Nije novost da se mlađe muzejske institucije sve smjelije oslobađaju ovisnosti o skupocjenim, prestižnim objektima te se okreću konceptualiziranju kulturne povijesti, ideologija i identiteta. Odmakom od benjaminovske "aure" i fetišizma unikatnog umjetničkog djela, u prvi plan izbijaju narativi oprimjereni objektima uglavnom zanemarive (ili podcijenjene) tržišne vrijednosti. Taj se uzorak nalazi i u institucijama posvećenim kulturnim povijestima manjina i marginaliziranih skupina, bilo da je riječ o LGBTIQ* (Schwules Museum* Berlin), židovskoj (niz muzeja diljem svijeta – od Beča do New Yorka) ili pak ženskoj povijesti (Kvinnohistoriskt Museum u švedskom gradu Umeå).

Među tematski intrigantnim institucijama je i Muzej rada (Museum der Arbeit), osnovan u 1980-ima u hamburškoj tradicionalno radničkoj četvrti Barmbek, na sigurnoj udaljenosti od gradske jezgre. Razmišljamo li hipotetski o konceptu jednog takvog muzeja, jasno je da je riječ o slojevitom fenomenu kojem se može (i mora) pristupiti iz različitih perspektiva – povijesne/suvremene, regionalne/globalne, kulturne/ekonomske/filozofske itd. Promišljanje o radu trebalo bi donijeti i glasove teoretičara, poslodavaca i radnika, ali i osvijestiti specifičnosti rada u različitim gospodarskim sektorima. Muzej rada dotiče se većine spomenutih aspekata, s varirajućim uspjehom. Stalni postav sastoji se od četiri dionice: uvodnog dijela, koji postavlja povijesno-teorijski okvir; case studyja male lokalne tvornice metalnih objekata (znački, medalja, broševa i sl.); bloka posvećenog radu u tiskarstvu; te, zaključno, trgovačke profesije u Hamburgu u okviru Hanzeatskog saveza.

Utjecaj mehanizacije

Pojmovi i koncepti definirani u prvom dijelu vješta su kombinacija pojedinačnog i općeg te svaka od desetak vitrina sadrži svakodnevni predmet iz konkretnog povijesnog trenutka, njegov kratki opis i interpretaciju, a na poleđini i objašnjenje njegove ukotvljenosti u šire društvene procese. Radnička džepna pljuvačnica, tzv. "plavi August", uklapa se u priču o higijeni i strahu od širenja bolesti poput tuberkuloze u velegradu. "Henkelmann", mali plavosivi lonac s poklopcem i ručkom za nošenje, preteča je današnjih to go praksi i svjedoči o mobilnosti, ali i o rodnoj podjeli posla. Uglavnom muškarci rade izvan kuće, a žene im spremaju topli obrok, baš kao u filmu Lunchbox Ritesha Batre. Kontrolni sat za radnike demonstrira strategije discipliniranja nižih klasa. Tu su, među ostalim, i štrajkaška iskaznica, ali i karte za kazalište (refleksija o pojavi koncepta slobodnog vremena), kao i igračke koje pripremaju dječake na buduću karijeru (model željeznice). Silnice modernizacije, urbanizacije, mehanizacije, kapitalizma, migracija, rodnih i klasnih podjela nisu simplificirane, ali su iznimno pitko prezentirane te zorno sublimirane u izloženim objektima, dajući posjetiteljima osnovne analitičke kategorije za nastavak izložbe.

Drugi dio – povijest obiteljske tvornice sitnih metalnih objekata osnovane u 19. stoljeću – najlucidniji je i najslojevitiji segment izložbe. Zaokruženi, ostakljeni kompleks u izložbenom prostoru predstavlja model tvornice u prirodnoj veličini koji posjetitelji obilaze da bi dobili uvid u različite strane priče. Naizgled marginalna pojava – tek djelomično mehanizirana manufaktura (zbog prirode posla veći stupanj automatizacije nije bio financijski isplativ) koja opstaje i nakon vala industrijalizacije – vješto se povezuje sa širim društvenim procesima. Dok je u početku većina proizvodnje otpadala na turističku ponudu i značke za razna udruženja, u razdoblju nacizma se, uz motiviku kukastoga križa, u velikim količinama proizvode tzv. željezni križevi – izvorno pruska odlikovanja. U tom su periodu u službenim spisima pojmovi "radnik"/"radnica" smatrani politički opasnima te su zamijenjeni užim određenjima kao što su prešač i emajlerka. Nakon Drugog svjetskog rata tvornica se prilagođava novim ideološkim zahtjevima radeći uglavnom za Saveznike i manje udruge. I sam je proizvodni proces detaljno objašnjen, a posjetitelji imaju mogućnost pokretanja mašinerije pritiskom na dugme, pri čemu priručna shema pokazuje različite faze u procesu. Detaljno je obrađena i perspektiva obitelji Wild koja je posjedovala tvornicu, ali i zaposlenih. Posebno su intrigantni intervjui s umirovljenim radnicama i radnicima koji govore o zdravstvenim tegobama izazvanih radom, rodnim asimetrijama (žene su redom kategorizirane kao nekvalificirane radnice, a muškarci kao majstori te su potonji bili bolje plaćeni), prešutnoj zabrani sindikalnog udruživanja, ali i o zadovoljstvu u radu (zajedništvo, osjećaj vlastite vrijednosti). Sljedeći segment stalnog postava, priča o radu u tiskari, također je ukorijenjena u lokalnom kontekstu. Prvi se tiskarski stroj u Europi pojavio na teritoriju današnje Njemačke u 15. stoljeću, a u istoj su regiji nastale i prve novine. Postav o tiskarstvu u prvi plan postavlja tehničke aspekte rada, mehanizaciju i promjene u radničkim zadacima. Radnička je perspektiva nešto izraženija u kontekstu protesta protiv automatizacije u 19. stoljeću, impulsa analognog ludističkom uništavanju tehnološki unaprijeđenih tekstilnih strojeva u istom razdoblju. Taj je segment izložbe zbog visokog stupnja interaktivnosti najprikladniji za dječju publiku koja se (uz nadzor muzejskih radnika) može i sama okušati u tiskanju u više modusa koristeći pritom autentične strojeve.

Kolonijalizam i trgovački interesi

Zaključni dio stalnog postava tematizira (uglavnom prekooceansku) trgovinu, ekonomsku granu ključnu za gospodarski procvat Hamburga. Položaj grada – na Elbi, usječenoj duboko u kopno i istovremeno dovoljno dubokog korita za promet velikih brodova – omogućio je Hamburgu istaknuto mjesto u Hanzeatskom savezu aktivnom od 12. do sredine 17. stoljeća. Taj skup luka na Baltičkom i Sjevernom moru povezanih trgovačkim interesima sve se češće interpretira kao alternativni način mapiranja Europe, udruživanje koje prerasta nacionalne okvire te je svojevrsna preteča EU u težnji prema sinergiji ekonomskih interesa. Iako je prošlo gotovo tristo godina od raspada Hanzeatskoga saveza, njegov je utjecaj još uvijek opipljiv. Registarske tablice nekadašnjih njemačkih hanzeatskih gradova još uvijek krasi "H", reminiscencija na "Hansestadt", a Hamburg i Bremen i dalje imaju status autonomnih pokrajina zahvaljujući hanzeatskom nasljeđu. Hamburg je danas najveća njemačka i, iza Rotterdama i Antwerpena, treća najveća luka u Europi, te je posredstvom trgovine bio važan akter u kolonijalnoj eksploataciji i klasnom usponu građanstva. Buddenbrookovi Thomasa Manna (1901.), jedna je od najslojevitijih fikcionalizacija posthanzeatskog trgovačkog miljea, afirmacije novog vladajućeg sloja (emancipiranog, financijski osiguranog građanstva) i kapitalističkih mehanizama u nastajanju. Muzejska prezentacija u tom segmentu nudi niz povijesnih svjedočanstava trgovaca koji često funkcioniraju kao pioniri u prekomorskim zemljama te iscrtava veze između kolonijalizma i trgovačkih interesa. Ipak, u tom su dijelu posjetitelji postojano prinuđeni na uživljavanje u perspektivu kolonizatora, a drugi su glasovi filtrirani isključivo kroz prizmu privilegiranog bijelog muškarca. Posjetitelji tako kroz dalekozor mogu gledati fotografije koje su trgovci snimili u kolonijama ili pak, poput trgovaca-eksperta, testirati i uspoređivati uzorke kaučuka i kakaa. Mada je potonja igra nesumnjivo zanimljivo taktilno-olfaktivno iskustvo (pogotovo u slučaju blokova kaučuka začudnog mirisa), ona sadrži i snažne neokolonijalne crte. Posjetitelji se uglavnom tek na razini zabavljenosti uključuju u problematiku rada i asimetrija moći u kolonijalnim odnosima.

Sve u svemu, muzeju bi se mogla prigovoriti izvjesna ograničenost u temama koje u stalnom postavu ne pokrivaju (dovoljno) širok dijapazon oblika rada i analitičkih pristupa tom fenomenu te se rad uglavnom shvaća u njegovu devetnaestostoljetnom značenju: djelatnost u sekundarnom sektoru (industriji ili njezinoj preteči – manufakturi) ili pak u tradicionalnoj profesiji trgovca. Nevidljivima ostaju agrarni sektor, ali i noviji oblici rada u uslužnim djelatnostima i kulturi, suvremeni prekarijat, a vječni problemi izrabljivanja kao i nevidljivih oblika rada (poput ženskog održavanja kućanstva) tek su usput spomenuti. Kretanje od lokalne situacije i upućivanje na veze sa širom društveno-političkom konfiguracijom posebno je vrijedan aspekt, ali izložba ponekad pati od manjka konteksta za one kojima povijest Hamburga nije previše poznata. Što se tiče muzejske edukativne uloge, prepreku predstavlja i nepostojanje dvojezičnih legendi – svi tekstovi na izložbi su na njemačkom jeziku, što znatno ograničava komunikacijski potencijal muzeja. Dakako, bilo bi preuzetno od stalnog postava očekivati da suvereno prezentira sve aspekte toliko sveobuhvatne teme te su upravo povremene izložbe prostor u kojem muzej može dati nove zanimljive akcente u diskusiji o radu i proširivati njegove granice u skladu s aktualnim promišljanjima. Trenutna izložba o prisilnom radu pod palicom nacističkog režima jedan je od svijetlih primjera takvih nastojanja i smjerova u kojima bi se muzej u budućnosti mogao razvijati.