U trenucima u kojima ovaj tekst ulazi u svoju završnu uređivačku fazu, političko stanje u Makedoniji u najmanju je ruku alarmantno i dobiva nove obrise iz dana u dan. Važan komadić slagalice za stvaranje slike o ovoj najjužnijoj republici bivše Jugoslavije, stanje je radničkih prava i sindikalnih potencijala. Prosječna mjesečna neto plaća u Makedoniji najniža je u regiji, oko 355 eura u siječnju 2015., a prema zadnjim podacima procjenjuje se da 78 posto zaposlenih zarađuje manje od prosječne neto plaće. Prije dvije godine nekoliko je progresivnih sindikata zajedno s dvije ljevičarske organizacije (Solidarnost i Lenka) potpisalo Sindikalnu povelju, udruživši snage u borbi za zaštitu i poboljšanje radničkih prava. 

Brojne prosvjede koje u Makedoniji organiziraju otpušteni radnici, žrtve tranzicijskih procesa u posljednjih 20 godina, prati slogan “Došja nož nakosku”, kao jednostavna a zastrašujuća poruka, rezultat njihove teške svakidašnjice. Sloganom se danas koriste i mnogi radnici kad nastoje dočarati svoje radne uvjete ili mjesečne plaće.

Tuga za jug u brojkama

Danas je Makedonija zemlja s trećom najvišom stopom nezaposlenosti u Europi (28 posto u 2014. godini) i s najvećom nejednakošću prihoda u Europi i šire. Na rubu siromaštva ili socijalne isključenosti živi 50,3 posto stanovništva, dok postotak radnika koji su siromašni i žive ispod granice siromaštva posljednjih godina kontinuirano raste. Prosječna mjesečna neto plaća najniža je u regiji, oko 355 eura u siječnju 2015., a prema zadnjim podacima procjenjuje se da 78 posto zaposlenih zarađuje manje od prosječne neto plaće. Kao zadnja od zemalja u regiji, Makedonija je konačno uvela zakon o minimalnoj plaći. Propisana je minimalna mjesečna neto plaća od 130 eura (najniža u regiji), s trogodišnjim periodom prilagodbe u kojem se u 2015. došlo do minimalne plaće od 155 eura. Situacija u tekstilno-prerađivačkoj industriji, proizvodnji odjeće, kože i proizvoda od kože (u kojoj 83,7 posto zaposlenih čine žene) još je i gora zbog sporazuma po kojem plaća može ići ispod zakonskog minimuma: tako minimalna neto plaća u ovoj grani iznosi svega 101 euro.

Sindikalna košarica, koja predstavlja minimalne mjesečne troškove života četveročlanog kućanstva, iznosi oko 522 eura, pa je s obzirom na gore navedene statistike zaista teško razumjeti kako većina makedonskih radnika uspijeva preživjeti. Od početka tranzicije u ranim 1990-ima, svjedočimo kontinuiranom procesu smanjivanja radničkih prava. Makedonski ustav jamči, ali strogo ograničava pravo radnika na štrajk. Postoji 27 zakona s odredbama o organiziranju štrajkova koji utječu na veći ili manji broj radnika, a uz to od 2005. samo registrirani sindikati smiju organizirati štrajkove. Pravila su toliko stroga i brojna, a pritisak vlasti jak, da je čak i najvećim sindikatima gotovo nemoguće organizirati štrajk. Recimo, u jesen 2014. Sindikat obrazovanja, znanosti i kulture otkazao je najavljeni generalni štrajk u osnovnim i srednjim školama nakon što je vlada uspjela pripremiti i izglasati novi zakon koji jasno kaže da će u slučaju štrajka štrajkaše do njegovog završetka zamijeniti privremeni nastavnici.

Mogućnosti štrajka ili obrane radničkih prava još su gore ondje gdje su najpotrebnije: u privatnom sektoru i u tvornicama s najlošijim uvjetima rada i najnižim plaćama. Tekstilne tvornice i neke od tvornica u vlasništvu stranih investitora “proslavile” su se trenutnim otpuštanjem radnika koji su pokušali štrajkati. Poslodavci u tim tvornicama većinu zaposlenih drže na ugovorima na određeno vrijeme, slikovito rečeno “na kratkoj uzici”. Ugovori o radu na određeno vrijeme, visoka razina nezaposlenosti, složeni pravni i ostali uvjeti za štrajk, kao i niska sindikalna zastupljenost u privatiziranim tvornicama – sve su to razlozi zbog kojih je makedonsko radništvo i dalje prestrašeno, bespomoćno, poniženo i nemotivirano u borbi za bolje uvjete rada.

Solidna sindikalna gustoća, loša kakvoća

Ovaj prikaz radničkih prava, radnih uvjeta i razina plaća jasno pokazuje da je u neoliberalnoj, postsocijalističkoj Makedoniji pregovaračka snaga svih ovih godina uglavnom na strani poslodavaca i vlade. Možemo se zapitati kako je to moguće u zemlji u kojoj se sindikalna gustoća procjenjuje na 25 posto, što je nezanemariv postotak, veći i od prosjeka EU-a (23 posto). Usprkos relativno dobroj sindikalnoj gustoći, većina makedonskog radništva opravdano sumnja u predanost i sposobnosti sindikalnih čelnika da zaštite radna prava i pobrinu se za bolje kolektivne ugovore koji bi osigurali veće plaće i bolje uvjete rada. U nedavnom istraživanju javnog mnijenja radnici su u najvećem postotku (37,6 posto) izrazili stav kako je uloga sindikata u zaštiti radničkih prava vrlo mala. Članovi sindikata i javnost često sindikalne čelnike percipiraju kao korumpirane i pod snažnim utjecajem politike, te smatraju da se brinu samo za privatne interese umjesto za prvotni razlog svojeg postojanja – zastupanje i zaštitu radničkih prava.

U Makedoniji postoje četiri nacionalne sindikalne središnjice, sastavljene od oko 40 granskih sindikalnih saveza. Uz to postoji i barem pet nezavisnih granskih sindikalnih saveza. Ukupno, u Makedoniji postoji oko dvije tisuće sindikalnih organizacija u javnom i privatnom sektoru koje se po zakonu moraju uključiti u granski savez. Najveća sindikalna gustoća prisutna je u javnom sektoru (obrazovanje, zdravstvo, javna uprava itd.), dok je u privatnom sektoru sindikalno organiziranje drastično slabije i prevladava u kompanijama koje su privatizacijom naslijedile postojeće sindikate. U kolovozu 2010. makedonska je vlada s ciljem poboljšavanja socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini ustanovila Gospodarsko i socijalno vijeće. Osim predstavnika vlasti, u njemu sudjeluju predstavnici dvije najveće sindikalne središnjice (SSM i KKS) i Makedonske udruge poslodavaca. Kritike javnosti uglavnom su usmjerene prema modelu zastupljenosti u Vijeću, a spominje se i politički pritisak kojem su izloženi neki od njegovih sindikalnih predstavnika.

Novi pozitivni val promjena stigao je 2013., kada je nekoliko progresivnih sindikata zajedno s dvije ljevičarske organizacije (Solidarnost i Lenka) potpisalo Sindikalnu povelju, udruživši snage u borbi za zaštitu i poboljšanje radničkih prava. Godine 2014. organizirali su prosvjede za Prvi maj, postavivši zahtjeve u vezi minimalne plaće i prava na štrajk. Koncem iste godine pokrenuli su masovne prosvjede i kampanju protiv zakonskih promjena kojima se honorarnim radnicima nametnulo plaćanje dodatnih doprinosa za socijalno osiguranje i zaprijetilo daljnjim rastom prekarijata. Prosvjed za Prvi maj s novim zahtjevima organiziran je i ove godine, uz podršku još jednog granskog saveza sindikata. Očekuje se da će broj sindikata koji se pridružuju Sindikalnoj povelji rasti, a s njime, nadajmo se, i pregovaračka snaga radnika. Samo snažni, autentični, nekorumpirani i ujedinjeni sindikati mogu osigurati veću mobilizaciju, veća radnička prava i bolju budućnost za svakog radnika i radnicu u zemlji.

Marija Baševska
prevela Mirna Šimat

Ovaj tekst je originalno objavljen u časopisu Rad. Tekst objavljujemo u okviru suradnje između časopisa Rad i portala STav.