Socijalna država danas je u krizi. Dugogodišnjim razvojem neoliberalnih nacionalnih politika i probojem kapitalizma u sferu globalnog dolazi do (postepenog) raskida poslijeratnog (izraz "poslijeratni" odnosi se na Drugi svjetski rat) ugovora između rada i kapitala. Socijalna država, zamišljena kao intervencija u ekonomiju i (re)distribuciju bogatstva, na ideološkoj razini sve se više prikazuje kao faktor koji remeti sustav koji počiva na individualnoj odgovornosti pojedinca/ke da se sama skrbi za vlastite potrebe. U tako zamišljenoj viziji društva, funkcija (neo)liberalne države je ograničena na čuvanje uvjeta u kojima će se razmjena odvijati isključivo kroz prizmu profita i privatnih interesa.
Neoliberalna ideologija je svojevrstan moderni nastavak klasične liberalne ekonomije o kojoj Marx navodi sljedeće:
U njoj vladaju jedino Sloboda, Jednakost, Privatno Vlasništvo i Bentham. Sloboda! Jer se kupac i prodavač neke robe, recimo radne snage, opredjeljuju samo svojom slobodnom voljom. Oni ugovore zaključuju kao slobodne, pravno jednake ličnosti. Ugovor je krajnji rezultat u kojem njihove volje dobivaju zajednički pravni izražaj. Jednakost! Jer se jedan prema drugom odnose samo kao vlasnici roba i razmjenjuju ekvivalent za ekvivalent. Privatno vlasništvo! Jer jedan i drugi raspolažu samo svojim. Bentham! Jer i jedan i drugi vode računa samo o sebi. Jedina moć koja ih sastavlja i dovodi u uzajamni odnos jeste moć njihove sebičnosti, njihove osobne koristi, njihovih privatnih interesa.1
Historijski gledano, radnički pokret morao je sudjelovati u rušenju klasičnog ekonomskog liberalizma (ili barem nekih njegovih postavki) jer je takav sustav proizveo brojne neželjene posljedice po rad u 19. i početkom 20. st. Ekonomske krize i depresije, radni uvjeti, zahtjevi industrijske proizvodnje samo su neki od uzroka snažnog radničkog pokreta prije Drugog svjetskog rata.
Socijalna država i uspon neoliberalizma
Koncept socijalne države, u najkraćim crtama, možemo opisati kao tvorevinu koja je proizašla iz nekoliko historijskih procesa. Zahtjevi industrijske proizvodnje za visokoproduktivnom radnom snagom (1), borba radničkih pokreta protiv eksploatacije od strane kapitala (2) te činjenica da su vlasnici uvidjeli cijenu političke stabilnosti (3), prema Savilleu tri su osnovna procesa koja su dovela do stvaranja poslijeratne socijalne države. Kronološki gledano, tada je postignut dogovor između rada i kapitala u vidu socijalne države – one koja je trebala osigurati sva tri zahtjeva kapitala prema radu, kao i obrnuto. Radnice/i organizirane i udružene u snažne sindikalne pokrete tako redistribuiraju političku moć sa kapitala na radni narod. Klasni kompromis postignut je kroz povećanje plaća i poboljšanje uvjeta rada – kompromis koji je osigurao reprodukciju radne snage i političku stabilnost ali istovremeno aktivnu radničku borbu stavio u marginaliziranu poziciju.
Socijalna država svoj vrhunac doživljava 60-ih godina 20. st. Socijalni mir između radništva i kapitala proizveo je ono što se obično naziva politikom konsenzusa. Takva politika dovela je do poboljšanja općih uvjeta rada, boljih plaća, te je za posljedicu imala veliku potporu europske radničke klase. Radikalnija kritika kapitalizma unutar radničkog pokreta je gotovo u potpunosti nestala.
Važno je shvatiti da je to društveno partnerstvo između rada i kapitala bilo rezultat aktualne snage sindikata i radničkog pokreta. Poslodavci i njihove udruge uvidjeli su da nisu u stanju poraziti sindikate. Morali su ih priznati kao predstavnike radnika i s njima pregovarati. Drugim riječima, mirni sporazum između radništva i kapitala počivao je na snažnom radničkom pokretu.2
Dugoročno gledano, radnički pokret je tim kompromisom bio na gubitku. Prolongirani kompromis između rada i kapitala ostavio je dovoljno vremena kapitalu da otupi sindikalnu oštricu te neutralizira upravo ono na čemu taj društveni ugovor počiva – snažni radnički pokret. Socijalna država, između ostalog, rezultat je ranijih radničkih borbi, a ne poslijeratnog pregovaranja s kapitalom.
Postepene promjene u klasnoj strukturi i distribuciji bogatstva (pojava imućnog radništva), razvoj masovnih medija, pojava novih kontrakultura itd. redom su pokazatelji nadolazećih promjena tog doba. Ekonomske krize zahvaćaju svijet 70-ih godina 20. st. te otvaraju prostor kapitalu da se povuče iz ranije stvorenog društvenog ugovora. Tada na scenu nastupa neoliberalna paradigma. Tih godina Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji predvodi napad na ideje socijalne države, te se okreće privatizaciji javnih poduzeća i industrija, tržišnoj deregulaciji i smanjenju utjecaja aktivnih radničkih sidnikata – istih onih koje je svojedobno i nazvala „unutrašnjim neprijateljem“. Takvi napadi na socijalnu državu za sindikalne pokrete bili su potpuno neshvatljvi upravo zbog otupljene oštrice stvorene kroz politike konsenzusa. Deradikalizirani sindikati, od tada pa nadalje, uporno će podržavati politike konsenzusa potpuno nesvjesni činjenice da uvjeta za društveni konsenzus više nema.
Nadalje, raspadom planskih ekonomija socijalističkog istoka 1990. godine, svaka alternativa kapitalističkom (neoliberalnom) poretku je nestala. Ideja društvenog ugovora i klasnog kompromisa je ubrzo zaboravljena od strane kapitala jednom kad više nije postojao strah pred snagom radničkog pokreta. Takva dinamika nastavlja se do danas. Okviri socijalne države koji su nastali kao posljedica konsenzusa danas se rapidno smanjuju. Od 1980-ih godina do danas ne možemo govoriti o nestanku socijalne države, ali možemo govoriti o kontinuiranom smanjenju svih vrsta javnog financiranja socijalnih usluga, privatizaciji javnih dobara, sve većoj tržišnoj deregulaciji itd.
Pregovaračka snaga sindikalnih pokreta opada proporcionalno raspadu politika konsenzusa i klasnog kompromisa – takve politike mogu se održati samo ako u njima sudjeluje snažni radnički pokret s jedne strane, te kapital koji priznaje snagu radničkog pokreta s druge strane. Koliko je sindikalna politika inzistiranja na klasnom kompromisu korisna kada s druge strane ne postoji kapital spreman na dijalog i je li napokon vrijeme za ponovnu radikalizaciju radničkog pokreta koja će u svojim temeljima biti antikapitalistička?
Politika sindikata i stanje socijalne države u Hrvatskoj
Sindikati i radnički pokreti u Hrvatskoj nisu sasvim pratili procese koji su se događali u ostatku Europe tijekom 20. stoljeća. Prije svega je za to odgovoran socijalistički politički sustav od 1945-1991. koji je značio izostanak većine kapitalističkih procesa koji su puno ranije počeli i do danas se odvijaju u zapadnim dijelovima Europe. Unatoč tome, sindikalna scena velikim dijelom prihvaća i podržava iste politike konsenzusa kojih se još i danas većinom drže i europski sindikati. Razlog tome je što je tranzicijski proces iznjedrio slične posljedice kao i neoliberalne politike u ostatku Europe deset ili petnaest godina ranije. Društveni, politički i ekonomski sustav se radikalno mijenja – ukidaju se društvena imovina i samoupravljanje, te započinje sustavna privatizacija, komercijalizacija i deregulacija tržišta.
U prvih deset godina tzv. tranzicije nezaposlenost s 8 posto 1990. skače na 19,6 posto 1999. godine, odnosno na 29,4 posto ako se pribroje i oni koji rade, ali ne primaju plaću. Udio sindikalno organiziranih u istom periodu pada s 90 na 50 posto, broj članova najveće sindikalne središnjice se prepolovljuje.3
Vidimo da su posljedice tranzicije po sindikate slične kao i posljedice prijelaza na neoliberalne politike u ostatku Europe nešto ranije. Iako je lokalna inačica kapitalizma hibridnog karaktera (iako živimo u sustavu koji jest kapitalistički, ne treba zaboraviti na socijalističku ostavštinu koja je još uvijek živa u kolektivnom sjećanju i kulturnim praksama), valja napomenuti da je pristup hrvatskih vlasti ekonomskim politikama duboko i temeljito inspiriran neoliberalnim politikama ranije provedenim na Zapadu. Jedna od važnijih karakteristika neoliberalizma je njegova (auto)transformativna snaga – on je trans-hegemonijski projekt koji nailazi na malo otpora – u različitim inkarnacijama postoji kao proces na svim svjetskim kontinentima. Prilagodljiv je i podložan "koaliranju" s različitim političkim ideologijama.
Politike sindikata u Hrvatskoj fokusirane su na zadržavanje izborenih prava iz doba prije tranzicije, te se na taj način mogu staviti u istu liniju s ostatkom Europe. Današnji utjecaj sindikata na svakodnevna politička kretanja u hrvatskom društvu je marginalan. Iako neki od sindikata okupljaju velik broj radnica i radnika, javne sindikalne akcije koje veliki sindikati pokreću rijetko su eksplicitno političke i uglavnom se svode na skretanje pozornosti na materijalna prava radništva. Tradicionalna veza između socijaldemokratskih parlamentarnih stranaka i sindikata je raskinuta – veliki sindikati nemaju ambiciju ulaziti u borbu za promjenu sustava, dok se socijaldemokracija potpuno primaknula nekim svojim inačicama neoliberalizma – proces koji je bio vidljiv u politici Laburističke stranke u Velikoj Britaniji na prijelazu tisućljeća, jednako kao i proces koji se i danas odvija kroz politike SDP-a u Hrvatskoj.
Radikalizacija sindikalne borbe?
Socijalna država kao društveni dogovor rada i kapitala pomogla je reprodukciju radne snage, ali je za svoje posljedice imala i povoljne utjecaje na druge vrste društvenih kapitala nevladajućih klasa. Možemo zaključiti kako je jaki radnički pokret preduvjet za držanje kapitala pod kontrolom kroz politike konsenzusa. Bez snažnog radničkog pokreta koji je ideološka, ali i materijalna protuteža kapitalu, politike konsenzusa znače polaganu smrt društvene jednakosti.
Neoliberalni pristupi svim dimenzijama socijalne države vode u sve veće produbljivanje klasnih nejednakosti. Kao moguće područje otpora vidimo povratak radikalnih radničkih pokreta, svjesnih svoje historijske uloge - jer kako stvari trenutno stoje, sindikalno ustrajanje na politikama dogovora (većinom) se svodi na održavanje statusa quo, dok sustav ide u smjeru točke kada će pregovaranje biti potpuno suvišno jer će radništvo ostati bez rada. Vrijeme je za ponovnu politizaciju i radikalizaciju sindikalne borbe.
Ovaj tekst nastao je kao rezultat rada u mentorskoj grupi u okviru kolegija Ekonomska nejednakost i radnička prava na Mirovnim studijima, neformalnom edukacijskom programu Centra za mirovne studije.
Izvor naslovne fotografije: BRID
Autor teksta:
Preporučite članak: