Proizvodnja mode uveliko je mistificirana. Njezina je simbolička vrijednost toliko visoka da se rad modela, koji je najvidljivija realizacija mode, doživljava više kao vizualna zabava nego što se smatra radom. No činjenica da modna industrija vrijedi tri trilijuna dolara i čini dva posto svjetskog BDP-a govori o nužnosti prebacivanja fokusa s umjetničke i vizualne dimenzije proizvoda na, uglavnom ignorirane, procese iza modnih kulisa. Naime, modne se kreacije smatra izvanjskim ljudskom radu, rijetko ih se povezuje s modelima koji ih nose i koji se u njima fotografiraju.

Da bi se uopće potakla demistifikacija mode i da bi se otvorilo pitanje o uvjetima rada modela, potrebno je na modu gledati kao na proces društvene proizvodnje i osvijestiti činjenicu da modeli nisu samo radna snaga, već i da su svedeni na robu i proizvod. Iako su povrede radnih prava prisutne bez obzira na dobnu i rodnu skupinu, u ovom ću se tekstu zadržati isključivo na djevojkama kao ranjivijom skupinom populacije.

Temelj svake povrede radnih prava manekenki proizlazi iz potrebe za ekstremnom mršavošću. Naime, gladovanje radi prilagodbe estetskim idealima glavni je način održavanja zaposlenja i zarade, a time i osiguravanja osnovnih životnih uvjeta. Tijelo se kontinuirano preoblikuje i kontrolira kako bi ostalo konkurentno na tržištu. Tako komodificirano tijelo postaje objekt, odvojen od osobe kojoj pripada, čime se potiče nehumani tretman i uvjeti procesa proizvodnje (tijekom snimanja, settinga, fittinga, castinga, modnih revija), ugrožavanje zdravlje modela i, naposljetku, seksualno uznemiravanje. Međutim, ignoriranje radnih uvjeta ne čudi jer svaka regulacija uvjeta rada, pokušaj uvođenja standarda proizvodnje ili mehanizama zaštite radne snage, smanjuje profite modnoj industriji.
 

Cigarete, kava i pola rižinog kolačića

James Scully, aktivist za prava profesionalnih modela, u intervjuu za Bussines of Fashion govori o modi kao industriji koja počiva na strahu.[1] Naime, sustav funkcionira tako da će se one manekenke koje ne ispune normu mršavosti, ne zadovoljavaju dobnu granicu ili ne pristaju šutke na uvjete rada, lako zamijeniti onima koje će isti posao odraditi za manje novaca i bez riječi.

Može se reći da je prisilna mršavost prvi način filtracije manekenki. Vrednovanje estetike mršavosti doseže svoj vrhunac 2013. godine kada veličina nula, ekvivalent europske veličine 32, postaje norma. Okrutnost ove brojke još je jasnija kada tome pribrojimo ostatak standardiziranih mjera koje manekenke moraju ispuniti. Naime, traži se visina od otprilike 175 centimetara, gornja granica težine 55 kg, a maksimalan indeks tjelesne mase (BMI) treba iznositi 18 (prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji radi se o pothranjenosti), što je čak za dvije vrijednosti manje od onoga što indicira zdravu vitkost. Beskrupuloznost industrije potvrđuje i istraživanje[2] iz 2017. godine prema kojem je BMI kod 81% profesionalnih modela ispod 18, dok sve ispitanice često ili uvijek pribjegavaju neprimjerenom prehrambenom ponašanju. Prethodno spomenuta mistifikacija omogućuje da modna industrija ignorira činjenicu da je održavanje takve ekstremne mršavosti vrlo iscrpljujući fizički i psihički rad. U većini slučajeva mršavost prerasta u opsesiju, a manekenke dovodi u mentalno stanje u kojem se ne mogu brinuti ni o jednom strukturnom elementu života, osim prehrane. Najčešći poremećaji u prehrani, bulimija i anoreksija, psihosomatske su bolesti koje se temelje na ovisnosti o izgladnjivanju ili 'čišćenju' izbacivanjem hrane. Osim toga, profesionalni modeli pribjegavaju i laksativima, nezdravim redukcijskim dijetama, detoksikacijama, i tzv. kokainskim dijetama.

Budući da prve revije i snimanja započinju u pubertetskoj dobi, manekenke popuštaju pod pritiscima izgladnjivanja kako bi zadržale dječačku građu i uske bokove. Tijekom rada ne surađuju s nutricionistima nego im dijete preporučuju modni agenti, a sastoje se od cigareta, kava i cijelog ili pola rižinog kolačića. Bivša direktorica australskog Voguea Kristie Clements[3] opisuje da manekenke, kako bi dostigle parišku mršavost (Paris thin), rižine kolačiće zamjenjuju gutanjem papirnatih maramica i pamučnih blazinica, a te slučajeve uvijek prate „promjene raspoloženja, ekstremni umor, prejedanje, ponekad napadi samoozljeđivanja.

Tek se 2006. godine, kada je unos kalorija bio ekstremno reduciran, počinje javno problematizirati veličina nula i to nakon što od zatajenja srca umru Louisel Ramos (22) i njezina sestra Eliana (18), a zatim i Ana Carolina Reston s 38 kilograma i 175 centimetara.[4] No, spori doseg novih inicijativa posljedica je i činjenice da uslijed poremećaja u prehrani, manekenke internaliziraju težnju k ekstremnoj mršavosti, popraćenoj intenzivnim patološkim strahom od debljanja. Stoga, kao što tvrdi i Dunja Knežević, bosanski top model, predsjednica i osnivačica britanskog Sindikata manekenki, početni je zadatak pružiti institucionalni otpor izrabljivanju manekenki u trenucima kada one zbog mentalne i fizičke iscrpljenosti uslijed  poremećaja u prehrani to nisu u mogućnosti.

 

Radna prava manekenki

Tijelo manekenki najvidljiviji je odraz tretmana modela u modnoj industriji, no postoji još niz nereguliranih i zataškanih pitanja zdravstvene zaštite. Spaljene rožnice zbog jačine reflektora, spaljeno tjeme zbog prejakog hidrogena, uništena koža zbog autoboje (kojom se modele prska za potrebe snimanja), samo su neki od primjera o kojima se ne govori.

Iako su manekenke neovisne suradnice, one su vlasništvo modnih agencija i ugovori koje potpisuju nalikuju na ugovore o djelu. Dakle, ugovor im ne osigurava prava kao zaposlenicima na puno radno vrijeme: zdravstveno i mirovinsko osiguranje, sigurnost zaposlenja, odštetu u slučaju ugroženog zdravlja ili prekida radnog odnosa. Od svakog ugovorenog posla, matična lokalna i veća internacionalna agencija imaju pravo na proviziju, trošak prijevoza i smještaja, što čini skoro polovicu zarade modela. Također, takav tip ugovora ne propisuje količinu radnih sati niti omogućuje podizanje tužbe protiv poslodavca. Primjerice, 2017. godine četrnaestogodišnjoj ruskoj manekenki Vladi Dyzubae, angažiranoj u Kini, od zarade ostaje osam dolara po satu, nedovoljno za zdravstveno osiguranje i liječnike,  te umire od iscrpljenosti i sepse[5].

Nadalje, uvjeti u kojima se odvija proizvodnja mode, primjerice neugrijani prostori, skučeni i bez mjesta za odmor, rad bez pauza, hrane i pića kako bi se spriječilo napuhavanje trbuha dovode do česte hipotermije (pothlađenosti) i dehidracije manekenki. Potpuni izostanak privatnosti još je jedna očita manifestacija objektivizacije tijela. Naime, djevojke su neprestano izložene pogledu budući da rijetko postoje kabine za presvlačenje ili restrikcije kretanja zaposlenih. Na kraju, zbog netransparentnosti odnosa modnih agencija i klijenata, modeli su često isplaćeni takozvanim tradeom, odnosno odjećom

Unazad dvije godine pritisak na modnu industriju većinom se vrši izvana i to od individualnih aktivista ili udruga. Iako se ne može govoriti o financijskoj i zdravstvenoj zaštiti modela, problem je postao transparentan. Neočekivanu promjenu započeo je James Scully kada je 2016. na VOICES, godišnjem skupu vodećih imena modne industrije, progovorio o uvjetima unutar modne industriji i na društvenim mrežama počeo javno prozivati pojedince optužujući ih za zlostavljanje. Od tada u suradnji sa Sarom Ziff, osnivačicom Model Alliancea[6], aktivno radi na ujedinjavanju postojećih organizacija i vrši pritisak na vodeće konglomerate. Da postoji pozitivna reakcija na Scullyijeve optužbe vidljivo je iz  odluke Keringa i LVMHa, najvećih modnih konglomerata, da kreiraju povelju o sigurnom radnom okolišu, a zatim i iz Condé Nastovog kodeksa Code of Conduct[7], obvezujućim regulativama o težini, dobi i uvjetima rada manekenki.

Doprinos aktivizmu u modnoj industriji imao je i #metoo pokret protiv seksualnog uznemiravanja, uslijed kojeg je Model Alliance kreirao program RESPECT koji obvezuje tvrtke da otkazuje angažmane onim pojedincima koji radnom okolinom omogućuju seksualno zlostavljanje modela. Što se tiče Europe i Azije, prisutno je manje inicijativa za zaštitu modela. Vodeću ulogu u borbi ima sindikat Dunje Knežević koji šiti britanske modele još od 2013. godine. Međutim, velikim se pomakom smatra i zakonom zabranjeno zapošljavanje modela s BMI-ijem nižim od 18.5 u Francuskoj, Danskoj i Izraelu. Iako se javnim istupanjem i organiziranjem pružaju platforme za pomoć modelima i teži se k razvijanju sigurnih strategija za zaposlenje,  zbog ne postojanja  regulativa na zakonskoj razini ili mehanizama unutar same modne industrije, ne možemo pričati o pravoj zaštiti. Potrebno je još mnogo borbe, organiziranja i vremena prije no što se ostvari standard kojim bi u tekstu navedeni problemi bili riješeni ili barem svedeni na prihvatljiviju razinu.

 

Izvor naslovne fotografije:
https://dusinfernus.files.wordpress.com/2010/01/20100125_skinny_560x375.jpg

 

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

[1]Sherman, L., Fashion's Year of Reckoning: Have We Learn Anything? https://www.businessoffashion.com/articles/intelligence/fashions-year-of-reckoning-have-we-learned-anything(5.1.2019)

[2]R. F. Rodgers, S. Ziff, A. S. Lowy, K. Yu i S.B. Austin. (2017) Results of a strategic science study to inform policies targeting extreme thinness standards in the fashion industry. International Journal of Eating Disorders, 50, 284–292

[3] Wintour, A., Fromer Vouge Editor: The truth about size zero, https://www.theguardian.com/fashion/2013/jul/05/vogue-truth-size-zero-kirstie-clements (6.1.2019.)

[4] Hoskins, E.T. (2015), Zašiveno do bola, Anitkapitalistička knjiga mode, Sandorf & Mizantrop i CIMO, Zagreb

[5]Chinese modelling agency denies media reports of 'slave contract' after 14-year-old Russian model dies https://nationalpost.com/news/world/questions-anger-after-young-russian-model-dies-in-china (6.1.2019)

Revealed: the last days of tragic Russian model Vlada Dzyuba, 14, who died far from home in China, https://siberiantimes.com/other/others/features/revealed-the-last-days-of-tragic-russian-model-vlada-dzyuba-14-who-died-far-from-home-in-china/ (6.1.2019)

Stewart, W., WAS VLADA MURDERED? Russian model Vlada Dzyuba, 14, ‘worked to death’ may actually have been POISONED, autopsy reveals https://www.thesun.co.uk/news/4918718/russian-model-vlada-dzyuba-worked-death-autopsy-poison/ (6.1.2018)

[6] Model Alliance je neprofitna organizacija koju je 2012. godine osnovala bivša manekenka Sara Ziff u svrhu: zaštite modela, kreiranja platforma za pomoć i savjetovanje, oblikovanja i implementacije strategija, informiranja i educiranja javnosti i zaposlenih u modnoj industriji te istraživanja tržišta i industrije. Najvećim uspjehom smatra se Child Preformer Protection Act kojim se od 2015. godine pruža zakonska zaštita dječjim modelima.

[7]Condé Nast International je vodeća je izdavačka kuća najpoznatijih modnih sadržaja i časopisa poput Vogue, Vanity Fair, Glamour, Brides, Self, GQ, GQ Style, The New Yorker, Teen Vogue i dr. Code of Conudct su smjernice koje upućuju klijente i partnerske tvrtke kako se treba ophoditi s modelima tijekom snimanja za neki od časopisa Condé Nasta.