Pad radničke klase i rađanje nove alternative: Tuđman iz ZOR-a izbacio radnike, a SDP ih vratio da bi ih izdao. Tradicija izmjena Zakona o radu na štetu radnika ide dalje.

“Tvorci ovoga Zakona o radu i svi oni koji ga podržavaju morat će odgovarati i za predstojeće humano preseljenje radnika iz tvornica. Kada više ne bude njezine radničke klase, neće biti ni Hrvatske. (…) Oni koji su pisali Zakon o radu i Zakon o pretvorbi jednako su opasni ljudi kao i oni koji su naručili oba ta zakona. Ovaj zakon je opasan zato što je radnik postao obična roba..” Tako je 1995. godine, u vrijeme donošenja prvog Zakona o radu, grmio riječki političar, “Bombarder s Kvarnera” Vladimir Bebić.

Prvi Zakon o radu iz 1995. godine, međutim, nije bio i prvi udarac radničkim pravima u Hrvatskoj. Tri godine ranije – 1992. godine – HDZ-ova Vlada izglasala je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima. Tad je prvi put, bez znatnijeg otpora radnika i sindikata, bitnije promijenjen zadnji socijalistički zakon koji je regulirao radne odnose. Poslodavcima je, između ostalog, omogućeno lakše otpuštanje radnika. O tim izmjenama zakona najslikovitije govori naoko nebitan detalj; promjena jednog od podnaslova Zakona o radnim odnosima, zadnjeg iz socijalističkog režima.

“Mijenja se podnaslov iznad članka 20., koji glasi: ‘Prava radnika za čijim radom je prestala potreba’. Novi podnaslov glasi: ‘Prestanak potrebe za radom radnika’”. Taj detalj bio je vrlo znakovit za ono što će se nadalje događati s radničkim pravima. Brisanje “prava radnika” iz podnaslova udarit će trasu svim budućim izmjenama najvažnijeg u paketu zakona koji reguliraju rad i radne odnose. Radnička prava do današnjeg dana bivat će izložena čestim rezovima, uvijek na štetu ljudi koji žive isključivo od svog rada. Na štetu radnika.

Od početka 1993. godine HDZ je započeo s pripremama prvog Zakona o radu. Tri godine su javnosti puštani probni baloni, koji su ukazivali da vlast namjerava ozbiljno rezati radnička prava. Koncem iste godine vlast je izišla s prijedlogom Zakona o radu, kojim je radnicima bitno umanjena pravna zaštita. Savez samostalnih sindikata tad je pozvalo radnike na prosvjede, a sindikalni aktivisti saborskim zastupnicima uputili su 3 867 protestnih pisama. Odaziv na prosvjede bio je slab.

“Ovakvi su oblici sindikalnog djelovanja organizirani po prvi put, i tu treba tražiti dio objašnjenja zašto nije došao veći broj ljudi“, tvrdio je tadašnji predsjednik Saveza samostalnih sindikata, danas predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar. Nacrt Zakona o radu njegov sindikat je dočekao ocjenom da se njime “umanjuju radna prava u svakom slučaju, a poslodavcima daju neograničene mogućnosti otpuštanja radnika”. “Zakon se razvukao” kroz cijelu 1994. godinu, da bi vruća tema opet postao na proljeće 1995. godine. O zadnjim pripremama za donošenje prvog Zakona o radu Miljenko Smoje je pisao: “Kroji se niki surovi zakon o radu, zatvarat će se poduzeća, rast će mase nezaposleni, širit se mižerja i dišperacija…”

Ipak, prvi Zakon o radu prošao je bez previše buke sa sindikalne strane. Doduše, prijetili su sindikalci izlaskom na ulice nezadovoljni prvim prijedlozima, a tadašnji premijer Nikica Valentić i predlagači Zakona isticali su da je njihov prijedlog “kompromis između interesa poslodavaca i radnika”. Vlast i sindikalci na koncu su našli zajednički jezik. Prvi Zakon o radu dogovarali su, između ostalog, u restoranskoj atmosferi, Kod Drageca. Na meniju je bila teleća koljenica. Usvajanjem prvog Zakona o radu, koji je rađen po uzoru na njemački, država je u potpunosti raskinula sa socijalističkim radnim odnosima. Iz prvog ZOR-a u samostalnoj Hrvatskoj radnika je gotovo u potpunosti nestalo. Zamijenili su ih zaposlenici. U cijelom tekstu zakona riječ “radnik” spomenuta je samo na dva mjesta. Ipak, gledano iz današnje perspektive, radnici su Zakonom o radu iz 1995. godine još mogli biti zadovoljni. Dakako, to ne znači da zakon nije promijenjen na njihovu štetu. Kao ilustracija ovoj tvrdnji mogu poslužiti članci zakona koji su regulirali zaposlenje na određeno vrijeme. Prema novom zakonu, ugovor na određeno vrijeme mogao je potrajati do tri godine. Posljednji socijalistički zakon ovaj rok je ograničavao na godinu dana. Takva mogućnost sklapanja ugovora na neodređeno vrijeme bit će široko zloupotrebljavana sve do današnjih dana.

Novina u Zakonu bilo je i Gospodarsko socijalno vijeće, tijelo koje je imalo početi s radom na temelju sporazuma Vlade, sindikata i udruga poslodavaca. Ponešto su u novom zakonu umanjena i prava pri porodiljnom dopustu, a dodatno je olakšano i otpuštanje radnika. Zakonom je poslodavcima dopušteno da radniku otkažu ugovor u tri slučaja, među kojima se nalazio i poslovno uvjetovani otkaz, do kojeg dolazi ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla. U godinama koje dolaze, mnogi radnici pri otkazu će se susresti s ovom formulacijom. Socijalistički Zakon o radnim odnosima poslodavcima je također davao mogućnost da radniku daju otkaz “u slučaju trajnijeg i većeg smanjenja opsega posla uslijed kojeg je objektivno prestala potreba za njegovim radom”, ali prije takvog otkaza poslodavac je morao proći kompliciranu proceduru, koja je uključivala sindikat i radnički savjet. U demokratskom sustavu ta procedura bit će znatno skraćena, na štetu radnika, ali to se podrazumijevalo kao žrtva koju traži novo društveno uređenje.

“Nakon djelatnika, malih dioničara, posloprimaca, uposlenika…, mislim da je radnik postao robom, jeftinom radnom snagom, koja će omogućiti uspostavljanje jednoga marginalnog, provincijskog kapitalizma, gdje će se zarađivati veliki profit na račun te jeftine radne snage, ogoljele radničke klase”, komentirao je prvi Zakon o radu tadašnji saborski zastupnik, u uvodu spomenuti Vladimir Bebić.

Zakon o radu iz 1995. godine doživjet će manje preinake 2001. godine, u vrijeme prvog demokratskog mandata socijaldemokrata Ivice Račana. Ozbiljnim i značajnim izmjenama i dopunama prvog ZOR-a Vlada Ivice Račana pristupit će u srpnju 2003. godine. Intencija “socijaldemokratskih” izmjena i dopuna zakona bila je fleksibilizacija radnih odnosa i išla je na ruku poslodavcima. Na protivljenje sindikata odgovaralo se da riječ o obavezama koje je Hrvatska preuzela prema Međunarodnom monetarnom fondu.

Fleksibilizacija je predstavljena kako se predstavlja i danas, kao mjera koja bi imala pomoći bržem i većem zapošljavanju radnika. Račanova Vlada tako je na mala vrata uvela atipične oblike rade, kao što su rad na izdvojenom mjestu i rad putem agencija za privremeno zapošljavanje.

“Uvođenje ovih atipičnih oblika rada, zbog potencijala kršenja prava na štetu radnika, zahtijeva veliku pozornost, a čini se da je upravo pozornost i odmjerenost u reguliranju ovih pravnih instituta izostala. Primjerice, regulacija rada putem agencija za privremeno zapošljavanje korpusom svojih normi zaslužuje posebnu zakonsku regulativu: reguliranje kroz Zakon o radu moglo bi se pokazati neprikladnim, odnosno sadržajno promašenim”, pisao je Viktor Gotovac u Reviji za socijalnu politiku. Račanovim izmjenama Zakona o radu radnicima su, također, smanjena prava na otpremnine i otkazne rokove.

“Provedeno je samo reduciranje prava, čak bez garancije njihova ostvarenja. Ne samo da je takav ‘modus operandi’ fleksibilizacije nesocijalan, a upitna je i njegova faktička ekonomska poticajnost, nego će umjesto proklamiranog suzbijanja ilegalnosti na tržištu rada – koji su također izraz fleksibilizacije koju samoinicijativno, izvan zakona, traže pojedini poslodavci praktički ozakoniti određene devijacije”, pisao je Gotovac. Ivica Račan i njegova Vlada u zakon su vratili riječ “radnik” – spomenuta je 202 puta – ali nakon ovakvih izmjena i dopuna Zakona o radu ostali su zapamćeni kao socijaldemokrati koji su radnike izdali.

Prvi Zakon o radu iz vremena Tuđmanovog režima prestao je u potpunosti važiti 2009. godine, kad je pod Vladom Jadranke Kosor donesen novi zakon, radi usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije.

“Izglasani Zakon o radu izraz je neoliberalnog cinizma vladajućih: usklađivanje s pravnom stečevinom EU iskorišteno je za daljnje obezvređivanje rada i radnika. Posljedice će biti ugrožavanje zdravlja i sigurnosti radnika kroz fleksibilnu organizaciju radnog vremena i ucjenjivanja radnom egzistencijom kroz uzastopno zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme”, oglasio se povodom novog Zakona Savez samostalnih sindikata Hrvatske. U Sindikatu su smatrali da će poslodavci “iskoristiti nove institute organizacije radnog vremena za dodatno otpuštanje radnika”. Ozakonili su tržište rada kojim će vladati “zakon jačega”, ocijenio je 2009. godine sindikat.

Zakon je ponovo izmijenjen i dopunjen 2011. pa 2013. godine. Opet se radilo o usklađivanju s pravnom stečevinom Unije. Za radnike jedna od najbolnijih točki – rad na određeno vrijeme – izmijenjen je tako da se prvi ugovor na radu na određeno može sklopiti bez vremenskog ograničenja. Zakonodavac ga je vezao za određeni rok, do izvršenja posla. Što se uzastopnih ugovora na određeno tiče, ograničenje od tri godine je ostalo. Izmjena i dopuna zakona iz 2009. godine provedena je u suglasju socijalnih partnera.

Nakon svih ovih izmjena, hrvatski radnici čekaju još jedan “popravak” Zakona o radu. Još jedan “socijaldemokratski ZOR” nalazi se u saborskoj proceduri. Nezadovoljni pripremljenim “inovacijama” sindikati su se iz pregovora povukli i prijete prosvjedima, a resorni ministar Mirando Mrsić poručuje: “To je njihovo legitimno pravo izražavanja nezadovoljstva.” I ove promjene Zakona teku u znaku “fleksigurnosti”, što je, smatraju sindikati, tek eufemizam za još jedno rezanje radničkih prava. Novim ZOR-om omogučit će se lakše otpuštanje radnika, a poslodavcima je omogućeno da radnicima u jednom tjednu nametnu 56 sati ili čak 60 sati rada. U izmjene naveliko zloupotrebljavanih instituta ZOR-a, kao što su rad na određeno vrijeme i agencijski rad, vladajući se nisu upustili. Tradicija izmjena Zakona o radu na štetu radnika ide dalje.

 

Ladislav Tomičić

 

Ovaj tekst prvi je u nizu tekstova iz serije Pad radničke klase i rađanje nove alternative, koja se bavi se odnosom države prema radnicima i tvrtkama, odnosno radnog zakonodavstva prema radnicima od osamostaljenja Hrvatske do danas. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnim portalima www.lupiga.com  i stav.cenzura.hr.