Jovica Lončar razmatra odnose između sindikata i političkih partija, analizira hrvatsko sindikalno polje nakon 1990. godine i formulira preduvjete za izgradnju stabilne i jake stranke na lijevoj političkoj platformi. Tekst je izvorno objavljen u prvom broju časopisa 3k.

 

Što se desilo sa solidarnošću? Zašto se čini da je više nema ili da ne funkcionira? Zašto imamo toliko izoliranih štrajkova? Za adekvatnu reakciju, neovisno radi li se o štrajku ili izgradnji solidarnosti, nužna je priprema, što znači da je za organiziranje prekasno kad je potreba već nastupila. Ozbiljna akcija može nastati isključivo kao posljedica ozbiljnog organizacijskog napora, a za to treba vremena. Da bi organiziranje, solidarnost i uspješna akcija bili mogući, nužno je postojanje obuhvatne infrastrukture. Želimo li raspravu prebaciti s radničkih akcija na polje organiziranja političkih stranaka doći ćemo do sličnih organizacijskih pretpostavki: politička stranka koja cilja na sistemsku promjenu mora razviti paralelne strukture koje bi bile u stanju odgovoriti na društvene potrebe – hrana, zdravstvo, obrazovanje, stanovanje – koje su komodificirane u posljednjih tridesetak godina. Navedene strukture je moguće graditi samo na temelju jakog radničkog pokreta, što znači polaganu i temeljitu izgradnju potrebne infrastrukture.

Razgovori o ljevici su obično prepuni očajanja vezanih uz trenutnu situaciju, ali umjesto očajanja trebalo bi se zapitati o ciljevima i načinima ostvarenja tih ciljeva. Primarni bi cilj trebalo definirati kao stvaranje snage koja može utjecati na društvo. Da bi se to ostvarilo nužna je organizirana snaga koja trenutno ne postoji. Što je potrebno za takav tip organizirane snage?

U ovom ćemo radu pokušati istaknuti neke od nužnih pretpostavki za uspješnu radničku akciju koristeći pri tome neke manje ili više poznate primjere izgradnje solidarnosti u Hrvatskoj.

 

Ljevica

Počnimo s ljevicom da bismo došli do sindikata i političkog organiziranja. Nužno je istaknuti nekoliko važnih pretpostavki za organiziranje s lijeva:

Znanje

Teorija je od presudnog značaja jer bez obuhvatnog znanja stvarna društvena promjena zapravo nije moguća. Ne postoji teorija koja bi bila prekomplicirana da bi se upotrijebila, a tko god misli da je moguće ili poželjno provoditi akcije bez jasne teorijske baze nije svjestan kakav tip izazova ga zapravo čeka.

Teorija može biti i obično jest teška, ali uloga teorije jest da komplicira stvari kako bismo došli do točke mogućeg rješenja. Znanje koje se stječe kroz teoriju je temelj uspješne akcije. Treba imati na umu da je znanje širi pojam od akademske teorije: otvoren um je od presudnog značaja i to u smislu spremnosti da se uči, a ne odbacuje na prvi pogled. Ljevičari ili pojedinci koji se smatraju ljevičarima ponekad znaju biti vrlo neprijemčivi za nešto što izlazi iz „lijevog kanona“: to što se netko smatra ljevičarem ne znači i automatsku progresivnost i zato je važno istraživati, slušati, tolerirati, a sve u cilju da se shvate uzroci ponašanja, socijalnih procesa itd.

Širina baze

Kako se točno proširuje baza ljudi koji podržavaju određenu ideju ili sklop ideja? Kroz akciju. Prikupljeno znanje je potrebno isprobati u praksi, u nekom vidu borbe za javna dobra, tj. opći interes: takav tip akcija su bile, primjerice, borba protiv devastacije Varšavske ulice u Zagrebu, protiv izgradnje golf terena na Srđu ili inicijativa za javno financirano visoko obrazovanje u Hrvatskoj. Svakoj od navedenih akcija prethodilo je prikupljanje znanja, a same akcije su okupile stotine pa čak i tisuće građana.

Financiranje 

Može li se ozbiljna lijeva politika voditi na volonterskim osnovama ili je za organiziranje nužno imati ljude koji su za to plaćeni? Minimalna bruto plaća u Hrvatskoj iznosi oko 400 eura, neto je oko 300 eura, što znači da je za jednu osobu na minimalcu nužno najmanje 5000 eura godišnje. Kako bi se ovakva svota prikupila nužno je da veći broj ljudi ulaže svoj besplatni rad. Ovo je prva kritična točka. Dolazimo iz različitih socijalnih miljea, imamo različite stavove, navike: sve to u nekom trenutku može stvoriti probleme. Dakle, prvi je zadatak od nakupine pojedinaca stvoriti harmoničnu cjelinu koja ima zajedničke obrasce ponašanja i izgrađene različite kapacitete nužne za djelovanje. Zašto je to teško postići? Zato što cilj nije voditi korporaciju nego stvoriti organizaciju u kojoj će se ljudi dobro osjećati i biti u mogućnosti razvijati vlastite talente. Atmosfera unutar grupe je od presudne važnosti za bilo kakav oblik djelovanja. Dobra je stvar što se harmonizacija često ostvaruje kroz akciju.



Sindikati

Ljevica bez relacije s radnicima nije vrijedna svoga imena. Najefikasniji kanal ostvarivanja navedenog odnosa je kroz sindikate. Sindikati su prema sva tri ranije postavljena kriterija najorganiziraniji dio civilnog društva – imaju i znanje i ljude i financije. Ako je tome tako, što će im onda ljevica? U većini slučajeva sindikalna infrastruktura se ne koristi ili se koristi u krive svrhe, najbolji ljudi ne dolaze do odgovarajućih pozicija, istraživačko-analitički kapaciteti su zapušteni ili uništeni itd. Naše znanje o sindikatima je posredovano ili stvoreno putem medija, stoga je za pravu sliku nužno zakopati ispod javnog mnijenja. Nužno je unutar sindikata pronaći ljude koji rade pošten posao, ali su marginalizirani. Nužno se upoznati s proteklim borbama kako bi se povratilo sjećanje i historija koji su nam oduzeti.

U cilju stvaranja snage sposobne da utječe na društvo sindikati su jedna od rijetkih ulaznih točaka u smislu da imaju regionalne urede, novine, iskustvo i, najvažnije, članstvo. Kroz sindikate iskorak može biti daleko brži i obuhvatniji nego da se ide graditi od nule i ljudi bez prethodnog organizacijskog iskustva.

Sindikalni pokret u Hrvatskoj je u posljednjih dvadesetak godina u konstantnom padu. Najveća sindikalna centrala SSSH je od preko 700.000 članova i 200 zaposlenih 1990. pala na oko 100 000 članova i manje od 50 zaposlenih danas. Sindikati su kadrovski opustošeni i loše vođeni te potpuno nespremni za ozbiljno organiziranje radnika. Dobar organizacijski posao je izoliran uglavnom na nekolicinu manjih sindikata koji se nastoje baviti terenskim organiziranjem radnika. Problem takvih manjih sindikata su financije, što onda povlači kadrovsku potkapacitiranost i nemogućnost značajnijeg širenja baze. Upravo takvi manji sindikati su najzdraviji dio sindikalnog pokreta i kao takvi potencijalni zametak šireg preokreta. Izgradnja njihovih kapaciteta, odnosno povezivanje i koordinirano djelovanje s drugim segmentima društva čini se prijekom potrebom. Naravno, takav put znači puno posla i vremena prije nego što se počnu viđati ozbiljnije promjene. Ali važno je ostaviti se iluzija da je moguće sindikate mijenjati povezivanjem sa čelnicima velikih centrala kako bi se ostvarila sistemska promjena u što kraćem vremenu. Takvo nešto s obzirom na postojeće stanje u velikim centralama naprosto nije moguće i onima koji to pokušaju izazvat će velike frustracije. O ozbiljnijoj promjeni se bez stvaranja kritične mase ne može niti govoriti, a takva kritična masa ne stanuje u velikim sindikatima i konfederacijama. 

 

Pretpostavke uspješne radničke akcije

Postoji skup pretpostavki koje bi trebale biti zadovoljene ako se želi polučiti uspjeh radničkom akcijom neovisno radi li se o štrajku, prosvjedu, kolektivnom pregovaranju ili zauzimanju pogona. Uspjeh najčešće ne dolazi kao posljedica naše čvrste odluke da nešto napravimo, nego je potrebno i znanje i određeni kontinuitet prethodnog djelovanja. To naravno ne znači da treba mistificirati organizacijski proces, ali valja znati koje su posljedice u slučaju da stvari krenu krivo. Iskustvo kaže da radnici koji prvi puta stupaju u neki tip akcije oskudijevaju po svim organizacijskim pitanjima i da bez kvalitetne pripreme izvana teško mogu savladati sve prepreke koje država i vlasnici postavljaju ne bi li otežali organiziranje. Ovdje ćemo navesti nekoliko pretpostavki koje nisu garancija da će akcija uspjeti, ali bez zadovoljenja kojih možemo biti sigurni da će propasti:

Izgradnja solidarnosti

Solidarnost je uglavnom krivo shvaćena i još češće zlorabljena riječ. Obično se zdvaja nad nedostatkom solidarnosti bez da se pokušava ocrtati strukturne uvjete njezine izgradnje. Ključna stvar jest da se u izgradnju solidarnosti ne ide kad je potreba već nastupila. Može se i tada, ali je u pravilu prekasno. Izgradnja mora započeti prije nego kolektivi zapadnu u probleme. Poslužimo se primjerom radnika kutinske Petrokemije koji uspješno odolijevaju privatizaciji svoje firme od 1998. godine. Radi se o kolektivu čije djelovanje čini prekretnicu u organiziranju radnika u Hrvatskoj. Metodu koju su Kutinjani koristili Marko Grdešić će opisati ovako: „Riječ je o: neslužbenoj i izvaninstitucionalnoj, a često i nezakonitoj radničkoj akciji; o borbi radnika za preživljavanje njihove kompanije na tržištu i za očuvanje njihovih radnih mjesta; o akciji koja je potaknuta snažnim emocionalnim zalaganjem, vezanošću radnika za svoju kompaniju te subjektivnim percepcijama povrede socijalne pravednosti; o akciji koja je često vođena mimo ili protiv postojećih sindikata, tj. ˝divlja˝ je (wildcat); o akciji koja uključuje javne prosvjede i apele političkim institucijama na lokalnoj i na nacionalnoj razini; uključuje pokušaje da se izgrade koalicije s drugim akterima u društvu i s medijima; uključuje preuzimanje radničke kontrole nad poslovanjem i proizvodnjom kompanije koja katkad znači i fizičko zauzimanje proizvodnog pogona.“[1]

Ivandić i Livada će primijetiti da se zapravo radi o modelu izgradnje jedinstvenog fronta odozdo u cilju „prevladavanja podjela unutar sindikalnih struktura te uključivanja u borbu ostalih radničkih organizacija koje djeluju u poduzeću (npr. udruge branitelja i udruge malih dioničara). Iako postoje pokušaji izgradnje koalicije s raznim društvenim akterima, prvenstveno se radi o organizacijskoj strukturi na razini poduzeća.“[2]Takva frontaška metoda je ustvari dobro prokušani model KPJ iz 1930-ih[3] kada je donijeta odluka o ulasku komunista u reformističke sindikate s ciljem uspostavljanja Revolucionarne sindikalne opozicije.

Ivandić i Livada kao glavne karakteristike organizacije jedinstvenog fronta odozdo navode sljedeće: „...koristi se infrastruktura postojećih sindikalnih organizacija, djelovanje nije ograničeno samo na sindikat kao organizacijsku formu, inkluzivnost spram svih koji stoje uz zahtjeve, legitimitet zahtjeva i tijela koje rukovodi akcijom osiguran je konzultiranjem baze.“[4] Iako mogućnost da su se radnici Petrokemije prilikom organiziranja vodili iskustvima KPJ iz 1930-ih  ne treba isključiti, tako nešto je poznajemo li kontekst hrvatskih 1990-ih zapravo malo vjerojatno.  Tim više nas može iznenaditi preklapanje strategija s razmakom od preko pola stoljeća. Bitna je razlika u tome da su Kutinjani frontaško organiziranje koristili primarno na razini poduzeća, dok je linija KPJ težila za makro razinom, a time i uspostavljanjem relacija između pojedinaca i kolektiva u različitim dijelovima zemlje. Ipak valja primijetiti da su i radnici Petrokemije postali referentna točka svakog budućeg radničko organiziranja u Hrvatskoj, dok su na lokalnoj razini postali infrastrukturna podloga za interventno radničko organiziranje ugroženih kolektiva: navedimo samo neke od slučajeva u kojima su sudjelovali poput sisačke Željezare, petrinjskog Slavijatransa, bjelovarskog Peveca ili novljanskog Metaflexa.

Kakve to veze ima sa organiziranjem solidarnosti? Poanta priče jest da je ekipa iz Petrokemije imala znanje i da su veze, budući da se radi o lokalnoj razini, postojale otprije tako da se, kada bi potreba za organiziranjem nastupila, nije morao prolaziti dugotrajni i često mukotrpni proces upoznavanja, ujednačavanja stavova itd., što u hitnoj situaciji jednostavno nije moguće. Nedostatak cijele priče je bilo odsustvo planskog povezivanja budući da radnici Petrokemije nisu imali plan širenja borbe na druge kolektive, niti je takvo nešto u tom trenutku bilo moguće, nego se to desilo kao proizvod nužde i sretne okolnosti jer je postojalo organizacijsko znanje i volja da se pomogne.

Stvaranje akcijske spremnosti

Osnovni problem predstavlja činjenica da se kolektivi uglavnom ne pripremaju za borbu dok sama potreba ne postoji. Sindikati tako nešto, s izuzetkom manjih borbenijih, ne potiču nego uglavnom sputavaju, a samoorganizacija radnika u tom smjeru je s obzirom na zahtjeve radnog procesa uglavnom jako teško ostvariva. To nas postavlja pred pitanje tko bi takav tip organiziranja, tj. stvaranja pretpostavki akcijske spremnosti, trebao provoditi? Povijesno gledano teško je pronaći nekog drugog aktera doli sindikat. Naravno, znajući sve zamke i ideološke funkcije sindikata nužno je da to bude demokratski uračunljiv sindikat u kojem će biti moguća kontrola postupaka rukovodstva. U slučaju postojanja takve organizacije otvara se mogućnost pravog terenskog rada s različitim radničkim kolektivima u smislu edukacije za ozbiljne akcije.

O tome Ivandić i Livada na primjeru štrajka pirotehničara 2013. kažu: „Prilika za stvaranje čvršće baze otvorila se u trenutku kad je postalo jasno da će pregovori za sklapanje kolektivnog ugovora propasti i da će na raspolaganju kao zadnje sredstvo pritiska ostati štrajk. U tom razdoblju započela je konsolidacija triju sindikata prisutnih u djelatnosti u zajedničku koordinaciju i intenzivirao se terenski rad po većem dijelu zemlje budući da su radilišta pirotehničara geografski međusobno raspršena, što također stvara ograničenja u organizacijskom smislu. Pripremnim obilascima terena i izravnom komunikacijom s radnicima željelo se uključiti radnike u proces donošenja odluka i planiranje idućih akcija, ali i dodatno profilirati sindikalne povjerenike, koji su kao ljudi iz baze na taj način preuzeli odgovornost za poticanje i održavanje dijaloga s kolegama, njihovo sindikalno aktiviranje i, naposljetku, komuniciranje prijedloga, uputa i općeg raspoloženja baze prema sindikalnim profesionalcima.“[5]

Navedeni primjer koji predstavlja jedan od najuspješnijih štrajkova zadnjih godina zorno svjedoči da je priprema počela puno ranije s jasnim planom terenskog rada i organizacijske strukture.

Na operativnoj razini to je izgledalo ovako: „Prije početka štrajka ustanovljeni su krugovi komunikacije i obavještavanja, koje su činili uži štrajkaški odbor (glavni povjerenici i predstavnici sindikata) i širi štrajkaški odbor (povjerenici ili predstavnici u pojedinim firmama, od kojih je svaki bio zadužen za komunikaciju s po maksimalno deset kolega iz svog poduzeća). Formulirani su zahtjevi i usuglašeni s bazom (14.000,00 HRK bruto plaća pirotehničara za puni radni mjesec, 5.000,00 HRK bruto plaća za neradni mjesec), definirana pravila ponašanja tijekom štrajka i režim svakodnevnih prosvjednih šetnji s trga na kojem je postavljen kamp do glavnog zagrebačkog trga. Svaki je čovjek po dolasku u kamp registriran, na temelju čega je izrađen popis ljudi koji su trebali smještaj, ali i stvoren osnovni uvid u strukturu štrajkaškog tijela te prikupljene informacije o tome koliko je ljudi iz pojedinih firmi pristupilo štrajku.“[6]

Što pak dovodi do toga kako ostvariti sindikalnu uračunljivost i to u najtežoj situaciji kada je nužno ofenzivno djelovanje: „Nakon svakog sastanka s poslodavcima uži štrajkaški odbor održao bi u kampu i sastanak s bazom, koja je prema ranije utvrđenim krugovima informiranja i odlučivanja raspravljala i glasala o svakoj novoj ponudi poslodavaca. Svakodnevno participiranje baze u odlučivanju o svakom idućem koraku u jednom trenutku dovelo je do situacije u kojoj je premoćnom većinom odbijeno prihvaćanje jedne od posljednjih ponuda poslodavaca iako je na terenu njeno prihvaćanje zagovaralo i vodstvo jedne od pripadajućih sindikalnih središnjica, što upućuje na to da jednom kad se sudjelovanjem u demokratskim procesima izgradi koherentnost grupe i podigne razina svijesti o snazi kolektiva, mogućnost utjecaja sindikalnih struktura sklonih kompromiserstvu postaje daleko manja.“[7]

Medijska strategija

Jasna medijska strategija je važan ulog u borbi, koji se lako može pretvoriti u omču ako se medije uzima zdravo za gotovo, u smislu da se mora znati što se želi komunicirati, kako i kome. Kao što je već mnogo puta do sada spomenuto, naricanje nad lošom situacijom u medijima neće pomoći. Od pomoći također nije niti prevelika vjera u medijsko širenje borbe ili stjecanje podrške. Mediji mogu biti korisni ako se pravilno „iskoriste“. Kako se to može raditi najbolje ilustrira više puta spomenuti primjer radnika kutinske Petrokemije: „Nisu shvatili da nama nije važno doći na autocestu, nego da je nama važno da njih (policajaca, op.a.) bude 1.200. Pa taman mi ne otišli tri metra nikuda. Zašto je to važno? Pa gledajte, kada su novinari čuli da tamo ima 1.200 specijalaca koji okolo pužu po snijegu, koji nas opkoljavaju, mi smo tu bitku dobili. Gotovo. Bitka je bila dobivena, mi smo došli na kilometar do autoceste, ali više nije bilo ni važno da li ćemo dalje stići ili nećemo. Mi smo bili doslovce opkoljeni s najopremljenijom policijom koja je u tom trenutku bila na raspolaganju u Hrvatskoj. I na tom prosvjedu smo ponovno dobili sve političare, ali ne telegram, ne faks potpore. Oni su svi, fizički, od 12:00 kada smo izašli iz tvrtke do navečer, negdje do 22:30, kada smo završili pregovore u Vladi, bili zajedno s nama. Fizički. I žuti, i crveni, i plavi...“[8]

U slučaju radnika Petrokemije poklopilo se da je nekoliko pojedinaca bez prethodnog medijskog iskustva pokazalo zavidno poznavanje funkcioniranja medija i načina kako ih se može upotrijebiti za ostvarenje ciljeva. Nešto za što bi u normalnim uvjetima trebao cijeli odjel koji se medijskom problematikom sustavno bavi.

Iskustvo konkretnih akcija

Nepoznavanje zakonskih mogućnosti i procedura organiziranja štrajkova i prosvjeda često vodi do nezakonitih akcija koje, osim ako se radi o velikoj i dobro organiziranoj grupi, u pravilu završavaju loše po radnike. Stoga je radi postupnog jačanja grupe izuzetno važno poznavati zakonske procedure kako bi se u legalnim okvirima probalo ostvariti što više. Mali strukovni i kućni (oni koji djeluju u samo jednoj firmi) sindikati najčešće nemaju kapaciteta niti iskustva za djelovanje u kriznim situacijama, što ih čini ranjivima na pritiske poslodavaca. Posjedovanje određenih kapaciteta (pravna služba, ekonomski analitičari, terenski organizatori itd.) u kombinaciji s prethodnim organizacijskim iskustvom presudno je za uspješan ishod radničke akcije. Problem je što takav tip kapaciteta uglavnom posjeduju veliki granski sindikati kojima je rijetko cilj zaštiti interes ugroženih radnika. Primjer organiziranja radnika u Croatia Airlinesu govori koliko pozitivan utjecaj može izvršiti opći sindikat – onaj koji učlanjuje sve struke – na organiziranje malih kućnih ili strukovnih sindikata neovisno o tome koliko je malen. Ono što je važno jest da su opći sindikati s obzirom na raznolikost svoga članstva prirodno upućeni na razvijanje solidarnosti, borbeno organiziranje, ali i pažljiv odabir strategija koje vode do cilja. Iskustvo takvih sindikata je presudno za uspješnu akciju.

 

Stranke

Lijevo orijentirane partije su tradicionalne predstavljale političko krilo radničkog pokreta, što je u neku ruku i dovelo do toga da su se sindikati većinom orijentirali na uže ekonomska pitanja plaće i radnih uvjeta. Kod nas je do 1990-ih situacija utoliko specifična jer su radnički savjeti bili nominalno vrhovna tijela radnih organizacija, a sindikat je organiziran više kao mreža istraživačkih instituta nego kao organizacija za zaštitu radničkih prava. Tako postavljen sindikat u tranziciju ulazi potpuno nespreman za organizaciju borbe, a s druge strane i bez stvarne volje, a često i mogućnosti, da se suprotstavi pljački radničke klase. Riječima Marija Ivekovića: „Generalni stav tih godina bio je da u privatizaciji nema ništa loše. Otpor je eventualno kretao u smjeru modela po kojem se ona odvijala, a bilo je i zahtjeva da se pričeka da završi rat, no sindikatima je općenito nametana teza da pitanje vlasništva nije pitanje kojim se oni trebaju baviti. U prvim godinama postojalo je generalno nerazumijevanje toga što ti procesi zapravo znače i najorganiziraniji otpor zapravo su pružile udruge malih dioničara pojedinih poduzeća koje su se počele osnivati i naslanjati na sindikate, ali u principu nisu prepoznate i podržane od širih sindikalnih struktura.“[9]

Situacija kroz cijelu tranziciju je bila takva da se nije dogodila niti ozbiljna sindikalna niti politička borba protiv napredovanja tržišnog kapitalizma. Nasljednici nekadašnjeg Saveza komunista su zdušno prihvatili novi sistem revno provodeći privatizaciju i smanjivanje stečenih prava na besplatnu zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stanovanje itd. Osnivanje političkih stranaka je razmjerno česta pojava koja uglavnom ne dovodi do rezultata jer takve male stranke nemaju kapaciteta za ulazak u parlament, što bi im onda jamčilo državno financiranje, pa se ili gase ili ostaju na stalnoj margini. Gaje se iluzije oko novih svježih početaka umjesto da se pokuša osvojiti infrastruktura koja bi se onda mogla staviti u pogon za ostvarivanje ciljeva. Često se ističe primjer Hrvatskih laburista kao stranke koja je svojevremeno popunila ispražnjeni prostor lijevo od centra i kao dokaz da osnivanje stranke od nule može biti uspješno. Ono što se pri tom zaboravlja jest da je stranka dobrim dijelom nastala zahvaljujući iskustvu sindikalnog organiziranja: Lesar je pet godina vodio SSSH u vrijeme kada je ta središnjica imala preko pola milijuna članova, a pola saborske postave laburista su bivši sindikalci (misli se na 7. saziv Sabora, op. ur.). Iako Laburisti nisu izrasli kao službena sindikalna platforma, oni su iskoristili organizacijska iskustva, veze i regionalnu infrastrukturu svog sindikalno iskusnog članstva.

Ono na što želimo uputiti jest da osnivanje partija ne ovisi o plemenitim idealima nego o konkretnim kapacitetima od kojih je jedan svakako postojanje regionalne infrastrukture, drugi široka kadrovska baza, treći financijska osnova za određeni broj profesionalaca, četvrti prethodno organizacijsko iskustvo itd. Bilo koja inicijativa koja preskoči navedene korake osuđena je na neozbiljnost, marginalnost i gašenje. Valja reći da pojedinci ili grupe nezadovoljni postojećim političkim ili sindikalnim strukturama često posežu za građenjem od nule kao jedinom mogućnošću. Ono što se kod takvih pokušaja nažalost često događa jest da se nije svjesno svoje marginalne pozicije i da nije provedena analiza postojećeg stanja nego se umjesto analize podmeću ni na čemu utemeljene fantazije, krive pretpostavke itd. Ono što bi donijelo puno više koristi svakoj inicijativi za partiju bi bila analiza resursa koje posjeduje trenutačna vladajuća struktura i izrada plana kako takve resurse razviti, preuzeti ili možda ocijeniti kao nepotrebne pa razvijati nešto drugo. Ali očekivati da će se stvari posložiti samo temeljem šturih programskih odrednica je krajnje naivno. Da zaključimo, bez poznavanja stanja na terenu, široke mreže međusobno povezanih pojedinaca i grupa koje rade na nečem konkretnom – bilo da se radi o eko aktivistima, sindikatima ili nečem trećem – i dužeg iskustva terenskog organiziranja bilo kakav oblik političke nadgradnje ostat će u sferi nedosanjanih snova.

 

Gradnja paralelnih struktura

Relevantnost se teško može postići medijskim kampanjama i analizama preferencija biračkog tijela  u pokušaju pronalaženja niše za skupljanje glasova. Ako se problematici transformacije društva želi pristupiti ozbiljno, mora se poći od gorućih problema, a to su svakako: visoka nezaposlenost, urušavanje sustava besplatnog obrazovanja, zdravstva, socijalnih naknada za ranjive skupine itd. Problem je što se ovim temama teško postiže popularnost na kratke staze budući da nisu lako rješive, potrebno je znanje, volja, sredstva itd. Ipak politička organizacija koja se nije spremna uhvatiti u koštac s ovim problemima može biti sigurna da joj je neuspjeh zagarantiran. Postoje primjeri koji svjedoče da je čak i u ovako postavljenim društveno-ekonomskim relacijama određen oblik izgradnje paralelnih socijalnih struktura moguć.  

Zanimljiv je slučaj Komunističke partije Austrije koja je marginalna stranka u cijeloj zemlji osim u Grazu gdje je već 15 godina prisutna u općinskoj skupštini s udjelom glasova od 8% na izborima 1998. do 20% 2012.[10] Uspjeh kakav komunisti ne bilježe gotovo nigdje u Evropi KPO Graz je iskoristio za preuzimanje gradskog stambenog ureda, što im omogućuje planiranje stambene politike na razini grada. U kombinaciji s kulturnim i edukacijskim programima progresivna stambena politika daje partiji mogućnost kreiranja socijalne politike, a samim time i relevantnost koju bez navedenih poluga teško da bi imala. Donekle sličan primjer nalazimo i u Belgiji gdje je Radnička partija Belgije na lokalnim izborima krajem 2012. ušla u gradske i pokrajinske skupštine u nekoliko gradova (primjerice Antwerpen i  Liege) jednim dijelom zahvaljujući i osnivanju medicinskih centara za pružanje besplatne zdravstvene pomoći u radničkim kvartovima.[11]

Financijski sektor se obično drži izvan svakog dosega za bilo kakvu intervenciju koja ne pretpostavlja izvršnu vlast. Sam Gindin smatra da „ako uistinu želimo prenamijeniti industriju, obraniti javni sektor i mapirati u kakvom društvu želimo živjeti – preduvjet je kontrola nad financijama.“[12] Ali sjediti skrštenih ruku značilo bi potpuno se lišiti mogućnosti stvaranja financijskih institucija koje bi povezivale štediše koji u trenutnoj konstelaciji imaju male do nikakve šanse za dobivanje financijskih poticaja. Razvoj financijskih kooperativa kakve po zapadnoj Evropi već postoje, a odnedavno se krenulo s osnivanjem nečeg sličnog[13] i u Hrvatskoj, može biti materijalna baza za progresivne pokrete u nastajanju.

 

Zaključne napomene

Kanadski sindikalac i teoretičar radničkog pokreta Sam Gindin smatra da su kriza radničkog pokreta i ljevice povezane i da ih tako treba i rješavati. Rješenje vidi u razbijanju radničkog fatalizma kroz demonstraciju potencijala organizirane kolektivne akcije jer „radnici nisu inherentno radikalni niti su inherentno konzervativni – oni se prilagođavaju strukturnim opcijama s kojima se suočavaju. Jednom kada se uvjere da postoje organizacije koje nude stvarnu nadu da se borbom mogu mijenjati stvari, čak i ako za takve promjene bude potrebno dulje vrijeme, radnici će se pridružiti.“[14] Ono što bi u tom pothvatu moglo biti presudno jest pomna izgradnja potrebne infrastrukture kako bi se izbjeglo avanturizam i posljedična razočaranja. Neke od pretpostavki uspješne izgradnje smo pokušali skicirati u ovom radu.


Izvor naslovne fotografije: Udruženje KURS

 

Bilješke

[1]  Marko Grdešić, „Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj“, Revija za sociologiju, vol.38 br. 1-2, 2007., str. 55-67.

[2]  Marina Ivandić & Igor Livada, „Linije (dis)kontinuiteta – Kratak prikaz formi radničkog organiziranja (1990. - 2014.)“, Zarez, br. 381. Dostupno ovdje.

[3]  Josip Cazi, S puta reformizma na put klasne borbe: Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije i rad komunista u njemu 1929. – 1934., Radničke novine, Zagreb, 1977. Dostupno ovdje.

[4]   Marina Ivandić & Igor Livada, „Linije (dis)kontinuiteta – Kratak prikaz formi radničkog organiziranja (1990. - 2014.)“,  Zarez, br. 381. Dostupno ovdje.

[5]   Ibid.

[6]   Ibid.

[7]   Ibid.

[8]   Jovica Lončar,  „Petnaest godina borbe – Povijest stožera za obranu kompanije Petrokemija u Kutini“, Le Monde Diplomatique,  br. 2, 2013.

[9]   Marina Ivandić & Igor Livada, „Linije (dis)kontinuiteta – Kratak prikaz formi radničkog organiziranja (1990. - 2014.)“, Zarez, br. 381. Dostupno ovdje.

[10] Gabriel Kuhn, „The Curious Success of the Communist Party in Graz, Austria“. Dostupno na: http://www.counterpunch.org/2013/08/16/the-curious-success-of-the-communist-party-in-graz-austria/ (pristupljeno 12.05.2014.)

[11] Daniel Tanuro, „Belgium - Class Trade Unionism Seeks Political Expression“ Dostupno na: http://www.socialistproject.ca/bullet/893.php (pristupljeno 12.05.2014.)

[12] Sam Gindin, „Onkraj ekonomske krize – kriza sindikalnog pokreta“, Le Monde Diplomatique, broj 10, 2013.

[13] Tamara Opačić, „Demokracija ne smije biti površna floskula – razgovor s Goranom Jerasom“. Dostupno na: http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/demokracija-ne-smije-biti-povrsna-floskula (pristupljeno 12.05.2014.)

[14] Sam Gindin, „Onkraj ekonomske krize – kriza sindikalnog pokreta“, Le Monde Diplomatique, broj 10, 2013.