionice koje se ne mogu prodavati na tržištu, a specifična pitanja poput otkupa dionica nakon mirovine ili odlaska zaposlenika iz poduzeća ITAS namjerava ubrzo normirati novim modelom upravljanja. Tijekom svoje borbe radnici su uspjeli izgraditi demokratske prakse odlučivanja, čak i u izrazito neprijateljskim uvjetima izvlačenja imovine i financijskih sredstava iz firme, sudskih procesa protiv sindikalista i radnika, sabotaže od strane lokalne politike i ignoriranja od strane države.

Kako nam je prilikom prošlotjednog posjeta poduzeću rekao Dragutin Varga, radnik i predsjednik Upravnog odbora ITAS-a, postoji cijela izgrađena struktura za donošenje poslovnih odluka: najvažnija demokratska institucija u poduzeću je pogonska komisija (sastavljena od sindikalnih povjerenika, radničkog vijeća, voditelja proizvodnih pogona i izabranih radničkih predstavnika), koja donosi obvezujuće ili savjetodavne odluke, a zatim ih se na Upravom odboru potvrđuje i provodi. O svom radu pogonska komisija informira radnike i zajedno s njima odlučuje o bitnim strateškim pitanjima – primjerice hoće li se dobit ulagati u proizvodnju ili plaće – a koliko će takva forma u budućnosti uspjeti doskočiti problemima hijerarhijske podjele između tzv. manualnih i intelektualnih radnika i zaista dugoročno uključiti radnike u proces donošenja odluka, ostaje tek vidjeti.

Obrazovanje kao ključ održivosti i razvoja

Okosnica razvoja ITAS-a temelji se na ulaganju u proizvodnju (dosad je sva dobit uložena natrag u proizvodnju), tehnološkom razvoju, ali i kvalitetnom obrazovanju kadrova. Trenutno u poduzeću gotovo polovicu radnika čine mladi, novopridošli kadrovi, a većina njih dolazi ili sa zagrebačkog strojarskog fakulteta ili iz dvije obližnje strukovne škole iz Varaždina i Ivanca. Umjesto da od obrazovnog sustava zahtijeva “strukturne promjene” kako bi dobili željenu radnu snagu, koja uslijed promjena na tržištu i poslovnih prioriteta već sutra može postati nepotrebna, ITAS je pokrenuo inicijativu za uvođenje konkretnih školskih programa u dvije okolne škole, uložio sredstva za praktičnu obuku budućih radnika, te pružio materijalna sredstva (strojeve) i znanje koje se koristi u obrazovanju i onih kadrova koji na kraju neće raditi u ITAS-u. S druge strane, regrutiranjem i zapošljavanjem najvećeg dijela kadrova koje je obučio, tvornica direktno utječe na zaposlenost i razvoj kraja u kojem je inače nekad dominirala metalska industrija čija su infrastruktura i znanje tek djelomično očuvani naporima ovih radnika. Plan im je u budućnosti napraviti i centar znanja za metalsku branšu kakav je već postojao u Ivancu, u kojem bi ITAS-ovi inženjeri prenosili znanje mladim ljudima, kao i stvarali interes za ovu “industriju bez koje nema industrije”. Ideja iza ITAS-ova rada je tako očuvanje proizvodnje i dugoročna održivost poduzeća za razvoj kraja.

Iskorak koji je ITAS postigao privukao je pažnju medija i javnosti pa su jedni o tvornici stali govoriti kao o povratku samoupravljanja, drugi objašnjavati kako su radnici ITAS-a zapravo mali kapitalisti, a treći izražavati skepsu komentirajući kako takvi primjeri ne mogu predstavljati alternativu kapitalističkoj proizvodnji, naprosto zbog podređenosti poduzeća tržišnoj logici i konkurenciji koju diktiraju veliki igrači. Prvo, ne treba to pretjerano naglašavati,  ITAS je baš kao i sva druga poduzeća prisiljen natjecati se na slobodnom tržištu kako bi preživio, odnosno sama vlasnička i upravljačka prava nad poduzećem ne znače ujedno i radikalnu transformaciju tržišnih odnosa niti se takva poduzeća mogu od njih u potpunosti zaštititi.

Tržište i održivost

Poslovanje ITAS-u zasad ide dobro, proizvodnja se svake godine diže za 15-20%, tvornica trenutno preko 90% svojih proizvoda plasira na stabilno međunarodno tržište alatnih strojeva koje se u posljednjih 20 godina gotovo utrostručilo. Većina izvoza odvija se preko njemačke kompanije Kunzmann, po čijoj licenci ITAS izrađuje liniju alatnih strojeva, pružajući im jeftinu, a visoko kvalitetnu radnu snagu. Na domaćem tržištu određena suradnja postoji s Končarom te nekolicinom manjih, specijaliziranih firmi. ITAS-ov plan dugoročnog razvoja uključuje proizvodnju strojeva prema vlastitim konstrukcijskim nacrtima, koji bi mogli postitći veće cijene od onih koji se izrađuju prema licencama, no za takvu vrstu razvoja još uvijek ne postoje odgovarajući financijski uvjeti. Ono što je dodatni osigurač stabilnosti ITAS-ovog poslovanja jest činjenica da je proizvodnju ovakve vrste, visoko-tehnološku s jako bitnim ljudskim faktorima znanja i iskustva, teško tek tako izmijestiti u zemlju s još nižom cijenom rada jer obuka inženjera i alatnih majstora, vođena između ostalog i s ciljem dostizanja zadovoljavajuće razine produktivnosti, traje nekoliko godina. Međutim, izloženost tržištu ujedno znači da će nastavak proizvodnje nužno ovisiti o jačini konkurencije gdje krupni kapital diktira uvjete proizvodnje uvijek jeftinijom radnom snagom i većim mogućnostima ulaganja u tehnologiju te tako istiskuje manje proizvođače.

Iako takve strukturne uvjetovanosti nije moguće izbjeći, možda najvažniji učinak radničkog vlasništava i upravljanja poduzećem, u poslovnom smislu, leži u posvećenosti održivosti i stvaranju dugoročno stabilnog sustava, što poduzeće čini i otpornijim na ekonomske krize i tržišne fluktuacije, ali i više štiti radnike. U tom smislu, usmjerenje na umjereni rast proizvodnje i održivi razvoj ljudskih i infrastrukturnih kapaciteta sigurniji je jamac dugoročnog prosperiteta od težnje ka brzom rastu i generiranja što većeg profita.

Od strategije do modela?

Potencijal radničkih poduzeća, tamo gdje ga je moguće provesti, stoga se ne bi se trebao odbaciti kao manjkavo rješenje za strukturne probleme, već upravo njegovi pozitivni učinci na proizvodnju i zadržavanje radnih mjesta mogu poslužiti kao važna strategija za poboljšanje trenutnog položaja radnika i ekonomije. Istovremeno, kao jedan od načina da se ovaj model potakne, ali i učini otpornijim na tržišne pritiske, može se pokazati dostupnost povoljnih kreditnih aranžmana, što inače predstavlja velik problem za poduzeća koja ne nude spektakularan profitni plan i brz povrat uloženog. U tom smislu značajnu ulogu mogla bi odigrati Etička banka, organizirana kao financijska zadruga, koja će, kako nam objašnjava jedan od njenih osnivača, Goran Jeras, ponuditi radnicima financijsku pomoć pri otkupu dionica, povoljnije uvjete financiranja, ali i poticati stvaranje klastera, odnosno savezništava među poduzećima u radničkom vlasništvu koja bi omogućila suradnju i ojačala poduzeća koja prakticiraju solidarnu ekonomiju.

Na kraju, ako govorimo o ideji širenja radničkog dioničarstva, treba biti svjestan uvjeta u kojima se ono može ostvariti, izuzevši već spomenute tržišne zakonitosti. Primjerice, ako pogledamo scenarij ITAS-a, vidjet ćemo da je u njihovom slučaju postojalo još barem nekoliko okolnosti za uspješno preuzimanje firme. Prije svega, u trenutku stečaja radnici su bili najveći vjerovnici, njihova potraživanja iznosila su 52% ukupnog iznosa, čime su mogli diktirati stečajnim postupkom i tražiti nastavak proizvodnje, a druga važna okolnost bila je ta što je većina radnika odlučila pretvoriti svoja potraživanja u dionice i početi proizvodnju od nule. Okolnosti drugih poduzeća koja su tražile ili traže radničko dioničarstvo nisu svugdje jednake, u nekima od njih potraživanja banaka ili država nadmašuju radnička pa jedino moguće rješenje ostaje postizanje dogovora, dok u drugima problem predstavljaju zakonska ograničenja ili nedostatak kapitala bez kojeg radnici ne mogu otkupiti poduzeće niti nastaviti proizvodnju.

To su samo neki od problema s kojima se radnici mogu suočiti, a koji još uvijek nisu sustavno popisani. Dosad je radničko dioničarstvo u pravom smislu te riječi uspjelo u nekoliko izoliranih slučajeva koji pokazuju da je takva praksa itekako moguća i korisna. Međutim, razlozi zbog kojih su brojna druga poduzeća u svom nastojanju propala ili pak oni zbog kojih su druga uspjela, još uvijek nisu dovoljno istraženi. A bez takve sustavne i kvalitetne analize ovih pitanja – uvjeta, mogućnosti i ograničenja radničkog dioničarstva – nije moguće ni organizirano doskočiti razvoju ovog modela. A kako smo vidjeli na početku priče, zahtjeva je sve više.