Dio projekta Risk Change Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, obilježenoga izložbom Između tamo i tamo – anatomija privremenih migracija, jest i radionica Centra za mirovne studije: Migrantski rad – Aktivistički doprinosi, nastala u suradnji s Odsjekom za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Radionica je održana 17. ožujka 2017. na Odsjeku za kulturalne studije, a bila je namijenjena prvenstveno studentima/icama kulturologije. Neki od ciljeva radionice bili su: predstaviti dosadašnje aktivističke oblike rada na otvaranju teme migracija u javnosti, artikulirati raznolike društvene dimenzije migracija i rada, motivirati javnost za vlastiti angažman na temi, potaknuti stvaranje praktičnog i artikuliranje akademskog znanja na temu ekonomskih migracija i migrantskog rada.
„Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi“
O problematici migranata radnika iz istočne Europe pričali su: Iva Zenzerović (CMS), Julija Kranjec (CMS), Iva Ivšić (Mreža antifašistkinja, BRID), Branimir Šloser (BRID), Duga Mavrinac (IPAK) i Robert Kozma (grupa 484). Nakon njihova predstavljanja prikazan je kratki dokumentarni film Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi u kojemu se ukazuje na probleme migrantskog rada na konkretnom primjeru radnika migranata iz Bosne i Hercegovine u Sloveniji 2011. godine. Istaknuta su neriješena socijalna, ekonomska i pravna pitanja kroz 28-minutni film Hulahopa i CMS-a. Film prati nekolicinu građevinara i njihove životne (ne)uvjete. Svoje nezadovoljstvo situacijom u kojoj su se našli iskazali su mirnim prosvjedom na ljubljanskim ulicama. No, taj protest koji se proteže kroz cijeli film nije jedina vrsta otpora. Izložbama i plakatima željeli su natjerati javnost da dobiju uvid u taj ‘nevidljiv’ svijet i njihov problem. Aktivisti su porukama kao što su ‘Za koga je, dobro je’, ‘Bosanci, van!’, ‘Šuti i radi!’, ‘Ostavi djecu doma’, ‘Za tebe je dosta’ istakli svakodnevna ponižavanja i uvrede koje ti ljudi doživljavaju od strane poslodavaca na koje se ne oglušuje samo zakonodavstvo, već i javnost. Plakati su maknuti s ulica već drugoga dana, no naknadno – na inzistiranje Moderne galerije u suradnji s kojom je projekt pokrenut – plakati su vraćeni na ulice Ljubljane.
„To je normalno, to je Slovenija, to je tako“
Svoje svakodnevice opisivali su i radnici koji su skupili dovoljno hrabrosti javno progovoriti o vlastitoj situaciji. Jedan od njih je Armin Salihović, čija je priča samo jedna od mnogih koje dijele istu stvarnost, kojih je toliko da i oni sami počinju vjerovati kako je takav život ‘normalan’.
„Ja sam mislio da je to normalno, da rade po deset, dvanaest sati, subotama, nedjeljama, praznicima, to je normalno, to je Slovenija, to je tako“, iznio je svoja prvotna razmišljanja Armin.
Nažalost takva razmišljanja su vrlo česta, no i razumljiva. Kao što se u narodnoj predaji prenosi priča o mladom slonu koji je zavezan jednim malim utegom koji ga u ranoj dobi zapravo i sputava, te nakon bezbroj neuspješnih pokušaja bijega, slon i u odrasloj dobi, iako vezan istim utegom koji ga više ne sprječava doslovno, odustaje i misli kako je bijeg još uvijek nemoguć. Taj uteg jest zakon, koji sprječava te radnike u ikakvom nadanju boljemu, zapravo životu uopće.
Oni počinju vjerovati kako je taj ‘bijeg’ i dalje nemoguć. Te kada im se i aktivističke organizacije obrate i nude pomoć, oni ne pokušavaju jer je mentalna i zakonska barijera koja ih je predugo sprječavala i zastrašivala toliko ukorijenjena da se ne usuđuju niti pokušati. Taj zakon koji predstavlja njihov uteg, u stvarnosti im ne nudi nikakvu zaštitu niti prava, već samo obaveze. Ne nudi im zdravstveno osiguranje, niti im osigurava životni prostor dostojan čovjeka, već daje poslodavcu sve veću kontrolu nad životima radnika/ica.
„Između građevinarstva i prostitucije nema velike razlike“
Također, u filmu su prikazani i komentari stručnjaka u području migrantskog rada i radničkih prava. Svi uglavnom potvrđuju i opisuju ono što je jedan od njih, Jelko Kalcin (EU parlament, Slovenija), izrekao. Kalcin je, naime, opisujući prodavanje radnika i radnica bez ikakvih beneficija koje svaki ‘domaći’ radnik ima putem posrednika, građevinu usporedio s prostitucijom. Pritom navedenog posrednika može se smatrati i svodnikom, koji radnike poslodavcu poslužuje na srebrnom pladnju, od čega radnici vide samo sivilo.
„Kada govorimo o građevinarstvu usudio bih se reći, a to bi vrijedilo za većinu država članica Europske unije, da između građevinarstva i prostitucije nema velike razlike“, istaknuo je u filmu Kalcin. U filmu uz Jelka Kalcina govore i Andreja Kulunčić (vizualna umjetnica, Hrvatska), Andrej Kurnik (Fakultet društvenih znanosti/Socijalni centar ROG, Slovenija), Inga Žic (Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Hrvatska), Marija Pejčinović Burić (Odbor za europske integracije, Hrvatska), Srećko Horvat (filozof, Hrvatska), Veronika Bajt (Mirovni Inštitut, Slovenija), Walter Baler (Transform! – europska mreža za alternativno mišljenje i politički dijalog, Austrija), Haris Golemis (Transform! – europska mreža za alternativno mišljenje i politički dijalog, Grčka).
(Ne)odgovorena pitanja
Praktični aktivizam
Film je potaknuo razna pitanja kod polaznica radionice kao što je pitanje praktičnog aktivizma, odnosno zanimanje za konkretne načine na koje se može poduzeti nešto da se životi tih radnika mogu početi nazivati životom. To složeno pitanje ne može imati jednostavan odgovor. Ono što se na mikrorazini može učiniti zasigurno jest kontinuirano osvješćivanje javnosti o toj tematici. Općenito postavljanje i promoviranje tog problema u javnoj sferi, sve u cilju pokušaja dopiranja kako do samih radnika, tako i do zakonodavnih tijela koja donose neprihvatljive zakone.
Šire pitanje
Također, pitanje migracijskih radnika nije ograničeno samo na građevinu, već se radi i o radnicama migranticama, koje trpe jednake ako ne i gore uvjete. Konkretan primjer jesu njegovateljice koje migriraju u Italiju. One dijele sličnu lošu poziciju kao i građevinari u Sloveniji. One su također žrtve nehumanih i loše definiranih zakona, koji u ovom slučaju daju i slobodu određivanja iznosa plaća njihovim poslodavcima. Problem se ovdje nalazi u tome što velika većina obitelji koje zapošljavaju njegovateljice nemaju visok ekonomski status.
Upravo suprotno, često se nalaze u sličnoj poziciji kao i same njegovateljice s čime se prostor za pregovaranje visine plaće njegovateljicama znatno smanjuje. Iako je prošlo više od pola stoljeća od sistema separate, but equal u američkoj politici pedesetih godina dvadesetog stoljeća, koji se sastojao od niza restriktivnih zakonskih odredbi koje odvajaju Afroamerikance od ‘bijelaca’, i danas . U to se vrijeme vrlo velik broj ‘crnih’ kućnih pomoćnica zapošljavao u ‘bjelačkim’ domovima, gdje su obavljale poslove dadilja, spremačica, kuharica, kao i sve ostale pomoćne poslove za koje su bile nevjerojatno potplaćene. Današnja situacija njegovateljica u Italiji, ne čini se toliko različitom.
Dakako, skupinu radnika/ica migranata/ica čine i tzv. sezonci, a migriraju samo unutar ‘svoje’ države. Njihova su prava i sigurnost također upitne. Često pristaju na uvjete stanovanja, plaćanja i radnih sati koje poslodavac zahtijeva ili nudi, i iako se čini da imaju izbor, isti im je zapravo oduzet.
Progresivno prije nego reaktivno
Budući da broj radnika migranata sve više raste, svi mi imamo poznanika koji je migrirao na neki način koji možda proživljava iste muke. Taj lanac iskorištavanja više ili manje steže sve nas. To osobno poziva svakog od nas na akciju, kako bi se stvari promijenile. Kako se ne bi više na tu situaciju reagiralo reaktivno, već progresivno, u smislu bolje spriječiti nego liječiti. Neprestanim promicanjem i postavljanjem ovog pitanja u javnom prostoru, te apeliranjem na zakonodavna tijela kao i promicanjem svijesti o ovoj problematici, broj žrtava ovakvih nepravdi može se i treba se smanjiti. Kao ljudi koji koji smo sami proživljavali slična iskorištavanja ili bili svjedoci sličnih situacija, vrijeme je da prestanemo okretati glavu na drugu stranu i učinimo ‘nevidljive’ vidljivima.
Izvor naslovne fotografije: Risk Change Project
Tekst napisale:
Preporučite članak: