Large large large 20100125 skinny 560x375

Dok je u prethodnom članku bilo riječi o dječjem radu koji za modnu industriju predstavlja dvostruku dobit, ovaj će tekst prikazati razvoj internacionalnih karijera manekenki. Jedino proučavanjem dinamike društvene moći između proizvođača i proizvoda unutar modne industrije moguće je sagledati stvarnost nehumanog rada modela. Sve etape razvoja manekenske karijere, od prvih ugovora s agencijama do oblika stanovanja, samo su načini kojima se modele uvijek ispočetka objektivizira i odgaja kao proizvode.

 

Manekenstvo doživljava vrhunac u osamdesetima, kada je u odnosu na danas zarada bila puno viša. Glavna su imena bila top modeli poput Naomi Campbell, Christie Turlington, Cindy Crawford i Linde Evangeliste. Ulagati u jednu djevojku tada je značilo kreiranje njezinog imidža, stoga je prodaja tijela manekenki bila i prodaja brendiranog proizvoda i priče. Naime, (...) zlatno doba su bile osamdesete, ali to si modna industrija više ne želi dozvoliti. Ne žele top modele i davati im milijune. Zato ih i šihtaju tako brzo. Neke cure samo odrade sezonu, dvije, i doviđenja, uopće ih više nema. To je toliko na traci da se cure rijetko razviju, a industrija ne želi da im netko nabija cifre (Ivana). Društvene i političke promjene devedesetih godina, otvaranje granica Istočne Europe, pojava interneta i prvi NAFTA pregovori, donijeli su preokret i u modnoj industriji: Činilo se kao da je veliko siromaštvo u Istočnom bloku, što je modnoj industriji bila sreća otkriti, bilo nepresušan izvor visokih neuhranjenih djevojaka s istaknutim jagodicama kojima je manekenstvo bila karta za odlazak iz kaosa.[1] Priljev siromašnih djevojaka doveo je do pada cijene manekenskog rada, lošijih radnih uvjeta i nesigurnijih karijera. Danas su takve tendencije uobičajena pojava i karakteristika rada na velikim internacionalnim tržištima, na koja se djevojke brzo uključuju nakon prvih uspjeha i aktivnosti na domaćoj sceni: Vani se već može zaraditi, ne kao nekad, ali se može (Lana). Manekenke ostaju u sustavu do svoje 26 ili 27 godine, nakon čega im se karijera usporava jer više ne mogu zadovoljiti temeljene estetske zahtjeve mršavosti i mladosti.

Poslovanje po načelu rekla – kazala

Danas je razvoj međunarodne karijere zbog velikog broja zamjenskih radnica i ritma izmjene trendova na modnom tržištu puno nesigurniji. Glavni kotači koji tom karijerom upravljaju jesu matična i veća internacionalna modna agencija. S matičnom agencijom (tzv. mother agency) modeli potpisuju dugoročne ugovore te ih ona kasnije povezuje s internacionalnim agencijama s kojima potpisuju kratkoročne ugovore na vanjskim tržištima. Agencije su u ulozi uporišta za modele, oslonca koji ih štiti, informira i usmjerava njihovu karijeru. Međutim, sklapanjem ugovora modeli postaju svojevrsno vlasništvo agencije koja nadalje kontrolira i zaradu i dinamiku aktivnosti svojih radnica na tržištu. Ugovor s matičnom nije nužan, ali bez njega su modeli manje zaštićeni, što ustvari pogoduje internacionalnim agencijama koje ih u tom slučaju lakše kontroliraju i imaju veći udio u njihovoj zaradi: Kad ti imaš mother agency bar na neki način znaš da netko gleda tvoj interes (…) Primjerice, klijent ti ne želi platiti, a ti se onda nemaš kome obratiti. (…) Ti trebaš angažirati odvjetnika u toj zemlji, a nemaš love i u minusu si. Zato je bitno imati matičnu agenciju ili agenta (…) internacionalna će te uzet' i još im je to bolje jer ne moraju 10 posto davati tvojoj matičnoj agenciji, ali tebe kasnije onda nitko ne štiti jer ako te ta agencija zezne, ti se ne možeš nikako naplatiti (Ivana).

Iz razgovora s manekenkama očito je da se radi o hijerarhijski snažno obilježenom sustavu u kojem osiguranje visokog profita počiva na izrabljivačkom i netransparentnom poslovanju. Takav društveni odnos unutar modne industrije rijetko se javno preispituje, a mistificirani i pravno nejasni načini funkcioniranja modnih agencija za većinu intervjuiranih glavni su krivac za loše tretmane i povredu prava tijekom međunarodnih karijera: treba se osvrnuti na rad modnih agencija jer su one, umjesto da budu samo posrednici, uvijek tretirane puno bolje od samih modela koji im donose zaradu i uvijek iskorištavaju svoje pozicije moći na bilo koji mogući način. Posluju netransparentno po načelu rekla – kazala (Ana).

Prvi koraci – život na dug

Međunarodna karijera počinje selidbom u veće modno središte. Internacionalna agencija „plaća“ djevojkama boravak u stranom gradu tijekom kojeg odlaze na castinge i upoznaju klijente. Pritom se agencija ugovorom obvezuje da će djevojkama platiti troškove putovanja, stanovanja, telefona i dnevnica, odnosno džeparac: recimo, ja idem prvi put tamo, agencija mi plati kartu. U moje vrijeme to je bilo oko 500 eura, dođeš tamo, 1.000 eura ti je stan. Prije nego što si došla ti je već 1.500 eura. Plus, sad ako nemaš novaca (…) daju ti 70 eura tjedno. Ti još misliš kako s tim sve možeš, ali od toga moraš kupiti barem 30 eura za mobitel jer stalno zoveš agenciju za castinge, plus u Parizu je 40 eura bila mjesečna karta za prijevoz. To ti je već 70, znači ja nisam imala ništa (Ivana). Odlazak na međunarodno tržište ne jamči uspjeh, a mukotrpan početak stvaranja karijere sastoji se od odlaska na što veći broj castinga kako bi barem jedan rezultirao sklopljenim poslom: dođeš na casting za Armani reviju, uzimaju pet cura, a dođe njih 500. Casting traje tri dana, zamisli tih 500, vjeruj mi da su to najljepše cure na svijetu. Je li ti znaš kolike su ti šanse? I samo slušaš „ne“…Em si proveo čitav dan, provalio čitav grad, on ti uzme book i kaže next (Ivana).

Financiranje troškova ovisi i o tržištu te podrijetlu modela. Naime, modni je sustav premrežen između nekoliko velikih profesionalnih agencija poput DNA Models ili IMM Models Europe. U siromašnijim zemljama u kojima
moda nije toliko razvijena, matične agencije nemaju resurse ni infrastrukturu da budu ravnopravni sugovornici sa sigurnijim i profesionalnim agencijama, stoga su njihovi modeli na početku karijere često žrtve takvih odnosa: (…) dio vlastitih novaca modeli moraju sami trošiti na životne potrebe dok su na određenom tržištu. Ovisno o tržištu, odlazi se na mjesec ili dva u određeni grad na rad i upoznavanje klijenata (tzv. casting) s ili bez garancije (svota novaca koju agencija obećava isplatiti za vrijeme i rad proveden na njihovom tržištu)(…) (Ana).

Ugovori sklopljeni s internacionalnom agencijom ulazak su u gotovo robovlasničke odnose koji manekenke prate tijekom cijele karijere. Financijski zavisni o agenciji i o cirkulaciji profita na tržištu uz veliki pritisak konkurencije, modeli u početku gotovo i ne zarađuju jer prvih nekoliko godina svakim angažmanom isplaćuju novac koji je internacionalna agencija u njih „uložila“. S druge strane, uspjeh u visokoj modi moguć je samo prikupljanjem prestižnih editorijala i fotografija u booku, što dovodi do toga da se na razini proizvodnje neiskustvo, početnička karijera i mladost dodatno iskorištavaju – u zamjenu za rad djevojke su plaćene fotografijama: Prve tri godine nećeš ništa zaraditi. Ti samo radiš svoj book, sretan si jer te netko želi slikati, tipa časopisi, ali to je sve za džabe, to se ništa ne plaća. Kao tebi ide u book i budi sretna. Čak i kad počneš raditi i dobiješ posao, agencija te počne isplaćivati tek kad uđeš u plus. (…) Dakle, tek kada im skroz vratiš dug tada počinješ zarađivati. U Parizu je katastrofa, uzimaju ti 70 posto zarade, znači na 100 eura, ti dobiješ 30 i na to što ti ostane plaćaš osobni porez (Ivana).

Tako dvostruko iskorištene, od agencije i od proizvođača, manekenke sustav dovodi u bezizlaznu situaciju. Uslijed sve jeftinijih i/ili neplaćenih angažmana preopterećenje poslom raste, što se kasnije manifestira na psihičkom i fizičkom zdravlju djevojaka: Premorenost je najkarakterističnija za razdoblje tjedana mode koji se odvijaju jedan za drugim i modeli rade svaki dan bez prestanka zbog diktata tržišta honorarnih poslova i zbog minusa u koji ulaze spram agencija. (…) Ukoliko model ima dobar odaziv, prilagodit će se neovisno o tome koliko je stresno i zapravo naporno to odrađivati fizički.(…).  Međutim, i klijenti i agencije upoznate su s tom praksom te je ne smatraju problematičnom već plemenitom i odlikom marljivih radnika, te reagiraju jedino u slučaju da ih prozovu u lokalnim medijima (…) (Ana).

Ovakva odlikovanja, karakteristična za kapitalističku proizvodnju, osiguravaju daljnje nesmetano iskorištavanje poslušne radne snage. Međutim, logika profita uslijed brze izmjene trendova nalaže da se ulaže samo u one djevojke koje su isplativi proizvodi. Stoga sve više manekenki „otpada“ i kreće seprema margini sistema. U toj poziciji eksploatacija postaje lakša, zarada sve manja, besplatni rad sve češći, a dug i želja za karijerom ostaju: Mislim da su agencije jako ne-fer prema modelima jer gledaju na njih kao na meso na kojem mogu zaraditi te često zaboravljaju da mi njih plaćamo, a ne oni nas. Štite te i bore se za tebe samo kad im donosiš velike iznose. Čim to počne padati, zaborave te ili te odbace kao staru čarapu (Lana).

Budući da ne postoji ni univerzalna regulacija ugovora o djelu kojeg modeli sklapaju s agencijama, ni fiksna cijena manekenstva, pravne legislative kojima se odlučuje o agencijskoj proviziji potpuno su nejasne, netransparentne ili ih se ne poštuje: Problem je veliki što ti agencije znaju uzimati od 25-70 posto od naše “plaće”, što je zbilja velik iznos. Plus, još moraš pokrivati dugove kao što su stanarina, džeparac, avionske karte, vozač, telefon… I dosta ostalih stvari koje previše naplaćuju (Lana)! Nadalje, apsurdni nerazmjer odnosa moći između modela i agencije najvidljiviji je u nelegitimnim načinima isplata: Modeli zapravo ne znaju koliko su točno isplaćeni i tu uvijek dolazi do krivotvorenja podataka ili prešućivanja detalja, kašnjenja ili izostanka isplate.

Bez sindikata, neorganizirane,
manekenke se nemaju kome obratiti. Iako su ovakva pitanja u nadležnosti matičnih agencija, kao što je već gore spomenuto, one pružaju filtrirane informacije i ne educiraju svoje modele. Iako su naizgled manekenke i agencije međusobno ovisne, u tom je odnosu agencija uvijek nadmoćna. Svakim netransparentnim poslovanjem, manjom isplatom ili uskraćivanjem naknade, agencije akumuliraju svoj kapital, a time osiguravaju da djevojke ostanu financijski ovisne o njima i radu u modnoj industriji te se tako zatvoreni krug ne prekida sve do kraja karijere: Oni u agenciji kažu – Žele te Ivana, posao je plaćen 1.000 eura – a u biti posao je plaćen 10.000. Ti to uopće ne znaš, oni 9.000 spreme u džep (Ivana).

Nemamo uvijek ugovore, oni te nazovu, imamo snimanje i to je to. Oni rade kaj hoće. Ovo se treba razjasniti, tebe u manekenstvu nitko ne prisiljava na ništa, niti da se skidaš, niti da pokazuješ sise. To je sve – hoćeš, nećeš. Okej, ali opseg posla će ti biti smanjen (Ivana). U pravilu, modeli imaju ovlast nad odlučivanjem o vrsti angažmana na koji će pristajati: prije potpisivanja svakog ugovora (ako se radi o profesionalnoj agenciji) postoje stavke u kojima te pitaju da li ti je uredu snimati i reklamirati: donji veš/kupaće kostime, krzno, alkohol/cigarete (Marija). Međutim, simbolična vrijednost rada u modi vješto mistificira društvenu dinamiku unutar industrije koja se većinom odvija između proslavljenih dizajnera, fotografa i stilista. Rad s pojedincima koji imaju monopol unutar industrije nije samo vrhunac za manekenke nego i luksuz za modne agencije koje se uspješno oglušuju na sve ranije potpisane oblike zaštite:

Meni su se vrata modelinga zatvorila jer sam na jednom velikom snimanju s velikim fotografom i još većim stilistom rekla NE! Kad sam došla na snimanje mi je sve već bilo čudno. Cure hodaju gole, slikaju se polu/gole (…) Dolazi stilist do mene, pruža mi tange i štikle, i govori da se obučem jer to moj outfit. Noge su mi se odrezale dok sam izgovarala riječi - žao mi je no ja ne radim ni veš, tako da ne radim ni gola. Ispričavam se ako sam poremetila vašu viziju, no agencija zna da ja to ne radim. Samo se okrenuo, rekao potiho "dobro" i otišao. Deset minuta nakon na setu se nalazi moja agentica i dere se na mene jer sam napravila scenu i zašto se ne želim slikati. (…) Godinu dana sve me to pratilo na svakom castingu uz riječi da sa mnom ne mogu raditi, da radim drame (… ) Samo jer sam rekla NE! Izdržala sam još neko vrijeme u modi, te odustala (…)  nakon toga su agencije same odlazile uz riječi - da si odlučila skinut' gola mogla si biti veći model od svih cura (Lana).

Najgora posljedica ovih indirektnih oblika prisile jest kada se taj nesrazmjer društvene moći manifestira kao
prinudni seksualni odnos:
Jedini primjer osobe na poziciji moći koje to i iskorištavaju su modni agenti (u Hrvatskoj i izvan nje) koji stupaju u intimne veze sa svojim modelima, no to se općenito tolerira i nitko to dosad nije propitkivao (Ana).

„Veće rupčage od manekenskih stanova ja nisam vidjela“

Neutaživa želja agencija za profitom doseže nezamislive razmjere, a najvidljivija je po pitanju stanovanja koje je još jedan dokaz da je manekenstvo neprestani fizički rad. Naime, neljudski se tretman širi i na druga životna područja. Ova već potlačena grupa, financijski deprivirana i potpuno dehumanizirana, primorana je živjeti u groznim uvjetima: Ja sam došla u stan (…) i bilo nas je 14. Deset Braziliki, jedna mama i nas tri, zamisli, na jedan wc. (…) To se svaki dan treba čistiti, a ti moraš doći na casting savršena i tip top. Moraš stajati u redu za wc jer sve morate biti na cesti u isto vrijeme. Prva dva dana nisam imala niti posteljinu, samo goli madrac, nije bilo niti zavjesa. Javna rasvjeta mi je lupala u krevet. Autobusna stanica ispred. (…) Ljudi misle da je to glamur, veće rupčage od manekenskih stanova ja nisam vidjela (Ivana). Stanovi u kojima djevojke borave tijekom angažmana na stranom tržištu u vlasništvu su agencija. Bez obzira na broj stanarki, svaka od njih plaća punu najamninu koja varira s obzirom na tip rada: Stave te u stan s 5 – 10 ostalih cura gdje sve morate dijeliti sve i taj stan vam naplaćuju minimalno 700 do 2.000 eura/dolara/funti. Apsurdno (Lana). Oni ti imaju svoj stan, iznajme ga za 1.000 eura natrpaju 7 – 8 cura, dobiju 8.000 eura. Znači 7.000 su na dobitku i tako imaju više stanova. To nitko ne regulira, kad je fashion week onda je stanarina 1.500 eura (Ivana).

Velik broj stanarki nije samo način dodatne zarade i posljedica sveobuhvatne objektivizacije modela, nego i osiguranje da će održavati svijest o svojoj poziciji na tržištu, odnosno o velikoj konkurenciji i lakoj zamjenjivosti: U stanu s tisuće cura, misliš da ćete se držati zajedno, ali ono, stavljate si laksative u cugu. Pa jedna jede vatu, što da joj kažeš? Jedna drugu zeznemo, a kao zajedno smo u tome. Svaka cura ti je konkurencija, sve je potencijalna zamjena (Ivana).

Ucjena kao srž odnosa

Budući da se razina eksploatacije širi na sve segmente života, manekenke nisu otuđene samo kao radnice, već postaju izvanjske sebi samima i kada nisu u momentu proizvodnje mode. Sustav u kojemu se nalaze prisiljava ih da gube kontrolu nad tim što i kako proizvode te ulaskom na velika internacionalna tržišta one postaju samo sredstvo za ostvarivanje viška profita. Razgovori s modelima i iskustva koja su podijelili ostavljaju dojam da je rad u modnoj industriji neprestana borba između prisilnog pristajanja na razne manipulacije unutar sustava, pokušaja izgradnje karijere i očuvanja minimuma dostojanstva. Međutim, mnoge su osobne odluke djevojaka uvjetovane društveno-ekonomskim kontekstom iz kojeg dolaze, te si ne mogu sve priuštiti luksuz ne pristajanja na ponuđene uvjete i ucjene. Moglo bi se reći da su manekenke potlačena skupina radnica koja razvija karijeru u uvjetima koji bi u gotovo svakom drugom kontekstu bili zakonom kažnjivi. Opravdanja da ih nitko na ništa ne prisiljava funkcioniraju samo zato što ih sustav otpočetka, u tekstu opisanim taktikama, odgaja i ucjenjuje kako bi se u potpunosti prilagodile radnom procesu.

Sudjelujući u proizvodnji mode, manekenke su ujedno i središnji modni proizvod. Naime, one su istovremeno akteri i produkti proizvodnog procesa. Međutim, kao žrtve besplatnog rada u modnoj industriji i iskorištavanja modnih agencija, one su
dvostruko eksploatirane. Osim toga, iza silnog glamura i sjaja, manekenstvo predstavlja još jedno polje stvaranja potlačenih radnica koje su prisiljene pristajati na nametnute uvjete. Time se stalno iznova reproduciraju mehanizmi tržišne konkurencije i zatire prostor moguće solidarnosti.

[1]https://www.vogue.com/article/why-fashion-needs-to-commit-to-age-appropiate-modeling-standard-vogue-september-2018

---------------------------------------------------------------------
*Ovaj je tekst nastavak istraživanja procesa koji se događaju iza modnih kulisa te je drugi u nizu tekstova koji će se temeljiti na prikupljenim intervjuima s hrvatskim manekenkama u razdoblju od veljače do svibnja 2019. godine. Sve sudionice bile su zaposlene u domaćoj i stranoj modnoj industriji u posljednjih desetak godina. Zbog njihove zaštite sva su imena izmišljena.


Izvor naslovne fotografije - na poveznici
Autorica teksta:

Lucija Duda




    Preporučite članak: