Hrvatska danas ima 1.223.204 umirovljenika, čija je prosječna mirovina za travanj ove godine iznosila 2.230 kuna i opasno je blizu granici siromaštva za kućanstvo s jednom osobom. Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od osamostaljenja Hrvatske 1991. godine naovamo pokazuju da smo od tada izgubili 616.061 radnih mjesta, odnosno onih koji su radili i plaćali doprinose za mirovinsko osiguranje. Istodobno, broj umirovljenika povećali smo za više od pola milijuna (503.336 korisnika mirovine). Tada su jednu mirovinu financirala 2,5 zaposlena, što se već smatralo ugrozom za sigurnost mirovina. Od tada do danas došli smo do omjera gotovo jedan na jedan. Točnije, na jednog umirovljenika imamo samo 1,14 zaposlenih i sve projekcije ukazuju na to da bi moglo biti i gore.

Od 1,22 milijuna današnjih umirovljenika, njih 417.851 mirovinu su ostvarili pije velike reforme mirovinskog sustava, odnosno prije 31. prosinca 1998. godine. Njihova prosječna mirovina danas iznosi 2.512 kuna, a prosječan staž na temelju kojega je ostvarena tek 29 godina. Vrijedi podsjetiti – ti su umirovljenici mirovinu mogli ostvariti već sa 60, odnosno 55 godina (žene) i najmanje 15 godina staža, dok se pravo na prijevremenu starosnu mirovinu moglo ostvariti pet godina ranije, ali uz najmanje 30, odnosno 35 godina staža (muškarci). Tada je staž bio prvi uvjet za mirovinu, odnosno žene koje su ispunile 30 godina staža, ili muškarci nakon 35, mogli su u mirovinu bez umanjenja, bez obzira na to što nemaju 60, ili 55 godina.

Tablica 1
Kretanje broja osiguranika i umirovljenika od 1980. do 2010. godine (IZVOR: HZMO)

S druge strane, nakon što je 1. siječnja 1999. godine stupio na snagu Zakon o mirovinskom osiguranju, kojim su, među ostalim, stvorene pretpostavke za uvođenje drugog i trećeg mirovinskog stupa, usvojen je i niz odredbi čiji je cilj bio da se produlji radni vijek, kako bi se smanjio pritisak na mirovinski sustav. Po tom je zakonu prvi uvjet za mirovinu postala dob, i to 65 godina za muškarce i 60 godina za žene, uz uvjet da imaju najmanje 15 godina staža. U prijevremenu mirovinu opet se može pet godina ranije, opet uz najmanje 30 (žene) ili 35 godina staža (muškarci).

Cilj je jasan - radite više za manju mirovinu

No, čak i kad su ispunjena oba uvjeta za prijevremenu mirovinu, ona se od 1999. godine umanjuje ako osiguranik ima manje od 65, odnosno 60 godina, čime se osiguranike nastoji stimulirati da ostanu raditi do pune dobi. Cilj je, naravno, manji priljev umirovljenika na evidenciju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO). Ipak, zbog relativno dugog prijelaznog razdoblja i čestih izmjena odredbi vezanih uz penalizaciju prijevremenih mirovina, a pogotovo zbog činjenice da su u proteklih nekoliko kriznih godina ljudi ostajali bez posla i mirovina je bila jedino rješenje za egzistenciju, željeni efekti nisu do kraja ostvareni.

Naime, po Zakonu o mirovinskom osiguranju iz 1998. godine, čija je primjena započela u siječnju 1999. godine, pravo na mirovinu do danas je ostvarilo čak 715.024 umirovljenika. U prosjeku, oni su mirovinu zaradili na temelju 30 godina i četiri mjeseca staža, dakle rade tek godinu i pol dulje od „starih“ umirovljenika. Ipak, njihova prosječna mirovina manja je u odnosu na mirovine onih koji su ih ostvarili po starim propisima i iznosi 2.069 kuna. To se smanjenje može pripisati velikoj promjeni u načinu izračuna mirovina, s deset najpovoljnijih godina na plaće tijekom cijelog radnog vijeka.

Zbog intencije Europske unije da se ukine spolna diskriminacija, ali i zbog činjenice da žene u prosjeku žive dulje i dulje koriste pravo na mirovinu, u međuvremenu je i kod nas započeto izjednačavanje dobne granice za umirovljenje žena i muškaraca, pa je sve do 2030. godine na snazi prijelazno razdoblje tijekom kojega se podiže dobna granica za žene.

Radnici
Vlast je dodatno podigla dobnu granicu za umirovljenje na 67 godina (FOTO: Lupiga.Com)

Možda se čini da neki od tih detalja i nisu previše važni da bismo dobili sliku o stanju u mirovinskom sustavu u Hrvatskoj, no vrijedi ih imati na umu kad krenemo u analizu podataka koji se odnose na „friške“ umirovljenike, one koji su to pravo ostvarili u prva tri mjeseca 2015. godine, za koje u potpunosti vrijede nova pravila. U tom smo razdoblju dobili 9.774 novih korisnika mirovine, od čega je 4.162 starosnih mirovina. Dakle, riječ je o osiguranicima koji su radili do 65, odnosno 60 godina, ili su u mirovinu otišli do pet godina ranije, ali s najmanje 35, odnosno 31 godinu i tri mjeseca za žene, za koje još vrijedi prijelazno razdoblje. Njihov prosječan staž kreće se oko 31 godinu i dva mjeseca (dakle nešto više od dvije godine u odnosu na one koji su mirovinu stekli do kraja 1998. godine), a prosječna dob kreće se oko 62 ili 63 godine. Očito, pomalo se približavaju punoj dobi za mirovinu od 65 godina. Prosječna mirovina tih umirovljenika u travnju je iznosila 1.991 kunu, što pokazuje da je novi model izračuna mirovina ispunio očekivanja. Za dvije godine dulji rad - prosjek mirovina je sve niži.

Ukratko, čini se da smo s novim propisima uspjeli postići ono što je svojevrsni cilj svih država u kojima se mirovinski sustav donedavno oslanjao samo na sustav generacijske solidarnosti, ili pay as you go formulu, što će reći na model blagajne u kojoj radno sposobni plaćaju da bi se isplatile mirovine postojećih umirovljenika: da ljudi odlaze u mirovinu što stariji, rade što dulje te primaju – sve niže mirovine. Štoviše, nedavnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju, vlast je dodatno podigla dobnu granicu za umirovljenje na 67 godina, tako što će se ona postupno podizati po tri mjeseca godišnje, između 2030. i 2038. godine. Podizanje dobi ide tek nakon što se u tome izjednače žene i muškarci, a formula koju mnogi nazivaju „s posla na groblje“ obuhvatit će sve rođene nakon 1964. godine.

Zanimljivo je da je u intervjuu objavljenom na stranicama Vlade ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, u siječnju 2012. godine tvrdio kako se o tome ne razmišlja, već su fokusu bili drugi problemi mirovinskog sustava, no već u prosincu 2013. godine u Saboru je branio taj prijedlog, a jedan od argumenata bio je pitanje održivosti mirovinskog sustava.

Stariji smo za 12 godina

Iako Hrvatski građani u prosjeku žive kraće u odnosu na prosjek EU, domaći stručnjaci ne dvoje previše oko toga je li to bilo potrebno. Zadnji podaci Eurostata pokazuju da danas 65-godišnjakinje u Hrvatskoj mogu očekivati još 18 godina života, a muškarci iste dobi oko 14, dok je taj prosjek za građane EU 21 godinu za žene i 17,5 godina za muškarce. No, prosječna starost stanovništva u Hrvatskoj pritom prati prosjek razvijenih zapadnih zemalja članica EU, pa smo, tako, od 1953. godine do danas ostarjeli za gotovo 12 godina. Prosječan stanovnik Hrvatske tada je imao 30,7 godina, dok je popis stanovništva iz 2011. godine pokazao da imamo u prosjeku 41,7 godina. Istodobno, produljenje očekivanog životnog vijeka dovelo je do produljenja razdoblja korištenja prava na mirovinu, što također opterećuje mirovinski sustav. Tako su umirovljenici u Hrvatskoj početkom '90-ih godina prošlog stoljeća u mirovini uživali 14 (muškarci), odnosno 18 godina (žene), da bi se to razdoblje do danas povećalo na 18, odnosno 22 godine.

Tablica
Kretanje broja osiguranika i umirovljenika od 2003. do danas (IZVOR: HZMO)

Sve su to, bez sumnje, argumenti za povećanje dobne granice za mirovinu na 67 godina, no problem je u tome što danas ni izbliza ne možemo biti sigurni da će to za današnje generacije zaposlenih biti dovoljno, odnosno da će, kada jednom dođu do mirovine, njihova isplata biti sigurna. Upozorava nas na to naš najpoznatiji demograf Anđelko Akrap. On tvrdi da Hrvatskoj predstoji demografsko rasipanje koje bi moglo dovesti do toga da do 2050. godine

„Tada će mirovinu koristiti generacije zaposlene od osamostaljenja Hrvatske i danas,a broj stanovnika past će sa sadašnjih 4,29 na 3,5 milijuna stanovnika, uz još brže starenje stanovništva. Ukratko, mogli bismo imati oko 800.000 građana manje nego danas. Pritom bi udio mladih stanovnika, dakle onih koji rade i financiraju mirovine, mogao pasti za 30 posto, dok bi se udio populacije starije od 65 godina, ili korisnika mirovina, mogao značajno povećati“, upozorava Akrap. Statistika kaže kako je prosječna dob svih umirovljenika oko 70 godina i otprilike su tri godine stariji u odnosu na prosjek otprije desetak do 15 godina. Oni koji su umirovljeni po starom zakonu danas u prosjeku imaju oko 78, dok se prosječna dob novih umirovljenika kreće oko 66 godina, a nove se mirovine u prosjeku ostvaruju sa 62 godine. Istovremeno se, vrijedi primijetiti, prepolovio udio osnovnoškolaca u stanovništvu. Naime, prije pedesetak godina udio stanovništva starijeg od 60 godina kretao se oko 12 posto, dok je danas svaki četvrti građanin u sedmom desetljeću. Nekada smo imali 27 posto stanovnika mlađih od 15 godina, dok smo prema popisu iz 2011. godine imali tek 15 posto stanovnika u osnovnim školama. Ukratko, baza demografske piramide već je opasno slaba.

Vjerojatno vođen sličnim računicama, i ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, na okruglome stolu na temu „Održivost mirovinskog sustava do 2060. godine“ održanom u HAZU-u, u veljači ove godine, ustvrdio je da bismo do tada mogli izgubiti više od 500.000 stanovnika. Procjena je da ćemo imati oko 700.000 građana u radno sposobnoj dobi manje, dok bi udio starijih od 65 mogao porasti sa sadašnjih 18 na čak 30 posto. No, dok ministar Mrsić kaže kako će u međuvremenu slabiti pritisak na prvi stup, a jačati udio mirovina iz drugog stupa, mnogo je parametara koji ukazuju na to da će ovisnost o javnom mirovinskom sustavu još dugo biti velika.

Nekad su trbuhom za kruhom odlazili slabije obrazovani, a danas mladi stručnjaci

„Ne radi se pritom samo o problemu prirodnog starenja populacije, nego i činjenici da smo suočeni sa značajnim odljevom mladih, radno sposobnih građana koji u zadnje vrijeme u sve većem broju odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom. Riječ je o mladim ljudima koji, ili nemaju obitelji, ili su je tek zasnovali i odlaze s malom djecom, koja će se u inozemstvu završiti škole i asimilirati se u novim sredinama, pa su velike šanse da se te obitelji više neće vraćati. Procjene pokazuju da bi slijedom toga udio radno sposobnih građana do 2050. godine mogao pasti za više od 20 posto, a to su oni koji bi trebali financirati buduće mirovine“, tvrdi Akrap. Dodaje kako Hrvatska u proteklih dvadesetak godina nije imala kvalitetan koncept populacijske politike, odnosno svi dokumenti koje su vlasti u proteklih 20 godina usvojile s ciljem da se uredi politika države prema obiteljima, donose se obično u zadnjoj godini mandata. Svaka iduća vlast se ne osvrće na taj dokument, a kad sama donese novi, nema vremena za usvajanje i provedbu mjera.

Mirando Mrsić
Dok ministar Mrsić tvrdi da će slabiti pritisak na prvi stup, a jačati udio mirovina iz drugog stupa, mnogo je parametara koji ukazuju na to da će ovisnost o javnom mirovinskom sustavu još dugo biti velika (FOTO: Lupiga.Com)

„Jedan od rezultata takve politike je činjenica da smo lani imali 38.000 rođene djece, dok je umrlo 52.000 građana, dakle veliki demografski minus. Sve će se to ostaviti značajne posljedice na mirovinski sustav i sigurno stvoriti probleme oko isplate mirovina budućih umirovljenika, ukoliko država već danas ne osmisli i ne počne primjenjivati rješenja“, kaže Akrap. Sa stajališta mirovinskog sustava dodatni je problem, upozorava, i to što je trenutni val gastarbajtera specifičan: dok su 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća odlazili mahom slabije obrazovani i u pravilu manje plaćeni radnici, danas češće, ili barem podjednako, odlaze visokoobrazovani mladi stručnjaci. Riječ je o onima koji bi, da u Hrvatskoj ima posla, s vremenom mogli doći do relativno viših prihoda, a time i postići relativno više uplate doprinosa u mirovinski sustav. Osim što bi to moglo značiti sigurniji isplatu današnjih mirovina, to bi bilo pozitivno i za njihove buduće mirovine. Ovako, standard budućih hrvatskih umirovljenika mogao bi biti dodatno poljuljan.

To se pogotovo odnosi na generacije onih koji će u mirovinu u idućih desetak do 15 godina, koji neće „uhvatiti“ puni efekt mirovinske reforme, odnosno štednje u drugom mirovinskom stupu, dijelom zato što u sustavu neće provesti dugo, a dijelom i zato što u međuvremenu nismo povećavali stopu izdvajanja za drugi stup i stvorili pretpostavke za bolje efekte štednje. To se, također, posebno odnosi na generaciju onih koji su u zadnjih nekoliko godina imali veće prekide u radnom stažu, kao i na veliki broj mladih koji godinama rade na određeno, sa čestim prekidima u radnom stažu svakih nekoliko mjeseci, tijekom kojih nije bilo uplata u mirovinske fondove prvog i drugog stupa. Naravno, to nije problem samog mirovinskog sustava, odnosno ne govori toliko o njegovoj efikasnosti, ali je svejedno problem s kojim će se država jednog dana morati suočavati, bilo kroz sustav generacijske solidarnosti, bilo kroz sustav socijalne skrbi.

A što s beneficijima?

Iako se u zadnje vrijeme često vode rasprave o održivosti hrvatskog mirovinskog sustava, posebno otkad se započelo s pripremom projekta povećanja financijske pismenosti građana, teško se oteti dojmu da te rasprave ne vodimo s do kraja otvorenim kartama te da se neke analize provode na temelju simulacija i modela, uz prešutno zanemarivanje stvarnog stanja u praksi. I uz prilično kašnjenje u donošenju nekih rješenja koja bi trebala usporiti rast troškova u sustavu, prečesto isključivo zbog toga što bi promjene svaku vlast mogle stajati izbora.

Mirovinski stup
Kretanje broja korisnika mirovina prema godinama (IZVOR: HZMO)

Jedan od primjera za to su najave iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava s početka mandata ove vlasti kako nam treba novi sustav mirovina koje se ostvaruju uz beneficirani radni staž, zbog procjene da danas to pravo ostvaruju i oni koji s obzirom na uvjete posla to realno i ne bi trebali. Iako se na početku ozbiljno govorilo o tome da se priprema prijedlog posebnog zakona koji će obuhvatiti sve kategorije takvih osiguranika i ujednačiti pravo na beneficije, u Ministarstvu rada na naše pitanje o tome u kojoj je fazi taj projekt nisu htjeli odgovarati. Ostavljena je tek mogućnost da ministar Mrsić u razgovoru za Lupigu uskoro progovori o tome, no neslužbeno doznajemo kako su male šanse da se s prijedlogom rješenja izađe u javnost prije izbora. Slično je i s pitanjem vezanim uz određivanje najnižih zajamčenih mirovina s obzirom na staž, te još nekoliko instituta koji utječu na povećanje troškova.

Stoga ćemo drugi dio ove teme posvetiti pitanju što nam takva odgađanja mogu donijeti, s obzirom na činjenicu da su stručnjaci još prije pet, šest godina upozoravali da gotovo 900.000 današnjih mirovina nije „pokriveno“ uplatama doprinosa, odnosno stažem.

Izvor naslovne fotografije: Portal Lupiga.Com