Medijsko predstavljanje problema nezaposlenosti često se svodi samo na isticanje šokantnih apsolutnih brojki ili postotaka čiji neprestani porast postaje pokazatelj teškog stanja u zemlji. No metodologija izrade statistika o nezaposlenosti i kontekst u kojem se ona izrađuje pri tom ne dobivaju zasluženi kritički tretman.

“Zapravo smo si sami krivi ako nemamo posla” – tom bi se izjavom psihologinje Tanje Purete najbolje mogao sažeti prilog o nezaposlenosti u Dnevniku HRT-a emitiran 19. listopada 2009. No, ako je takva agresivna manipulacija (pripisivanje problema nezaposlenosti nedovoljnoj inicijativi pojedinca i lijenosti radnika) nekome zvučala uvjerljivo 2009. kada je kriza još bila mlada, danas, kada na burzi posao službeno čeka 327 tisuća ljudi i kada je jasno da nezaposlenost strukturne prirode, ona teško može proći. Ipak, iako smo silom prilika nešto lišeniji isključivo mentalitetskih tumačenja, u javnosti se diskurs o nezaposlenosti perpetuira uglavnom kroz suhoparno pretresanje novih zabrinjavajućih statistika koje se eventualno uspoređuju s prosjecima europskih zemalja, ali kojima još uvijek nedostaje rasprava o široj socijalnoj kontekstualizaciji problema, pogotovo kad je riječ o lokalnim razinama. S druge strane, korištenje statističkih podataka o nezaposlenosti obično se uzima kao objektivni pokazatelj nekog fenomena, a u tom smislu se nedovoljno spominje činjenica da bi metodologija kojom se dolazi do proizvodnje brojki mogla ukazivati na to da su realne brojke ipak nešto drugačije.

Mjerenje nezaposlenosti

U medijima se kao izvor podataka o nezaposlenosti obično koristi statistika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) koja mjeri stopu registrirane nezaposlenosti, definirane kao odnos registriranih nezaposlenih osoba (onih koji se u nadi zaposlenja dobrovoljno prijavljuju u evidenciju HZZ-a) prema ukupnom broju aktivnog stanovništva (pri čemu u ovu kategoriju ne spadaju đaci, studenti, umirovljenici itd). Ovaj tip mjerenja stope nezaposlenosti nije međunarodno usporediv1 budući da varira ovisno o nacionalnom zakonodavstvu svake zemlje, odnosno kriterijima po kojima neka zemlja osobu smatra nezaposlenom i zadržava u evidenciji. A to zadržavanje u evidenciji je sudeći prema razvoju hrvatskog zakonodavstva o zapošljavanju postalo nimalo lagan zadatak. Tako su mršavi uvjeti o ostanku u evidenciji HZZ-a prvotno uređeni Zakonom o zapošljavanju iz 1996. kojim se konstituirao HZZ s vremenom evoluirali u poduži popis administrativnih obveza kojih se korisnik mora pridržavati da bi ostao u sustavu, a danas su propisani Zakonom o posredovanju pri zapošljavanju i prilično detaljno elaboriranim “Mrsićevim Pravilnikom” o aktivnom traženju posla i raspoloživosti za rad. Da ilustriramo neke od mjera, HZZ primjerice ima pravo izbrisati iz evidencije osobe koje se ne uključuju u pravilnikom definirane aktivnosti poput individualnog savjetovanja, konzultacija koje se održavaju najmanje svaka četiri tjedna, vođenja dnevnika traženja posla, uključivanja u razne radionice u svrhu pripreme za zapošljavanja, a koje u kontekstu strukturnog problema nezaposlenosti krase nimalo obećavajući nazivi poput “Samoprocjena osobnih potencijala” ili “Kako se predstaviti poslodavcu”.

Da ta strogost nije tek zakonsko mrtvo slovo na papiru možemo vidjeti u praksi primjerice iz podataka Statističkog biltena područnog ureda Zagreb za prošli mjesec koji govori da je od ukupno 5.538 osoba “izašlih iz evidencije” njih čak 672 “izašlo” zbog nepridržavanja zakonskih odredbi, od čega je najveći broj (661) smješten u zakonom propisanu kategoriju “Ne traži aktivno posao”. Slično, podaci za Splitsko-dalmatinsku županiju za isti mjesec ukazuju da je od ukupnog broja izbrisanih njih 21,5% izbrisano zbog odjave s evidencija i nejavljanja, dok ih je 8,7% izbrisano zbog nepridržavanja zakonskih odredbi. Kako vidimo, brojke ipak nisu zanemarive pa je jasno da administrativno propisana nezaposlenost svakako ima utjecaj na smanjenje službenog broja nezaposlenih.

Grad-slučaj

Uz sve navedene ograde, stopa nezaposlenosti na nacionalnoj razini koja u ovom trenutku iznosi visokih 21,1%, u sebi sadržava i velike regionalne i lokalne razlike s kojima se državna politika zasad uglavnom ne bavi. Ako primjerice pogledamo analitički bilten HZZ-a za 2013. godinu, možemo vidjeti da je stopa registrirane nezaposlenosti po županijama (s tim da se kao pokazatelj zaposlenih uzimaju osiguranici obveznog mirovinskog osiguranja, a kao nezaposleni osobe registrirane u evidenciji HZZ-a) tada bila najveća u Vukovarsko-srijemskoj (34,7%), Virovitičko-podravskoj (34,2%), Sisačko-moslavačkoj (33,9%) i Brodsko-posavskoj županiji (33,9%), a najniža u Gradu Zagrebu (9,5%) i Istarskoj županiji (9,6%). Odnosno, dok se na nekim mjestima ne osjeća toliki šok nezaposlenosti, druge županije se suočavaju sa socijalnom katastrofom.

Kako nam govore iz HZZ-a i Državnog zavoda za statistiku (DZS), županija je najniža teritorijalna razina na kojoj se izračunava stopa registrirane nezaposlenosti pa zapravo ne postoje ažurni podaci koji bi mogli dati uvid u stanje na razini grada ili općine. Iako područni uredi HZZ-a na mjesečnoj bazi donose statistike o broju nezaposlenih u pojedinim lokalnim ispostavama, one nude isključivo postotak nezaposlenosti određene ispostave u odnosu na ukupnu zaposlenost u županiji, no ne i pojedinačnu stopu nezaposlenosti. Međutim, upravo bi se obraćanjem pažnje na uske lokalne primjere, recimo grad ili općinu, odnosno na konkretne sredine u kojima ljudi žive, mogla dobiti jasnija i šira slika ne samo o ekonomskim uzrocima nezaposlenosti, već i socijalnoj strukturi stanovništva koja bitno usložnjava problem nezaposlenosti, kao i o načinu na koji se stanovništvo određenog mjesta unatoč velikoj nezaposlenosti i dalje uspijeva reproducirati.

Uzmimo tako ponovno slučaj Sinja o kojem smo nedavno pisali. U nedostatku statistika o registriranoj stopi nezaposlenosti, poslužili smo se popisom stanovništva iz 2011. prema kojem je u Sinju ukupan broj stanovništva starijeg od 15 godina bio 20.317, od čega je broj zaposlenih 7.142, broj nezaposlenih 2.503, a broj ekonomski neaktivnih čak 10.723. Jednom kad se politički diskurs o lijenim radnicima i njihovoj nedovoljnoj akcijskoj spremnosti za traženjem posla konkretizira na lokalnoj sredini, postaje jasno da je u slučaju Sinja problem nezaposlenosti generiran primarno politikom deindustrijalizacije grada koji se nije oporavio od gubitka (gotovo) svih tvornica i nije uspio stvoriti nova radna mjesta, dosad prizivana uglavnom promašenom strategijom privlačenja poduzetničkih inicijativa.

Strategije preživljavanja

Ipak, ostaje manje jasno kako cjelokupni grad pritom preživljava i koliko je zapravo takva pozicija preživljavanja dugoročno održiva. Ono što se često nagađa je da se stanovništvo manjih mjesta uspijeva uzdržavati u alternativnoj ekonomiji, baveći se poljoprivredom, međusobnom razmjenom dobara itd., odnosno čest diskurs o logici preživljavanja manjih mjesta svodi se na parolu “ljudi se snađu”. To svakako djelomično može biti točno, no ponovno konkretizirano na slučaju Sinja, teško je vjerovati da neobrađeno Sinjsko polje kao glavno poljoprivredno zemljište (koje uostalom nije bogom dana zemlja već prije svega potencijalni resurs kojem je trenutna infrastruktura, poput one navodnjavanja, dijelom zapuštena), može biti neki ozbiljniji izvor prihoda. Toj tvrdnji u prilog svakako ide izjašnjavanje stanovništva prema popisu iz 2011. oko glavnih izvora sredstava za život gdje se zapravo jako mali broj stanovnika izjasnio da ostvaruje prihod od poljoprivrede prodajom proizvoda s obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (samo 72 osobe). U tom smislu, izgleda da se točniji odgovor krije u strukturi neaktivnog stanovništva velikim dijelom generiranom državnom politikom. Naime, unutar neaktivne populacije na osobe koje se bave obvezama u kućanstvima otpada 1.268, na učenike i studente 2.225 osoba, ali zapravo najveći broj odlazi na umirovljenike: čak 6.131.

Naravno, prvi refleks pri tako velikom broju umirovljenika vjerojatno je grčevita panika dežurnih demografskih katastrofičara koji će ovaj prikaz tumačiti kao problem starenja populacije, iseljavanja mladih itd. Međutim, ako pogledamo samu strukturu umirovljenika, vidjet ćemo da velik broj njih pripada korisnicima koji su mirovinu ostvarili prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Kako su nas obavijestili iz Zavoda za mirovinsko osiguranje, u Sinju je u prosincu 2011. bilo registrirano 1.181 korisnika braniteljskih mirovina, s tim da je ukupan broj umirovljenika nešto veći nego u popisu stanovništva, odnosno 6.512. Uz ovakve statistike, nekima bi naravno najlakše bilo zaključiti da velik broj stanovništva parazitira na državnoj pomoći i stečenim privilegijama (a da se stvar dodatno naglasi, odmah se pridodaje i brojka o velikom broju korisnika nekog vida socijalne pomoći), ali ako se situacija sagleda iz socijalnog ugla, postaje jasno da u ovom slučaju braniteljske mirovine, politički zamišljene kao sredstvo izbjegavanja socijalnih sukoba i zbrinjavanja viška radnika nakon upropaštene privrede, danas funkcioniraju kao socijalna tampon zona i vrsta parasocijalne skrbi u gradu koji nakon uništene industrije radnih mjesta jednostavno nema. S druge strane, takva slika ujedno ukazuje na dugoročno neodrživo stanje ružičastog balona koji će kad-tako morati puknuti, a razbijene iluzije imat će teške socijalne i ekonomske posljedice na život stanovnika, odnosno ljudi se možda, nadama unatoč, bez aktivne državne politike ipak “neće snaći”.

Statistike nezaposlenosti zasad u javnosti imaju vrlu ograničenu funkciju objektivnog arbitra alarmantnog stanja ekonomije, a čitatelje angažiraju samo kroz generiranje invenzivnog osjećaja panike. Međutim, znanje o tome kako se dolazi do brojki ili kako bi statistika mogla poslužiti za širu analizu društvenih problema još uvijek se nije uspjelo dovoljno probiti iz zatvorenih i teško pristupačnih znanstvenih i stručnih sfera u javni prostor. A ipak, čini nam se da bi redovite i raznovrsne statistike poput onih koje izrađuje HZZ ili DZS (čiji su se zaposlenici inače u dosadašnjoj komunikaciji pokazali izrazito kooperativni), mogle, unatoč svima navedenim problemima kojih bi javnost trebala biti svjesna, predstavljati dobar resurs za raspravu o važnim ekonomskim i socijalnim procesima, a koji zasad leži nedovoljno iskorišten. Naravno, slika jednog grada ne može poslužiti da se generalizira složen problem nezaposlenosti (mada je jasno da ovaj slučaj nije ni po čemu izoliran primjer) već prije svega može ukazati na činjenicu da je opće brojke o nezaposlenosti potrebno što više konkretizirati i da one iza sebe, a pogotovo na lokalnim razinama, kriju kompleksne socijalne probleme generirane pasivnom državnom politikom koja je tu nezaposlenost dosad implicitno podržavala i koji se neće moći riješiti tek partikularnim mjerama poticanja zapošljavanja, već primarno sustavnom ekonomskom politikom. U tom smislu, stopa nezaposlenosti može se gledati i kao socijalna bomba koja otkucava.

[1] Drugi učestali način mjerenja nezaposlenosti koji je međunarodno usporediv je putem ankete radne snage koju na tromjesečnoj bazi i nacionalnoj razini objavljuje Državni zavod za statistiku, a koja se radi u skladu s načelima Međunarodne organizacije rada. Stopa nezaposlenosti se u slučaju ove metode računa kao broj nezaposlenih osoba podijeljen s brojem radno aktivnog stanovništva. Nezaposlenom osobom pritom se smatra svatko tko u tjednu anketiranja nije barem jedan sat obavljao posao za kojeg je plaćen u novcu ili naturu, zatim osobe koje su aktivno tražile posao četiri tjedna prije anketiranja itd. Zbog korištenja različite metodologije, iznos anketne i registrirane nezaposlenosti se razlikuje. Tako je primjerice trenutna stopa anketne nezaposlenosti u Hrvatskoj 17,5%, dok stopa registrirane nezaposlenosti iznosi 21,1%, a prema navodima HZZ-a takva razlika je tipična i za druge zemlje gdje je anketna nezaposlenost u pravilu manja za oko 30%.