Industrija mode danas vrijedi tri trilijuna dolara i čini dva posto svjetskog BDP-a. Prethodni je članak obrađivao temu mistifikacije proizvodnje mode i načine na koji je ona izvanjska ljudskom radu. Ovaj je tekst nastavak istraživanja procesa koji se događaju iza modnih kulisa te je prvi u nizu tekstova koji će se temeljiti na prikupljenim intervjuima s hrvatskim manekenkama u razdoblju od veljače do svibnja 2019. godine. Sve sudionice bile su zaposlene u domaćoj i stranoj modnoj industriji u posljednjih desetak godina. Zbog njihove zaštite sva su imena izmišljena.       


Govor o modi rijetko uključuje i propituje odnos modne industrije prema svojim radnicama i radnicima. Jedna od ranjivijih skupina su manekenke, finalni mistificirani produkti, koje svedene na fizički izgled, u simbiozi s odjećom, postaju proizvod koji se kontrolira, uređuje, dehumanizira i stvara „kao na traci“.

Posao u visokoj modi (haute cotoure) krajnji je cilj manekenske karijere i to ne samo zbog financijske dobiti, već i zbog njezinog simboličkog kapitala. Visoka moda ima primat u modnoj industriji, stoga i diktira dva glavna estetska i profesionalna imperativa zaposlenja – mršavo tijelo i mladost. Ekstremno mršavo tijelo manekenke nalik je na dizajnersku skicu, visoko i izrazito vitko bez oblina. Naime, estetski ideal koji se traži jest nerazvijeno tijelo mlade teenagerke, stoga niti ne čudi činjenica da prve korake u modnoj industriji manekenke ostvaruju s 12 ili 13 godina.

Škola ili pista?

U kontekstu modelinga dječji rad obuhvaća skupinu djevojčica viših razreda osnovne škole i adolescentica koje se aktivno bave modom i postaju dio sustava. Ulazak maloljetnih manekenki u modnu industriju započinje skautiranjem: prilaženje djetetu, odnosno mladoj osobi na ulici ili kontaktiranje putem društvenih medija (Ana). Skautiranje je manipulativna i nasilna praksa. Djevojkama se obećava glamur, zarada i luksuz, a njihovu ljepotu i fizički izgled modne agencije prikazuju kao iznimnu kako bi se djevojke osjećale „jedinstveno“ i  „odabrano“.

Takva retorika kod mladih manekenki stvara lažan osjećaj nezamjenjivosti i obveze da ostanu u industriji. O tome govori i Angus Munro, poznat casting direktor koji ističe da ne može svako “novo lice” postati zvijezda te da je laka zamjenjivost sad već dobro utabani obrazac održavanja konkurentnosti, odnosno, “to je kao da bacite hrpu špageta u zid u nadi da će se jedan rezanac zalijepiti za Pradu”. Neiskusne i mlade djevojke kao jedinu točku usporedbe imaju svoje vršnjake koji ostaju u obrazovnom sustavu i ne zarađuju, stoga vođene time i lažnim osjećajem samostalnosti odabiru manekensku karijeru.[1]

Industrija je koncentrirana u velikim modnim centrima, poput Londona, Pariza, Milana, Amsterdama, Tokija i New Yorka, koji su je monopolizirali. Stoga, profesionalno bavljenje modelingom podrazumijeva putovanja, selidbu, odvajanje od obitelji i od sigurnog te poznatog okruženja. Važno je napomenuti da već od prvih koraka u svijetu mode djevojke ulaze u proces potpune dehumanizacije. Novac koji se u njih ulaže, ne jamči karijeru niti dobre životne i radne uvjete. Budući da ih sustav do samog početka tretira, a može se reći i odgaja, kao broj, odnosno vješalicu, teenagerke za industriju predstavljaju dvostruku dobit: održavaju estetiku mršavosti, omogućuju kontrolu drugih zaposlenica, a pokorna su radna snaga.

 Ja sam bila prvi put skautirana s petnaestak godina kad sam bila još uvijek u srednjoj školi, od strane jednog agenta koji je neprestano zvao mene i moje roditelje. Ja se nisam htjela bavit modelingom u tom periodu jer je za mene škola bila puno bitnija te su moji roditelji smatrali da nisam još uvijek zrela za tako nešto i bili su u pravu. (Lana).

Neovisno o slabijoj fizičkoj i psihičkoj izdržljivosti, dječji modeli u većini slučajeva rade u istim uvjetima kao njihove starije kolegice. U intervjuima modeli često govore o ambiciji djevojaka iz Istočne Europe i siromašnijih zemalja, poput Ukrajine i Rusije. Naime, iluzija luksuza i obećanje boljih životnih uvjeta ključan su faktor koji omogućuje dodatno izrabljivanje maloljetnih imigrantkinja: Cure koje dolaze iz siromašnijih zemalja žele napraviti sve pod svaku cijenu kako se nikad ne bi morale vratit kući... Te cure kaj dođu, 99% njih je čista bijeda (Lana). Velika cirkulacija siromašnih tinejdžerki, kojima je manekenstvo prilika da dobiju vizu i pobjegnu od loših uvjeta u kojima su odrastale, glavni je kotač u mehanizmu proizvodnje mode.

Višak radne populacije manekenki nužan je za održavanje niskih nadnica i reprodukcije loših uvjeta rada, a djevojke kao čista tjelesna prisutnost zbog mogućnosti gubitka posla pristaju na svaku vrstu eksploatacije: radila sam jednu reviju gdje iza mene bila jedna cura od šesnaestak godina. Imala je kompletno prozirnu majicu te joj se sve vidjelo. Tresla se kao šiba od straha. Kad sam je pitala da li je ok, rekla mi je da se boji izaći na pistu polugola jer se ne osjeća ugodno u tome, našto smo odmah pozvali nekoga da joj da grudnjak ili barem naljepnice da si pokrije grudi. Tu dolazi do problema, to što dizajnere i stiliste ne zanima što je tebi neugodno, a čim kažeš NE gotova ti je karijera. Te cure strepe. (Lana).

Rad dječjih modela omogućuje industriji da kontrolira i odgaja manekenke koje internalizirajući strah ne percipiraju uvjete u kojima rade: Tek kad se makneš iz manekenstva možeš eventualno shvatiti što ti se događalo, totalno. To je nehumano, dok si usred toga ti ne kužiš jer je to takav posao. (Ivana).

Zašto dječji rad?

Infantilizirani (Mears, 2008) estetski i profesionalni imperativi modne industrije - mladost i vitkost - od manekenki zahtijevaju da neovisno o dobi utjelove mlade, gracilne bjelkinje lišene seksualnosti. Mršavost i mladost prvi su elementi koji uvjetuju načine na koje djevojke upravljaju i tretiraju svoje tijelo: maloljetne cure su uvijek bile, i uvijek će biti jer dizajneri i stilisti traže neizgrađeno tijelo. Dakle što manje grudi, sitni bokovi i tanak struk. Kad pređete određenu dob, bokovi se sami šire te grudi rastu, a to je nešto na što mi odrasli modeli ne možemo utjecati i tada nam staje karijera jer više ne zadovoljavamo uvjete (Lana). Osim razvoja tjelesnih dismorfija, opstanak na tržištu visoke mode često zahtjeva manipuliranje godinama modela: mnoge izgledaju kao da im je između 18 i 25 godina, te modeli od 14 ili 15 godina često lažu da su starije, dok stariji modeli lažu da su mlađe, stoga se nikad ne može procijeniti koliko tko ima godina. (Mirna).

Mears (2005) u svojem istraživanju opisuje kako agencije savjetuju djevojkama mladolika izgleda da lažu o godinama, i to ne samo fotografima ili casting direktorima, već i svojim kolegicama. U nekim slučajevima djevojke čak i falsificiraju dokumente. U dereguliranoj industriji bez vanjske institucionalizirane kontrole, vrlo je lako manipulirati godinama. Tome pridonosi i činjenica da je svjesno prešućivanje godina među akterima u industriji postala normalizirana praksa u svrhu zarade. Industrija te pojave ignorira, a javnost ih ne primjećuje: baš se sjećam jedne curke koja je snimala kampanju za Pradu, imala je 13 godina. To ljudi ne znaju jer je vide malu našminkanu, namontiranu s tom odjećom, svatko bi rekao da ima 18. (Ivana).  

“Nećeš bit mršava? Ne možeš - nema posla”

Djevojke su dvostruko objektivizirane. Svojim tjelesnim kapitalom „upravljaju“ neprestanim monitoringom tijela i kontrolom prehrane. Naime, profesionalni estetski imperativi od najranije dobi, osim tijela koloniziraju i život manekenki: Kad ti radiš tjelesni posao, ti uopće više nemaš dojam da je to tvoje tijelo. (...) Nećeš bit mršava? Ne možeš - nema posla. Sve drugo onda radi, nemoj bit manekenka. Moraš znat da će psihički bit pakao (Ivana). Proces takvog otuđenja naziva se estetskim (prikrivenim) radom[2] koji prerasta u životni stil: ti nikada nisi dovoljno dobra, bolje je da se ošišaš, ofarbaš, da si plava ili narančasta, ili pak da smršaviš dvije kile. Tebi stalno netko traži dlaku u jajetu. Ta mjerenja, ti stalno moraš biti u fit formi, sa smiješkom, a oni te raskasape. To je rad od 0 do 24, to ti je život (...) ti uvijek moraš misliti na posao. Nema sad tovit ću se tjedan dana za Božić jer su u prvom mjesecu revije i ti moraš bit kost i koža, nema sunčanja jer u devetom mjesecu su revije za zimu. (...) I manekenstvo je fizički rad koji neprestano traje, a nema naplate. (Ivana)

Na pitanje zašto se održava potreba za ekstremnim uzorima mršavosti ne postoji jedan odgovor. Veličina nula i dječački izgled dio je sofisticiranosti i savršenstva koja se očekuje od modne industrije, te niti jedan sektor, agencije ili dizajneri, ne žele preuzeti krivicu ili početi zapošljavati manekenke drugih veličina. Tijelo lišeno seksualnosti u funkciji „vješalica“ uprizoruje kako će nova kolekcija izgledati u prostorima dućana. Međutim, bitno je naglasiti da poanta nije u prikazu kolekcije kao da je dućanu, već da modne kuće upisuju svoj luksuz u elegantno tijelo koje služi za vizualnu zabavu bogatih. Autoritet luksuznih modnih marki ne dopušta vulgarnost uobičajenog ženskog tijela, odnosno, oblina.

Proizvodnja mode - dvosmjerni proces

Tijekom proizvodnje mode događa se dvosmjerni proces, jednako opasan za zdravlje modela i onih koji modu konzumiraju. Kapitalistički narativi daju dojam slobode izbora i brige o sebi, dok diktiraju preoblikovanje tijela u skladu sa idealima koje nameću. Rastuća opsesija debljinom povezana je s povećanjem potrošačke kulture ali i s očekivanjima savršenog izgleda koja se nikad agresivnije nameću u javnoj i privatnoj sferi, osobito ženama. One kao najpogođenija, a time najprofitabilnija skupina svakom kupnjom osim odjevnog predmeta i njegove simboličke vrijednosti, prisvajaju i mršavo tijelo manekenke te tako nesvjesno reproduciraju uvijek jednake mehanizme proizvodnje: Žene koje kupuju Pradu, to je 45+, prije tog nitko nema novaca za to. Onda krajnji kupac radi modu, oni nisu toga niti svjesni. Modu, nju samo zanima novac. Hoće li zarađivati na niskima i debelima, njima je to ista stvar. (Ivana).

No postoje i naznake poboljšanja situacije, barem u nekim aspektima, a ti mali koraci u poboljšanjima radnih prava dolaze izvan modne industrije. Primjerice, na inicijativu Model Alliancea, država New York regulirala je prava dječjih manekenki 2015. godine uvodeći obavezu regulacije radnog vremena, pauze svaka četiri sata, roditeljske privole i okrijepe.[3] Za modnu industriju regulacija dječjeg rada znači višak birokracije, manjak unutarnje kontrole zaposlenica i gubitak profita: Ako klijent želi klinke od 12 godina, oni će to naći, ali to je sad toliko pravno komplicirano da se njima to niti ne da. Primjerice, ako si u Parizu mlađa od 16 moraš imati tutora, znači nekoga tko je stalno s tobom. Njima je to prenaporno (Ivana).

Bez uvođenja unificiranih pravila i univerzalnih standarda, industrija će uvijek pronaći način da maksimalizira profit nauštrb života i zdravlja mladih i maloljetnih manekenki. Važno je naglasiti da ignoriranje radnih uvjeta manekenki i po zdravlje opasnih estetskih ideala kojim ih se podvrgava, omogućava i daljnju disciplinu nad tijelima svih ostalih žena koje su neprekidno suočene identičnim zahtjevima za postizanjem ideala “ljepote”. Poput začaranog kruga, ovaj proces ostavlja  zdravstvene, mentalne i tjelesne posljedice za obje skupine.

 
Autorica teksta: Lucija Duda
Izvor naslovne fotografije: na poveznici


-----------------------------------------------------------------------------------

[1] Mears, A., Finalay, W., (2005): Not just a paper doll. How Models Manage Bodily Capital and Why They Perform Emotional Labour, Journal of Contemporary Etnography, 34 (3), 317-343

[2]Holla, S. (2015), Justifying Aestethic Labor: How Fashion Models Enact Coherent Selves, Journal of Contemporary Ethongraphy,  1 – 27 str.

[3] Model Alliance je neprofitna organizacija koju je 2012. godine osnovala bivša manekenka Sara Ziff u svrhu: zaštite modela, kreiranja platforma za pomoć i savjetovanje, oblikovanja i implementacije strategija, informiranja i educiranja javnosti i zaposlenih u modnoj industriji te istraživanja tržišta i industrije. Najvećim uspjehom smatra se Child Preformer Protection Act kojim se od 2015. godine pruža zakonska zaštita dječjim modelima.